Globalna plutokratija – super bogati vladaju svetom

Stvorila se moćna klasa i globalna plutokratija koja vlada svetom. Super bogati postaju sve bogatiji i sve moćniji. Razlike izmedju bogatih i siromašnih su sve veće

 

Evo najvažnije ekonomske činjenice našeg vremena. Živimo u dobu sve većih razlika u prihodima, posebno između onih na vrhu i svih ostalih. Ova promena je naupečatljivija u SAD i Velikoj Britaniji, ali to je globalni fenomen. To se dešava u komunističkoj Kini, u bivšoj komunističkoj Rusiji, u Indiji i u mojoj rodnoj Kanadi. To viđamo čak i u udobnim socijalnim demokratijama kao što su Švedska, Finska i Nemačka.

Dozvolite da vam sa nekoliko brojeva predočim šta se dešava.

Globalna plutokratija - super bogati vladaju svetom London svetski centar finansija

London – svetski centar finansija i omiljeno mesto gde globalna plutokratija boravi

U 1970-im je udeo „Jednog procenta“ populacije iznosio oko 10% nacionalnog dohotka u SAD. Danas je njihov udeo više nego udvostručen, do iznad 20%. Još upečatljivije je šta se dešava na samom vrhu raspodele prihoda. 0,1% u SAD danas ima udeo viši od 8% nacionalnog prihoda. Oni su tamo gde je „jedan procenat“ bio pre 30 godina.

Dozvolite da dodam još jedan broj u tu sliku, broj koji je izračunao 2005-e godine Robert Rajh, ministar za rad u Klintonovoj administraciji. Rajh je uzeo bogatstvo dve veoma bogate osobe, Bila Gejtsa i Vorena Bafeta i otkrio je da je bilo ekvivalentno bogatstvu 120 miliona ljudi, 40% donjeg dela populacije SAD. Kao što se i dešava Voren Bafet nije samo plutokrata već je i jedan od najpronicljivijih posmatrača tog fenomena, i ima svoj omiljen broj. Bafet voli da istakne da je u 1992. kombinovano bogatstvo naroda na listi Forbsovih 400, a to je lista 400 najbogatijih Amerikanaca, bilo 300 milijardi dolara. Razmislite o tome. Nisi čak morao biti ni milijarder da bi se našao na toj listi 1992. Danas se ta cifra više nego upetostručila do 1,7 biliona dolara i verovatno nije potrebno reći da ništa slično nismo videli da se dešava srednjoj klasi čije bogatstvo je stagniralo ili se čak smanjilo.

Dakle, živimo u dobu globalne plutokratije ali smo bili prespori da to primetimo. Mislim da je jedan od razloga takozvani „fenomen kuvane žabe„. Spore i postepene promene je teško primetiti čak i kada im je krajnji uticaj dramatičan. Razmislite samo šta se na kraju desilo sirotoj žabi. Ipak mislim da se nešto drugo događa. Razgovor o nejednakosti prihoda, čak i ako niste na listi Forbsovih 400, može da nam izazove nelagodan osećaj. Razgovor kako se pita rasparčava deluje manje pozitivno, manje optimistično od razmišljanja kako pitu povećati. Još ako ste slučajno na listi Forbsovih 400, razgovor o raspodeli prihoda i njegovoj neminovnoj preraspodeli može biti zaista opasan. Dakle, živimo u doba sve većih nejednakosti prihoda posebno na vrhu.

Šta do toga dovodi i šta možemo uraditi u vezi s tim? Jedan niz uzroka je politički: niži porezi, deregulacija, posebno finansijskih usluga, privatizacija, slabija sindikalna pravna zaštita, sve to je doprinelo da sve više prihoda odlazi u sam vrh. Velik broj tih političkih faktora se uglavnom može svesti pod kategoriju „ortačkog kapitalizma,“ političkih promena u korist grupe dobro povezanih insajdera, koje nama ostalima u stvari ne donosi mnogo dobrog. U praksi je neverovatno teško otarasiti se ortačkog kapitalizma. Setite se svih godina različitih reformatora koji su pokušali da zaustave korupciju u Rusiji, na primer ili koliko je teško reregulisati banke čak i posle najdubljih finansijskih kriza posle Velike ekonomske krize ili kako je teško naterati velike multinacionalne kompanije uključujući i one čiji je moto „ne radi zlobno,“ da plate porez po stopi koja se samo približava onoj koju plaća srednja klasa.

Ali dok je u praksi zaista jako teško otarasiti se ortačkog kapitalizma, barem je teoretski to lako. Na kraju krajeva, niko nije za ortački kapitalizam. U stvari, to je jedna od retkih tema koja ujedinjuje levicu i desnicu. Kritika ortačkog kapitalizma je centralna tema kako na „Čajankama“ tako i na „Okupirajmo Volstrit“. Iako je ortački kapitalizam barem teoretski lako rešiv, stvari se komplikuju kada posmatrate ekonomske pokretače sve većih razlika u prihodu. Sami po sebi oni nisu previše tajnoviti.

Globalizacija i tehnološka revolucija, ekonomske bliznakinje transformacije, koje menjaju naše živote i globalnu ekonomiju, takođe pokreću uspon superbogatih. Samo promislite o tome. Po prvi put u istoriji ako ste energičan preduzetnik s brilijantnom novom idejom ili fantastičnim novim proizvodom, imate skoro trenutni, neometani pristup svetskom tržištu sa više od milijardu ljudi. Posledično, ako ste veoma pametni i veoma srećni možete se jako obogatiti vrlo brzo. Najnoviji primer za ovaj fenomen je Dejvid Karp. 26-godišnji osnivač Tumblr-a nedavno je prodao svoju kompaniju Yahoo-u za 1,1 milijardi dolara. Razmislite o tome na trenutak: 1,1 milijardi dolara, 26 godina.

Najbolje se vidi kako tehnološka revolucija i globalizacija stvaraju efekat superzvezde ove vrste na najvidljivijim područjima kao što su sport i zabava. Svi vidimo kako danas, kao nikad ranije, fantastičan sportista ili izvođač može da iskoristi svoje veštine putem globalne ekonomije. Međutim, danas imamo efekat superzvezde u celoj privredi. Imamo superzvezde tehnologe, bankare, advokate i arhitekte. Postoje superzvezde kuvari i farmeri. Postoje čak, ovo je moj omiljen primer, superzvezde stomatolozi, za koji je najsjajni primer Bernard Tuati, Francuz koji popravlja osmehe superzvezda kao što je ruski oligarh Roman Abramovič ili rodom Evropljanin, američki modni kreator Dian von Furstenberg.

Iako je lako uočiti kako globalizacija i tehnološka revolucija stvaraju ove globalne plutokratije, mnogo je teže doneti sud o tome. To je zato što za razliku od ortačkog kapitalizma, globalizacija i tehnološka revolucija imaju veoma pozitivne zasluge.

Počnimo sa tehnologijom. Volim internet, mobilne aparate i činjenicu što to znači da ko god to želi može da gleda ovaj govor, daleko izvan ove dvorane. Još veća sam obožavateljka globalizacije. Ovo je transformacija koja je podigla stotine miliona najsiromašnijih ljudi na svetu iz bede u srednju klasu, a ako ste slučajno živeli u bogatom delu sveta mnogi novi proizvodi su vam postali dostupni – ko je napravio ovaj Ajfon, šta mislite? – i stvari na koje smo se dugo oslanjali su pojeftinile. Pomislite na vašu mašinu za pranje sudova ili na vašu majicu. Dakle, šta ne valja?

Pa, nekoliko stvari. Jedna od stvari koja me brine je kako lako može tzv. meritokratska plutokratija da postane ortačka plutokratija. Zamislite da ste sjajan preduzetnik koji je uspešno prodao ideju ili proizvod globalnim milijardama i postao milijarder. U tom trenutku postaje primamljivo da koristite svoj ekonomski razum za manipulaciju pravila globalne političke ekonomije u sopstvenu korist. To nije samo hipotetički primer. Pomislite o Amazonu, Eplu, Guglu, Starbaksu. Ovo su neke od najuglednijih, omiljenih, najinovativnijih kompanija na svetu. Takođe su izuzetno vešte u manipulisanju međunarodnim poreskim sistemom kako bi značajno smanjili svoje poreze. I zašto se zaustaviti samo na manipulaciji globalnog političkog i ekonomskog sistema koji postoji u vašu maksimalnu korist?

Jednom kada zadobijete ogromnu ekonomsku moć, koju vidimo na samom vrhu raspodele prihoda, i političku moć koja se nužno podrazumeva, postaje takođe primamljivo otpočeti s pokušajem menjanja pravila igre u vašu korist. I ponovo, ovo nije samo hipotetički. Tako su radili ruski oligarsi kreirajući prodaju stoleća u vidu privatizacije ruskih prirodnih resursa. To je takođe način da se opiše šta se desilo sa deregulacijom finansijskih usluga u SAD i UK.

Druga stvar koja me brine je kako lako meritokratska plutokratija može postati aristokratija. Jedan od načina koji opisuje plutokrate je da su glavni zaluđenici, da su to ljudi koji su izrazito svesni koliko su važne visoko sofisticirane analitičke i kvantitativne veštine u današnjoj ekonomiji. Zato oni troše rekordno vreme i resurse za obrazovanje svoje dece. Srednja klasa takođe troši više na školovanje, ali u globalnoj obrazovnoj trci za prevlast koja počinje u vrtiću i završava na Harvardu, Stanfordu ili MIT-u, 99 procenata je sve više razoružano od strane Jednog procenta. Ekonomisti Alen Kruger i Majls Korak rezultat toga nazivaju „Krivuljom Velikog Getsbija“. Rast nejednakosti u prihodima povlači opadanje u mobilnosti društva. Plutokratija može biti meritokratija, ali sve više je potrebno biti rođen na gornjoj prečki merdevina da bi uopšte učestvovao u toj trci.

Treća stvar koja me najviše brine je u kojoj meri te iste, većinom pozitivne snage koje dovode do rasta globalne plutokratije, istovremeno osiromašuju srednju klasu u zapadnim industrijalizovanim ekonomijama. Počnimo sa tehnologijom. Iste snage koje stvaraju milijardere uništavaju mnoge tradicionalne poslove srednje klase. Kada ste poslednji put koristili turističkog agenta? Za razliku od industrijske revolucije velikani naše nove ekonomije ne stvaraju baš mnogo novih poslova. Na svom vrhuncu G.M. je zapošljavao stotine hiljada, Fejsbuk zapošljava manje od 10.000. Isto važi i za globalizaciju. Sve to što je izvuklo stotine miliona ljudi iz siromaštva na novim tržištima, takođe je eksternalizovalo mnoge poslove iz razvijenih zapadnih ekonomija. Zastrašujuća realnost je da ne postoji ekonomsko pravilo koje bi automatski prevelo povećanje ekonomskog rasta u ravnomerno razdeljen prosperitet.

To se vidi u onome što smatram da je najstrašnija ekonomska statistika našeg vremena. Od kasnih 1990-ih, povećanje produktivnosti je bilo odvojeno od povećanja u platama i zaposlenosti. To znači da su naše zemlje sve bogatije, naša preduzeća su sve efikasnija, ali mi ne stvaramo više poslova i uopšteno ne plaćamo ljudima više. Jedan strašan zaključak koji biste mogli iz ovoga izvući je zabrinutost o strukturnoj nezaposlenosti.

Još više me brine drugačiji košmarni scenario. Na kraju krajeva na sasvim slobodnom tržištu rada možemo naći posao za skoro svakoga. Distopija koja me brine je univerzum u kome nekoliko genija izumeju Gugl i tome slično, a ostali smo zaposleni tako što ih masiramo. Kada sam zbog svega toga depresivna utešim se razmišljajući o industrijskoj revoluciji. Na kraju je i pored svih loših slutnji ispalo prilično dobro, zar ne? Na kraju krajeva, svi smo bogatiji, zdraviji, viši – dobro, ima nekoliko izuzetaka – i živimo duže od naših predaka u ranom 19. veku. Međutim, važno je zapamtiti da smo, pre nego što smo naučili kako da delimo plodove industrijske revolucije društveno šire, morali da prođemo kroz dve velike krize, veliku krizu iz 1930-ih, dugu krizu iz 1870-ih, dva svetska rata, komunističke revolucije u Rusiji i Kini i doba ogromnih društvenih i političkih previranja na zapadu. Prošli smo takođe, ne slučajno, kroz doba ogromnih društvenih i političkih pronalazaka.

Stvorili smo modernu državu blagostanja, javno obrazovanje, javno zdravstvo. Stvorili smo državne penzije i sindikate. Danas živimo u eri ekonomske transformacije uporedive u stepenu i obimu sa industrijskom revolucijom. Da bismo bili sigurni da ova nova ekonomija koristi svima, a ne samo plutokratama, morali bismo kročiti u eru podjednako ambicioznih društvenih i političkih promena. Potreban nam je novi Nju Dil. (Aplauz)

Chrystia Freeland

Izvor: Ted konferencija