NOAM ČOMSKI: Sad smo Šarli a pre toga nismo bili RTS
Poznati antiglobalista Noam Čomski ukazuje da terorizam nije terorizam kada daleko bezobzirniji napad izvedu oni koji sebe smatraju pravednicima na osnovu svoje sile

 

Američki profesor Noam Čomski napisao je na svom sajtu komentar u kome je ukazao na licemerje zapadne javnosti, upoređujući nereagovanje svetske javnosti na NATO bombardovanje Radio-televizije Srbije (april 1999) sa jednodušnim zgražavanjem sveta posle masakra novinara redakcije „Šarli ebdoa”. U dopunjenoj verziji članka, koju je mimo običaja preneo u celosti Si-En-En, profesoru Čomskom se potkrala i jedna greška. On tvrdi da je Evropski sud za ljudska prava osudio direktora RTS Dragoljuba Milanovića na deset godina zatvora, a činjenice su da je to učinio domaći sud u Srbiji.

Noam Čomski - Zašto ja nisam Šarli i spomenik za poginule srpske novinare RTS

Zašto? – Spomenik poginulim srpskim novinarima RTS-a od NATO bombardovanja

Ipak, Noam Čomski podseća da je istaknuti američki diplomata Ričard Holbruk, tadašnji izaslanik za Jugoslaviju, opisao napad na RTS kao izuzetno značajan i pozitivan razvoj. Osim toga, tadašnji britanski premijer Toni Bler tvrdio je da je srpska televizija bila legitimna meta. Međunarodna organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenel ocenila je da je to bio nameran napad na civilni objekat i da je kao takav – ratni zločin. U napadu na RTS poginulo je 16 novinara i televizijskih radnika.

—–

Svet je bio užasnut ubilačkim napadom na francuske satirične novine „Šarli ebdo”. U „Njujork tajmsu”, veteranski dopisnik iz Evrope Stiven Erlanger slikovito je opisao događanja odmah nakon napada, koji su mnogi nazvali francuskim 11. septembrom, kao „danom sirena, preletanja helikoptera, izbezumljenih novinskih izveštavanja, policijskih kordona i uznemirene svetine, dece evakuisane iz škole radi bezbednosti. Baš kao i prethodna dva dana, to je bio dan krvi i užasa u Parizu i okolini”. Ogromni protesti širom sveta praćeni su razmišljanjem o dubljim uzrocima ovog zverstva. „Mnogi u tome vide sukob civilizacija”, piše u jednom naslovu u „Njujork tajmsu”.

Reakcije užasa i zgražanja nad ovim zločinom su opravdane, kao i traženje dubljih korena, samo ukoliko se čvrsto držimo određenih principa. Reagovanje treba da bude potpuno nezavisno od toga šta ljudi misle o ovom časopisu i njegovim publikacijama. Vatreno i sveprisutno skandiranje „Ja sam Šarli” i slično ne bi trebalo da ukazuje na bilo kakvu vezu sa časopisom ili čak sugeriše na nju, barem u kontekstu odbrane slobode govora. U stvari, ono treba da podržava odbranu prava na slobodno izražavanje, bez obzira na sadržaj, pa čak iako se smatra da su ti sadržaji puni mržnje i izopačeni.

Skandiranje treba, takođe, da izražava osudu nasilja i terorizma. Predsednik izraelske Laburističke stranke Isak Hercog sasvim je u pravu kada kaže: „Terorizam je terorizam i ne može se drugačije tumačiti.” Isto tako je u pravu kada kaže da se „svi narodi koji teže miru i slobodi (suočavaju s) velikim izazovima” koji dolazi od ubilačkog terorizma – da ostavimo po strani njegovo očekivano selektivno tumačenje ovog izazova.

Erlanger slikovito opisuje scenu užasa i navodi izjavu jednog preživelog novinara: „Sve se srušilo. Nije bilo izlaza. Dim je kuljao sa svih strana. Bilo je strašno. Ljudi su vrištali. Ceo prizor je ličio na noćnu moru.” Drugi preživeli novinar mu je ispričao da se čula strašna detonacija i da se sve potpuno zamračilo. Erlanger kaže da se „posvuda nalazilo razbijeno staklo, srušeni zidovi, savijene grede, spržena boja i osećala emotivna pustoš”. Javljeno je da je barem deset ljudi poginulo u eksploziji, a da se dvadeset, koji su „verovatno zakopani ispod ruševina”, vode kao nestali.

Ali neumorni Dejvid Peterson nas podseća da ovi citati nisu preuzeti iz izveštaja u januaru 2015. Oni potiču iz Erlangerove priče od 24. aprila 1999, koja je objavljena tek na šestoj strani „Njujork tajmsa”, ne dostigavši tako značaj napada na „Šarli ebdo”. Erlanger je izveštavao o NATO (znači američkom) „raketnom napadu na sedište državne televizije Srbije” koji je „izbacio Radio-televiziju Srbije iz etra”.

Za njega je dato zvanično opravdanje. „NATO i američki funkcioneri su pravdali napad kao pokušaj da se oslabi režim predsednika Jugoslavije Slobodana Miloševića”, kaže Erlanger. Portparol Pentagona Kenet Bejkon je tokom sastanka sa novinarima u Vašingtonu rekao da je „srpska televizija deo Miloševićeve ubilačke mašinerije baš kao i vojska”, pa prema tome legitimna meta napada.

Jugoslovenska vlada je objavila da je „cela nacija uz predsednika Slobodana Miloševića”, izveštava Erlanger i dodaje da „nije jasno kako vlada raspolaže ovako preciznim podatkom”.

Takvi podrugljivi komentari su izostavljeniu člancima o tome da Francuska oplakuje mrtve, a da je svet ogorčen ovakvim zločinom. Isto tako, nisu nam potrebna nam ispitivanja dubljih uzroka, kao ni dubokoumnih pitanja o tome ko simbolizuje civilizaciju, a ko varvarstvo.

Međutim, onda se Isak Hercog vara kada kaže: „Terorizam je terorizam i ne može se drugačije tumačiti”, jer on se definitivno može drugačije tumačiti – terorizam nije terorizam kada daleko bezobzirniji napad izvedu oni koji sebe smatraju pravednicima na osnovu svoje sile. Slično tome, nema napada na slobodu govora ako pravednici unište TV kanal koji podržava vladu protiv koje se oni bore.

Po istom principu, odmah shvatamo komentar advokata za građanska prava Flojda Abramsa u „Njujork tajmsu”, poznatog po odbrani slobode izražavanja, da je napad na „Šarli ebdo” „najrazorniji napad na novinarstvo koji pamtimo”. Potpuno je u pravu kad kaže „koji pamtimo”, jer time pažljivo klasifikuje napade na novinarstvo i terorističke napade prema odgovarajućim kategorijama: njihovim, koji su grozni, i našim koji su moralni i lako mogu da se izbrišu iz pamćenja.

Možda treba se prisetimo da je ovo samo jedan od mnogih napada koje su pravednici izveli na slobodu izražavanja. Pomenimo samo jedan primer, koji je lako izbrisan iz „pamćenja”, a to je da je napad na Faludžu od strane američkih snaga u novembru 2004, što je jedan od najgorih zločina invazije na Irak, započet okupacijom Opšte bolnice u Faludži. Vojna okupacija bolnice je, sama po sebi, ozbiljan ratni zločin, i ne uzimajući u obzir to kako je izvedena, o ovoj akciji se neutralno izvestilo u naslovnoj priči u „Njujork tajmsu”, uz fotografiju na kojoj je prikazan zločin. U članku piše da su „naoružani vojnici isteralipacijente i bolničko osoblje iz soba i naredili im da sednu ili legnu na pod i da im je vojska vezala ruke iza leđa”.

O zločinima je pisano veoma pohvalno uz opravdavanja: „U ofanzivi je, takođe, zatvoren objekat koji oficiri nazivaju propagandnim oružjem boraca: Opšta bolnica u Faludži, koja je neprekidno izveštavala o civilnim žrtvama.

Takvoj „propagandnoj agenciji” se očigledno ne sme dozvoliti da bljuje svoje vulgarne bestidnosti.

 

Noam Čomski

Izvor: Politika, CNN, Noma Čomski