PESMA O PRESVETOJ BOGORODICI 

Sveti vladika Nikolaj Žički piše o pesmi Veliča duša moja Gospoda, koju je Bogomajka ispevala Svetom Luki. To je i pesma o Presvetoj Bogorodici i jedino što nam je ostavila rečima

 

Veliča duša moja Gospoda

Gle, Sveta Djeva nije pisala ništa na hartiji što bi se moglo nazvati Jevanđeljem. Niti je ko drugi pribeležio njene reči i objavio kao njeno Jevanđelje. Jedino što je sačuvano od njenih reči i zapisano u Lukinom Jevanđelju, to je njena blagodarna pesma Bogu: „Veliča duša moja Gospoda“. Ova pesma peva se u Pravoslavnoj Crkvi svaki dan na jutarnjem bogosluženju. Po svojoj lepoti, ova pesma Bogorodičina može se ravnati s najlepšim psalmima Davidovim. A po dubini i mudrosti, ona predstavlja jedno malo Jevanđelje. Nesumnjivo, da je Bogomati izgovorila još puno prekrasnih reči i poruka kroz život svoj. Ali, po Božjem Promislu to je ostalo skriveno od nas. No, braćo moja, Bogorodično Jevanđelje i nije u rečima njenim, nego u životu njenom. Njen ceo život jeste Jevanđelje, jeste krupna Radosna Vest rodu čovečijem. Jer, Jevanđelje uvek zauvek označava Radosnu Vest.

Presveta-Bogorodica-freska-manastir-Visoki-Dečani-14-vek detalj sa freske

Presveta Bogorodica freska manastir Visoki Dečani – 14 vek

Veliča duša moja Gospoda, i obradova se duh moj Bogu, Spasitelju mome;
Što pogleda na smernost sluškinje svoje; jer gle, od sada će me zvati blaženom svi naraštaji;
Što mi učini veličinu Silni, i sveto je ime Njegovo; i milost je Njegova iz naraštaja u naraštaj onima koji Ga se boje.
Pokaza snagu mišicom svojom, razasu gorde u mislima srca njihovog;
Zbaci silne sa prestola i podiže smerne; gladne napuni blaga i bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraila slugu Svoga te se seti milosti, kao što kaziva ocima našim, Avraamu i semenu njegovom doveka.

PRIPEV:
Časniju od heruvima i slavniju neuporedivo od serafima, Tebe što Boga Slova neiskvaerno rodi, suštu Bogorodicu veličamo.

. . .

Pogledajmo prvi i uvodni list:

Sveta Nebesa javila su se preko anđela Joakimu i Ani, da će im se po molitvi njihovoj dati ćerka, koju će sva kolena zemna i narodi nazvati blagoslovenom. Šta vidimo tu? Prvo vidimo molitvu s nadom, drugo, uslišenje i javljenje, treće, porođaj prestarele žene nerotkinje. Tri radosti odjedanput, vezane jedna s drugom. Radost je videti ljude, koji se mole Bogu s verom i nadom i prose od Boga nešto što celom svetu izgleda nemoguće i smešno. Radost je videti, kako Bog i takve molitve čuje i obećanje daje. I radost je videti, kako Gospod ne posramljuje molitve i veru i nadu pravednika, nego im, zaista, na čudesan način ispunjava želju nasuprot prirodi, On, Tvorac prirode.

Ovo je prvi list Jevanđelja prve sluškinje Gospodnje, list bogato osvetljen nebeskom svetlošću i preukrašen. Ko ovaj list pravilno čita i razume, ispuniće se velikom mudrošću i primiće veliku korist.

Posmotrimo sada drugi list.

Kao trogodišnja devojčica, Marija je predata Hramu i posvećena Bogu na službi – sluškinja Gospodnja. I služila je verno i radosno, bez plate i zemaljske nagrade punih jedanaest godina. To nije bila neka naročita odabrana i prefinjena služba, nego obična, sasvim obična. Ona se sastojala u šivenju i vezenju i drugom ženskom radu, pa u nošenju vode izdaleka, na zimi i na vrućini, u čišćenju i pranju, u dočekivanju gostiju, i slušanju sveštenika i levita i sviju starešina crkvenih. Služba bez ropta, čista i sveta. Duša ispunjena dubokim ćutanjem, u kojoj je brujala neprestana molitva Bogu. Ta bezropotna, molitvena i potpuno nesebična služba, bez ajluka i bez ikakve zemaljske nagrade – nije li to drugi prekrasni list iz jevanđelja prve sluškinje Gospodnje? Eva u Raju, bila je gospođa kojoj su sva zemaljska stvorenja služila, pa je ipak, otpala od Boga, ispraznila se od blagodarne molitve Stvoritelju svome, i u svojoj pogorđenosti radije poslušala đavola nego Boga. A, sveta Djeva Marija nije bila gospođa no sluškinja, verna i predana sluškinja Gospodnja usred grešnog sveta i svetskih sablazni. Neka svi gledaju u ovaj jevanđelski list, koji je Bogorodica pisala svojom službom Bogu punih jedanaest godina, i neka osvetljavaju svoju dušu belinom čistote i sjaja svi oni, koji kroz ceo svoj život samo sebi služe i kroz ceo život osećaju se glupi kao Eva, mračni kao mračni demon, i nesrećni kao Kain. Ko pravilno čita ovaj drugi list Bogorodičnog Jevanđelja, izbaciće drevnu zmijurinu iz duše svoje, preporodiće se, prosvetiće se, i spašće se.

Treći list.

U Nazaretu javlja se veliki arhangel Božji Gavril svetoj Devi Mariji, naziva je blagodatnom i blagoslovenom među ženama i otkriva joj tajnu Promisla Večitoga, da će ona roditi Sina Božjeg i Cara nad carevima, čijem Carstvu neće biti kraja. Kako bi se od ove nečuvene počasti pogordila Eva, gospođa Raja! No, smerna Marija nije se pogordila. Ona je osetila radost veliku, koju joj je saopštio arhangel Božji, ali strah Božji zaključavao je tu radost duboko u srcu njenom. Radost sa strahom – to i jeste, braćo, sveta radost, koja nikad nije davala Svetititeljima Božjim da se izbezume i pogorde sami sobom. Najveću počast od Boga svoga oni su primili s pitanjem, kakva li je služba vezana s tom počašću? Primajući počast, oni su mislili ne o počasti, no o službi. Prihvatajući dar oni su brinuli o uzdarju, o dugu svome prema milostivom Tvorcu svome. Tako i Prečista Bogorodica. Kada je saslušala celu poruku arhangelovu, ona je odgovorila: evo sluškinje Gospodnje! Neka mi bude po reči Tvojoj.

Ovo je treći list Jevanđelja prve sluškinje Gospodnje. Divan i predivan list jevanđelski na kome je ispisana smernost i sveta radost. Hiljade i hiljade ljudi u svetu danas potrebuju ovo Jevanđelje kao hleb nasušni – mnoge hiljade njih, koji su od Boga primili počasti ali, službu Bogu odrekli; koji su se darovima Božjim pogordili kao svojim, te i ne misle o uzdarju; koji imaju vulgarno zadovoljstvo ali, nemaju svete radosti, jer nemaju straha Božjeg. To su teški bolesnici, čije bolesne duše leže u telu kao u samrtnoj postelji. Ako ne uzmu blagovremeno lek, što im Sveta Bogorodica nudi Jevanđeljem svojim, tj. smernost i svetu radost, umreće večitom smrću, iz koje neće biti Vaskrsenja. Prelistajmo dalje.

Kad je pravedni Josif posumnjao u Svetu Devu, kad je posumnjao u čast njenu devojačku videći je bremenitu, ona se nije pravdala onda kad je čula od arhangela vest, kakvu nikad nijedno žensko uvo nije čulo, tako se i sad nije ustrašila od sumnjičenja i pretnji Josifovih. Ona je vršila svoju dužnost, držeći dušu svoju u dubokom ćutanju, iz koga je brujala molitvena muzika, čujna samo za Boga Svevišnjega. A opravdanje sebe, svoje čednosti i nevinosti, ona je ostavljala Bogu da učini, što treba Bog je i učinio. On je preko angela Svoga opravdao pred Josifom sluškinju Svoju (Mt. 1, 20).

Nije li ovo, braćo, još jedan zlatni list iz Jevanđelja prve sluškinje Gospodnje?

I ne učimo li se mi sa ovoga lista, da ne treba da se bojimo od ljudi onda kad Bogu služimo? Niti da strahujemo za svoju čast onda kad revnujemo za čast Božju? Niti da se stidimo od ljudi onda kad snosimo nešto što je od volje Božje?

Prelistajmo i mnoge druge listove iz Jevanđelja Presvete Bogorodice, razumejmo njihova zlatna slova i poučimo se iz njihovih ćutljivih, no živih slika. Pastiri i carevi zajedno sa angelima, klanjajući se Sinu njenome u pešteri Vitlejemskoj, a ona to sve slaže duboko u srce i ćuti; i ćuteći brine o detetu svome kako da Ga povije i nahrani. U svakom trenutku slave on; traži da ispuni svoj dug. Isto tako, i u svakom trenutku straha i užasa, ona opet traži samo da ispuni svoj dug ostavljajući sve ostalo volji Božjoj. Kada Irod s mačem potraži Sina njenog, ona sluša glas Božji, uzima dete na grudi i sklanja se u mračni i daleki Misir. Bez straha od Iroda, no, sa svakidašnjim strahom od Boga Svesilnoga. Kada Sin njen lije nauku nebesku kao životvoran dažd na osušene duše ljudske, ona sluša i ćuti kao i drugi, više ćuti od svih drugih. Kada On tvori Božanska čudesa, kada gomile naroda hrle za Njim kao za svojim Izbaviteljem i Spasiteljem, kada Ga preuznose i hvale, ona ide izdaleka sa ostalim pobožnim ženama i brine šta će ona kao majka učiniti za Njega, Svemogućega i Svebogatoga. Kada neko iz gomile vikne put Gospoda: blago utrobi koja te je nosila, i sisama koje si sisao – ona se ne javi i ne reče: „Ja sam Ga nosila i ja sam Ga dojila, nego se krotko skrivaše u gomili naroda, misleći samo čime bi Mu ona mogla poslužiti – Ona, sluškinja Gospodnja. Kako čudesna opomena onim majkama koje svoju decu kad ova dobiju ocenu iz nekoga malog znanja školskog, objavljuju kao genije, kao neobičnu decu, preko mere darovitu, pre vremena zrelu, i tim bezumnim pohvalama izbezumlju svoju decu i hrane u njima crve samoljublja i gordosti! A, kada ta „genijalna“ deca odrastu, pa odreknu Boga, potonu u nemoral, i nazovu svoje majke prostakušama onda te lude majke grcajući u suzama, uviđaju da su odnegovale ne genije, nego đavole.

No, zastanimo na ovom listu, na kome je predstavljeno raspeće Sina Božjega i raspeće srca Bogomajke, po proročanstvu sedoga Simeona Bogoprimca (Lk. 2,35). Pastir je udaren, i stado se razbežalo. No, kuda bi pobegla ona, majka? Ona stoji u ćutanju i bolu pored Krsta. Svojim prisustvom tu ona svedoči da je to Sin Čovečiji, Sin njen i da Mu je ona majka. Svaki bolni trzaj Raspetoga Gospoda ponavlja se unutra u duši njenoj kao udar mača. Svaki Njegov bolni uzvik tutnji u duši ne kao odjek, no kao gromovni tresak. No, ona drži usta zatvorena i jezik bezglasan da duša nema kud izlivati svoj bol. Da bi tako duša njena, pretovarena bolom, osetila svu težinu Njegovih krsnih muka. Dok razbojnici urlaju od bolova, dok se Sin njen previja u smrtnim grčevima, dok ogrubeli vojnici stoje ravnodušno prema tuđim mukama i gledaju samo šta će ukrasti ili zgrabiti od imovine raspetih, i dok bezbožni čopor jevrejskih starešina svojim cerekanjem i ruganjem pojačava užase i strahove velikog bezakonja, šta ona radi? Ona stoji uz Krst, sva predana volji Božjoj kao i uvek, sa molitvenim brujanjem u srcu, ispresecanom ognjenim mukama bolova i sa ćutljivim pitanjem: čime ti može poslužiti sluškinja Gospodnja, Sine moj i Bože moj?

O Majko slatka! Majko nad majkama! Kako mnogo i mnogo ti služiš Bogu i ljudima samo stojeći tu pokraj Raspetoga Gospoda! Pre svega, kako mnogo i mnogo ti služiš veri pravoslavnoj, stojeći na tom strašnom mestu? Za uvek time zatvaraš usta jereticima svih vremena, koji će lažno učiti, da je Hristos bio prividan čovek a ne pravi čovek. Ako bi bio prividan čovek, onda šta ćeš ti pod Krstom na krvavoj Golgoti? Ako si ti Njega rodila kao priviđenje, i ako si Ga kao priviđenje nosila u svome naručju, otkuda bi bio toliki bol u duši tvojoj. Prečista Jagnjice Božja? Zašto bi tugovala za priviđenjem? Ako je Hristos prividan čovek, onda samo razbojnici trpe stradanje na svojim krstovima, a ne i On, koji je sišao da spasava razbojnike. Onda je prividno i vaploćenje Sina Božjega, prividno telo Njegovo, prividna muka, prividno tvoje materinstvo, pa najzad – o užasa! – prividna i ljubav Božja prema ljudima. Sav ovaj zbir bogohulstava ti razbijaš u prah tvojim prisustvom pod Krstom Njegovim i sa krstom u duši tvojoj. Zbog toga tebe jeretici ne vole i ne poštuju, Bogootrokovice. Zbog toga njima je mrsko ime tvoje, kao što smo im mrski i mi svi, koji tebe, Bogomajko, priznajemo i proslavljamo. A, mi te prizivamo i proslavljamo kao prvog ličnog svedoka i stub Vere Pravoslavne:

vere u istinito vaploćenje Boga Slova,
vere u Njegovu bezgraničnu ljubav prema rodu čovečijem,
vere u Njegovu istinsku žrtvu za spasenje grešnika,
vere u ljute rane na telu Njegovom,
vere u izlivenu prečistu Mu krv, i u pravu smrt.

Ti si posvedočila sve ovo, Odigitrijo, svojim stradanjem pod Krstom Stradalnika. Na tvoje svedočanstvo poziva se Crkva Pravoslavna svake srede i petka, pevajući krstobogorodice, spominjući tvoje stradanje, zbog Njegovih stradanja, i tvoja jecanja, Jagnjice Božja, za razapetim Jagnjetom Božjim.

I uz to još – i uz tu neizmerivu uslugu veri pravoslavnoj, kako još predivno činiš usluge svakome od nas pojedinačno, učeći nas kakvom krotošću treba da nosimo krst svoj pri smrtnom rastanku od svoje dece, od svojih srodnika i prijatelja! S tihim bolom, koji stešnjen u srcu raspaljuje našu nadu u Živoga i Svemogućeg Boga. Krotko kao ovca, stajala si ti pod mlazevima krvi Onoga koga si ti rodila, bez čupanja kose, bez kršenja ruku, bez vike i zapomaganja. Tvoja vera u pobedu Njegove pravde, nije se pokolebala ni u tom času zgomilanih svih užasa nad tvojom glavom, kada su zločinci besno likovali, kada je sunce mrklo i zemlja se potresla, o, najhrabrija od svih žena. Duša ti je sva bila obučena u rizu bola preteškoga, no bola pristojnoga, uzdržanog, devojačkog – svetoga bola, koji ne traži ničijeg saučešća osim Božjeg, o, večno smerna i večno stidljiva Devojko, Bogonevesto.

Veliča duša moja Gospoda

Ovo je braćo, Golgotski list Bogorodičnog Jevanđelja, zlatan, prezlatan. Tim listom utvrđuje se vera naša, ublažava tuga, uleva hrabrost, i povraća devojačka stidljivost. Blago onima koji duhovnim očima gledaju Bogomajku pod Krstom na Golgoti, i koji umeju da prime celo Jevanđelje, koje ona svojim prisustvom na onom strašnom mestu, i onom strašnom času pruža svetu.

A sada se nadnesite, braćo moja, nad prekrasni list Vaskršnjeg Jevanđelja Bogorodičnog. Presveta Bogomati znala je, pouzdano da će Sin njen pobediti smrt i vaskrsnuti iz mrtvih. Gle, ona se naučila od detinjstva verovati nekolebljivo svakoj reči Božjoj. Ona je znala da će On vaskrsnuti, ali, ukoliko je ljudima poznato, ona nije prva saznala o Njegovom Vaskrsenju iz mrtvih. Taj veličanstveni događaj, osovinu ljudske istorije, prvi su videli neprijatelji Hristovi, i o njemu su prvo čuli neprijatelji Njegovi. Prvo su stražari videli, i od ovih su prvo starešine jevrejske, bogoubice, čuli. Potom je doznala Blaga Marija iz Magdale, potom žene mironosice, među kojima je bila i ona, sluškinja Gospodnja. Pri stradanju na Golgoti ona je bila prva i gotovo jedina, no, pri pobedi i slavi Sina svoga ona je prvi svedok, no, ili je svedočila u društvu drugih ili pozadi drugih. Je li to stid devojački ili Promisao Božija? I jedno i drugo. Vaskrs Hristov izaziva kod nje neobuzdanu radost koja trči i viče i objavljuje i izaziva zavist, no, svetu radost, to jest, radost stegnutu strahom Božijim, isto kao nekad u Nazaretu u razgovoru s arhangelom Gavrilom. A, svemudri Promisao Božiji baš je i hteo, da slavno Vaskrsenje Spasitelja sveto prvo vide neprijatelji Njegovi, pa onda prijatelji, ostavljajući Majku u pozadini, da ne kažu nevernici: „To je Majka Njegova objavila svetu“. Tako je vaskršnji list Marijinog Jevanđelja izvezen zlatom Božje premudrosti i okićen biserom njene devojačke krotosti.

A ostale listove Jevanđelja Bogorodičina, od Silaska Duha Svetoga na nju i na Apostole, pa do uspenija njenog – ko će prelistati i ko će opisati? Izvesno je samo to, da su svi ti listovi prepuni duhovne sile i moralne lepote. Gle, Sveta Bogorodica je bila postala maticom Crkve na zemlji po Vaznesenju Gospoda. Kuća svetoga Jovana na Sionu bila je kao košnica, iz koje su jedni misionari carstva Božijega izleteli kao vredne pčele, praćeni molitvom i blagoslovom Bogomajke, i u koju se, opet, drugi vraćali prepunjeni medom iskustva, i uspeha sladosnog stradanja za svoga Gospoda, da prime pohvalu od Matice, pohvalu i savet i ohrabrenje i moć za nove podvige. U neprestanom postu ona se neprestano molila Bogu za svoju Crkvu na zemlji. I korist njenih molitava osećala se blizu i na daleko. Ona je bila sve svima. Jevanđelistima bila je jevanđelist, Apostolima satrudnik, mučenicima samomučenik, strašljivim hrabrost, hrabrim veselje, celoj Crkvi duša, Matica i Majka, Za sve novoobraćene hrišćane u svetu, ona je bila najprivlačnija ličnost. Nju su svi želeli videti kao Hrista. Njoj se hodilo na hadžiluk. Bogat i ubog, učen i neuk, pravedan i grešan, svi žedni lica Hristovoga, putovali su k njoj da se napoje kao sa živonosnog istočnika. A ona ih je sve primala sa materinskom blagošću i devojačkom smernošću. I svak je od nje izlazio duhom podmlađen, preporođen, utešen i očišćen, i odlazio doma sa više oduševljenja za Hrista i sa više čednosti u duši. Jer je ona, zračeći devojačkim vrlinama, prenosila ove u velikoj meri na sve one koji su joj se sa duhovnom žeđu približavali. Tako je ona blagodaću Duha Svetoga, stvarala mnogobrojne devojačke duše, koje su za njom otišle u Raj, po proročanstvu velikog proroka: privode se caru devojke za njom… privode se veselo, radosno, uvode se u dvor carev (Ps. 45). To što je Bogomajka pokazala svojim životom i svim bićem, izrazio je apostol Pavle rečima, govoreći Korinćanima: „Jer vas obrekoh mužu jednom, da devojku čistu izvedem pred Hrista“ (II Kor. 11, 2), I, pokajane grešnice postajale su dušom devojke. I mi smo svi pozvati da zadobijemo dušu devojačku, da budemo ponovo devojke, čisti i sveti, slični Presvetoj Devi Mariji. To je cilj našega truda na zemlji. I samo tako možemo se nadati, da i mi uđemo u Raj u redu ostalih devojaka, koje se neprestano privode Caru nebeskom za Devojkom Bogomajkom.

I tako, Jevanđelje Bogorodično ne razlikuje se ni u jednoj joti od Jevanđelja Hristovog. Sva je duša njena Radosna Vest, sva Jevanđelje. Gle, njeno Jevanđelje i nije ništa drugo, do upijeno u nju i ostvareno u njoj Jevanđelje Hristovo. I, mada je ona kao majka dala Hrista iz sebe, ona Ga je kao hrišćanina opet primila u sebe kao duhovnu stvarnost, tako da je mogla reći kao apostol, i pre nego apostol: ja više ne živim nego živi u meni Hristos (Gal.2, 20).

Nikad niko u svetu nije ličio više na Hrista Gospoda od Marije Bogomajke, i ne toliko zbog toga što Ga je ona rodila koliko zbog toga što Ga je ona u sebi ostvarila, i postala kao živa slika Njegova. To je i drevni prorok, predak njen, car David, izdaleka video i prozreo govoreći: „Sva je krasota kćeri careve unutra, haljina joj je zlatom iskićena“ (Ps. 45). A kakva je druga i veća krasota mogla biti u njoj osim Hrista Živoga u duši njenoj? Zlatom iskićena haljina, pak, jeste raskoš od vrlina, od dobrodetelji devojačkih, u koje je obučena carska duša njena. A sada, braćo, vratimo se k njoj gde smo je i ostavili, na Sion, pred smrtni odar njen. Zajedno s apostolima priđimo k njoj, celivajmo joj ruku i poištimo njen sveti blagoslov. Ali, uzalud ona više nije tamo. Mi smo odocnili za mnogo stoleća da na zemlji od nje primimo blagoslov, Gospod Hristos, okružen nebeskim silama, sam se spustio na Sion, uzeo njenu svetu dušu i uzeo je u nebesa, u najviša nebesa, iznad heruvima i serafima. Prva sluškinja Gospodnja na zemlji, postala je prva kći Careva na nebesima. „Predsta carica odesnuje mene“. Sluškinja Gospodnja na zemlji, kći pravednoga Joakima i Ane, sluškinja u Hramu jerusalimskom, sluškinja u Nazaretu, u Vitlejemu, sluškinja u Misiru, sluškinja Sina svoga i Boga, sluškinja angela i ljudi, i sluškinja i u stradanju i u slavi, sluškinja Crkve Božije na zemlji, sluškinja Spasonosnog Jevanđelja od prvog do poslednjeg dana svoga života na zemlji – ta sluškinja sada je Carica Gospodnja na nebu, sa desne strane Cara Hrista.

No, zar mi ne možemo, braćo, i sada od nje potražiti blagoslov? Možemo, izvesno možemo. Gle, i ako je postala prva kći Cara Boga ona još nije prestala biti prva sluškinja Gospodnja. Iz ljubavi prema Stvoritelju svome i iz čovekoljublja ona i sada služi Crkvi Hristovoj na zemlji. I sada ona pritiče u pomoć vernima, gde god verni vapili za njenom pomoćju, i to sada sa većom silom i lakoćom, i brzinom. Zato, prizovimo je i potražimo njen blagoslov. Kome ona milostivo podari svoj blagoslov, ako je grešan, opravdaće se; ako je nemoćan, osnažniće se; ako je gubav, očistiće se; ako je pao, ustaće; ako je žalostan, obradovaće se. Blago svakome ko primi blagoslov od Svete Bogomajke. A svak će primiti ko Nju čuvstvuje i proslavlja. Po devojačkoj i materinskoj milosti svojoj, ona će spasti sve one koji njoj molitveno i suzno vapiju: Presvjataja Bogorodice, spasi nas!

Bogu našemu, Trojedinome, slava i hvala, a vama svima blagodat i mir i zdravlje i radost i večno spasenje, molitvama Presvete Bogorodice i svih Svetih. Amin.

Tekst preuzet iz časopisa SVETIGORA, Broj 62-64
Mitropolija Cetinjska, Cetinje, 1997