Srpski duhovnici…

IGUMAN AVAKUM, MANASTIR LELIĆ

Za emisiju na TV Studio B, DUHOVNICI, domaćin i voditelj emisije Velja Pavlović nas uvodi u radnju: kroz reči cenjenog i blagorodnog igumana Manastira Lelić, Avakuma Ðukanovića:

Iguman Avakum Ðukanović manastir Lelić Valjevo

Iguman Avakum Ðukanović – manastir Lelić, Valjevo

Raspoložen iguman…

– Osmoro nas živi u ovom manastiru koji je do 1991, dok nisu prenesene Nikolajeve mošti iz Amerike, bio parohijska crkva… Posete su nam velike. Dolaze nam đačke ekskurzije, turisti iz raznih zemalja, pravoslavni i katolici jer je naš  vladika mnogo putovao i svagde bio – kaže 81-godišnji iguman Avakum koji se, već pola veka,  bavi i gajenjem pčela i svake godine proizvede tridesetak kilograma meda…

– Bavim se onim što volim. Iako pčele nekad  malo peckaju, a s njima se mora raditi i po najvećoj vrućini, na sve se čovek navikne. Bogu hvala, nisam na njih alergičan kao šta su mnogi postali, pa sam mnogo puta kod njih i bez zaštitne kapuljače. Učim mlade da mi pomognu jer su pčele lepa zanimacija… Izradu šljivovice,  predao sam Georgiju, ali i dalje svi mi obilazimo i pratimo postupak, probamo, popijemo jer nam je prirodno da se napijemo malo veselice. Pitala me, jednom prilikom, neka novinarka zašto rakiju zovem veselica kad je u narodu poznata kao mučenica. Objasnio sam joj: rakija prođe dug put, mnogo kuvanja u kazanu dok ne izađe na svetlo dana… i zbog tog je mučenica. Veselica je zovemo jer joj se radujemo: mi je gradiramo, pa je onda i usnama gradiramo. Veselimo joj se i kad dođe u čašu do usta, kad  je popijemo – ispričao je raspoložen iguman Avakum…

Arhimandrit Avakum Lelićki – čuvar kivota Sv. Nikolaja Srpskog…

U duhovnom rasadniku srpskog monaštva koje je zasadio prepodobni ava Justin Ćelijski, jedan od najlepših, ali i poslednjih izdanaka tog duhovnog rukosada je i, između ostalih, i nekadašnji iguman tronoški i sadašnji arhimandrit i čuvar kivota svetog vladike Nikolaja Srpskog, otac Avakum Djukanović.

Kratak životopis…

Otac Avakum (Branko Ðukanović), rođen je 11. jula 1932. u živopisnom selu Stubo, na padinama Povlena i Medvednika, od pravoslavnih i blagočestivih roditelja, Milića i Živoratke. Bio je četvrto od sedmoro dece. Budući da je otac Milić bio u rodu sa svetim vladikom Nikolajem Velimirovićem, blagočestivosti u porodici je bilo na pretek. Svako jutro i veče su počinjali molitvom, strogo se postilo, a poštovanje i poslušanje prema starijima su bili na prvom mestu. Veoma često u kući svojih dedova Solunaca,  sakupljali su se bogomoljci koji su održavali molitvene večeri po blagoslovu vladike Nikolaja. Otac se seća da su mu roditelji bili veoma strogi, a otac je znao čak i da bije govoreći da ih ne bije što ih mrzi, već zato što ih voli – da bi bili dobri. Svako u zadruzi, od najstarijeg, pa do najmanjeg, imao je svoje zaduženje i posao koji se morao obaviti bespogovorno. Stoga veoma često govori da čovek treba uvek da radi, i da se ne smućuje ako ponekad pogreši jer najviše greši onaj koji ne radi… Odrastajući i vaspitavajući se na ovakav način, u tipično srpskoj  patrijarhalnoj porodici, u dečaku se vrlo rano rodila potreba i priziv k Bogu i Crkvi. I sad se živo otac seća kako ih je veroučitelj vodio u crkvu na Sveto pričešće. Seća se, takođe, susreta s  monahom Tihonom (duhovnikom iz Ćelija), kod kog primeti brojanicu u rukama i dobivši objašnjenje da se uz nju moli Bogu, evo ni sad je ne ispušta iz ruku! U njemu se polako počela rojiti molitvena misao o monaštvu, posebno kad bi video monahinje iz Manastira Ćelije na crkvenim slavama. Bilo je nemoguće ne primetiti nastrojenje mlade duše za monaštvom, pa su ga vršnjaci veoma često zadirkivali nazivajući ga „kaluđerčićem“…

Na blagočestivog i bogobojažljivog mladića, susret s duhovnom veličinom kakav je bio ava Justin, morao je ostaviti dubok utisak. Kakve su vaše uspomene na prvi susret?

Na poziv mati Sare i sestara iz Ćelija odlazim u manastir i upoznajem se s ocem Justinom Popovićem, znamenitim profesorom Bogoslovskog fakulteta, koji je bio od strane komunista zatvoren u manastiru. Otac Justin me oduševio svojim načinom služenja, a posebno besedom…

Pripreme za monaški život…

– Počinje da mi daje određene knjižice duhovne sadržine kojima me je pripremao za monaški život. Sećam se da je jedna od prvih knjiga bila Lavsaik, pouke i priče o starcima koje je zapisao čuven Paladije. Kasnije sam dobijao i druge svete oce i učitelje Crkve od kojih sam se nadahnjivao. Otac Justin mi je savetovao da se molim, jednostavno, svojim rečima: Gospode pokaži mi put kojim da pođem… kao i da se molim svetitelju koji mi je krsna slava, da mi i on pokaže put. Poučavajući me, otac Justin je znao da kaže: I sveštenik, i kaluđer, i hrišćanin – treba da ima cilj u životu da bi se održao na svom  putu. Govorio je da čovek ako odlazi u manastir radi Carstva nebeskog, radi Hrista, da bi se sačuvao od greha, nikad neće pogrešiti! Ispričavši ocu Justinu da mi se često pojavi Raspeće i Sveti Jovan, tu, pred očima, na javi, ne u snu, dobijem tumačenje da je to priziv Božji. Ava je bio strog, ali pun ljubavi, očinske, da svakog prihvati takvog kakav je, ali i da opomene…

Da li je ličnost jednog drugog, takođe velikog duhovnika, oca Antonija, presudno uticala da izaberete Manastir Pustinju za mesto svog iskušeništva?

Pre odlaska u vojsku 1950, počeo sam da odlazim u Manastir Pustinju kod oca Antonija, duhovnog čeda vladike Nikolaja i bivšeg sabrata Manastira Rače. Pošto je trebalo da prođem kroz nekoliko sela i pored dve crkve da bih došao do oca Antonija, mnogi su se pitali da li sam normalan što odlazim,  tamo? Kad taj Antonije počne službu izjutra, on zaboravi kad će da završi… Pošto sam se vratio iz vojske, postao sam iskušenik u Pustinji. Tu smo imali puno molitveno pravilo sa svakodnevnim služenjem Svete liturgije, ali, moram priznati, bilo je i kolebanja, međutim, bilo je presudno kad me je otac Justin upitao: Branko, dokle ćeš, ti, tako lutati, ili – ili?  Tu, u Pustinji. nismo bili dugo, prešli smo vrlo brzo u Manastir Tronošu.

Kako se dogodilo da zajedno s  arhimandritom Antonijem dođete u Manastir Tronošu? Kako su izgledale te teške godine podizanja manastira iz pepela?

Na Sretenje 1961, po blagoslovu episkopa Jovana Velimirovića, prešli smo u Manastir Tronošu. Manastir je bio razrušen od strane kaznene ekspedicije iz Drugog sv. rata, Crkva je paljena, leva i desna pevnica su izgorele, našli smo samo jedan Apostol nagoreo, kao i ikonostas koji je, samo,  malim delom oštećen na dverima. Iz konaka je raslo drveće, tako da je bilo jako žalosno videti u ovakvom stanju ovu slavnu zadužbinu Nemanjića. Nigde ništa nismo imali, čak u Valjevo smo išli zaprežnim kolima po hranu i potrepštine. Tek kad su ljudi videli da smo iskreno pristupili obnovi manastira, pritekli su u pomoć. Prvo smo obnovili konak, a zatim i ekonomiju. Takođe smo obnovili i star običaj, tzv.,  ratarskih sveća…

Proveo sam i jednu godinu u monaškoj školi u Ovčaru, kod igumana Evstatija. Uoči Male Gospojine 1964, arhimandrit Justin Popović me je zamonašio davši mi ime po svetom Avakumu, đakonu, mučeniku za veru postradalom od Turaka, kog sam mnogo voleo. Rukopoložen sam u čin đakona 1965, a veoma brzo i za jeromonaha u Manastiru Grabovcu. I ovde smo nastavili s punim pravilom i svakodnevnim služenjem Liturgije. Mnogo se radilo i na njivi, i u šumi, i oko stoke, sve sami, a, osim tog, imali smo i parohiju. Malo-po malo, narod je počeo češće dolaziti i vezivati se i za manastir, i za nas, a, posebno, za oca Antonija kog su svi poštovali i cenili jer nije delio ljude…

Godina 1970…

Godine 1970. nam dolazi otac Nikolaj (sadašnji arhimandrit), a kroz manastir prolazi i povremeno boravi još mnogo  monaha među njima i sadašnji ep. Artemije i ep. Atanasije. Vremenom,  narod počinje da se vraća Crkvi i Bogu, da posti, da se pričešćuje, u čem je mnogo doprinosila naša sveta porodica. Za „Dva veka Vuka“ 1987, manastirski kompleks je kompletno obnovljen, urađen je put, nov Konak (s  Muzejem), a Crkva kompletno rekonstruisana. Na Svetog Iliju, 1997,  otac Antonije se iznenada upokojio, a mene je 2001. ep. Lavrentije postavio za igumana novoosnovanog Manastira Lelić, zadužbine Svetog vladike Nikolaja.

Prenos moštiju Svetog vladike Nikolaja, označio je početak jedne nove epohe u istoriji Srpske crkve i naše tadašnje zajedničke eparhije. Da li ste u tom trenutku, posle 40 godina provedenih u Manastiru Tronoša,  očekivali da ćete, upravo, vi uskoro postati čuvar njegovih moštiju?

– Na Sretenje 2001. prelazimo u Lelić  gde je sve trebalo ponovo započeti, a posebno uspostaviti svakodnevnu službu. Ovde smo obnovili Konak i Crkvu, uradili nov put, a na rodnom ognjištu vladike Nikolaja podigli Crkvu njemu posvećenu. Mnogo puta sam se molitveno obratio svetom Nikolaju da on sve uredi i raščisti kako mu je volja. Pošto je ovo velika svetinja, velika su i iskušenja, ali ovde je jedini domaćin Sveti vladika a mi smo, samo,  sluge Božje koje su dužne da žive u poslušnosti Crkvi. Uz Božju pomoć i molitve Svetog vladike Nikolaja, manastirsko bratstvo se postepeno umnožava, tako da ovo bratstvo pored mene danas čini arhimandrit Petar (Arhijerejski zamenik), mlad i neumoran  protosinđel Georgije, jerođakon Jovan, sestra Anisija (tkđ., čado Ave Justina koja se trudila u Tronoši, a i u Leliću), kao i iskušenici Milan i Ivan. Veliki broj ljudi dolazi u Manastir tražeći utehe i leka sebi (ovde se svakodnevno događaju mnoga čudesna isceljenja), a naše je da se molimo i da svedočimo Hrista pred ovim svetom.

Uz molitvene želje za obnovu i procvat srpskog monaštva u blagorodnoj tradiciji Svetog Nikolaja Srpskog i prepodobnog Justina Ćelijskog –  zahvaljujemo na ovom razgovoru.

 

Razgovor vodili: đakon Željko Marković i urednik Rade Tešić. Izvor: SOKO – glasilo Eparhije šabačke

 

Video-prilog

Manastir Lelić – iguman Avakum, trajanje: 40:08 minuta

Klikni, dole:

 

Izvori: St.B, V.Pavlovic, SOKO, glasilo Eparhije šabačke

Priredio: V. V. M.

oOОо