KAD KOMPOZITOR HRČE

Da li je hrkanje izlečivo? Ronhopatija i apneja. Kako se može hrkanje sprečiti

 

Ovo ne treba da znači da svako s dijagnozom ronhopatije i slip apneje treba da žuri pod nož! Operacija ne mora biti najbolje rešenje za svakog pacijenta ali, svakako,  predstavlja spasenje za svakog ko hrče (ali i one iz njihove najbliže okoline). Slabi operativni rezultati su obično posledica loše dijagnostike ili pogrešne hirurgije. Nema načina da se predvidi kod kojih pacijenata će operativan  zahvat biti efikasan. Zapravo, medicini je potreban metod koji će predskazati uspeh, a ne potvrditi neuspeh. Hirurgijom bi trebalo da proširimo sva suženja gornjeg disajnog puta i da ih ostavimo dovoljno otvorenim i stabilnim tokom cele noći, svake noći, do kraja života. Tad bi hirurgija bila prava alternative CPAP aparatima.

Da li je hrkanje izlečivo - Ronhopatija i apneja.

Da li je hrkanje izlečivo?

O, trebalo je čuti kako je Brams hrkao!…

Ako, ikad, ijedan sindrom, bude nazvan fascinantnim, to će biti hrkanje. Kompozitor Brams je tokom svog bučnog spavanja imitirao muziku celog orkestra!

Hrkanje je proglašeno za drugu po neprijatnosti buku koju proizvodi ljudski organizam. Staro je koliko i samo spavanje – i nije pod kontrolom naše volje, pa ne možemo da na nj utičemo!

Kad se pojavi, znak je opstrukcije gornjih partija vazdušnog puta. Primaran faktor za nastanak hrkanja je narušen vazdušni put od nosa do traheje. Dijametar ovog  puta u tranziciji od budnosti preko NonREM i REM-faze spavanja je nestabilan. Spavanje i san su direktno odgovorni za fenomen čujnog disanja.Tom doprinosi i veličina mekih tkiva u ždrelu koja je visoko  disproporcionalna u odnosu na vazdušan prostor gde su smeštena. Opstrukcije najčešće nastaju u oralnom delu ždrela na velofaringealnom sfinkteru. Mehanizam je ponavljana apozicija lateralnog zida ždrela, kolaps mekog nepca i kretanje baze jezika unazad. Ako, pritom, nastaje delimična okluzija vazdušnog puta – javlja se hrkanje, a ako je prolaz potpuno blokiran – stanje se definiše kao apnea.

Nestabilnost respiratornog kontrolnog sistema i poremećaji mehanoreceptorne i refleksne senzitivnosti su identifikovani kao mogući ko-faktori u patogenezi ovoga sindroma.

„Miran ubica“ spavaćih soba!…

Za hrkanje kažemo da je uobičajno, ali ne i normalno. Ono je najveći ubica mirnih spavaćih soba. Zbog njega su propali mnogi, inače uspešni, brakovi. Iz tog se da zaključiti da je hrkanje, zapravo, bolest bračnog partnera, bolest slušaoca, sunovrat romantike, ponor za svaku idilu , ali i krajnji test koliko volite svog voljenog – svoju voljenu. Gotovo da i ne znam ženu koja ne tvrdi da njen životni saputnik, bar, ponekad, ne zahrče. Zapravo, sve češće se i muškarci žale da njihove supruge – „testerišu“. Istina je da žene ređe hrču i da je buka koju pri tom proizvode znatno manje snage nego kod muškaraca.

Najveće bračno iskušenje…

Ronhopatija (hrkanje) je najveće bračno iskušenje i statistike govore da je za raspad romantične veze ono na četvrtom mestu. Na pitanje da li bi radije imale muža koji ih vara ili hrče, čak 30 % žena u Francuskoj je odgovorilo da je bolje da ih vara! Žene čiji partneri notorno hrču, takođe su se žalile da nisu zadovoljne ljubavnim životom s njima.

Jedno ispitivanje u SAD koje je obuhvatilo stalne hrkače i apneičare, s aspekta seksualnosti, pokazalo je da oko 25 % odraslih preko 30 godina života je bilo nezainteresovano za ljubav usled smanjenog libida ili prisutne impotencije. Došlo se do zaključka da je to češći razlog razilaženja među partnerima nego onaj bučan zvuk koji im onemogućuje miran san.

Teror nad bubnim opnama…

Obično ljudi ne čuju sebe dok hrču, ali hrkanje ometa san onog ko spava pored hrkača. Hronični hrkači i apneičari provode malo od svojih noćnih sati u fazi dubokog sna koji je važan za dobar odmor, zbog čeg je i dnevna pospanost jedan od vodećih simptoma kod njih. Sem tog, isprekidan san koji je toliko kratak da ga se pacijenti i ne sećaju,  doprinosi tom.

Svi hrču…

Hrču oba pola, kod svih rasa i na svim kontinentima. Nekih 30 – 35 % normalnih, odraslih osoba zahrču, bar, ponekad, a 20 do 25 % hrču stalno i uobičajno. Negde, oko 60 % muškaraca i 40 % žena koji imaju preko 60 godina, skloni su ovoj pojavi. Incidenca ovog sindroma je 2 – 3 puta češća kod jačeg pola. Misli se da su distribucija masnog tkiva i hormonalan poremećaj odgovorni za to. Sem tog, i  vazdušan put kod žena je manje kolapsibilan nego kod muškaraca. Posle menopauze ta razlika se bitno smanjuje. Hormonalna  substituciona terapija u klimaksu kod njih znatno redukuje učestalost ronhopatije. Pojava je u 10 do 15 % slučajeva zabeležena i u dece predškolskog uzrasta s prevalencijom između 3. i 6. godine života.

Šta izbegavati…

Učestalost hrkanja podstiču:preterano uzimanje hrane pre spavanja, konzumiranje alhohola u večernjim satima, gojaznost, upotreba sedativa, konstitucija, spavanje na leđima i dr.

Dve trećine ljudi koji su suočeni s ovim simptomom imaju telesnu težinu bar 20 % iznad normale. Postoji jasna korelacija između ugojenosti i hrkanja. BMI (indeks telesne težine) i anatomske mere vrata su bitne. Što je vrat širi –  problemi su veći. Neki ljudi i pored sveg ovog uopšte ne hrču. To ukazuje da postoje predisponirajući faktori u samom čoveku ili prisustvo nekih „anomalija“ koje ne predstavljaju oboljenje u striktnom smislu reči nego trajna  stanja koja se „mobiliše“ tokom sna. U budnom stanju one ne čine nikakve smetnje pacijentu, ali uz pomenute ko-faktore koji se aktiviraju tokom sna predstavljaju locus minoris rezistencije, te zajedno čine patofiziološki osnov za nastanak opstrukcije i hrkanja.

Danas su poznati skoro svi etiološki faktori vezani za ovaj pojam, ali ono što je ostalo nejasno je kad će neko početi da hrče i da li će, uopšte, hrkati, kao i kad će hrkanje  preći u apneju (prekidi disanja tokom spavanja).

Mnogobrojna ispitivanja ovih pacijenata nisu dala odgovore na navedena pitanja. Pitanje površnijeg sna bučnog spavača je rastumačeno, ali ostala je enigma zašto oni ne čuju svoju „muziku“ iako ona može biti inteziteta i preko 90 decibela!

Hrkanje nije svojstvena samo čoveku već i nekim životinjama, naročito kućnjim ljubimcima: psima i mačkama.

Pauze u disanju…

Ova pojava, ako se ne preduzme lečenje, traje do kraja života s težnjom pogoršanja i prelaženja u završnu fazu poznatu pod nazivom slip apnea (pauze u disanju). Tad,   obično, ostavlja posledice na druge organe i sisteme. Često pacijenti, pa i sami lekari, stanje potcenjuju, navodeći da i mnogi drugi hrču pa su doživeli stotu.

Etiologija – uzrok – hrkanja…

Danasnja saznanja o etiologiji snoringa jasno ukazuju da je za nastanak ovog neophodno postojanje dva uslova. Prvi je spavanje koje u određenoj fazi sna dovodi do iznenadnog pada tonusa mišica orofarinksa KAD JE KONSTATOVANO NASTAJANJE “noćne muzike” – a drugi su neke diskretne anatomske anomalije I deformiteti locirani na putu od nosa do traheje. One ne čine pacijentu nikakve posebne smetnje sem svog postojanja, ali u kombinaciji s faktorima koji doprinose kolapsu gornjih disajnih puteva tokom sna, omogućuju organizmu da kreira buku koju poznajemo kao hrkanje.

Bučni zvuci hrkanja nastaju kad postoji smetnja slobodnom protoku vazduha kroz gornje parije vazdusnog puta, posebno orofaringealnog segmenta. Tokom sna,  mišići I meke strukture u ždrelu i usnoj šupljini, usled prevelikog opuštanja, sužuju vazdušan put. Ova restrikacija respiratornog puta dovodi do turbulencije vazdušnih strujanja pri inspiraciji koji uzrokuje lepršanje mekih tkiva ždrela čiji rezultat je čujno disanje.

Razlozi…

Kod osoba koje hrču, nailazimo, bar, na jedan od sledećih problema:

Više od 40 % osoba koje bučno spavaju, žale se na otežano disanje na nos. Svaka peta osoba pati od nekog vida respiratorne alergije. U fazi prisustva alergijskih manifestacija, hrkanje je znatno češće. To ukazuje na povezanost disanja na nos i bučnog spavanja. Kliničkim pregledom kod njih nalazimo neka patološka stanja u nosu: kao iskrivljenu nosnu pregradu, uvećane nosne školjke, alergijski rinitis, polipe i drugo – koji doprinose patofiziologiji ronhopatije (hrkanja). Rinohirurske intervencije kod „hronično zapušenog nosa“ se preporučuju kao deo rutinskog i obaveznog lečenja hrkanja. Treba naglasiti da od kvalitetno urađenog operativnog zahvata i na gornjem disajnom putu – nosu – ocekujemo: lakše disanje, redukciju nivoa zvuka kod hrkanja, smanjenje učestalosti apneičnih događaja i poboljšanje kvaliteta sna. Eliminisanjem ovih stanja u oko 20 % slučajeva, hrkanje svodimo na tolerantan nivo.

Resavanje nazalne patologije predstavlja prvu etapu koju ne treba zaobići kao deo plana „reza za miran san“.

(Pre)dugačka resica…

Smatra se da je resica uvećana ako je duža od 1,5 cm, a šira od 1,0 cm, što je, ipak, relativno. Patohistološke analize odstranjenih resica kod notornih hrkača su ustanovile više masnog tkiva. Masni depoziti povećavaju volumen uvule i čine je znatno sklonijom ka kolapsu i vibratornim aktivnostima. Dugačka resica se, tokom sna,  opusti, zapada, potom, u vazdušan put, sužuje ga, pa  turbulencija udahnutog ili izdahnutog vazduha izaziva  njeno lepršanje koje je uzrok hrkanja.

Prevelik i zabačen jezik…

Retrolingvalna opstrukcija koju uzrokuje prevelika baza jezika, uvećani lingvalni krajnici, pomeren jezik prema nazad, kao i retropozicija donje vilice su česti kod pomenutih „testeraša“. Okluzije na ovom nivou su najteže za hirurško rešavanje. Stanje se pogoršava kod spavanja na leđima kad donja vilica i jezik usled gravitacije i hipotonije mišića zapadaju prema nazad i još više reduciraju disanji put.

Hipertrofija lateralnog faringealnog zida

Ako bočni faringealni zidovi sužuje vazdušni prostor preko 25 %, stanje se procenjuje kao kritično za razvoj kolapsa. Sluznica lateralnog zida ždrela je sklona otoku, a mišići vibracionim aktivnostima, pa se taj kompleks, tokom sna,  prvi dislocira, medijalno. Kao rezultat, nastaje restrikcija orofaringealnog vazdušnog puta što je osnov  patofiziologije bučnog spavanja.

Uvećani krajnici, palatinalni i treći, posebno u dečjem uzrastu su najčešći uzrok čujnog disanja…

Retropozicija donje i gornje vilice, niskopozicionirana hioidna kost, tumori vrata i drugo… takođe.

Pored ovog, postoje i druge abnormalnosti i anomalije koje mogu doprineti nastanku buke prilikom spavanja. Npr. Povećana telesna težina je glavni riziko-faktor ovog sindroma… Pored nje, konstitucija, pol, uzrast i neki drugi faktori su od značaja za nastanak bučnog spavanja. Spavanje na leđima potencira hrkanje iz poznatih razloga. Više od 80 % vremena „testeraši“ provode spavajući na leđima i 4 puta menjaju položaj u toku jednog sata spavanja… Obilno korišćenje alkoholnih pića pre spavanja, masna i teška hrana u večernjim satima kao i korišćenje sedativa će pogoršati hrkanje…

Analizirajući ućestalost hrkanja u odnosu na vreme spavanja, dokazano je da je ono najčešće u periodu između 22 – 24 sata, kao i između 4 – 6 sati izjutra, što je vezano za ciklus sna. Neki počinju s bučnim spavanjem uporedno s prvim snom nastavljajući dalju akciju kontinuirano tokom cele noći.

Iako se notorno hrkanje smatra sporednim simptomom,  višestruko zalazi u zdrav život čoveka. Kod ovakvih simptoma, pored bučnog i nemirnog spavanja, preovlađuje preterana dnevna pospanost, hroničan umor (pacijenti se izjutra bude umorniji nego uveče kada legnu!), suva usta, frontalne glavobolje, promene u raspoloženju i sl. Ako je hrkanje udruženo sa apneom (pauze u disanju) mogu se razviti brojni simptomi kao povišen krvni pritisak, nepravilan rad srca, moždani udar, dijabet a kod dece noćno mokrenje u krevet. Kvalitetna dijagnostika ovog sindroma iziskuje primenu polisomnografije kao zlatnog standarda u evaluaciji stanja ovih pacijenata.

Tokom takvog ispitivanja dolazimo do određenih parametara od kojih su najvažniji stepen oksigenacije, dužina i broj pauza u disanju, oscilacije krvnog pritiska i rada srca, intenzitet buke i drugi. Da bismo odredili mesto najvećeg suženja vazdušnog puta – koristimo drugu tehniku (APNEAGRAF) koja nam daje podatke o vremenu, nivou i stepenu okluzije kod pacijenta.

Na osnovu nalaza pomenutih ispitivanja, vrši se selekcija pacijenata za hiruški i nehirurški tretman. Ne treba izostaviti ni klinički ORL pregled kojim možemo u velikom  broju slučajeva otkriti uzrok pomenutih smetnji. Naime,  kod većine zdravih ljudi i nehrkača – distalni kraj mekog nepca i resice leži iznad horizontalne ravni jezika, što nije slučaj kod bučnih spavača. Pri faringoskopiji nekih „testeraša“ neposredno posle buđenja, možemo zapaziti cijanotičnu i edematoznu resicu kao znak njene velike noćne aktivnosti. Pregled uvek treba početi od nosa. Kad  su u pitanju koštani deformiteti i abnormalnosti, cefalometrijske analize mogu biti od koristi.

Lečenje

Neke mere samopomoći mogu biti od koristi.

Kao prvo, preporučuje se smanjenje telesne težine i njeno dovođenje u normalu. Izbegavanje obilnih večera i prevelikog uzimanja pića, izbegavanje sedativa i sredstava za spavanje, uz fizičko vežbanje i šetnje, spavanje na strani s uzdignutim uzglavljem i drugo – može dati povoljne rezultate kod blažih i povremenih ronhopatičara.

Kod osoba koje „muziciraju“ u svakom položaju tela, pa,  čak, i kad spavaju na stomaku – tretman iziskuje primenu određenih sprava i veština-postupaka ili hirurškog rešavanja problema. Dentalne proteze koje pomeraju donju vilicu prema napred i tim drže otvorenim vazdušan  put – mogu sprečiti hrkanje. Aparati koji pod pozitivnim pritiskom ubacuju vazduh u pluća se prvenstveno koriste kod apneičara. Predstavljaju najbolje rešenje nehirurškog tretmana ovih pacijenata. Dok ih pacijent koristi, imaju efekta, ali kad prestanu s upotrebom, stanje se, nažalost,  vraća na ono kao pre tretmana!

 

Izvor: http://pobedimohrkanje.com

Priredio: V. V. M.

oOOo