Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

JERETICI OD SEBE SAMA

Pismo iz Politikine rubrike MEĐU NAMA, pa Ćopićeva čuvena Jeretička priča, pa Ćopićevo pismo iz zaostavštine

 

1. Pismo iz MEĐU NAMA…

U „Politici“ od 18. decembra 2014, u rubrici „Među nama“, objavljeno je pismo čitaoca:

Objavite „Jeretičku priču“

Pre pedesetak i više godina, u Bijeljini su gostovali Ivo Andrić, Branko Ćopić, Rodoljub Čolaković i Aleksandar Vučo. Pričalo se da su, vraćajući se u Beograd po dobrom makadamskom putu na kom, skoro, da i nije bilo saobraćaja, koji, tek, što je pokvasila kišica, poželeli da prošetaju pa i da potrče do nekog cilja. Najbrže je krenuo Branko Ćopić, ali je stigao poslednji. Na pitanje šta se desilo, odgovorio je: „Jednom sam istrčao ispred rukovodilaca, i nikad više!“

Poput Novaka Đokovića, mnogi i danas vole Branka Ćopića, poznaju njegova dela, ali je, malo ko, čitao „Jeretičku priču“, čak i oni koji su ga kritikovali zbog nje. Dobro bi bilo da tu priču „Politika“ ponovo štampa. Više ćemo saznati o našoj prošlosti, a, možda, i nađemo klicu iz koje su se razvili današnji tajkuni. I, kao što se, s pravom, sećamo Moma Kapora, mogli bismo, ponekad, da se setimo i Branka Ćopića.

Njegoslav Vukotić, Pančevo“

Evo te Ćopićeve priče…

Branko Ćopić i Jeretička priča

Jeretička priča i sudbina Branka Ćopića

2. Ćopićeva priča…

BRANKO ĆOPIĆ: JERETIČKA PRIČA

Oveća vila, sa svih strana ograđena zidom i otvorena,  samo, prema moru, pribila se uz raspucao strm kamenjar. Jedva je vidim od borova i čempresa. Građena je za vrijeme stare, trule, nenarodne… itd., Jugoslavije.

Ispred vile je mala terasa natkrivena sjenicom od bršljana i oivičena mesinganom ogradom. Ispod nje, desetak stepenica niže, minirjaturna plaža, bazen i plitka baza za čamce.

Udesno od vile, na nekih stotinak metara, počinje luk velike pješčane plaže. Tamo, iza nje, kroz bujno zelenilo, proviruju krovovi i blistaju zidovi brojnih odmarališta.

Na hladovitoj terasi vile ćuti i dosađuje se omanje društvo: ministar Štef Jovanović, njegova svastika, pomoćnik ministra sa ženom, general Stevo Navala, neka krupna zvjerka iz krupne ustanove, još jedna neodređena zvjerka za koju niko, posigurno, ne zna čim se bavi (a koja, samo, mudro i važno ćuti), nekoliko baba i staraca i, najzad, jedan načelnik Personalnog odjeljenja, koji strogo i sumnjičavo posmatra čemprese, more, čamce i oblačak što se nadvija nad vazdušni prostor vile.

Ministrova svastika (studentkinja koja na fakultet odlazi automobilom) i pomoćnikova žena, upravo su se vratile iz grada. Dostojanstveno su prošetale ukazujući počast starom gradu i suncu nad njim i, vijoreći kosom, doprašile, natrag, autom, natjerajući u bijeg tamo neke koji su gmizali pješke (nosići su im, naravno, bili kako treba uzdignuti). Sad obje sjede u ćošku, nedaleko od ministra i pretresaju svoje jutrošnje doživljaje.

— A koji ti bješe ono, onaj poružni debeljko koji te je pozdravio kod česme? — interesuje se svastika, inače,  stari kandidat za udaju.

— Kakav debeljko? — nadiže obrve pomoćnikovica. — Ta ono je pukovnik taj i taj; još je momak.

— Aa, fin drug, simpatičan – razvlači usta svastika i pita dalje: — A onaj mladić, ljepotan? Sjećaš li se, mahao ti je s bedema?

— Taj? — kiselo mrmlja pomoćnikova žena. — Neki student, drug mog brata.

— Pih, baš je neki bezobraznik — mršti se svastika. — Tako drsko gleda i tako se… Baš ima neučtiviih ljudi. Mnogo ti slobode oni sebi daju.

— Mnogo, mnogo — slaže se pomoćnikovica.

Nedaleko buči, pljeska i vrišti velika plaža. General Navala ćutke silazi niza stepenice, tobož, nemarno pliva iza zida, a onda baca oprezan pogled na vilu i pljuskajući vodom bježi prema velikoj plaži. Tamo ga prepoznaju još prije nego je izišao i obasipaju razdraganim uzvicima:

— Aa, evo ga, evo ga!

— Gdje si ti, bre? Ovamo!

Već poslije jednog minuta, ovaj važni i mrzovoljni general s terase, pretvara se u vedrog i razgovornog momka. Smije se, od srca, žmirka na suncu i pita jednog crnpurastog dječaka, svog bivšeg kurira:

— Čuješ, Milojica, bi l’ se kod vas u odmaralištu našlo jedno mjesto? Ne sjedi mi se tamo, prijeko.

— Bogami, biće. Sjutra odlaze neki iz našeg preduzeća.

Na terasi je i dalje tišina. Svaki razgovor brzo zamre i opet zavlada veličanstvena dosada.

— Jeste li svraćali do velike kavane? — pita pomoćnik ženu.

— A, vraga. Natrpalo se, tamo, neke svjetine, mjesta ne možeš dobiti.

— Eh, a tamo je divna terasa, izgled na more — uzdiše svastika.

— Tamo bi trebalo dozvoliti ulaz samo sa specijalnim propusnicaima, kao u onom našem, sjećaš li se? Onda bi,  bar, bilo mjesta, ne bi svak dolazio.

— Šta da mu radiš! — sliježe pomoćnik ramenima.

Drug miinistar zamišljeno ćuti. S jedne strane, srce ga vuče, tamo, na veliku plažu, među narod, a, s druge strane, sve mu se čini da će nešto izgubiti od vlastite veličine ako se umiješa među svjetinu. Ovako, izdvojen od mase, izgleda sam sebi mnogo važniji, vredniji i mudriji, izabran čovjek, ali mu je u duši, ipak, nešto prazno kao da ne sjedi na svom pravom mjestu.

Okretno i lagano, malo se ljuljajući u kukovima, prilazi ministru direktor jednog velikog hotela. On je od neki dan tu, u vili, pola kao gost, pola kao glavni snabdjevač i savjetnik. Poznaje, skoro, sve ministre, generale i druge „glavne ljude“, kako sam kaže.

— Druže ministre, u jednom odmaralištu ima krasan bilijar, a vi, koliko znam, volite… — počinje on tihim i diskretnim šapatom.

— Valjda vole i oni drugovi iz tog odmarališta — nehotice se otme ministru i, kao da rasterećuje rođenu savjest, odlučno kaže: — Ne, ne treba!

— Ne treba! — kao odjek, povlađujući, ponavlja direktor, pa pipkajući čim bi odobrovoljio ministra, opet mu se prigne uvu i medi mu: – Ali što vi plivate — cmok! — i tu direktor poljubi vrhove svoja tri sastavljena prsta.

— Aha, jesi li vidio — sav bljesnu i oživlje ministar — a nema ni nedjelju dana kako sam naučio.

— Vi ste prilično i omršaviili, skoro i nemate stomaka — nastavi direktor.

Jovanović neuvjerljivo mjeri svoju pokrupnu figuru, a kad mu direktor još jednom potvrdi to, isto, njemu se, i samom,  čini da više nema stomaka.

— Pa, mršavi se, mršavi.

Direktor, veoma zadovoljan, plovi natrag u pravcu kuhinje dok se ministar samodopadljivo ogleda i smješka.

Raspričana svastika za trenutak zaustavlja jezik, isteže dugačak vrat i, kao da se, iznenada, probudila, vrti tamo – amo malom vjeveričjom glavom.

— A gdje je general, gdje su?

— Valjda su tamo, prijeko — krivi usne debeljušna pomoćnikovica i palcem, preko ramena, pokazuje gdje je, po prilici, to „prijeko“ koje odvlači, „guta“ i nepopravljivo kvari do juče fine ljude. — E, jesu našli društvo! Pazi, čak se i rzanje otud čuje!

— Vrlo važno — žučljivo uspija djevojka i mrmlja, ironično, više za sebe: — Možda je na ljetovanju moderno udvarati se udarnicima.

— Pa vjerovatno. A glumice i balerine, ostavljene su za zimsku sezonu — zlobno dodaje pomoćnikovica ciljajući bogzna na kog iz njinovog društva.

Ispod male plaže, čuje se pljuskanje vode i nečije snažno varvarsko frktanje. Jedna mokra njuška svijetlih i drskiih očiju, doperjala, sigurno, s velilko plaže, radoznalo izviruje na osamljeno društvo, penje se na terasu i, pljeskajući se po jevtinim gaćicama, isteže šiju put malog bifea pod balkonom.

Društvo nelagodno ćuti i pravi se kao da ne vidi uljeza. Najzad ustaje načelnik i prilazi nepoznatom.

— Šta vi, druže, tražite?

— Imaš ii ti, ovdje, nešto ‘ladno za popit’? — dobrodušno pita pridošlica i zvecka sitnišem po promočenom džepu misleći od načelnika da je, to, gostoljubivi domaćin kuće.

— Ovdje je zabranjeno… — uozbiljeno počinje načelnik, ali snalažjjiva njuška, i ne čujući ga, već šljapa prema bifeu i veselo dovikuje kelneru:

— Deder, za burazera, jedan špricer, onako pojači!

Ministru, odjednom, nešto bljesne u sjećanju, i on brzo izviri na nepoznatog postjetioca koji se, već, vraća neljubazno uslužen kod bifea.

— Jest, ovo je.

Prepoznao je čuvenog udarnika i novatora kom je on,  proljetos, lično, predao nagradu i orden, pa kao da je zatečen u rđavom društvu, pocrvenje i sagnu glavu da ga udarnik ne bi prepoznao.

— Do đavola, šta li će, samo, čovjek reći ako li je i mene vidio?!

Njegova svastika, dotle, u samrtnoj dosadi, okreće glavu na stolici za ljuljanje i pita:

— Zašto ne premjestite kod nas onu muziku iz velikog hotela u gradu? Meni se ponekad uveče tako igra.

Ministra obuzima ljutnja:

— Ali, molim te, pa tamo svake večeri dolaze stotine ljudi. Kako ćeš im oteti muziku i zatvoriti je ovdje, u ovu… ovu?…

Svastika začuđeno nadiže obrve:

— Bože moj, pa ovdje su odgovorni drugovi.

— Odgovorni drugovi. Pa šta, onda? — jedi se Štef Jovanović, ali se ni svastika ne da, već mu upada u riječ:

— Jest, baš ste mi osigurali odmor. Svak ti može upasti ovdje kad god mu se prohtije. A sjećaš li se, kad smo prvi put ovdje bili?

— Pa jest, sjećam se… Bilo je to prije dvije godine, za vrijeme baćuškina kursa.

Svastika se ujede za jezik i zlovoljno se okreće svojoj prijateljici koja joj šapatom povlađuje:

— Baš nije sve zlo ni u toj baćuškinoj liniji. Valjda mi je bolje ovo: danas te na konferenciji svaka baba može izribati zbog ministarskog magacina.

— Pa da, socijalistička demokratija — ironično zvoca studentkinja. — Dođeš u autu na fakultet, i već svi pucaju od zavisti: najbolje je, veli, danas biti ministrova svastika.

— Eto ti, vidiš.

Iznad betonske ivice plaže, pomalja se iz vode nečije podrugljivo šeretsko lice. Pridošlica viče za jednu nijansu isuviše glasno, iznad uobičajenog pristojnog tona ove terase:

— Ehej, ovamo — de, ministre, da te brat vidi kako plivaš!

Ministar skače na noge, obradovan što će pred nekim imati prilike da pokaže svoju vještinu. Svastika upitno gleda pomoćnikovicu:

— Koji je, sad, ovo?

— A šta ga znam, jednom smo se negdje upoznali. To ti je neki umjetnik: vajar ili književniik, ne sjećam se… Šta je onaj? — obraća se pomoćnikovica mužu.

— Eh, šta je. Mlati honorare, eto ti, šta je! — s mrzovoljnim prezirom reže ga pomoćnik.

– A kako ga cijene naši drugovi? — interesuje se svastika i još uvijek ne skida pogled s gosta.

A taj pogled ispitivački i neodređen, sve kao da govori: „Pričekajte, časak, dok vidim ko ste, možda ću vam se i nasmiješiti.“

Štef bućnu u vodu i već maše rukama. Njegov prijatelj se kezi:

— Loše, brate, plivaš — penzionerski.

— Uvijek si bio zakeralo. Drugi mi baš vele da dobro plivam.

— Lažu, bogami, ništa im ne vjeruj, udebljao si se, brate, previše, ne valja ti, to.

— Eto ti ga sad! — čudi se ministar, ali je lice njegovog druga tako otvoreno i vedro da se i sam mora nasmijati.

Plivaju tako neko vrijeme, sve uz obalu, dok ministar,  najzad, iskreno ne počne da se žali:

— Dodijalo mi, druškane, u ovoj gore usidjeličkoj sredini. Nema druge nego da svaki dan idem na opštu plažu, tamo, kod vas, ili da se preselim u neko sindikalno odmaralište.

— A ne bojiš se, možda, za svoj autoritet? — lukavo i šeretski ispipava ga umjetnik.

Štef nailazi na plićak, ispravlja se i, s gestom čovjeka koji od sebe konačno otresa još neodomaćena uvjerenja o svojoj višoj vrijednosti, srdito se udara u grudi:

— E, vala, nikad nisam zazirao od otvorene narodne kritike, pa neću ni sad! Eto, nek mi ljudi u oči, onako izbliza, s korak razmaka.

Dok se njih dvojica gube u bučnoj gužvi velike plaže, tamo, na maloj terasi vile, pomoćnik s blagonaklonim izrazom sluša neko objašnjenje direktora hotela, koji mu se, sad, obraća kao momentano najstarijem na celoj  terasi:

— Znate, svi su se razišli, a vi ste sad ovdje najstariji, pa kako vi naredite…

— Dobro, dobro, u redu.

Najstariji! Pomoćnik se ogleda po skoro pustoj terasi, dublje se zavali u pletenu fotelju i utonu u krupne sanje. Najprije mašta kako mu je umrla žena, a on se oženio ministrovom svastikom, zatim je i sam postao ministar, pa predsjednik vlade, pa…

U slične maštarije, izgleda, zapali su, svaki za se, i ona dvojica pored njega, samo s tom razlikom što je u njhovim sanjama pomoćnik odavno propao i otašao negdje u privredu, a oni se, preko njegovog mjesta, kao preko prve stepenice, penju dalje.

Pomalo sanja i ljepuškasta svastika, samo, kao za pakost, nikako ne može da se skrasi i odluči ko će joj biti muž. Izbor je tako veliki i primamljiv, a ona, na žalost, samo jedna jedina.

A velika plaža neobuzdano buči, kliče, pjeva i, remeteći njihove grandomanske planove, burno izražava zadovoljstva i želje svakom pristupačne.

. .

3. Ćopićevo pismo iz zaostavštine…

KAKO SE, U VRIJEME NAPADA NA „JERETIČKU PRIČU“, BRANKO ĆOPIĆ OBRATIO „DRUGU VELJKU“

U rukopisnoj zaostavštini Branka Ćopića, pored ostalog, nađeno je jedno pismo naslovljeno s „Dragi druže Veljko“.

Branko Ćopić

Branko Ćopić

Čuven književnik je ovo pismo napisao, vjerovatno, Veljku Vlahoviću, nekoliko nedjelja poslije objavljivanja svoje  „Jeretičke priče“ u „Književnim novinama“, Beograd, 22. avgusta 1950. Ideološko – politički „pravovjernici“, bjesomučne sluge od naroda otuđenog režima i njegovih nosioca, okomili su se na plemenitog, časnog, poštenog i visokomoralnog beskompromisnog borca, intelektualca i stvaraoca.

Pismo je pisano čitko, ćiriličnim pismom, na plavoj hartiji, formata za poštanska pisma. Ne raspolažemo podacima da li je pismo dostavljeno adresatu.

Pismo ima antologijsku vrednost, a zbog obima,  citiraćemo neke njegove djelove:

„Dragi druže Veljko,

Vidim da je ova moja Jeretička priča izazvala bezbroj raznih komentara, sudova, osuda, sumnji i veoma čudnih zaključaka, pa ne mogu da izdržim, a da ti ne napišem riječ – dvije prije nego se mognemo vidjeti … Uzroke za ovu priču ne treba tražiti ni u mom „seljačko – kulačkom anarhizmu“ ni u „nepartijnosti“, itd., nego u jednostavnoj dobronamjernoj želji da izvrgnem ruglu niz pojava koje mi bodu oči. Imao sam hrabrosti da dirnem u ovu osjetljivu temu iz prostog razloga što znam da ću za kritiku ove vrste imati podršku i od Partije, i od svih poštenih i razumnih ljudi u ovoj zemlji (…)

Jedno, samo, čvrsto znam i vjerujem: put kojim sam pošao, častan je i dostojan pravog narodnog književnika, ne stidim se i ne kajem što sam udario linijom satire, iako mi je bilo poznato da ću protiv sebe izazvati gnjev onih koji su pogođeni satirom, sumnje dobronamjernih drugova koji me dobro ne poznaju, proteste primitivaca i ljudi nenaviklih na kritiku i slobodnu demokratsku riječ i, najzad — zluradost poltrona i paniku među kukavicama.

Ovo mi je, samo, veoma žao: stvar sam napisao na brzinu i u afektu, pa nisam dobro usmjerio udarac, zakačio sam i prave i krive, a trebalo je udariti po onom krugu svastika, direktora i raznih prišipetlji koji se vječito vrzmaju oko naših rukovodilaca i love u mutnom poput štuka (…)

Ne da mi đavo mira, pa eto ti. Čist sam pred svojom vlastitom savješću u odnosu na narod, domovinu i Partiju, pa me nije strah ni od čijih zamjerki i zato često „hodam na glavi“ računajući da mi to niko neće za zlo uzeti.

A evo jedne stvari, druže Veljko, koja mi naročito jede dušicu i koja me goni na zajedljive viceve i na bježanje od rukovodilaca. To je silan broj poltrona, ljigavaca i beskičmenjaka koji se vrzmaju oko Partije i rukovodstva i svud se nađu i nameću kao konjske muve.

To mi naročito zapada za oči među javnim i kulturnim radnicima, među onima koji bi trebalo da budu savjest naroda i inženjeri duša. Sjećam se, bilo je pred ovaj rat i kritičara i književnika koji su se muški suprotstavljali čitavom ondašnjem režimu i uporno i hrabro branili svoja uvjerenja.

Mnogo su mi imponovali ti ljudi. Danas, međutim, veliki broj tih istih ljudi toliko špekulantski i vjernopodanički udešavaju svoje držanje, stilizuju svoje misli i mišljenja i ne djeluju po liniji svojih ličnih uvjerenja nego po liniji udvoričkoj i „režimskoj“, iako, to, od njih, naša Partija ni u kom slučaju ne traži (…)

Da li, Vi, odozgo, to, vidite u ovolikoj mjeri kao ja, to ne znam, ali meni te pojave strašno smetaju i nagone da bježim od rukovodilaca sto konaka, samo da se ne bih svrstao, ili da ko ne bi pomislio da se svrstavam u sektu idolopoklonika (…)

Ponekad imam utisak da je naša Partija, i nenamjerno, ovih prvih posljeratnih godina ispred Rezolucije IB, pogodovala odgajanju takvih ljigavih tipova.

Ovakvi me, naravno, zbog moje otvorenosti, smatraju djetinjastim i ludim, i da nije uviđavnosti i širokog razumijevanja od strane Partije, ja bih, s njima, čini mi se, davno obrao bostan. Kako li se, samo, jedu između sebe, svaki je sebi centar svijeta, a literatura i ovaj narod — izgleda mi da rijetko od srca misle na to. Kad sve, ovo,  vidim oko sebe, možda, ponekad i previše pesimistički gledajući, onda, zaista, gledam u Partiji jedini spas i pouzdanje u borbi protiv ove džungle, inače, da nije tog, pobjegao bih Ivi Andriću da me on uči kako da spasim dušu i u sebi sačuvam čovjeka koliko – toliko neokrnjena.

Kao da i Ðido od mene diže ruke? Ih, brate, a mene je,  čak, i Radovan Zogović mogao da pridobije s par lijepih riječi, a, Vi, zbog jedne priče, vadite sablju kao da pred sobom neprijatelja imate. Znam da neću poginuti zbog smjele riječi kazane u dobroj namjeri, ali mi je krivo kad se na to gleda mrkim okom. Nije me majka Ličanka rodila da puzim i previjam se i više volim da me, čak, i anarhistom nazovu, i drskim i bezobraznim čovjekom, negoli književnikom bez kičme, bez dostojanstva i savjesti.

Nije mene bez razloga ovaj narod primio i privio na srce. Ja govorim iz njegove duše i nije, baš, bilo potrebno, ni naročito srećno, da Skender na meni vježba svoju oštroumnost. To će mu donijeti veoma žalosnu slavu, iako je bio, koliko vidim, dobronamjeran i principijelan.

Za sad, samo, ovliko, dok se ne vidimo, tek da znaš šta me boli i da vidiš da se ne kajem zbog puta kojim sam danas krenuo.

Drugarski te pozdravlja, Branko Ćopić“.

Izvor: http://riznicasrpska.net

Priredio: V. V. M.

oOOo
Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: