„…ko god sebe naziva, ili želi da bude nazvan, Vaseljenskim Pastirom,
u cvojoj je gordosti preteča Antihristu, jer sebe gordo postavlja iznad ostalih“.
Sveti Grigorije Veliki (+604)
Knjiga VII, Poslanica 33.

Nekada smo govorili potpuno jednako, i između nas nije bilo raskola,
i tada smo, obe strane (Pravoslavni i Latini), bili u saglasju sa Ocima;
ali sada, kada ne govorimo jednako, kako možemo biti zajedno?
Sveti Marko Efeski (1391-1444)
Papi Evgeniju IV

 

DA LI JE PAPA NEPOGREŠIV?

Kako je razmišljala i pisala rana hrišćanska crkva o papskom prvenstvu, o nepogrešivosti pape i bezgrešnom začeću, tekstovi iz pera svetih otaca pre velikog raskola – Šizme

 

Izvod iz Katekizma Katoličke Crkve o papskom prvenstvu:3053 Naučavamo dakle i izjavljujemo da je, prema svjedočanstvu Evanđelja, Krist Gospodin neposredno i izravno obećao i dodijelio blaženom apostolu Petru prvenstvo nadležnosti nad čitavom Božjom crkvom. Jednom se naime Simonu, komu je već ranije kazao: „Zvat ćeš se Kefa (Stijena)“ [Iv 1,42], nakon što je ovaj izrazio svoju ispovijest, govoreći: „Ti se Krist-Pomazanik, Sin Boga života“, Gospodin obratio ovim svečanim riječima: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji bit će svezano i na nebu; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno i na nebesima [Mt 16,16-19]. A Isus je poslije svoga uskrsnuća jedino Šimunu Petru dao nadležnost vrhovnog pastira i upravitelja nad čitavim svojim ovčinjakom, govoreći: „Pasi jaganjce moje“, „Pasi ovce moje“ (Iv 21,15-17)

Rana hrišćanska crkva o papskom prvenstvu i nepogrešivosti pape

Kontroverzni Drugi Vatikanski Sabor u Basilici Svetog Petra u Rimu

Blaženi Avgustin (+430), utemeljitelj zapadno-hrišćanskog bogoslovlja, koji je nadahnuo kartagenske sabore protiv rimske centralizacije, tvrdi da je Crkva zasnovana na kamenu od koga je apostol Petar dobio ime (fundata est super petram, unde Petrus nomen accepit), kao što reč „hrišćanin“ potiče od reči „Hristos“ (christianus a Chisto vocatur). Taj kamen je Sam Hristos, Crkva je osnovana u Hristu (Isus Hristos Jedini je Posrednik između Boga i LJudi. Jn. 14,6 „Isus mu reče: Ja sam put i istina i život: niko ne dolazi Ocu osim kroz mene.“; Dap. 4,12 „Jer nema drugoga Imena pod nebom danoga ljudima kojim bismo se mogli spasti.“; 1 Tim. 2,5.)

Sveti Amvrosije Mediolanski (+397) jedan od velikih latinskih učitelja Crkve, koji je u hrišćanstvo obratio blaženog Avgustina i koji je uticao na cara Teodosija Velikog, smatra veru temeljem Crkve .Jer nije za telo Petrovo, već je za veru rečeno da je ni vrata pakla neće nadvladati.] Dalje Sveti naziva Hrista Kamenom, sledujući misli apostola Pavla u poslanici Korinćanima (1 Kor. 10:4) i priziva svakog hrišćanina da čini napor i postane kamen. Hrišćanin ne treba da traži kamen spolja, već unutar sebe. Sto znaci da se episkopstvo ovaploćuje u svakom episkopu u punoći, gde svaki episkop u celini poseduje Petrov dar zidanja Crkve.

Papa Grigorija Velikog (+604) koji nije sumnjao u duhovno prvenstvo svoje Crkve u tom razdoblju i koji je branio autoritet rimske katedre, ali koji nije imao shvatanje o čvrstoj crkvenoj jerarhiji na čelu sa rimskim episkopom. Smireni papa je više puta odbijao visoko obraćanje „vaseljenskogpape“ (superb? appellationis verbum universalem, me papam dicentes), koje mu je upućivao Aleksandrijski patrijarh i insistirao: „Molim Vas da, opšteći sa mnom, ne pribegavate sličnim rečima, jer znam ko sam ja, a ko ste Vi. Po rangu ste mi brat, a što se tiče moralnog autoriteta – otac.“ (Loco enim mihi fratres estis, moribus patres). Papa Grigorije nikako nije mislio vatikanski o visokom papskom dostojanstvu. U poslanici caru Mavrikiju sveti Grigorije ga ubeđuje u opasnost korišćenja takve „glupe i gorde reči“ .

Ako u Crkvi neko sebe ukrašava sličnom titulom, samim tim zauzmimajući vrhovni položaj i praveći se sudijom nad svima, kao posledica će biti da će cela Crkva pasti, a treba da padne samo onaj ko sebe naziva „episkopom nad episkopima“ . Kako po tom povodu piše rimokatolički bogoslov Johanes Modesto: „taj,zakjučak pape Grigorija Velikog u interesantnom svetlu osvetljava kasniji razvoj u smeru ka dogmatima o nepogrešivosti i jurisdikcionom primatu pape.“ Komentar na reči uvaženog doktora bogoslovskih nauka su izlišni. Sam papa Grigorije završava pismo nedvosmislenom tvrdnjom: „Sa uverenošću govorim da svako ko sebe naziva vaseljenskim prvosveštenikom, ili želi da se tako naziva, u gordosti je pretekao Antihrista“. (Ego autem fidenter dico quia quisquis se universalem sacerdotem, vel vocari desiderat, in elatione sua Antichristum pr?currit…)

3064 [K a n o n] Zbog toga, tko kaže da rimski prvosvećenik ima samo službu nadgledanja ili upravljanja, a ne punu i vrhovnu vlast nadležnosti nad čitavom Crkvom, (i to) ne samo u stvarima koje spadaju na vjeru i ćudoređe, nego i u onima koje spadaju na stegu i upravu Crkve raširene po čitavom svijetu; ili da on ima samo veći dio, a ne svu puninu te vrhovne vlasti; ili da ta njegova vlast nije redovita i neposredna, bilo nad svim i pojedinim crkvama, bilo nad svim i pojedinim pastirima i vjernicima, neka bude kažnjen anatemom.

Latinska ili Zapadna Crkva, danas poznata kao Rimokatolička Crkva, nekad je bila deo Vaseljenske Crkve Hristove, koju je sam Gospod osnovao na Apostolima. Hiljadu godina je Crkva, Istočna i Zapadna, živela zajedno u skladu i suštinskom jedinstvu. Episkopi su upravljali Crkvom kao jednaki. Uz to, episkop Rima imao je položaj patrijarha Zapada; njegov autoritet se sastojao u jurisdikciji nad svim episkopima u njegovoj mitropoliji, isto kao što su patrijarsi u Carigradu, Jerusalimu i drugde nadgledali episkope u oblastima pod njihovim nadzorom. Sledeći primer Apostola iz Dela Apostolskih, predstavnici svih pomesnih Crkava širom hrišćanskog sveta okupljali su se periodično da uzmu učešća na velikim Saborima. Ovi Sabori zvali su se „ekumenski“ (vaseljenski, prim. prev.) iz tog razloga što je čitava Crkva bivala predstavljena, kao i zbog toga što su svu i potpunu Veru Isusa Hrista objavljivali episkopi koji su „pravedno upravljali rečju istine“.

Prvi Nikejski sabor (325. l.G.) dodelio je episkopu Rima prvenstvo časti, ne zato što je Rim bio sedište Sv. Petra, već „na osnovu toga što je carska prestonica“ (Pravilo 28). Šta je, praktično govoreći, rimskom episkopu značilo da ima „prvenstvo časti“? Imalo je to veliku simboličku vrednost. To je jednostavno značilo da na vaseljenskim saborima Crkve episkop Rima može, ako želi, da predsedava saboru, zauzimajući središnje mesto. Međutim, njemu nikada nisu dodeljena bilo kakva prava ili vlast nad svom Crkvom.

Ipak, tokom vekova razne pape su pokušavale da budu priznate nad svom Crkvom, uvodeći razdor i prepirku tamo gde ih nije bilo. Nakon Raskola, episkopi Rima su, naravno, bili slobodni da unaprede svoju teoriju o apsolutnom suverenitetu nad Zapadnom Crkvom bez ikakvog otpora. Na ovaj način, nalazimo Papu Grigorija VII (1073 – 1085) kako objavljuje da „sve svetske stvari moraju pripadati Crkvi i njenom papi“.

Za Grigorija, Petrova vlast da svezuje i razrešuje nije nikog i ništa izuzimala od papine jurisdikcije. On je navodio razloge da se papina vlast takođe odnosi na svetske i zemaljske stvari koje su od posebnog značaja u slučaju kraljeva … Papa je, zatim, praktikovaouniversale regitep nad svim hrišćanima, a kraljevi (i carevi) su pripadali stadu koje je Hristos poverio i potčinio Petrovim naslednicima. Petrova vlast je zbog toga ovlašćivala papu da raspolaže svim posedima, uključujući tu i kraljevstva i svojinu ljudi …[3]

Ne iznenađuje da je Papa Bonifacije VIII objavio u svojoj Buli Unam Sanctam (1302.): „Neophodno je, spasenja radi, da svako ljudsko biće bude podanik Rimskom Papi“.

Takvo poimanje univerzalne vlasti dodeljene jednom čoveku, bilo je strano ranoj Crkvi Hristovoj i Crkvi Sedam Vaseljenskih Sabora.

Izvod iz katoličkog ketekizma o nepogrešivosti pape: 3074 da se rimski prvosvećenik, kada govori sa Stolice (ex cathedra), to jest, kada vrši službu pastira i učitelja svih kršćana, i kada svojim vrhovnim apostolskim autoritetom definira učenje o vjeri i ćudoređu koje treba držati čitava Crkva, odlikuje onom nezabludivošću, koja mu je obećana blaženom Petru, i kojom je božanski Otkupitelj želio da bude opremljena njegova Crkva kod definiranja učenja o vjeri i ćudoređu; zbog toga su takve definicije rimskog prvosvećenika nepromjenjive po sebi, a ne po suglasnosti Crkve.

3075 [K a n o n] Ako bi se pak netko usudio proturiječiti ovoj našoj definiciji, čega neka nas Bog oslobodi, neka bude kažnjen anatemom.

Dogma nepogrešivosti pape, koja nije bila objavljena sve do XIX veka, samo je produžetak ovog lažnog učenja o univerzalnoj vlasti. Prema dogmi nepogrešivosti, papa ne može pogrešiti kada poučava eh cathedra (bukvalno – „sa prestola“) o veri i moralu; štaviše, katolici uče da je papa iznad svakog crkvenog sabora.

Medju katolicima danas malo je poznata činjenica da je čak i u XIX veku veliki broj rimokatoličkih biskupa još uvek razumevao jurisdikciju pape na isti način kao i rana Crkva. Kada je Papa Pije IX na Prvom Vatikanskom koncilu zatražio odoru nepogrešive nadmoći, Josif Juraj Štrosmajer, biskup Đakova, u Hrvatskoj, ustao je i izgovorio ove reči:

Ne nalazim ni jedno jedino poglavlje ili stih (Svetog Pisma) u kojem Isus Hristos daje Sv. Petru da gospodari nad Apostolima, njegovim saradnicima… Apostol Pavle ne pominje primat Petra ni u jednom od svojih pisama upućenih raznim crkvama… Ono što me je najviše začudilo, a što se može čak i dokazati, je ćutanje samog Sv. Petra![4] – videti ceo tekst Josip Jurij Štrosmajer protiv nepogrešivosti pape u RImu 1870 godine

Ovo je bila bitna izjava, jer su pape uvek tvrdile kako su one jedini i zakoniti naslednici Sv. Petra. Ako Sv. Petar, pak, nije imao, niti koristio vlast nad ostalim Apostolima, onda se sva papska prava na nju ruše. Štrosmajerovo shvatanje je u potpunom skladu sa shvatanjem rane Crkve, kako Istočne, tako i Zapadne. U istoj izjavi on nastavlja:

„Sabori prva četiri veka, priznajući mesto koje u Crkvi zauzima episkop Rima, zahvaljujući Rimu, dodeljuju mu samo prvenstvo časti, nikada vlasti ili jurisdikcije. U odlomku Ti si Petar, i na tome kamenu sazidaću Crkvu svoju, Sveti Oci nikada nisu shvatali da je Crkva sazidana na Petru (super Petrum), već na kamenu (super petram) apostolskog ispovedanja vere“ u Božanstvo Isusa Hrista.[5]

Štrosmajerove reči verno oslikavaju shvatanje i same rane Crkve. Ovo može proveriti ma koji katolik. Objektivne istorijske informacije su svima dostupne; one nisu nekakav ezoterični predmet otvoren samo za teologe. Jedna od najzanimljivijih knjiga koja se bavi zbivanjima Prvog Vatikanskog koncila i biskupom Štrosmajerom je Kako je papa postao nepogrešiv, nemačkog rimokatoličkog sveštenika Avgusta Bernarda Haslera, koji je pet godina bio član vatikanskog sekretarijata i kome su bili dostupni dokumenti vatikanskog arhiva, dugo vremena zapečaćeni. Iako pisana pre sa sociološkog nego teološkog gledišta, ova knjiga opskrbljuje vrednim informacijama, ranije nedostupnim. Druga knjiga koju bi trebalo pročitati a koja se može naći u većini opremljenijih biblioteka je Pomjanik (Commonitorium) Svetog Vikentija Lerinskog (+ 450), jednog od Otaca Zapadne Crkve.[6] Treća je izvanredna studija Abea Getea Papstvo: istorijsko poreklo i prvobitni odnos sa Istočnim crkvama. Gete je bio francuski rimokatolički sveštenik XIX veka, koji se, nakon izučavanja ove teme, obratio u Pravoslavlje.

Sveti Vikentije u svojoj knjizi piše protiv novotarija svog vremena, dajući opšte pravilo za razlučivanje istine od laži. Iako rimokatolici danas uče da čovek može spoznati istinu gledajući u Rim i papu, koji je nepogrešivi, Bogom čuvani voća, Sveti Vikentije uči da je istina ono „u šta veruju svi, uvek i svuda“. Istinski rimokatolici, objašnjava on, su oni koji „ni u kom slučaju ne odstupaju od onih tumačenja za koje je sigurno da su držana od strane naših svetih predaka i Otaca“. Uzgred, rani Oci nikad nisu koristili termin „katolički“ u smislu rimokatolički, već u svom originalnom značenju, tj. vaseljenski, sveobuhvatni (saborni, prim. prev.) i celokupni. Tako, jedan od najranijih Otaca, Sveti Ignjatije Antiohijski piše: „Gde je Hristos, tu je Katolička (Katoličanska/saborna, prim. prev.) Crkva“.[9]

Zatim, u poglavlju pod nazivom „Znaci istinskog katolika“, Sveti Vikentije kaže da „pravi i izvorni katolik (je onaj koji) veruje u ono, i jedino u ono za šta je siguran da Katolička (Katoličanska, prim. prev.) Crkva drži vaseljenskim od davnina; ali videvši da je bilo kakvo novo i dotad nepoznato učenje ovaj ili onaj kradomice uveo„, odbaciće ga. Sveti Vikentije nigde ne kaže ni da je rimski episkop najvažniji vodja u pitanjima vere, a kamoli konačni autoritet. Otac rane Crkve, Sveti Kiprijan Kartaginski (koga čak i Rimokatolička Crkva smatra svetiteljem), i sam episkop, o autoritetu episkopa govori sledeće:

Neka svaki da svoje mišljenje a da ne sudi ni o kome i da se ne odvaja od zajednice onih koje njegovo mišljenje ne dele, jer niko od nas se ne postavlja za episkopa nad episkopima, niti prisiljava svoju braću da mu se pokoravaju vršeći teror tiranije nad njima, već svaki episkop ima punu slobodu i potpunu moć; kao što njemu drugi ne mogu da sude, tako ne može ni on njima. Neka svi sačekamo sud našega Gospoda Isusa Hrista, koji jedini ima moć da nas postavlja da vodimo Njegovu Crkvu i da sudimo o svome vladanju.

Pre nekoliko godina, na propovedi održanoj u katedrali Svetog Patrika u Njujorku, jedan sveštenik je sabranima rekao da se moraju „držati Pape, ma šta bilo“ i ako ovo rade biće „spašeni“. Ovo je tema sa kojom su rimokatolici na klupama u svojim crkvama dobro upoznati. Sveštenik je apelovao na njih da se ogluše o bilo koju kritiku koju bi mogli čuti o Papi ili drugim autoritetima, jer Papina vlast „potiče od Svetog Petra, koji je predsedavao Prvom Crkvenom Saboru u Jerusalimu“. Ovo je bila usputna aluzija na rimokatoličko uverenje da je papa iznad Sabora. U vezi sa ovim postoje dva problema:

Prvo, da li je Sveti Petar zaista predsedavao Crkvenom Saboru u Jerusalimu? Rimokatolici. kao i Pravoslavni, veruju da je Sveti Jakov bio prvi episkop Jerusalimski, ali neki rimokatolici uče da je Sveti Petar rukovodio radom Jerusalimskog Sabora. Činjenice iz Svetog Pisma, međutim, ukazuju na to da, iako je Petar govorio na Saboru „samo kao obični član, ne čak ni prvi“, Jakov se nije složio sa njim, sumirao je odluke Sabora i bio njegov centralni glas (glas kojem se, slučajno, Petar pokorio). Drugim rečima, Jakov, ne Petar „delovao je kao pravi predsednik toga okupljanja“.

Drugo, da li postoji ma kakav dokaz da su tokom hiljadu godina postojanja Zapadne i Istočne Crkve kao jedne, episkopi Rima ikada imali nadmoć nad Saborima, pre nego bili njima potčinjeni? Iako su pape često slale predstavnike na Sabore kojima nisu mogli lično prisustvovati, u istoriji nećemo naći ni jedan primer da je papa imao autoritet viši od onog koji ima Sabor – pre Velikog Raskola. Jedan od najpoznatijih argumenata protiv papske nadmoći i nepogrešivosti je primer Pape Honorija I (625-638), koji, eh cathedra, u pismu Patrijarhu Carigradskom poučava u monotelitskoj jeresi (ideja da je umesto i božanske i ljudske Hristos imao samo jednu volju). Ovu jeres su osudila, a samog Honorija anatemisala tri Crkvena Sabora i brojne pape nakon njega. Povrh toga, postoje latinski koncili petnaestog veka sa kojima se završava dugo i skandalozno razdoblje nadmetanja papa – ili „anti-papa“ odlučivanjem koji od njih bi trebalo da vlada. Odakle, onda, ideja da je episkop Rima ikada imao autoritet viši od Crkvenog Sabora?

Hasler je to jasno rekao: oni koji su podržavali papsku nadmoć u devetnaestom veku, „oblikovali su potpuno neistorijsku sliku o onome šta se dešavalo na ranim Saborima“, sliku u kojoj se „papa od početka pojavljuje kao gospodar sabora. Takvu predstavu je omogućilo… projektovanje mnogo kasnijih okolnosti natrag u prošlost“.

Prosečan katolik, kako juče tako i danas, navikao je da veruje u sve šta čuje sa propovedaonice, tako da ne zna da papina vaseljenska vlast ne potiče od Svetog Petra, jer taj Apostol nije niti imao, niti tražio vaseljensku jurisdikciju, prvenstvo, nepogrešivost, niti išta od onih stvari koje pape traže za sebe. Uprkos tome, katolici od mladosti uče drugačije.

Kada je Sveti Grigorije Veliki (+604), koga pravoslavni zovu Dvojeslov, bio episkop Rima, pitali su ga o upotrebi titule „ekumenski“ ili „vaseljenski“. Njegov odgovor je poučan:

Šta ćeš odgovoriti Hristu, koji je Glava Vaseljenske Crkve, kada budeš ispitivan na Strašnom Sudu, pokušavši da sve Njegove članove potčiniš sebi pod titulom Vaseljenski?… Svakako Petar, prvi od Apostola, i sam član Vaseljenske Crkve, Pavle, Andrej, Jovan – šta su bili oni do glave posebnih zajednica?… A od svih svetih, ni jedan nije tražio da se zove Vaseljenski… Prelatima ove Apostolske jurisdikcije (to jest, episkopima Rima) u kojoj, po promislu Božijem, ja služim, bila je ponuđena ta čast da budu nazvani Vaseljenskim – ali ipak nijedan od njih nije želeo da ga zovu tako, niti je posezao za ovim imenom… Ako iko u Crkvi iskorišćava naziv koji obuhvata sve verne, Vaseljensku Crkvu – o kakvog li svetogrđa!“

Ovo je pravoslavni episkop i istinski papa, Grigorije Veliki – svetitelj prihvaćen i u Pravoslavlju i Rimokatolicizmu,koji je posedovao jasne intelektualne, duhovne i bogoslovske talente; on otvara usta da govori na temu autoriteta u Crkvi i šta kaže? On ne proglašava da „svi koji su meni, Episkopu Rima, pokorni, mogu biti spašeni“. On ne kaže: „Samo ja, Episkop Rimski, Papa, mogu nositi titulu ‘Vaseljenski’ (to jest, nad svim episkopima), i u moj autoritet nepogrešivosti učenja treba svi da veruju“. On ne kaže o sebi ni da je „Zamenik Hrista na zemlji“. Naprotiv, on o Petru i ostalim Apostolima govori samo kao o „glavama pojedinačnih (tj. pomesnih) zajednica“, i dodaje da niko nikada, čak ni Sveti Petar, nije smatrao da treba da izvršava vaseljensku vlast. Trebalo bi uporediti reči Svetog Grigorija sa Kanonskim Zakonom u Katoličkoj Crkvi: „Ako, konačno, iko porekne da je podanik Vrhovnog Pape… raskolnik je“.

Rimokatolički učenjaci danas i sami spremno priznaju da ne postoje istorijski dokazi da su episkopi Rima izvršavali papsku vlast nad ranom ili drevnom Crkvom. Ovo učenje, iskreno priznaju, razvilo se, zapravo, u skorije vreme kao „logični“ rezultat izvesnih principa – nečega što „ima smisla“: „Papstvo je nastajalo malo po malo; izgrađivalo je svoje procedure, svoj oblik, svoju punoću, malo po malo“. Ovo za rimokatolike ni malo ne umanjuje važnost mesta koje papstvo ima; njih hiljadu godina uče da se učenje može „razviti“ ili napredovati. Samo treba dobro porazmisliti. Danas cujemo kako kazu, istina je promenljiva, ona evoluira!!!

U latinskom Hrišćanstvu je oduvek bio jak naglasak na filosofskim procesima definisanja i analiziranja velikih tajni Vere, dok u Hrišćanstvu Pravoslavnog Istoka, sve se tajne jednostavno primaju i posmatraju sa divljenjem i skrušenošću. U latinskom Hrišćanstvu se do poznanja istine dolazi prvenstveno samo razmišljanjem, sakupljanjem svih umnih snaga u tačku koncentracije na zadato pitanje ili pojam. Jedini preduslov je biti prilično inteligentan, informisan i pripravan za razmišljanje. Tokom vekova, ovo je u Zapadnom bogoslovstvovanju postalo pravilo, tako da danas niko ne misli da ima ičeg lošeg u tome, uprkos činjenici da se, na ovaj način, počevši od iste činjenične osnove dolazi do sasvim različitih zaključaka. Ovako, nekima se čini sasvim „logično“ da nepogrešivo papstvo treba da postoji, dok je protestantima ovo „nelogično“ i kosi se sa istinom – a ipak se i jedni i drugi okreću Sv. Pismu i „razumu“ da bi podržali svoje stavove. Za jednog katolika, papstvo nije samo „logično“, već i „razumljivo“. Ipak, Crkva Hristova mora sačuvati Istinu i u njoj poučavati sve naraštaje. Ona mora imati sopstveno mišljenje o svim ovim stvarima i govoriti autoritativno. A kako to bolje uraditi nego imati locus za ovo učenje u ličnosti jednog episkopa, tj. pape?

Nasuprot tome, pravoslavni Oci i Svetitelji ne sedaju „da porazmisle“. Oni se prvo bore sa gresima i traže oproštaj. Tako jedan pravoslavni sveštenik piše: „Tajne naše Vere su nepoznate i nerazumljive onima koji se ne kaju“. Ovo znači da je pokajanje, a ne akademsko obrazovanje, ključ poznanja Boga, jer jedino nakon pokajanja Bog prosvetljuje one koji Ga traže. Pravoslavni Oci ne preziru ljudski razum, oni ga duboko poštuju; ali oni takođe znaju da putevi Božiji često izgledaju kao ludost mudrima ovog sveta. Pravoslavnim vernicima, dakle, osnova istinskog znanja nije čovek i njegova sposobnost da „porazmisli o stvarima“, već Bog i Njegovo Božanstvo. Na Zapadu, gde je Hrišćanstvo postalo toliko prožeto humanističkim principima da je čovek postao mera svih stvari, a sa Bogom dodatim samo kao još jedna misao, stvari više ne stoje tako.

Tako je Zapadna hrišćanska misao razvila „logičnu“ ideju da se jedinstvo Crkve čuva u službi i funkciji pape, koji stoji na vrhu velike crkvene piramide. Prema ovom modelu, pomesne Crkve su jednostavno jedan mali deo veće slike, kao komadići slagalice koji, odvojeni od nje, nemaju nikakvog i značenja. Zbog ovoga, pokoravanje jerarhiji na čijem je vrhu papa, rimokatolicima osigurava jedinstvo u veri. Pravoslavni se, međutim, drže drevnog shvatanja da „pomesne Crkve ne ujedinjuje papa i papska jerarhija, već njihova i zajednička priroda“.

Jedna pomesna Pravoslavna Crkva (tj. Ruska Crkva, Grčka Crkva, itd.) je, bez obzira na svoju veličinu, sama, nezavisno od svih drugih, katoličanska. A ovo je tako jer ona ne pomanjkava u blagodati i milosti Božijoj. Sve pomesne Crkve sveta zajedno nemaju ništa više Božanske blagodati od te male Crkve sa nekoliko članova. /…/

Odnosi (jedne) sa drugim pomesnim Crkvama nisu odnosi zakonske i jurisdikcijske međuzavisnosti, već odnosi ljubavi i blagodati… veza poštovanja i ljubavi u potpunoj slobodi…Crkvi nisu potrebne spoljašnje sveze da bi bila jedna… Pomesna Crkva je nešto potpuno; ona nije deo veće celine… Jedinstvo Crkve, dakle, nije stvar poslušnosti višem autoritetu. Ono nije stvar pokornosti podređenih nadređenima… Jedinstvo Crkve dato je pričešćem u Telu i Krvi Hristovoj, pričešćem sa Svetom Trojicom. To je liturgijsko jedinstvo, mističko jedinstvo… Papstvo je izopačenje Crkvenog jedinstva par excellence.

Bila je to kombinacija ove dve greške – širenje i jačanje autoriteta rimskog episkopa i preterano naglašena logika u pitanjima vere – kojom je načinjen prvi i fatalni korak u razmimoilaženju Istočnog i Zapadnog Hrišćanstva. Stalno iznova su rimski autoriteti brutalno potvrđivali ovaj korak na takav način koji bi Pravoslavne Hrišćane ubedio da je Rimska Crkva otpala od punoće istine. Tako jedan rimokatolički teolog piše:

Rim je bio „spreman sada da napusti jednu polovinu Hrišćanstva (i to drevniji, plodonosniji deo) radi svetskih ambicija… U svojoj pohlepi i ljubomori, rimske pape su tražile pravo na apsolutistički primat koji Istočni Hrišćani nikad neće prihvatiti“.

Među novotarijama objavljenim tokom minulih vekova koje su još više udaljile Rim i Pravoslavlje – je učenje nazvano „Bezgrešno začeće“, javno proglašeno kao obavezna dogma od Pape Pija IX, 1858. (učenje koje ne treba mešati sa Rođenjem od Djeve). Prema ovom učenju, sama Majka Božija je bila sačuvana od svih mrlja prvobitnog greha od trenutka kada je bila začeta u utrobi svoje majke, Svete Ane. Ovo je, naravno, značilo da Djeva Marija nije imala palu ljudsku prirodu kao svi mi; radikalno učenje zaista, jer ono podrazumeva da njoj spasenje nije bilo potrebno! Rimokatolički teolozi su pokušali da opravdaju ovo učenje na osnovu toga da je Crkva oduvek tako verovala – indirektno pozivanje na pravilo vere koje je dao Sveti Vikentije Lerinski – i zbog toga što je logički tako moralo biti (još jedan primer Zapadne prenaglašenosti razuma). Otežavajuća okolnost je to da učenje o Bezgrešnom začeću nikada nije bilo prihvaćeno u Vaseljenskoj Crkvi. Čak i na post-raskolničkom Zapadu, mnogo ranih katoličkih učitelja odbacivalo je shvatanje da je Majka Božija bila „začeta bez greha“. Jedan koji bi katolicima trebalo da bude dobro poznat je Bernard od Klervoa, jedan od srednjevekovnih branitelja Majke Božije, koga katolici smatraju svetim. Bernard je nadugačko pisao o Bezgrešnom začeću, koje je smatrao opasnom novotarijom. Sledeći kratki citat iz njegove poslanice na ovu temu, zanimaće katoličke čitaoce koji su poučeni da je Crkva „oduvek“ verovala u ovo učenje:

Bojim se gledajući kako pojedini od vas žele da izmene stanje stvari koje su bitne uvodeći novi, Crkvi nepoznati praznik (i) neopravdan drevnom tradicijom . Zar smo zaista učeniji od naših otaca? Reći ćete: „Majka Božija mora ss proslavljati što je više moguće“. To je istina; ali slava uznesena Nebeskoj Carici zahteva rasuđivanje. Ovoj Carskoj Djevi ne treba lažno proslavljanje, novina koja je kći lakomislenosti.

Trebalo bi napomenuti ostale novotarije koje je uveo Zapad nakon raskida sa Istokom (čistilište, oproštajnice, zasluge, itd.), ali ideja je već jasna: u izvesnoj vremenskoj tački, Crkva na Zapadu se jasno odvojila od punoće istine. Tako da, iako je ova Crkva zadržala moćnu spoljašnju disciplinu mnogo vekova, držeći svoje članove zajedno u monolitnoj ustanovi kojoj nema slične još od drevnog Egipta, Vera Zapadnih hrišćana se polako menjala i skretala s puta slavno čiste Vere Nepodeljene Crkve, postavši nešto sasvim drugačije od onoga šta je izvorno bila. Da citiram Abea Getea: „Koje je to učenje za koje svaki hrišćanin mora da se opredeli? Ono koje je od Boga, ili od Pape? Ono koje je od Crkve, ili od rimskog dvora?“

Naravno, uprkos mnogim smelim i novim idejama koje je Rim uveo tokom vekova nakon Velikog raskola, neka osnovna učenja zajednička sa preraskolničkom Vaseljenskom Crkvom su ostala sačuvana, kao i brojni spoljni oblici – tj. do ranih šezdesetih ovog veka, kada se u rimokatoličkoj istoriji pojavio Drugi Vatikanski Koncil, noseći sa sobom radikalne promene. Očigledno, čekalo se baš na naše doba, kada je duh bezakonja već tutnjio svetom, i gvozdena disciplina Rimske Crkve bila je spremna da doživi slom.

Majkl Dejvis, rimokatolički spisatelj, načinio je zapanjujuću primedbu da je Crkva u tako teškom stanju – možda čak n u stanju opšteg otpadništva – da će „Hrišćani koji ostanu verni svojoj tradicionalnoj Veri možda morati da Bogu služe izvan zvaničnih (rimokatoličkih) Crkava… da ne bi kompromitovali svoju tradicionalnu Veru“. Ovo je sigurno zbog toga što su reformatori, da bi postigli svoje revolucionarne ciljeve, u potpunosti upotrebili rimokatoličku opsednutost dvadesetog veka onim što je savremeno i „primenljivo“. Takođe su, na nesveti način, upotrebili Zapadni legalizam. Dejvis to ovako opisuje:

Oni koji su pokrenuli revoluciju (u Katoličkoj Crkvi) bili su veoma dobro svesni činjenice da su, ako su njihove novotarije mogle biti nametnute kao zapovesti odozgo, mogli očekivati da naiđu na vrlo malo snažnog otpora kod sveštenika i vernih, a to je zapravo značilo da ne mogu naići ni na kakav otpor. Preovlađujući stav bio je daje uloga laika da prati štogod klir povede – a isuviše često u istoriji Crkve dešavalo se da, kad klir nešto povede, viši klir pogotovu, to bude vođenje u jeres i otpadništvo… Držanje vere se ne sastoji samo od ponašanja poput kakvog automata koji je programiran da izvrši svaku zapovest klira, ma kakva ona bila… (Oni progresivni. Međutim, za obične vernike misle da su) „stado“, koje zaostalo, nehajno luta, i koje je teško voleti. Običan vernik je „sujeverna religiozna gusenica“.

Jednom običnom katoliku bila je potrebna izvorna, slepa pokornost – što bi pre stotinu godina antikatolički protestanti nazvali „papinstvo“ – da prihvati sve promene, reforme, novotarije i razaranja u svojoj Crkvi. Tako o. Džems Vetn, katolički sveštenik, piše: „Kao da naša religija nije ništa više od nemog i pokornog ispunjavanja papinih pukih želja, koje se nimalo ne tiču etike… ili čak zdravog razuma„. Vetn se dalje slaže sa Dejvisom da je puno katolika prihvatilo kompromise i greške „pod pogrešno shvaćenom idejom da je (njihovo) uvođenje bilo zakonito, ili im se makar tako čini, te je njihovo prihvatanje bilo kako dopustivo, tako i neophodno“.

Međutim, šta katolički tradicionalisti mogu očekivati kad papa za papom naglašava moć koju ima kao „Zamenik Hrista na zemlji“? Vatikanski Koncil je možda načinio pustošenje otvarajući vrata novim jeresima, ali nije ispustio da nanovo iskaže papsku nadmoć kada je rečeno: „sve ovo učenje o svetom primatu Rimskog Pape i o njegovom autoritetu nepogrešivog učenja ovaj sveti Sinod ponovo iznosi da u njega čvrsto veruje sav narod“.

Na stogodišnjicu smrti Pape Pija IX – pape koji je proglasio dogme Papske nepogrešivosti i Bezgrešnog začeća – a samo nekoliko meseci pre svoje smrti, Papa Pavle VI je govorio o nepogrešivosti kao o „svetioniku“ teološkog razvoja njegove crkve. Nazvao ga je „čvrstim sidrom podrške u oluji ideologija, koja karakteriše istoriju moderne misli“. Ipak, za vreme vladavine Pavla, „katoličke seminarije širom sveta su odbijale generacije mladih sveštenika sa njihovih dvadesetak godina. Njih su pre toga poučavali profesori koji su minimizirali, ili smesta odbacivali, dogme i formule katoličkog verovanja i etike, … od kojih su dve bile nepogrešivost pape i njegova jurisdikcija nad svim biskupima. Na ovim dvema počiva drevna ideja Rimske Crkve kao monarhijske ustanove. Bez njih, za Rimsku Crkvu se sve ruši“.

Rezultat? „Katolik ne vidi pred sobom samo sliku propadanja te Celine kojom je navikao da iscrpi svoje razumevanje Istine. On vidi uočljivu, očiglednu, beskrajnu transformaciju samog poimanja Istine, koja, konačno, nije ništa drugo do samo papstvo. Papstvo je spremno da pokrije sve što nosi naziv ‘hrišćanstva'“. Veliki Pravoslavni Sveti pastir Jovan Kronštatski je, upravo zbog ovoga, pisao: „Uzrok svih grešaka Rimokatoličke Crkve je gordost i uverenje da je papa istinita glava Crkve i, štaviše, da je nepogrešiv“.

Zbog toga što po suštini egzistira van glavnih tokova Zapadne istorije, kulture i ideja, Istočno Pravoslavno Hrišćanstvo ima jedinstvenu perspektivu i rimokatolicima može dati objektivno shvatanje njihove sadašnje situacije. Neki katolici su, naravno, sasvim zadovoljni promenama u svojoj crkvi, i čak ih pozdravljaju. Ovim ljudima Pravoslavlje izgleda beznadežno staromodno, pa čak i fanatično i opasno. Međutim, ima mnogo drugih koji sebe računaju u sinove i kćeri Rima, ali samo po imenu. Dok redovno pohađaju misu i nadaju se utesi i obećanom raju, oni u ustanovi istorijskog rimokatolicizma više ne nalaze nadahnuće i snagu. Ovi ljudi su zapravo „tiha većina“ rimokatolika, i njima Pravoslavlje može reći reč, tako da, kada pitaju zašto ovaj antihrišćanski, revolucionarni duh tako uspešno osvaja njihovu Crkvu, moramo im reći blago, ali odlučno: postoji unutrašnja sličnost između revolucije / reformacije i katolicizma, sličnost koju običan katolik nije u stanju da vidi zbog toga što joj je tako blizu.

Autor poznat Redakciji

Izvori: Svetosavlje.rs, Protojerej Aleksej Jang, Žurba u zagrljaj