Sve junak do junaka

Narodna priča o junacima našeg doba. Nazovi junaštvo od Kosova boja pa sve do današnjih dana. Antologija narodnih umotvorina

NAZOVI JUNAŠTVO

(Na jednom zimskom sijelu sastala se momčad iz nekoliko sela, pa jedan će reći):

— Daj koji od nas da što priča; ako nećete vi, ano ću ja.

Marko Kraljević i Musa Kesedžija u dvoboju

(Drugi veseljak odmah ovoga upita):

— Iz kojega si sela ti?

— Ja iz donjega, a ti iz najdonjega (svi u smijeh), a što me pitaš?

— Čuo sam da su vaši bili u neki vakat oglašeni junaci mimo ostale ljude, pa ne znam ima li ih i danas ali ste se izrodili.

— Bogme je bilo i buće svuda svega i svašta, a danas čini mi se da smo mi bolji no vi.

— Danas znamo da nijeste bolji no gori od nas, ali su vaši stari bili bolji od vas.

— Ma otkuda ti znaš?

— Čuo sam kada ste izabirali novoga serdara i vojvodu pred vojskom na Kosovu, pak rekoše naši stari: ko od nas dokaže da je u svom vijeku učinio kakvo junaštvo, njih ćemo dva odabrati. Izići će dva bijesna junaka, manji od oraha a poviši od lješnika, i počnu pred knežinom svoja junaštva pripovijedati, i zva se jedan Mićun, a drugi Krcun. Reći će Mićun: Braćo, sramota mi se faliti, ama je poznato svemu selu da sam noću bez mjeseca pošao sam u tazbinu; kako mi se bio ispeo čir na nosu, i dok je sam puknuo i zarastao, nijesam jauknuo; kako jednom skoči na mene punica i svat da mi otmu oružje, a ja se obranio jednom rukom, a, fala bogu, znate kad sam pred seljanima od prvoga maha odsjekao kokotu glavu i…

(Poviče selo):

— Dosta je, nego neka kazuje Krcun.

(Evo Krcun, stavio ruku desnu na oružje, lijevom gladi svoj brk, a po narodu mrko prevaljuje očima, pa će reći):

— Vi znate, braćo, mene i moje junaštvo, ali ću vam pripovjediti neka koja može biti nijeste čuli: Puškom sam ubio vuka, kunicu i lisicu, a nožem posjeko od prve glavicu kupusa po najdebljem kočanju, i presjekao lubenicu s vrha do dna, i malo zemlje privatio, a još nešto da vam pripovidim (a čisto znam da mi nećete vjerovati), jedanput sam četiri jaja od prve s jednom nogom polomio.

(Sad će i knez i pop upitati):

— A jeste li koliko puta bili u boju s Turcima?

— Od Kosova nijesmo nikad, jer među nama i njima nije kavge goleme ni bivalo, jer naši stari izginuše, jer pregnuše, a mi živimo da trpimo.

Izvor: Antologija narodnih umotvorina