FORMULE ŽIVLjENjA – ĆASKANJA

Ćaskanje ljudi uz reči strašno, strašno. Ogovaranje i tračarenje. Piše Zoran Milivojević

 

Sa ljudima nije uvek moguće razgovarati o velikim ili suštinskim temama. Postoji potreba da ljudi razgovaraju i o malim temama, da ćaskaju, vodeći, kako se to kaže na engleskom, „male razgovore”.

Ćaskanje-i-reč-strašno-kao-suština-ćaskanja

Ćaskanje i ogovaranje

Iako mnogi preziru ćaskanje upravo zbog njegove površnosti, nejasnog i skokovitog toka, veoma ograničenog broja tema, ono je posebna i veoma važna socijalna veština. Ko ne ume da ćaska, taj će teško uspostaviti kontakt sa ljudima koje ne poznaje. Ljudi koji se ne poznaju su oprezni i zauzimaju međusobnu distancu. Dok neko sa sagovornikom komunicira o nevažnim stvarima, on ga upoznaje, „ispipava” kako bi ocenio ko je i kakav je, to jest koliko mu je blizak po svojim stavovima i pogledima na život.

Suština ćaskanja nije u tome da se razmene informacije, da se reši neki problem ili da se dođe do nekog cilja u temi razgovora, već da se druga osoba ne oseti neprijatno, da se opusti i donekle razonodi. Zato se i izbegavaju velike teme koje mogu da izazovu neslaganje i nelagodu kod druge strane. Sigurne teme su vreme, klimatske promene, porast cena i slično. Muška ćaskanja su o sportu, automobilima… a ženska o modi, kupovini… Mladi često ćaskaju o muzici i filmovima.

Postoji i jedna vrsta ćaskanja u kojoj sagovornici zauzimaju zajednički negativni stav prema nekoj osobi ili pojavi. Ono često započinje rečenicama „Jeste li čuli da …” ili „Vidite li vi šta se radi…” Od sagovornika se očekuje da se zgražava nad pojavom ili osobom o kojoj je reč, tako da obično uzvraća „To je strašno.” Zato ovu vrstu ćaskanja ili društvene razonode nazivamo „Strašno, strašno”.

„Strašno, strašno” je veoma prisutno u svim društvenim krugovima. Tu spada palanačko ogovaranje komšija, tračanje javnih ličnosti, užasavanje nad saradnicima… Često je to dominantna aktivnost diskutanata na društvenim mrežama. Bombastični naslovi u žutoj štampi su privlačni, jer opskrbljuju sa materijalima za ovu vrstu razgovora.

Glavna psihološka dobit koju „Strašno, strašno” donosi učesnicima je što jedni drugima daju potvrdu njihove ispravnosti. Kada neko osudi neku negativnu ili „negativnu” pojavu, on odaje utisak da je on pozitivna osoba. Zgražavajući se nad nekulturom, predstavlja sebe kao kulturnog; osuđujući primitivizam, postaje civilizovan; ukazujući na glupost, postaje pametan; osuđujući jedne, dokazuje pripadnost drugima…

Pretpostavljena logika: „Ako on greši, ja sam u pravu” – nije ispravna. Time što neko dokazuje da je drugi loš, ne može da dokaže da je on dobar. Zato „Strašno, strašno” samo stvara iluziju ispravnosti i uzvišenosti. A kada postane vodeća nacionalna razonoda, pasiviziramo sebe u iluziji da smo se uzdigli iznad zajednice kojoj pripadamo, a u kojoj primećujemo samo negativno i pokvareno.

 

Zoran Milivojević

Izvor: Politika.rs