Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

Razumeti uspon Kine – Kuda ide Kina kao država i civilizacija i kako menja svet

Uskoro Kina postaje ekonomska sila broj 1 u svetu. To će promeniti svet. Uspon Kine kao stare drževe i nove imperije treba razumeti

 

 

Martin Jacques

Svijet se mijenja zaista izvanrednom brzinom. Ako pogledate na gornji dio grafikona, vidjet ćete da za 2025. godinu, prognoze Goldman Sachsa predviđaju da će kinesko gospodarstvo gotovo dostići veličinu američkog gospodarstva. A ako pogledate grafikon za 2050. godinu, projekcija je da će kinesko gospodarstvo biti dvostruko veće od američkog gospodarstva, a indijsko će biti gotovo iste veličine kao američko. Moramo ovdje voditi računa o tome da su ove prognoze nastale prije zapadne financijske krize.

Uspon Kine koji menja svet - kuda ide Kina i kineska vojna parada

Prije nekoliko tjedana, pogledao sam posljednju prognozu koju je pripremio BNP Paribas o tome kada će Kina imati veće gospodarstvo od gospodarstva Sjedinjenih Država. Goldman Sachs je predvidio da će to biti 2027. Prognoza nakon krize kaže da će to biti 2020. To je samo desetljeće od danas. Kina će promijeniti svijet na dva fundamentalna načina. Prvo, ona je ogromna zemlja u razvoju sa stanovništvom od 1,3 milijarde ljudi, koje već preko 30 godina raste stopom od oko 10 posto na godinu.

 I u narednih 10 godina, imat će najveću ekonomiju na svijetu. Nikada ranije u modernoj eri nije najveće gospodarstvo svijeta bilo gospodarstvo zemlje u razvoju, već je to bilo gospodarstvo neke razvijene zemlje. Drugo, po prvi puta u moderno doba, dominantna država svijeta — što mislim da će Kina postati — neće biti sa Zapada i potječe od jako, jako različitih civilizacijskih korijena.

 Znam da je na Zapadu široko rasprostranjeno uvjerenje da modernizacijom zemalja, one postaju više zapadnjačke. To je iluzija. Misli se da je modernitet jednostavno proizvod konkurencije, tržišta i tehnologije. Nije; jednako tako oblikuju ga povijest i kultura. Kina nije poput Zapada, i neće ni postati poput Zapada. U nekim fundamentalnim vidovima ostat će bitno drukčija. Očito je veliko pitanje ovdje, kako da shvatimo Kinu? Kako da pokušamo razumjeti što je Kina? Problem koji trenutno imamo na Zapadu je onaj konvencionalnog pristupa kojim Kinu razumijemo zapravo u zapadnjačkim okvirima, primjenjujući zapadnjačke ideje. Ne možemo tako. Želim vam ponuditi tri građevna elementa kojima ćemo pokušati shvatiti kakva je Kina — samo za početak.

Prvi je taj, da Kina zapravo nije nacionalna država. OK, ona se naziva nacionalnom državom u posljednjih stotinu godina. Ali svi koji nešto znaju o Kini znaju da je puno starija od toga. Ovako je Kina izgledala nakon pobjede Qin dinastije 221. pr.Kr. na kraju razdoblja zaraćene države — to je rođenje moderne Kine. I možete vidjeti usporedbu s granicama moderne Kine. Ili odmah nakon toga, dinastija Han, još uvijek prije 2.000 godina. I vidite da već zauzima većinu područja koje danas znamo kao istočnu Kinu, gdje je ogromna većina Kineza živjela u ono vrijeme, a živi i danas.

Ono što je ovdje izuzetno je to da ono što Kini daje osjećaj da je Kina, što Kinezima daje osjećaj što to znači biti Kinez, nije nastalo u posljednjih stotinu godina, nije nastalo u razdoblju nacionalne države, kako se to dogodilo na Zapadu, već u razdoblju, ako hoćete, civilizacijske države. Ovdje mislim, primjerice, na običaje poput štovanja predaka, na sasvim posebno poimanje države, također, na posebno poimanje obitelji, društvene odnose kao što je guanxi, konfucijske vrijednosti, i tako dalje. Sve to dolazi iz razdoblja civilizacijske države. Drugim riječima, za razliku od zapadnih država i većine zemalja svijeta, Kina je oblikovana svojim osjećajem civilizacije, svojim postojanjem kao civilizacijska, umjesto kao nacionalna država. Ovome treba dodati još nešto, a to je ovo: Naravno da znamo da je Kina velika, ogromna, demografski i zemljopisno, sa stanovništvom od 1,3 milijarde ljudi. Ono čega često nismo doista svjesni je činjenica da je Kina izuzetno različita i vrlo pluralistička, i na mnoge načine vrlo decentralizirana. Ne možete voditi zemlju ove veličine jednostavno iz Pekinga, premda mi mislimo da je baš to slučaj. To nikada nije bio slučaj.

Dakle, ovo je Kina, civilizacijska država, a ne nacionalna država. Što to znači? Mislim da ovo ima najrazličitije duboke implikacije. Dat ću vam dva kratka primjera. Prvi je da je za Kineze najveća politička vrijednost jedinstvo, održavanje kineske civilizacije. Znate, prije 2.000 godina, u Europi: slom, razmrvljenost Svetog Rimskog Carstva. Ono je podijeljeno i ostalo je podijeljeno od tada. Kina se, u istom tom razdoblju, kretala u potpuno obrnutom smjeru, bolno održavajući ovu ogromnu civilizaciju, civilizacijsku državu, na okupu.

Drugi primjer je možda prozaičniji, a to je Hong Kong. Sjećate li se britanske predaje Hong Konga Kini 1997. godine? Možda ćete se sjetiti što je bio kineski ustavni prijedlog. Jedna zemlja, dva sustava. I kladit ću se da je jedva bilo ikoga na Zapadu tko im je vjerovao. „Šarena laža. Kad se Kina dočepa Hong Konga, neće biti tako.“ 13 godina nakon toga, politički i pravni sustav u Hong Kongu jednako je različit danas kao što je bio i 1997. Pogriješili smo. Zašto smo pogriješili? Pogriješili smo jer smo mislili, prirodno, u terminima nacionalnih država. Pomislite na njemačko ujedinjenje, 1990. Što se dogodilo? Pa, Istok je praktički bio progutan od Zapada. Jedna zemlja, jedan sustav. To je mentalitet nacionalne države. Ali ne možete upravljati zemljom poput Kine, civilizacijskom državom, na načelu jedna civilizacija, jedan sustav. Ne funkcionira. Pa je, u stvari, kineski odgovor na pitanje Hong Konga — kao što će biti i na pitanje Taiwana — bio prirodan: jedna civilizacija, mnogo sustava.

Dopustite da ponudim i drugi građevni blok u pokušaju da razumijemo Kinu — možda ne tako ugodan. Kinezi imaju jako, jako različit koncept rase od većine drugih zemalja. Znate li da, od 1,3 milijarde Kineza, preko 90 posto njih misli da pripadaju istoj rasi, rasi Han. Ovo je potpuno drukčije od drugih zemalja s najbrojnijim stanovništvom. Indija, Sjedinjene Države, Indonezija, Brazil — sve su višerasne. Kinezi se ne osjećaju tako. Kina je višerasna zapravo samo na rubovima. Pa je pitanje, zašto? Mislim da je razlog, u suštini, opet u civilizacijskoj državi. Povijest posljednjih 2.000 godina, povijest osvajanja, zauzimanja, usisavanja, asimilacije i tako dalje, vodilo je k procesu u kojem se, vremenom, pojavio ovaj Han identitet — hranjen, naravno, rastućim i vrlo moćnim osjećajem kulturnog identiteta.

Velika prednost ovog povijesnog iskustva bila je da se, bez Hana, Kina nikad ne bi održala na okupu. Han identitet je bio cement koji je zemlju zadržao na okupu. Velika mana toga je u tome da Han koncept ima vrlo slabu predodžbu o kulturnim različitostima. Oni stvarno vjeruju u vlastitu superiornost, i ne poštuju one koji nisu Han. Otuda njihov odnos, na primjer, prema Ujgurima i Tibetancima.

Ili da vam predstavim i treći građevni element, kinesku državu. Odnos između države i društva u Kini je vrlo različit od onoga na Zapadu. Mi na Zapadu pretežno mislimo – ovih dana, barem — da su autoritet i legitimnost države funkcija demokracije. Problem s ovom pretpostavkom je u tome da kineska država uživa više legitimnosti i više autoriteta među Kinezima nego što to vrijedi za bilo koju zapadnu državu. Razlog za to je taj — no, dva su razloga, mislim. I oni očito nemaju ništa s demokracijom, jer, u našem smislu riječi, Kinezi sigurno nemaju demokraciju. Razlog je, prvo, u tome što je državi u Kini dana vrlo posebna — ona uživa poseban značaj kao zastupnik, utjelovljenje i čuvar kineske civilizacije, civilizacijske države. Ovo je onoliko blizu duhovnoj ulozi koliko Kina uopće može biti.

A drugi razlog je u tome, dok se u Europi i sjevernoj Americi, državna moć neprestano osporava — mislim na europsku tradiciju, povijesno protiv crkve, protiv drugih dijelova aristokracije, protiv trgovaca, i tako dalje — tijekom 1.000 godina, moć kineske države nitko nije izazvao. Nije imala ozbiljnih suparnika. Tako vidite da je način na koji je moć uspostavljena u Kini jako različit od našeg iskustva u povijesti Zapada. Rezultat je, usput rečeno, da Kinezi na vrlo različit način vide državu. Dok je mi vidimo kao uljeza, stranca, svakako kao organ čiju moć treba ograničiti ili definirati i sputati, Kinezi uopće tako ne vide državu. Kinezi vide državu kao blisku – ne samo blisku, zapravo, kao člana obitelji — u stvari, ne samo ni kao člana obitelji, već kao glavu obitelji, patrijarha obitelji. To je kineski pogled na državu — vrlo, vrlo različit od našeg. On je uklopljen u društvo na različit način nego što je slučaj na Zapadu.

Predložio bih vam da ono sa čime zapravo imamo posla ovdje, u kineskom kontekstu, da je to nova paradigma, koja je različita od bilo čega o čemu smo morali razmišljati u prošlosti. Znajte da Kina vjeruje u tržište i državu. Mislim, Adam Smith je, još u kasnom 18. stoljeću, napisao, „Kinesko tržište je veće i razvijenije i profinjenije od bilo kojeg u Europi.“ I, ako izuzmemo razdoblje Mao, tako je ostalo, više ili manje, do danas. Ali to je kombinirano s izuzetno snažnom i sveprisutnom državom. Država je posvuda u Kini. Mislim, ona upravlja poduzećima, mnoga su još uvijek u javnom vlasništvu. Privatne tvrtke, koliko god velike bile, poput tvrtke Lenovo, na mnoge načine ovise o državnom patronatu. Gospodarske ciljeve i ostalo postavlja država. I država, naravno, njezin autoritet ulazi u mnoga druga područja — kao što smo upoznati — poput politike rađanja samo jednog djeteta.

Nadalje, ovo je vrlo stara državna tradicija, vrlo stara tradicija umijeća upravljanja državom. Mislim, ako želite ilustraciju ovoga, Kineski zid je jedna. Ali ovo je druga, Veliki Kanal, prvi dio koji je izgrađen u petom stoljeću pr.Kr. i konačno je dovršen u sedmom stoljeću n.e. Protezao se na 1.780 kilometara, povezujući Peking s Hangzhou i Šangajem. Postoji, dakle, duga povijest izvanrednih državnih infrastrukturnih projekata u Kini, koja nam, pretpostavljam, pomaže objasniti ono što vidimo danas, nešto poput brane Tri Klanca (Three Gorges Dam) i mnogih drugih primjera kompetentnosti države u Kini. To su, eto, tri građevna bloka kojima pokušavamo shvatiti različitost koju predstavlja Kina — civilizacijska država, shvaćanje rase i priroda države i njezin međuodnos s društvom.

Pa ipak i dalje ustrajemo, uglavnom, u razmišljanju da Kinu možemo shvatiti jednostavno koristeći zapadnjačko iskustvo, gledajući na nju zapadnjačkim očima, koristeći zapadnjačke koncepte. Ako želite znati zašto izgleda da nepogrešivo pogrešno shvaćamo Kinu — naše prognoze o tome što će se dogoditi u Kini su netočne — to je razlog. Na žalost, mislim, moram reći da mislim da je stav prema Kini mentalitet malog Zapadnjaka. Na određeni način je arogantan. Arogantan u smislu da mislimo da smo najbolji, i stoga imamo univerzalno mjerilo vrijednosti. I drugo, to je stav neznanja. Odbijamo se doista posvetiti problemu različitosti. Znate, ima jedan zanimljiv odlomak u knjizi Paula Cohena, američkog povjesničara. Paul Cohen argumentira da Zapad o sebi misli kao o kulturi koja je vjerojatno najkozmopolitskija od svih. Ali nije. U mnogim pogledima, ona je zatvorenija, jer je tijekom 200 godina, Zapad bio toliko dominantan u svijetu da mu nije zapravo trebalo razumjeti druge kulture, druge civilizacije. Zato što je mogao, kad se crta podvuče, ako je bilo nužno, i silom provesti svoju volju. Dok su druge kulture — doslovno ostatak svijeta, u stvari — koje su bile u slabijem položaju prema Zapadu, bile prisiljene razumjeti Zapad, zbog prisustva Zapada u njihovim društvima. I stoga je posljedica toga, da su u mnogim pogledima više kozmopolitske od Zapada.

Mislim, uzmite istočnu Aziju. Istočna Azija: Japan, Koreja, Kina, itd. — trećina svjetskog stanovništva živi ondje, u danas najvećoj ekonomskoj regiji svijeta. I reći ću vam sada, da istočni Azijci, ljudi iz istočne Azije, znaju puno više o Zapadu nego što Zapad zna o istočnoj Aziji. Ta je činjenica, bojim se, vrlo bitna za sadašnjost. Jer što se događa? Vratimo se na grafikon s početka — grafikon Goldman Sachsa. Što se događa je to da se, vrlo brzo u povijesnim okvirima, svijet kreće i oblikuje, ne od strane starih razvijenih zemalja, već od zemalja u razvoju. Vidjeli smo to na primjeru skupine G20 — koja vrlo brzo preuzima položaj skupine G7, ili skupine G8. A to ima dvije posljedice. Prvo, Zapad brzo gubi svoj utjecaj u svijetu. Ima dramatičan primjer ovoga otprije godinu dana — Kopenhagen, konferencija o klimatskim promjenama. Europa nije bila za posljednjim pregovaračkim stolom. Kada se tako što posljednji put dogodilo? Kladio bih se da je to bilo prije 200 godina. To je ono što će se događati u budućnosti.

A druga implikacija je ta da će nam svijet neizbježno, kao posljedica ovoga, postajati sve više i više nepoznat, jer će ga oblikovati kulture i iskustva i povijest koje nam zapravo nisu bliske, niti o njima znamo. I napokon, bojim se – pogledajte Europu, Amerika je malo drugačija — ali Europljani uglavnom, moram reći, nisu upoznati, niti svjesni načina na koji se svijet mijenja. Neki ljudi – imam prijatelja Engleza u Kini, koji kaže, „Kontinent u snu hoda prema zaboravu.“ Pa, možda je to točno, a možda je pretjerivanje. Ali tu je još jedan problem povezan s ovim — da Europa sve više gubi dodir sa svijetom — i to je na neki način gubitak osjećaja budućnosti. Mislim, Europa je nekad upravljala budućnošću u svom samopouzdanju. Pogledajte, na primjer, 19. stoljeće. Ali ovo, avaj, nije više istina.

Ako želite osjetiti budućnost, ako želite okusiti budućnost, probajte u Kini – tamo je stari Konfucije. Ovo je željeznički kolodvor kakav još nikada niste vidjeli. Čak i ne izgleda poput kolodvora. Ovo je novi kolodvor Guangzhou za visokobrzinske vlakove. Kina već ima veću željezničku mrežu od bilo koje zemlje svijeta i uskoro će imati veću od svih zemalja svijeta zajedno. Ili pogledajte ovo: Ovo je samo ideja, ali to je ideja koju će uskoro isprobati u predgrađu Pekinga. Ovdje vidite mega autobus, na gornjoj platformi prima 2.000 ljudi. Putuje po tračnicama na cesti u predgrađu, a automobili voze ispod njega. Postiže brzinu od oko 160 kilometara na sat. Na ovaj način će se stvari odvijati, jer Kina ima vrlo specifičan problem, koji je različit od problema u Europi i od problema u Sjedinjenim Državama. Kina ima ogroman broj ljudi, a nema prostora. Pa je ovo rješenje za situaciju u kojoj će Kina imati mnogo, mnogo, mnogo gradova s više od 20 milijuna stanovnika.

OK, kako bih želio završiti? Dakle, kakav bi naš stav trebao biti prema svijetu koji se, kako vidimo, razvija vrlo brzo pred našim očima? Mislim da će biti dobrih stvari i loših stvari u njemu. Ali ono što želim iznijeti je, iznad svega, makro plan, pozitivan za taj svijet. Tijekom 200 godina, svijetom je, u suštini, upravljao tek dio svjetskog stanovništva. To je ono što su predstavljale Europa i sjeverna Amerika. Dolazak zemalja poput Kine i Indije — samo na njih dvije otpada 38 posto svjetskog stanovništva — i drugih, poput Indonezije, Brazila i tako dalje, predstavlja najvažniji pojedinačni čin demokratizacije u proteklih 200 godina. Civilizacije i kulture, koje su bile ignorirane, koje nisu imale glasa, koje se nije slušalo, o kojima se nije znalo, imat će drugačiju zastupljenost u tom svijetu. Kao humanisti, svakako moramo pozdraviti ovu transformaciju. I morat ćemo učiti o tim civilizacijama.

Na ovom velikom brodu ovdje plovio je Zheng He u ranom 15. stoljeću na svojim velikim putovanjima po Južnokineskom moru, Istočnokineskom moru i poprijeko Indijskog oceana prema istočnoj Africi. Brodić ispred njega je onaj na kojem je, 80 godina kasnije, Christopher Columbus preplovio Atlantik. (Smijeh) Ili, pogledajte pažljivo ovaj svileni svitak kojega je načinio ZhuZhou godine 1368. Mislim da igraju golf. Kriste, Kinezi su čak i golf izmislili.

Dobrodošli u budućnost. Hvala vam.

Kineska vojna parada

httpv://www.youtube.com/watch?v=ggdaYFBIxTE

Izvor: Ted konferencija

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: