Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Web

Razumijevanje medija – Produžeci čovjeka i Marshall McLuhan

 

Šta mediji čine našoj svesti

Marshall McLuhan i njegova knjiga Razumijevanje medija, produžeci čoveka, anticipirali su fenomen zavisnosti od medija i njihov uticaj na našu svest. Internet kao novi medij

 

PAS ČUVAR I KRADLJIVAC

Godine 1964. Beatlesi su krenuli u invaziju na američke radiovalove a Marshall McLuhan je objavio knjigu Razumijevanje medija: Produžeci čovjeka, kojom se preobrazio iz anonimnog profesora u pop-zvijezdu. Proročka, gnostička i puna zavrzlama, knjiga je bila savršen proizvod šezdesetih godina, tog danas dalekog desetljeća LSD-a i fotografija Mjeseca, putovanja na unutra i na van. Razumijevanje medija bilo je u osnovi proročanstvo, a proricalo je raspad linearnog uma.

Knjiga Razumijevanje medija - Produžeci čovjeka -  Marshall McLuhan
Marshall McLuhan i njegova knjiga o medijima: Razumijevanje medija – Produžeci čovjeka

McLuhan je ustvrdio da „elektronički mediji“ dvadesetog stoljeća – telefon, radio, filmovi, televizija – dokidaju tiraniju teksta nad mislima i osjećajima. Naše je izolirano, fragmentirano ja – stoljećima zarobljeno osamljenim čitanjem tiskanih stranica – ponovno postalo cijelo, spajajući se s globalnim ekvivalentom plemenskog naselja. Približavali smo se „tehnološkoj simulaciji svijesti, u kojoj će se kreativni proces saznavanja kolektivno i ujedinjeno proširiti na ljudsko društvo u cjelini“.

I na vrhuncu popularnosti Razumijevanje medija je bila knjiga o kojoj se više pričalo nego što bi je se čitalo. Danas je postala kulturna relikvija, pospremljena u kolegije medijskih istraživanja na fakultetima. Osim što je bio šoumen i znanstvenik, McLuhan je i majstorski baratao rečenicama a jedna od njih, istrgnuta iz konteksta knjige, živi i danas u vidu poslovice „Medij je poruka“.

Ono što zaboravljamo kad ponavljamo taj zagonetni aforizam jest da McLuhan nije tek radosno priznavao transformativnu moć novih tehnologija komunikacije. On je i upozoravao na prijetnju koja dolazi s istom tom moći – te na opasnost koja se krije u neprimjećivanju te prijetnje. „Električna tehnologija nam je prodrla kroz zidine“, piše on, „a mi gluhi, slijepi, nijemi i obamrli čekamo na njen susret s Gutenbergovom tehnologijom, na kojoj se (i po kojoj) oblikovao američki način života.“

McLuhan je shvatio da svaki put kad se pojavi neki novi medij, ljudi spontano bivaju uhvaćeni u informacije – „sadržaj“ – što ga taj medij nosi. Stalo im je do vijesti u novinama, glazbe na radiju, emisije na televiziji, riječi što ih izgovara osoba na drugom kraju telefonske linije.

Tehnologija medija, ma kako to bilo čudnovato, iščezava pred onim što njime teče – činjenicama, zabavom, poukom, razgovorom. Kad otpočne razgovor (a uvijek ga netko započne) o tome jesu li učinci nekog medija dobri ili loši, razgovara se o sadržaju. Entuzijasti ga hvale, skeptici kude. Elementi zaključivanja su manje-više isti za svaki informacijski medij, sve tamo do vremena knjiga koje su izašle iz Gutenbergova tiskarskog stroja, ako ne i dalje. Entuzijasti s razlogom hvale bujicu novog sadržaja što ga oslobađa tehnologija, i smatraju to „demokratizacijom“ kulture.

Skeptici, i opet s razlogom, osuđuju neizbrušenost sadržaja, smatrajući to „zaglupljivanjem“ kulture. Ono što je za jednu stranu rajsko obilje, za drugu stranu je nepregledna pustoš.

Internet je posljednji medij koji je potaknuo tu debatu. Sukob entuzijasta i skeptika koji se odvija u posljednjih dvadesetak godina na stranicama knjiga, u novinskim člancima i bezbrojnim napisima na blogovima te audio i video zapisima, svakim je danom sve izrazitije polariziran: dok jedni ushićeno dočekuju novo zlatno doba pristupa i sudjelovanja, drugi preziru novo mračno doba mediokritetstva i narcizma.

Rasprava jest bila zanimljiva – sadržaj i jest važan – ali budući da se temeljila na ideologiji i osobnom ukusu, završila je u slijepoj ulici. Gledišta su postala ekstremna a napadi osobni.

„Ludit!“ viče entuzijast.

„Filistejac!“ uzvraća skeptik. „Kasandra!“ „Pollyanna!“

I entuzijastu i skeptiku, međutim, promiče ono što je McLuhan već znao: da na dugi rok sam medij, više nego sadržaj medija, utječe na naše razmišljanje i djelovanje. Kao prozor u svijet i u nas same, popularni medij oblikuje ono što vidimo i kako to vidimo – a na koncu, ako se njime služimo mnogo i dugo, on nas same mijenja, i kao pojedince i kao društvo. „Učinci tehnologije ne događaju se na razini mišljenja, ili pojmovnoj razini“, pisao je McLuhan. Oni mijenjaju „obrasce percepcije, ustrajno i bez otpora“.

Kao šoumen, on pretjeruje, ali poanta stoji. Svoju čaroliju, ili zlo, mediji odrađuju na razini živčanog sustava.

Baveći se isključivo sadržajem medija ostajemo slijepi za te dublje učinke. Program je suviše dobar (ili loš) da bismo primijetili što nam se događa u glavi. Na kraju se počinjemo praviti da sama tehnologija i nije važna. Bitno je „kako je koristimo“, govorimo sami sebi. Implikacija, utješna u svojoj bahatosti, jest da još uvijek imamo kontrolu nad sobom i svijetom oko sebe. Tehnologija je samo alat, beživotan dok ga ne uzmemo u ruke, i opet beživotan nakon upotrebe.

McLuhan citira jednu objavu Davida Sarnoffa, medijskog mogula i pionira radija u korporaciji RCA, te televizije u korporaciji NBC. U svom govoru na sveučilištu Notre Dame 1955. godine, Sarnoff odbacuje kritike masovnih medija, na kojima je sagradio svoje carstvo i stekao bogatstvo. Odgovornost za bilo kakve loše posljedice on prebacuje s tehnologije na gledatelje i slušatelje: „I suviše smo skloni proglasiti tehničke instrumente krivima za greške onih koji njima barataju. Proizvodi moderne znanosti sami po sebi nisu ni dobri ni zli; njihova vrijednost proizlazi iz načina na koji se njima služimo.“

McLuhan se žestoko okomio na tu izjavu, a za Sarnoffa je rekao da iznosi „aktualni glas mjesečarenja“.

Svaki nas novi medij mijenja, i to je McLuhan razumio. „Konvencionalna reakcija na sve medije, da se računa to kako se oni koriste, blesavo je gledište idiota za tehnologiju“, pisao je. Sadržaj medija je samo „sočan komad mesa što ga provalnik nosi da bi zavarao psa čuvara našeg uma.“

Čak ni McLuhan, međutim, nije predvidio koliku će nam gozbu Internet podmetnuti: niže se jelo za jelom, jedno slasnije od drugog, gotovo da i ne stignemo predahnuti između dva zalogaja. Kako su se umrežena računala smanjila na veličinu iPhonea i BlackBerryja, terevenka se nastavlja i u pokretu, gdje god i kad god treba – u domu, uredu, automobilu, učionici, torbici ili džepu. Čak i ljudi koji se prema sve većem utjecaju Interneta odnose s oprezom, rijetko dopuštaju da im zabrinutost omete užitak u tehnologiji. Filmski kritičar David Thomson jednom je primijetio da „kritike ponekad izblijede kad se suoče s neumitnošću medija“.

Govorio je o kinematografu i o tome kako on projicira svoju osjećajnost ne samo na platno nego i na nas, poslušno uživljene gledatelje. Njegov komentar samo dobiva na težini kad se primijeni na Internet. Zaslon kompjutera svojim nagradama i konvencijama gazi naše sumnje poput buldožera. On je u tolikoj mjeri naš sluga da bi bilo gotovo neuljudno primijetiti da nam i gospodari.

 

Nicholas Carr – Plitko. Što internet čini našem mozgu

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280