Kritika prljavog uma

Kako se daje i prima kritika u Engleskoj i u Srbiji. Pomoći ili odmoći, brinuti ili podsmevati se. Piše Lazar Džamić u svojoj stalnoj kolumni

U sveukupnoj civilizacijskoj simfoniji medjuljudske saradnje i odnosa, postoje na našoj planeti dva dominantna tonaliteta kada se radi o načinu na koji se daje i prima kritika. Jedan je preovladjujući u Engleskoj, drugi u Srbiji. Jednog dana, nadam se, ta dva modaliteta će se nekako naći u harmoniji, u pozitivnoj ‘fazi’ u kojoj će dobre frekvencije pojesti one loše.

Kritika prljavog uma - mudra sova

Ne znam da li je u pitanju to što su natrpani na relativno malom arhipelagu, sa svom nuždom odmerenog medjusobnog ponašanja na malom prostoru, ali Englezi su kritiku pretvorili u umetnost. Balkanskom posmatraču u oči padaju dve karakteristike.

Prva je fokusiranost na rezultate – kritika kao pomoć, kao timski napor da se postigne ono što se očekuje. Engleska kritika počinje, ne završava se, pozitivnim rezultatom – onim zamišljenim, idealnim, ka kome se teži. Kao takva, ona ima jaku edukativnu stranu podvučenu brigom. Kritika je u Engleskoj način da se pokaže da neko brine o tvom radu, da mu je stalo da to uradiš na najbolji mogući način – ili, makar – da se negativni uticaj na kolektivni napor ublaži što više.

Druga karakteristika je njen tonalitet. Po sofistikaciji, može se porediti sa vrhunskim predstavama i diplomatskim misijama (još jedan od razloga zašto se engleske diplomate u principu poštuju). Velika briga se posvećuje naporu da kritikovana strana ne izgubi obraz. Stvari se planiraju nedeljama unapred; traži se najpogodniji mogući momenat; konsultuju se kolege, prijatelji i ostali koji mogu da doprinesu koristan uvid u to šta osobu kojoj treba uputiti kritiku motiviše. Priča se veselim, pozitivnim glasom, ta mala stvar koju ćemo brzo da sredimo itd… Ima nečega vrlo japanskog u engleskoj kritici.

Očigledno, ovakav pristup zahteva najtežu stvar za jednog Balkanca: kontrolu impulsa. Gutanje munja, besomučno ujedanje za jezik, razmišljanje, polako spuštanje do cilja nasuprot ‘štukinom’ obrušavanju sa neba u legendarna rebra. I pre svega, empatiju i svest o tome da je na drugoj strani kritike druga osoba sa svojim mišljenjima, stavovima, zabludama, nesigurnostima i, često, dostojanstvom. Engleska kritika je vrlo kolektivna stvar.

Srpska kritika je nuklearni udar, električno pražnjenje lične frustracije ili besa. Razlika izmedju zasluženog povoda i činjenice da me nešto samo ‘nervira’ je tanka. Reči često prethode misli, kao da u nama postoji neka crna opruga, pakleni mehanizam jeda koji se navija i navija dok u jednom momentu ne pukne i onom drugome u lice saspe sve što nas je do tada mučilo. Kod nas, drugi često služe samo kao gromobrani za lične osujećenosti.

Mnoge naše kritike imaju one čuvene alanfordovske zube, režanje je deo argumenta. Naša kritika je često osveta, pa i ponižavanje. Kritika je kazna, ne i korak ka boljim rezultatima. U Srbiji nije moguće odvojiti kritiku od ličnosti, frustracija, ego i nesigurnost – pomešani u zapaljiv koktel – brzo eskaliraju i pretvore kritiku u svadju, ili još gore.

Zašto je to tako? Pre svega, zato što je kod nas, u pridevskom društvu u kome je sve dramatično i u kome postoji vrlo slaba civilizacijska infrastruktura, emotivni impuls vrhovni vladar. Impuls i razmišljanje su krvni neprijatelji. Impuls se hrani frustracijom, osećanjem da nam nešto – mišljenje, pravda, argument… – prirodno pripada; impuls je sebičan, zatvoren, emotivno nepismen. Impluls je brz i prek.

Ta i takva komunikaciona nepismenost cedi se iz uma zaprljanog i zamagljenog nekontrolisanim emocijama, kao masna šoferšajbna kroz koju se vidi samo mrkli mrak oko nas i potpuno odsustvo čistog puta i jasnih znakova. I tako mi jurimo, u tami, gazeći ljude oko nas, dok se konačno ne sudarimo sa vozilom još većim nego naše, sa više snage i prava prolaza, i završimo u jarku, pušeći se i smišljajući osvetu.

I onda tako, okolo-naokolo, dok na kraju svi ne budemo zgaženi i ubijeni u pojam, sa kuckanjem crnih opruga jeda u našim frustriranim dušama kao jedinim preostalim društvom.

 

Lazar Džamić

Novi magazin logoČlanak je izvorno objavljen kao autorski tekst u časopisu Novi Magazin kao deo feljtona „Čaj od šljiva“ autora Lazara Džamića.

Prenosimo ga uz dozvolu i ljubaznost redakcije Novog Magazina.