Da li vas novac čini zlobnim i drugačijim?

Kako novac menja ljude i njihovu svest. Kako novac ljude čini zlobnijima i neosetljivijima. Kako se ponašaju bogati i siromašni i društvo nejednakosti

 

 

Zapanjujuće je šta može da otkrije nameštena partija Monopola. U ovom zabavnom ali osvešćujućem govoru, socijalni psiholog Pol Pif predstavlja svoje istraživanje o tome kako se ljudi ponašaju kada se osećaju bogatima. (Evo tajne: loše.) Ali iako je problem nejednakosti složen i obeshrabrujući izazov, postoje i dobre vesti.

Da li vas novac čini zlobnim?

Želim da na trenutak pomislite na učestvovanje u igri Monopola, osim što u ovoj igri, ta kombinacija veštine, talenta i sreće koji vam pomažu da uspete u igrama, kao i u životu, postaje nebitna, jer je igra nameštena i vi imate prednost. Imate više novca, više prilika za kretanje po tabli i više pristupa resursima. Dok razmišljate o tom iskustvu, želim da se zapitate, kako bi to iskustvo kada ste privilegovani igrač u nameštenoj igri promenilo način na koji mislite o sebi i ponašate se prema drugom igraču?

Da li vas novac čini zlobnim - Kako se ponašaju bogati?

Sproveli smo istraživanje na kampusu univerziteta Berkli kako bismo ispitali upravo to pitanje. Doveli smo više od 100 parova stranaca u laboratoriju i bacanjem novčića nasumično odredili da jedan od to dvoje bude bogati igrač u nameštenoj igri. Dobili su duplo više novca. Kada su prošli polje „Start“, dobili su duplo veću platu i mogli su da bacaju dve kockice umesto jedne, tako da su mogli mnogo više da se kreću po tabli. (Smeh) Tokom 15 minuta, preko skrivenih kamera smo posmatrali šta se dešavalo. Danas po prvi put želim da vam pokažem malo onoga što smo videli. Oprostićete nam zbog kvaliteta zvuka u nekim slučajevima, jer su to ipak bile skrivene kamere. Stoga smo obezbedili titlove. Bogati igrač: „Koliko imaš novčanica od 500?“ Siromašni igrač: „Samo jednu.“

Bogati igrač: „Ozbiljno?“ Siromašni igrač: „Da.“

Bogati igrač: „Ja imam tri. (Smeje se) Ne znam zašto su mi dali toliko.“

Pol Pif: Okej, igračima je ubrzo postalo jasno da se nešto dešava. Jedna osoba očito ima dosta više novca od druge osobe, a ipak kako je igra trajala, videli smo primetne i dramatične razlike koje su počele da se pojavljuju između dva igrača. Bogati igrač je počeo glasnije da se kreće po tabli, bukvalno udarajući tablu figurom dok se kretao. Kod bogatih igrača bilo je verovatnije da se vide znaci dominacije, neverbalni znaci, pokazivanje moći i slavljenje.

Sa strane smo stavili činiju sa perecama. Nalazi se u donjem desnom ćošku. Ovo nam je omogućilo da gledamo ponašanje igrača u vezi s konzumiranjem. Samo pratimo koliko će pereca učesnici pojesti.

Bogati igrač: „Da li su te perece neki trik?“

Siromašni igrač: „Ne znam.“

PP: U redu, nije čudno što su nas ljudi skontali. Pitaju se šta ta činija pereca uopšte tu radi. Jedan se čak pita, kao što ste upravo videli, da li je ta činija tu kao trik? Ipak, uprkos tome, moć situacije se čini kao da neminovno dominira i bogati igrači počinju da jedu više pereca.

Bogati igrač: „Obožavam perece.“

(Smeh)

PP: I kako igra ide dalje, jedan od zaista zanimljivih i dramatičnih šablona za koje smo primetili da se javljaju je taj da bogati igrači zapravo počinju da budu nekulturniji prema drugoj osobi, sve manje osetljivi prema patnji tih jadnih, siromašnih igrača i sve više i više pokazuju svoj materijalni uspeh, sa većom verovatnoćom da pokažu kako im dobro ide. Bogati igrač: „Imam novca za sve.“ Siromašni igrač: „A koliko je to?“ Bogati igrač: „Duguješ mi 24 dolara. Ubrzo ćeš izgubiti sav svoj novac. Kupiću to. Imam toliko novca. Imam toliko novca da mi treba cela večnost.“ Bogati igrač 2: „Kupiću celu ovu tablu.“ Bogati igrač 3: „Brzo će ti nestati novca. Sada mi ne možeš skoro ništa.“

PP: U redu, evo šta mislim da je izuzetno zanimljivo, a to je kada smo na kraju 15 minuta zamolili igrače da pričaju o svom iskustvu tokom igre. I kada su bogati igrači pričali o tome zašto su neminovno pobedili u ovoj nameštenoj igri Monopola – (Smeh) – pričali su o tome šta su uradili kako bi kupili te različite nekretnine i zaslužili svoj uspeh u igri i postali su dosta manje svesni različitih svojstava situacije, uključujući bacanje novčića koje ih je nasumično postavilo na to privilegovano mesto. A to je zaista neverovatan uvid u to kako um daje smisao prednosti.

Ova igra Monopola se može koristiti kao metafora za razumevanje društva i njegove hijerarhijske strukture, gde neki ljudi imaju dosta novca i uticaja, a dosta ljudi ih nema. Imaju dosta manje novca i uticaja i manje pristupa bitnim resursima. Proteklih sedam godina moje kolege i ja proučavamo efekte ovakvih hijerarhija. Kroz desetine istraživanja i hiljade učesnika širom zemlje pronalazimo to da kako se nivo nečijeg bogatstva uvećava, njihove emocije saosećanja i empatije se smanjuju, a njihov osećaj prava i zasluge i ideologija sopstvenog interesa rastu. U istraživanjima smo otkrili da će zapravo bogatiji pojedinci sa većom verovatnoćom da opravdavaju pohlepu kao moralno dobru i težnju ka sopstvenom interesu kao poželjnu i moralnu. Danas želim da pričam o nekim implikacijama ove ideologije sopstvenog interesa, zašto bismo trebali da brinemo o ovim implikacijama i završiću s time šta bi moglo da se uradi.

Neka od prvih istraživanja koje smo vršili u ovom području posmatrala su ponašanja pomaganja, nešto što socijalni psiholozi nazivaju prosocijalnim ponašanjem. Zaista nas je zanimalo ko je više sklon da ponudi pomoć drugoj osobi, neko bogat ili neko siromašan. U jednom od istraživanja, bogati i siromašni članovi zajednice dolaze u laboratoriju i svakome damo ekvivalent 10 dolara. Učesnicima smo rekli da mogu tih 10 dolara da zadrže za sebe ili da podele deo tog novca ako žele, sa nekim strancem koji je potpuno nepoznat. Nikada neće sresti tog stranca, niti će stranac sresti njih. I samo posmatramo koliko ljudi daju. Pojedinci koji zarađuju 25 000, a ponekad i manje od 15 000 dolara godišnje, dali su 44% više svog novca tom strancu nego pojedinci koji zarađuju 150 000 ili 200 000 dolara godišnje.

Dali smo ljudima da igraju igre kako bismo videli ko je skloniji varanju kako bi uvećao šanse za dobitak. U jednoj od igara, zapravo smo namestili kompjuter kako bi određeni broj na kockicama bio nemoguć. U ovoj igri niste mogli da dobijete više od 12, a ipak, što ste bogatiji, veće su šanse da ćete varati u ovoj igri kako biste stekli šansu za novčanu nagradu od 50 dolara, ponekad čak 3 do 4 puta veće šanse.

Izveli smo drugo istraživanje gde smo posmatrali da li bi ljudi bili skloni da uzmu slatkiše iz tegle sa slatkišima na kojoj je jasno naznačeno da su slatkiši za decu – (Smeh) – sa učesnicima – ne šalim se. Znam da zvuči kao da se šalim. Izričito smo rekli učesnicima da je ta tegla sa slatkišima za decu koja učestvuju u razvojnoj laboratoriji u blizini. Ona su u istraživanju. Ovo je za njih. I samo smo posmatrali koliko slatkiša su učesnici uzimali. Učesnici koji su se osećali bogatim uzimali su duplo više slatkiša od učesnika koji su se osećali siromašno.

Čak smo proučavali automobile, i to ne bilo koje automobile, nego da li su vozači određenih vrsta automobila manje ili više skloni da krše zakon. U jednom od ovih istraživanja posmatrali smo da li će vozači stati pešaku kojeg smo postavili da čeka da pređe na pešačkom prelazu. U Kaliforniji, kao što znate, jer sam siguran da svi ovo radimo, po zakonu mora da se stane pešaku koji čeka da pređe ulicu. Evo primera kako smo to uradili. Na levoj strani je naš saradnik koji se pretvara da je pešak. Kako prilazi, crveni kamionet se uspešno zaustavlja. U tipičnom kalifornijskom stilu, pretiče ga autobus koji zamalo pregazi našeg pešaka. (Smeh) Evo primera skupljeg automobila, Prijusa, koji prolazi, i BMW koji radi isto. Uradili smo ovo za stotine vozila kroz nekoliko dana, samo prateći ko staje a ko ne. Otkrili smo da kako se skupoća automobila povećava, povećava se i sklonost vozača da prekrši zakon. Nijedan od automobila u najjeftinijoj kategoriji nije prekršio zakon. Blizu 50% automobila u našoj najskupljoj kategoriji prekršilo je zakon. Sprovodili smo druga istraživanja gde smo otkrli da su bogatiji pojedinci skloniji da lažu u pregovorima, da podržavaju neetičko ponašanje na poslu poput krađe gotovine iz kase, uzimanja mita, laganja mušterija.

Ne želim da sugerišem da samo bogati ljudi pokazuju ove šablone ponašanja. Uopšte ne. Zapravo mislim da se svi mi u našim svakodnevnim životima borimo sa ovim motivacijama koje se međusobno bore, kada i da li da svoj interes stavimo iznad interesa drugih ljudi. I to je razumljivo, jer je američki san ideja gde svako ima jednake prilike da uspe i prosperira, dok god se posvetimo tome i naporno radimo, a deo toga podrazumeva da ponekad morate da stavite sopstveni interes iznad interesa i dobrostanja ljudi iz vaše okoline. Ali pronalazimo da što ste bogatiji, to ste i skloniji da jurite za vizijom ličnog uspeha, dostignuća i ostvarivanja, na štetu ljudi u vašoj okolini. Ovde sam za vas prikazao prosečne prihode po domaćinstvu za svaku petinu i za 5% vrha populacije kroz proteklih 20 godina. 1993. razlika između drugačijih petina populacije što se tiče primanja bila je prilično ozbiljna. Nije teško da se vidi da razlike postoje. Ali kroz proteklih 20 godina ta značajna razlika je postala jedinstveni veliki kanjon između onih na vrhu i svih ostalih. Zapravo, 20% vrha populacije poseduje skoro 90% ukupnog bogatstva u ovoj zemlji. Na neviđenom smo nivou ekonomske nejednakosti. To znači da bogatstvo ne samo da postaje sve više koncentrisano u rukama odabranih pojedinaca, nego da američki san postaje sve više nedostižan za sve veću većinu ljudi. A ako je situacija takva, kao što smo otkrili, da što ste bogatiji, imate veći osećaj prava na to bogatstvo i skloniji ste da svoj interes činite prioritetom, iznad interesa drugih ljudi, i da ste voljni da radite stvari kako biste služili tom interesu, onda nema razloga da mislimo da će se ti šabloni promeniti. Zapravo postoje osnovani razlozi da mislimo da će se oni samo pogoršati i tako bi to izgledalo kada bi stvari samo ostale iste, istom linearnom stopom, tokom narednih 20 godina.

Ekonomska nejednakost je nešto što bi trebalo sve da nas brine, ne samo zbog onih na dnu društvene hijerarhije, već zato što pojedinci i grupe sa dosta ekonomske nejednakosti žive lošije, i to ne samo oni na dnu, već svako. Postoji dosta ubedljivih istraživanja iz vrhunskih laboratorija širom sveta koja pokazuju niz stvari koje su potkopane kako se pogoršava ekonomska nejednakost. Društvena mobilnost, stvari do kojih nam je stalo, fizičko zdravlje, društveno poverenje, sve se smanjuje kako raste nejednakost. Slično tome, negativne stvari u društvenim skupovima i društvima, poput gojaznosti i nasilja, zatvorske i drugih kazni, pogoršavaju se kako raste ekonomska nejednakost. Još jednom, ovo su ishodi koje će iskusiti ne samo nekoliko ljudi, nego koji rezonuju kroz sve slojeve društva. Čak i oni na vrhu doživljavaju ove ishode.

Šta da radimo? Ovaj slap ubitačnih negativnih efekata koji se sami nastavljaju se možda čini kao nešto što se otrglo kontroli i kao da ne postoji ništa što možemo da uradimo, svakako ništa kao pojedinci. Zapravo, u svom istraživanju u laboratoriji pronašli smo da male psihološke intervencije, male promene u ljudskim vrednostima malo guranje u određenom pravcu, mogu da vrate nivo egalitarizma i saosećanja. Na primer, podsećanje ljudi na prednosti saradnje, prednosti zajednice, prouzrokuju da bogatiji pojedinci budu jednako darežljivi kao siromašni. U jednom istraživanju ljudima smo dali da pogledaju kratak snimak od samo 46 sekundi, o siromaštvu u detinjstvu koji je služio kao podsetnik o potrebama drugih u svetu oko njih i nakon gledanja toga, pogledali smo koliko su ljudi bili voljni da ponude svoje vreme strancu ispred njih u laboratoriji koji je bio u nevolji. Sat vremena nakon gledanja ovog snimka, bogati ljudi postali su jednako darežljivi što se tiče vremena uloženog da pomognu ovoj osobi, strancu, kao neko siromašan, sugerišući da ove razlike nisu urođene ili kategorične, nego prilagodljive blagim promenama u ljudskim vrednostima, malom guranju ka saosećanju, i gurkanju ka empatiji.

A izvan zidova naše laboratorije, počinjemo da primećujemo znakove promene u društvu. Bil Gejts, jedan od najbogatijih pojedinaca u našoj zemlji, u svom govoru za početak godine na Harvardu, pričao je o problemu sa kojim se suočava društvo, gde je nejednakost najveći izazov i pričao je o tome šta mora da se uradi kako bi se borili protiv ovoga, rekavši: „Najveći uspesi čovečanstva nisu u otkrićima, već u tome kako se ta otkrića koriste da bi se smanjila nejednakost.“ A tu je i Zavet davanja, gde više od 100 najbogatijih pojedinaca u našoj zemlji zaveštava pola svog bogatstva u dobrotvorne svrhe. A nastaju i brojni ključni pokreti, poput „Mi smo jedan procenat“, „Generacija resursa“ i „Bogatstvo za opšte dobro“, gde oni najprivilegovaniji članovi populacije, članovi jednog procenta i drugi, ljudi koji su bogati koriste svoje ekonomske resurse, odrasli i mladi, to je za mene najimpresivnije, koriste svoje privilegije svoje ekonomske resurse, da bi se borili protiv nejednakosti podržavajući društvene politike, promene u društvenim vrednostima i promene u ponašanju ljudi koje rade protiv njihovog ekonomskog interesa ali koje možda na kraju uspeju da vrate američki san.

Pol Pif  

Izvor: Ted konferencija