Doživljaj istorije

Lični doživljaj istorije je u većini slučajeva baziran na posrednom doživljaju stvarnosti, na iskustvu iz druge ruke

 

Činjenica je da se o događajima koje nismo doživeli može saznavati samo iz spisâ (istoriografije). Ono što čoveka vuče ka tom saznanju može biti mnogostruko: vladari žele predvideti društvenu budućnost, revolucionari traže razloge za bunt, istraživač nastoji naći svoje mesto u svetu i tako dalje. Sledeće pitanje, koje se logički nameće, tiče se verodostojnosti istorigrafskih spisâ: odnosa istine i laži. Jer, pošto „istoriju pišu pobednici“, šta se desilo sa izveštajima koje su pisali gubitnici? Ili neki neutralni učenjaci? Tačno je da svaka strana ima svoju viziju istine, svoj doživljaj istine (istorije), ali je i tačno da iznad svih tih vizija stoji jedna kompleksna građevina, apstraktni singularitet odakle počinju da se kroje sve komplikacije i realni razvoj svih društvenih zbivanja (kao što je hipoteza Velikog praska početak našeg prostor-vremena) koji uspešno izmiče svakom subjektivitetu. Pojedinosti iz prirodnih nauka bi takođe izmicale subjektivitetu i ostale u domenu apstrakcije da nismo razvili metode za njihovo dokazivanje i neposredno važenje (hipoteza, eksperiment, teorija, dokaz…). Karl Poper („Beda istoricizma“) kaže da sa društvenim naukama stvari stoje malo drugačije:

„Fizički zakoni, ili ’prirodni zakoni’… važe svuda i uvek; jer, fizičkim svetom upravlja sistem fizičkih jednoobraznosti, nepromenljivih u prostoru i vremenu. Sociološki zakoni, međutim, ili zakoni društvenog života, razlikuju se na različitim mestima i u različitim razdobljima… Društveni uslovi stvaraju se u zavisnosti od istorije i od razlika u kulturi. Oni uvek zavise od pojedinačne istorijske situacije. Tako, na primer, ne bismo smeli, bez daljih određenja, da govorimo o privrednim zakonima, već samo o privrednim zakonima u feudalizmu, u ranom industrijskom periodu, i tako dalje, uvek naznačavajući istorijski period u kojem preovlađuju određeni zakoni.“

Doživljaj istorije - Betsy-ross-and-general-george-washington-american war and declaration of independent

Američka revolucija – Džordž Vašington i Betsi Ros koja je po legendi prva sašila američku zastavu

Zbog velike fluktuacije društvenih odnosa, zbog velike promenljivosti, nije moguće pronaći jedan algoritam po kojem se odvija razvoj društva; jer usled ogromnog broja ljudi od kojih svaki ima izvesne želje, mišljenje i aktivnosti, javlja se nesavladiva komplikovanost koja se ne dâ podvesti pod jedan sistem jednačina koje bi nam u svim budućim vremenima kazivale kakve nas društvene promene očekuju i zašto. Čak ni ogromne propagandne kompanije ne mogu potpuno kontrolisati posledice svojih poruka koje odašilju u narod, jer uvek postoji bojazan da se ona protumači na neki od načina koje ni emiter nije bio u stanju da predvidi. Upravo u tome se nalazi esencijalna snaga reči: mogućnost preobražaja (tumačenja) identičnog sadržaja na mnoštvo načina. Svaki čovek ima svoj sistem percepcije i svaki se razlikuje, makar i minimalno; okupljaju se oko iste misli (ideje) samo kada ih na to nagoni neka zajednička korist, iako se pod njenim plaštom mogu kriti druge, lične koristi. Mi drugačije razmišljamo, doživljavamo i prihvatamo realnost (samim tim i istoriju), te otuda i snažan diverzitet u interpretacijama istovetnih događaja. A to je zato jer se lični ili subjektivni doživljaj odnosi na situacije koje u nama bude određene nadražaje i doživljaje; u koje smo sigurni i koje smo osetili, pa su pod takvim okolnostima izazvale racionalno-emotivni naboj u svesti. Tako se u grubim crtama stvara iskustvo (neposredni doživljaj). Kako veći deo istoriografije nama znanog sveta nismo neposredno doživeli, ostaje nam taj posredni doživljaj koji se odnosi na sve ono što su drugi napisali, a mi od njih preuzeli (odnosno pročitali; situacija sa čitanjem je obično takva da uvek stvaramo umišljaj da se nalazimo tu i posmatramo događaj a da nas niko ne primećuje) i u svojim glavama pokušali da stvorimo iole približne slike i osećaje našeg prisustva u tim trenucima. Međutim, Arnold Tojnbi u knjizi „Istraživanje istorije II“piše:

„… znači da problem posmatranja nije lak, već da je težak i da, mada se čini da je rešen za praktične svrhe u samom činu posmatranja, ovo praktično rešenje ne može da bude ništa više do delimično i nesavršeno… Ne može biti posmatranja bez međudelovanja posmatrača i predmeta koji posmatra, a u međudelovanju oni moraju da jedno na drugo recipročno utiču.“

Usled nedostatka opipljive interakcije, šansa je strahovito mala (čitaj: nikakva) da razumete i doživite situaciju kao što ju je doživeo pisac ili osoba koja je prisustvovala tom činu. Kada nam neko priča nešto što se juče dogodilo, mi ne možemo da se potpuno uživimo i doživimo događaj, iako odlično poznajemo uslove pod kojima se sve to zbilo, lokaciju na kojoj se to dogodilo, političku i društvenu sliku, vremenske uslove, pa čak i same aktere. Zamislite sada koliko je teško razumeti i koliko-toliko se uživeti u neki događaj od pre dve hiljade godina; koliko je preduslova potrebno poznavati da bi smo stvorili sliku koja je još uvek daleko, ali sa malo više verodostojnosti. Dodatno treba napomenuti da moramo apsolutno verovati izvoru podataka (a koliko je teško nekome verovati, pa još apsolutno). Zbog tih „nedostataka“ mi ne razumemo u potpunosti poreklo civilizacije, kao ni ono šta se tačno dešavalo našim precima. Toliko toga se, recimo, juče izdešavalo u nekom gradu; svaka jedinka bi mogla napisati posebnu istoriografiju jučerašnjeg dana od kojih bi se samo nekolicina preklopila, upravo usled tih subjektivnih doživljaja; a od svega toga za anale je napisano mizerno malo, dok je sve ostalo otišlo u vetar nezabeležene prošlosti. To sve ostalo, ili deo toga, može biti potrebno da se razume celishodna istina jednog budućeg istorijskog procesa, da se dođe do onog transcendentnog singulariteta koji sadrži sve interpretacije jednog zbivanja i u kome postoji samo jedno tumačenje, jedna interpretacija (celishodnost jedne multilateralne okolonosti). Takva celokupnost pisanih tragova je zaista nemoguća, pa je, sledstveno tome, nemoguća i kompletna razumljivost istorije. Osnovni razlog leži u činjenici da svi ljudski životi stvaraju društvenu sliku i ono što nazivamo društvenim sistemom; prepliću se, utiču jedni na druge stvarajući jedan beskonačni niz interakcija koje ispunjavaju prostor i vreme, stvarajući situacije, stvarajući ono što nazivamo životom. Mi za nekoga radimo ili neko radi za nas, nekoga volimo a neko voli i nas, nekoga možda mrzimo a neko možda mrzi i nas, sa jednim ljudima razgovaramo lepše i uljudnije nego sa drugima ali smo i sami u takvoj grupaciji druge osobe i tako dalje.

U životu ništa ne miruje i sve je neumitno podvrgnuto stalnoj promeni; zamislite šta se sve događa u jednom i istom trenutku na našoj planeti: negde nekoga ubijaju – negde se vole, negde neko umire – na drugom mestu se neko rađa, jedan pati u samoći – drugi čovek lumpuje sa društvom, neko je u iskrenim staništima religijskih uverenja – drugi ne trpi nikakva ograničenja, jedan stvara – drugi uništava… Izraz koji sve to oslikava je – jednovremenost (koji sam preuzeo od Junga), a sudbina čoveka predstavlja njen osnovni gradivni element. Sada, kako je obuhvatiti (jednovremenost) u istoriografskim spisima ili u spisima uopše? Nemoguće je! Da bi se spoznalo celokupno postojanje potrebno je sve to imati na papiru, a onda bi bile potrebne godine i vekovi da se iz tih podataka izvuku obrasci koji bi služili za dalja predviđanja ljudskih tokova (podrazumevam egzaktnu predvidljivost). Jer, da se malo pozovemo i na matematiku, svaki čovek je promenljiva (nepoznata) u velikom sistemu jednačinâ bivstvovanja. Studenti matematike često imaju problema kada treba rešiti sistem jednačina sa četiri ili pet nepoznatih, a zamislite sada sistem sa 7000000000 (sedam milijardi) nepoznatih! Čak i da rešimo taj sistem, pa nam sve te nepoznate (osobe, ličnosti) postanu poznate (njihovo razmišljanje, kretanje, htenja), onda usled kompleksnosti čoveka kao takvog možemo govoriti samo u domenu verovatnoće događajâ, nikada sa sigurnošću, zato što je svaki čovek jedna mogućnost, verovatnoća, nikako prekonfigurisan mehanizam (tada bi bio robot). Pred svakim subjektom se nalazi pregršt izbora i odluka, što dodaje onoj kompleksnosti i zamršenosti, a sve to „podgrejava“ naš sistem povećavajući mu entropiju. (Dakako, treba imati u vidu da se doslovno svakog trenutka društveni sistem menja, jer jedni ljudi umiru a drugi se rađaju.)

Sistem u kojem živimo je plod interakcije subjekata. Polje uticaja svake jedinke je različito i zavisi umnogome (nažalost) od društvenog položaja, ugleda, porekla, profesije i tako dalje. Znači, odluke, stavovi i akcija jednog čoveka mogu uticati na mnogo drugih ljudi, ali i na tog čoveka mogu uticati mnogi drugi ljudi. Na nekog čoveka mogu, takođe, uticati mnogi ljudi, ali on možda ne utiče ni na koga ili na zanemarljivo mali broj ljudi (barem ne neposredno). Treba upamtiti da ne postoji čovek na kojega niko nema uticaja (makar ona bila i latentna).

Ilustracijom predstavljam ideju preplitanja ljudskih uticaja koji kroje društvenu realnost. Naime, svaki krug (a može biti i elipsa)  predstavlja polje uticaja određene osobe; neki krugovi  su veliki i presecaju mnoge druge i to presecanje, u stvari, simbolizuje uticaj koji određene osobe imaju jedna na drugu. Kada je krug u potpunosti unutar nekog kruga, to znači da je ta osoba pod apsolutnim uticajem neke druge jedinke, gde se može desiti da postoje dva ili više krugova unutar jednog velikog kruga i gde ti manji krugovi utiču jedni na druge ili obuhvataju neke još manje krugove (što je veoma karakteristično za političke stranke); dakle, oni praktično označavaju jedan hijerarhijski niz, sa malo širim i dužim lestvicama, jer postoji preko sedam milijardi ovakvih krugova. Upravo ti krugovi kroje istoriju odvajkada; naravno, nije ih uvek bilo toliko koliko danas, ali im je broj uvek bio pozamašan da bi se sve to podvelo pod spise i tako omogućilo da ono za čim ljudsko biće teži od iskona konačno ugleda svetlost dana – tačno predviđanje budućnosti na osnovu istoriografije (doživljaja istorije). Ne sme se zanemariti činjenica da se iz ove silne baze podataka mora izvući obrazac ljudskog ponašanja i delanja koji će biti uvek tačan i precizan, pa tek onda izvesti monstruozne jednačine koje će nam uvek govoriti šta će se nadalje dešavati. Jer, tako smo navikli u prirodnim naukama i samo se tako može sa sigurnošću govoriti o verodostojnim rezultatima predviđanja. To u prevodu znači da čoveka treba postvariti da bi se jednačine mogle izvesti. Postvariti u smislu da ljudsko biće postane prozrena stvar za koju imamo sigurne naznake kako će se ponašati, bez odstupanja – što je nemoguće! Većina se može postvariti manipulacijom, ali nikada potpuno svi; i u tome leži naša snaga ali i ranjivost.

Kroz obrazovanje se uglavnom izučava selektivna istoriografija bez kritike; daje se prednost nacionalnoj istoriografiji nad globalnom, i činjenice se objašnjavaju jednostrano i potpuno neobjektivno. Čak i ako se razmatra neki vid globalne istoriografije, onda se to uvek čini iz sopstvenog ugla (nacional-centričnog, regional-centričnog, kontinental-centričnog…). Na taj način ostajemo uskraćeni za široko polje istraživanja, za razvoj kritičke misli (što je osnova napretka), za sve ono što je uzvišeno kod ostalih naroda i civilizacija, za korisne podatke o stvarnim zaslugama posebnih ličnosti koje su obeležile prošlost (svih oblasti). Jaspers smatra (u knjizi „Filozofija egzistencije“) da:

„Imamo prava da verujemo u buduće čovekove mogućnosti. Sa malog odstojanja posmatrano, danas je sve sumorno, sa velikog odstojanja posmatrano – nije. Da bismo se u to uverili, potrebna su nam merila svetske istorije u celini.

Mi utoliko odlučnije smemo da verujemo u budućnost ukoliko se u sadašnjosti ostvarujemo, ukoliko tražimo istinu i ukoliko sagledavamo merila ljudskog bića.

… Formalno treba odrediti ne krajnji cilj istorije, nego onaj cilj koji bi sam po sebi bio uslov za ostvarenje najvećih mogućnosti ljudskog bića: jedinstvo čovečanstva.“

U tome je cela suština priče o istoriji i njenom doživljaju; drugi nam institucionalno daju ono što njima odgovara, ali mi sami imamo toliko slobode da istražujemo i uporedimo podatke i sâmo shvatanje istorije. Ostaje samo pitanje naše zainteresovanosti i volje; kako je to predivno Djurant rekao: „Istina nas neće obogatiti, ali će nas zato osloboditi.“

Senad R. Avdović