Slobodna trgovina – Rat banana izmedju Evrope i SAD ili kome treba američka govedina sa hormonima

Trgovinski rat EU i SAD oko banana sa Kariba, nazvan Rat banana se odrazio i na zabranu uvoza američke govedine sa hormonima u Evropu. Slobodna trgovina i globalno selo

 

Sud WTO-a (World Trade organization – Svetska trgovinska organizacija) je 1997. godine osudio europsko preferiranje banana iz karipskoga arhipelaga kao povredu pravila WTO-a o slobodnoj trgovini. Sud WTO-a je također dozvolio SAD-u da penalima (uvede sankcije) uredi izvoz iz europskih zemalja s 190 milijuna dolara. Cijeli slučaj je prozvan u medijima „banana wars„.

Slobodna trgovina - Rat banana i američka govedina sa hormonima

Ovdje je potrebno spomenuti kako banane na Karibima uzgaja oko 200.000 malih farmera kojima je to jedan od rijetkih mogućih izvora zarade jer planinsko područje koje prevladava na tim otočjima ne pogoduje uzgoju drugih kultura. Tada je također ispostavljeno kako američka korporacija Chiquita koja ima goleme plantaže u Centralnoj Americi loše postupa sa svojim radnicima/ama po pitanju plaća, zdravstvenih uvjeta i mogućnosti da se sindikalno organiziraju. Zbog izloženosti opasnim pesticidima, više od 20.000 radnika u Hondurasu postalo je sterilno za vrijeme rada na plantažama Chiquite (Hertz, 2002).

Karipska otočja sudjeluju u europskom uvozu banana sa svega 9 posto, a velike korporacije s plantažama u Južnoj Americi (Chiquita, Del Monte i Dole) pokrivaju dvije trećine svjetske trgovine. Sama Chiquita je tada pokrivala više od petine europskoga uvoza banana (Wallach i Woodall. 2004). Nije naodmet spomenuti da je ta korporacija za vrijeme državnih izbora u SAD-u 1998. godine donirala i republikanskoj i demokratskoj strankici preko pola milijuna dolara zajedno, a ukupno računajući i prijašnje i ostale donacije preko 5 milijuna dolara.

Dva dana nakon što je SAD podnio tužbu sudu WTO-a, Chiquita je uplatila pola milijuna dolara donacije demokratskoj stranci. Sankcije od 190 milijuna dolara godišnje trebale su prisiliti EU da promjeni svoju politiku, no od polovice 1999. godine kada su prvi put uvedene, djelomično su se vratile SAD-u kao bumerang. Tadašnja američka trgovinska predstavnica u WTO-u Charlene Barshefsky našla se pod bujicom kritika firmi iz njene matične zemlje jer je preveliko carinjenje određene europske robe i proizvoda zaprijetilo gubitkom američkih radnih mjesta koja su povezana s prijevozom, prerađivanjem, distribucijom i preradom tih proizvoda (cvijeće, mineralna voda, ječam…).

Cijeli slučaj ponovno je aktualiziran 2005. godine i početkom kolovoza sud WTO-a presudio je protiv odluke EU-a na zahtjev devet zemalja Južne Amerike. EU je najavila kako neće mijenjati politiku prema karipskim zemljama. Sud WTO-a odobrio je SAD-u penaliranje Europe od 117 milijuna dolara godišnje i to zbog odbijanja europskih zamalja da prihvate govedinu čiji je razvoj potpomognut dodatnim količinama hormona.

EU je 2003. godine predala nove studije u kojima se dokazuje štetno djelovanje korištenja hormonski stimulirane govedine te zatražila od SAD da u skladu s tim ukine sankcije.

Da i ljudi u SAD-u imaju razloga biti nezadovoljni politikom WTO-a, dovoljno nam govori akcija usmjerena protiv SAD-ovog Clean Air Act-a koje su povele naftne industrije iz Venecuele. CAA zahtijeva od naftnih rafinerija da od 1990. proizvode čišći benzin, što je naftnoj industriji iz Venecuele uz podršku Brazila bilo dovoljno da optuži taj zakon kao anti-free trade. SAD je bio prisiljen od WTO-a na prilagođavanje tog zakona te je 1997. godine dozvoljeno stranim naftnim korporacijama koristiti i prodavati benzin po vlastitim procjenama i odlukama što se tiče sastava. EPA je priznala da se iz ove promjene zakona mogu očekivati negativne posljedice na okoliš.

EU i Japan su 1997. godine tužili SAD sudu WTO-a jer je američka savezna država Massachutsetts odlučila da ne želi trgovati s korporacijama koje posluju u Burmi gdje je još uvijek na vlasti diktatorski vojni režim. Naravno, nije iznenađenje istaknuti kako su upravo europske korporacije poput Unilevera, Siemensa i drugih izvršile utjecaj na političare EU-a da zaprijete SAD-u, jer jedna njihova savezna država krši svete postulate „slobodne trgovine“. Odluka savezne države je opozvana od centralne vlasti u Washingtonu. Mnogi ipak ističu da od WTO-a najviše profitira SAD. Od svih dosad prijavljenih 150 tužbi sudu WTO-a, sam SAD podnio je 50-ak, a sve zemlje u razvoju zajedno 40 tužbi (Madeley, 2000).

Dražen Šimleša – Četvrti svjetski rat