Ovisnost i narkomanija – Tabletomanija i liječenje i suzbijanje ovisnosti

Šta je to narkomanija i kako nastaje ovisnost. Kako se postaje narkoman i kako se liječi bolesti ovisnosti. Droge, lijekovi i tabletomanija

OVISNOSTI

Naziv narkomanija svatko povezuje s uživanjem jakih sredstava, droga ili tableta. Osoba koja uzima ta sredstva zove se narkoman. Mnogi ipak ne znaju o čemu je zapravo riječ.

Bit je problema narkomanije u tome da se odrede narkotična sredstva. Ako to ne učinimo, narkomanom možemo nazvati i onoga koji voli jesti, ili je pretjerano zaokupljen bilo čime. Narkoticima u medicini nazivamo tvari koje dovode do promjena u živčanom sustavu. Dok su se prije u tu grupu ubrajali samo lijekovi i sredstva za umrtvljenje živčane i duševne aktivnosti, danas takvim sredstvima smatramo i ona koja izazivaju posebna uzbuđenja. Upoznavanje običaja i navika različitih društvenih sredina pokazala su da je u mnogih naroda uobičajeno uzimanje takvih sredstava i da su društvene reakcije vrlo različite. Dok se, npr. u nekim azijskim zemljama uživanje i pušenje opijuma nikad nije posebno osuđivalo, takva je praksa u drugim zemljama izazivala strah i otpor. U novije vrijeme Svjetska zdravstvena organizacija, na osnovi stručnih istraživanja i međunarodnih sporazuma, uspjela da većina zemalja svijeta prihvati popis narkotičnih sredstava i pristane na posebnu kontrolu.

Kod nas se često čuje: narkoman je onaj koji uživa drogu. To nije točno. Prema osnovnom značenju, droga označava osušene dijelove bilja ili ljekovite tvari koje služe za pripravljanje ekstrakta ili lijekova; postoje i trgovine koje se nazivaju drogerije, u kojima se ne prodaju droge u smislu narkomanskih sredstava, nego preparati i kemikalije. Narkotična sredstva nalaze se pod nacionalnom i internacionalnom kontrolom.

Zbog toga je propisivanje takvih lijekova komplicirano. Ponekad se ukazuje potreba da se neko sredstvo, koje je bilo u slobodnoj prodaji, uvrsti u popis opasnijih narkomanskih droga. To se u našoj zemlji dogodilo s meprobamatom, spedom i drugim lijekovima. Od trenutka kada je ocijenjeno da postoji mogućnost opasnoga navikavanja, o njima se mora voditi posebna evidencija.

Naša zemlja usvaja definiciju Svjetske zdravstvene organizacije: narkomanija je kronično i trajno trovanje izvjesnim prirodnim ili umjetnim tvarima.

Glavne značajke osoba koje uživaju takva sredstva:

1. psihička i fizička ovisnost o djelovanju droge,
2. nesavladiva potreba za uzimanjem droge,
3. sklonost povećanom uzimanju,
4. duševne, tjelesne i društvene promjene, koje su posljedica uzimanja droge.

O uzimanju narkotizirajućih sredstava zna se iz najstarijih povijesnih dokumenata. Mnogi su uzimali posebna sredstva da bi došli u stanje ekstaze, uzbuđenosti ili smirenja. Dok je to u istočnim zemljama poznato stoljećima, u novije vrijeme narkomanija uzima maha u zapadnim zemljama, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama, te skandinavskim i nekim drugim evropskim državama. Ni naša zemlja nije izuzetak.

Narkomanom se ne postaje preko noći. Prvi je pokušaj najčešće posljedica zavođenja u društvu ili znatiželja. Pri tom nije rijetko razočaranje. Čovjek je očekivao više nego što se stvarno dogodilo. Pogotovo je neugodan osjećaj mamurluka nakon prestanka djelovanja droge, kada se javlja mučnina, povraćanje i druge smetnje. Iako sve to nije najugodnije, javlja se želja da se ponovo uzme sredstvo. Nakon nekoliko ponavljanja učvršćuje se navika; čovjek je još uvijek uvjeren da ga to neće  »uhvatiti«, da je »svoj gospodar«. Ponovljene pokušaje uzimanja sredstva narkoman opravdava time što se neće ponašati drugačije od svojih prijatelja i što želi dokazati da može raditi što hoće. Nekad sporije, nekad brže, narkoman sve češće pribjegava uzimanju sredstva, a kada je bez njega, sve više na nj misli. Tok privikavanja sličan je alkoholizmu, ali mnogo je jači i brži. Prijelaz između normalnoga života i života narkomana naročito se skraćuje u mladih ljudi. Pogotovo je to izraženo kod onih koji su po prirodi skloni da u sukobu s drugima bježe u nerealnost, kod razočaranih i slabih ličnosti i onih koji su podložni utjecajima. Duša i tijelo takvih osoba traže narkotično sredstvo i takav će čovjek uraditi sve što može da bi ga se domogao. U tome se ne preza od laži, prevare, krađe, pa ni od zločina.

Narkoman brzo popušta i ne izvršava svoje životne obaveze, prestaje učiti, zapušta posao i porodicu, mašta o odlasku u »daleku indijsku zemlju« u kojoj postoji »čisti život«, gdje svatko može živjeti kako hoće; prestaje se brinuti o svojim dužnostima i jedini mu je životni cilj blaženstvo pod utjecajem njegova sredstva.

Alkoholizam nismo spomenuli slučajno. Iako alkohol nema iste teške karakteristike kao neka druga narkomanska sredstva, npr. hašiš, opijum, ipak se i u vezi s njim javlja jednako intenzivna ovisnost čovjeka o kemijskom ili drugom sredstvu. Zato se u novije vrijeme ne govori samo o narkomaniji nego o ovisnosti, tj. o upornoj, bitnoj i bolesnoj povezanosti čovjeka i opasnoga sredstva.

Narkomani nabavljaju drogu i kemikalije od preprodavača, a ilegalni proizvođači zgrću goleme profite.

Onima koji se bave sportom poznata je riječ doping. Ta engleska riječ označava uzimanje uzbudujućega sredstva da bi se pojačala energija i koncentrirala sposobnosti. Neki studenti uzimaju takva sredstva prije učenja ili ispita, drugi samo na natjecanjima. Sredstva izazivaju osjećaj svježine i sposobnosti, koji se stvarno može potvrditi, ali poslije toga uvijek dolazi do pojačanoga osjećaja umora, slabosti i klonulosti. Pretragom u mokraći i drugim načinima može se ustanoviti da li je netko uzeo takav lijek. Zabrana dopinga u sportu nije nužna samo zbog lažnih rezultata nego i radi zaštite zdravlja sportaša. Takva sredstva uvijek oštećuju organizam, a ponovljeno uzimanje dovodi do trajne narkomanije.

Strah od narkomanije

Pretjeran strah od narkomanije može izazvati paniku. Roditelji i prosvjetni radnici previše sumnjičavo gledaju na svaku tabletu ili cigaretu s kojom zateknu mlade ljude. Međutim, moramo biti oprezni jer narkotici (kao sve što se zabranjuje) mame, a pomodan hit može postati tragična navika. Onaj koji doista uzima narkotična sredstva najprije zavarava sebe, pred drugima taji svoju sklonost i laže; između njega i bliže i dalje okoline prekinute su spone prijateljstva, povjerenja i iskrenosti.
Svaka je sumnja teška; bila prava ili neprava, otkriva narušene međuljudske odnose. Trajno nepovjerenje i sumljičenje samo pogoršava odnose narkomana s okolinom. Iako povjerenje može graničiti s naivnošću nepovjerenje sigurno rađa i produbljuje otuđenost. Normalnu granicu nije moguće jasno odrediti. U biti svih psihičkih poremećaja, a to se odnosi i na narkomanije, postoje nesporazumi i neusklađenosti odnosa pojedinca i društva.

Osim straha za druge, postoji i strah za sebe. Ima mnogo onih koji se boje uzeti bilo kakvu tabletu, naročito ako je riječ o lijeku za smirenje, protiv glavobolje ili za spavanje. Strahuju da se ne naviknu, da ne postanu ovisni o lijeku, boje se narkomanije. Zbog neopravdanih odbojnih reakcija i otpora prema lijekovima može doći do pogoršanja zdravstvenoga stanja bolesnika. Povjerenje prema savjetima liječnika glavni je način da se prebrode takve teškoće.

Tabletomanija

Usporedo s razvijanjem narkomanije sve je češća tabletomanija, tj. potreba da se povremeno ili stalno uzimaju bilo kakve tablete. Naročito se mnogo uzimaju tablete koje sadržavaju vitamine, različite minerale, soli i ekstrakte. Tako se i izraz narkomanija sve češće upotpunjuje s riječju ovisnost. Ako nečiji osjećaj sigurnosti ovisi o bezazlenom ili blaženom sredstvu, govorimo o tabletomaniji, a ako je riječ o narkomanskom sredstvu, govorimo o narkomaniji.

Tabletomanija ne oštećuje tijelo ako se ne uzimaju opasnija sredstva.

Važno je znati da mnogi lijekovi protiv glavobolje imaju sastojke koji mogu dugotrajnim uzimanjem izazvati narkomansku potrebu za povećanjem broja tableta, a djeluju štetno i na neke organe, naročito na one koji proizvode krvne stanice. Zato se ne može odrediti jasna granica između neopasne tabletomanije i prave narkomanije. Bitna je potreba za lijekovima koji treba da pomognu održati tjelesnu i duševnu ravnotežu. Iako se mnogima čini da tablete uzimaju radi sprečavanja i liječenja tjelesnih simptoma, ipak su to gotovo uvijek psihički razlozi.

Liječenje i suzbijanje ovisnosti

Iako je liječenje narkomanije teško i dugotrajno, nije beznadno. Liječenje se provodi po principima socijalne psihijatrije, a to znači da se u postupak uključuje uža i šira društvena sredina. Početak se obično provodi u specijaliziranim medicinskim ustanovama ili odjelima, slično kao kod alkoholizma. Osim intenzivne terapije protusredstvima, liječe se i tjelesne i duševne posljedice otrovanja. To se provodi lijekovima, psihoterapijom i socioterapijom, tj. liječenje pojedinačnim i grupnim aktivnostima kojima je cilj da dovedu do zdravstvene i profesionalne rehabilitacije.

Krajnji cilj liječenja nije u tome da bolesnik prestane uzimati narkomansko sredstvo, nego da postane vrijedan i produktivan član društva.

U narkomana postoje pojedinačna ili višestruka oštećenja tjelesnih organa i sustava. Potraga za uzrokom narkomanije otkriva da je u najvećem broju slučajeva riječ isključivo o duševnim razlozima i teškoćama. Zato se liječenje mora usmjeriti rješavanju sukoba unutar ličnosti i između pojedinca i njegove sredine. U nekom smislu liječenje zahtijeva i preodgajanje pojedine osobe, a to nije jednostavno. To ne mogu učiniti samo liječnici sa suradnicima. Dobri izgledi postoje naročito onda ako narkomani sami pristanu na liječenje, ako je prisutna dobra volja osoba u njihovoj okolini da pomognu i ako službe socijalne zaštite djeluju kako valja. Važno je da narkomana shvatimo kao bolesnoga čovjeka, a ne kao pokvarenjaka. On ne može održati obećanje i izvršiti obavezu koju daje u posebnim trenucima, jer je neodoljiva strast jača od najiskrenijih odluka. Zato uvjeravanja i popuštanja više štete nego što koriste. Prividna grubost nagloga odvikavanja od narkomanije opravdana je izgledima za konačno izlječenje.

Sprečavanje narkomanije vrlo je složen posao i njime se bave gotovo sve države svijeta. Pored oštrih i potpunih zabrana proizvodnje i prodaje narkomanskih sredstava, zdravstvenim odgojem djeluje se na one koji su skloni toj bolesti. Ali zakonski propisi ne mogu riješiti jedan porok ili jednu bolest. I pored najstrožih mjera, sredstva se mogu nabaviti u svakoj sredini. Opet se vraćamo društvenoj sredini. Narkomaniju bismo mogli istrijebiti samo onda kada bi svaki član društva bio tako duševno
zreo da odbija opijanje kao samozavaravanje i da se potvrđuje u društvu drugim načinima. U današnjem svijetu to se ne događa jer se pojedincu i mnogim grupama suprotstavljaju nepremostive zapreke koje ih guraju u osjećaj lažnoga blaženstva. Narkomanija se može sprečavati prvenstveno stvaranjem takvih životnih i radnih uvjeta da svaki pojedinac u životu postiže priznanje za svoj opstanak.

Zadovoljan i sretan čovjek neće postati narkoman.

Valentin Vnuk – Kućni liječnik dijagnostičar