UČITELJICA I DJAK

Učiteljica Emina Čokić svaki dan predje 80 kilometara da bi u selu Gornje Stranjane jedan djak imao nastavu u školi koja se zatvara.

 

Plemenita i neobična priča o ljudima i našoj zemlji. Zemlja naša čudna, voleli je ili mrzeli, bila nam majka ili maćeha, uvek se u njoj iznedre ljudi i situacije koje pomeraju životnu vizuru. Prenosimo ovaj vredni članak iz dnevnih novina Politika o ovom nesvakidašnjem dogadjaju.

 

Zbog jednog đaka prelazi osamdeset kilometara dnevno

Kroz bespuća Jadovnika probija se učiteljica Emina Čokić da uči Gorana Avramovića, jedinog učenika škole u Gornjim Stranjanima.

Uciteljica-Emina-i-djak-Goran-u-skoli-u-Gornjim-Stranjanima-foto-iz-licne-arhive

Učiteljica Emina Čokić i đak Goran Avramović u školi u Gornjim Stranjanima (Foto iz lične arhive)

Prijepolje – Tačno u šest izjutra svakog radnog dana učiteljica Emina Čokić iz Prijepolja, majka bebe Lejle, pokreće svoj četvrt veka star „golf dvojku”, tek nešto mlađi od vlasnice, pa kreće dugim i neizvesnim putem – na radno mesto.

Najpre tridesetak kilometara magistralom uz reku Lim sve do Brodareva, a odatle preko Lima strmom makadamskom džadom desetak kilometara uz planinu Jadovnik. Pravo u selo Gornje Stranjane, u planinsku školu koja ima samo jednog đaka – Gorana Avramovića.

Taj dečak sada uči četvrti razred i jedini dolazi u seosku trospratnu školsku zgradu koja je nekad, kažu ovde, imala i 800 đaka iz cele okoline. Zvali su je „škola đaka pešaka”, jer su u nju, tada osmorazrednu, kilometrima pešačeći kroz šume i proplanke stizala deca rumenih obraza iz jadovničkih sela Mrčkovine, Donjih Stranjana, Gvozda i drugih.

Sada su u tim selima preostala domaćinstva uglavnom staračka, deca se retko rađaju, pa sav sastav škole u Gornjim Stranjanima čine samo đak Goran i učiteljica Emina, te Goranov otac Blagoje koji radi kao školski kurir.

I nema kod njih skraćenih časova ni priča o malim platama (a Blagoje prima samo 9.000 dinara), dečak se raduje uvek kad mu nasmejana Emina dođe. Ali već na leto ova škola se zatvara: jedini učenik učiće peti i ostale razrede u Brodarevu, a njegova učiteljica, toliko svom poslu posvećena, ostaje bez posla.

Emina Čokić, koja je Učiteljski fakultet završila u Užicu, Gorana uči od minulog septembra i rad u Gornjim Stranjanima joj je prvo zaposlenje. Ne smeta joj dug put: samo nek se radi, kaže. Planine se ne plaši, izazov je privlači.

I tako već pola godine, svaki dan je isti: Emina u rano jutro kod kuće u Prijepolju poljubi svoju jednoipogodišnju devojčicu i krene ka đaku Goranu, na dug put dotrajalim „golfom” dug 80 kilometara u oba pravca.

Za lepog vremena ona bez teškoća stigne u Stranjane, ali kad su zimus snegovi zavejali Jadovnik – počeše nevolje. Autom se učiteljica nekako probije prohodnijim delom makadama, a onda, kad smetovi snagu mašine nadjačaju, nastavi peške. Ova planina je lepa, ali surova.

– Nekad sa mnom iz Prijepolja, brinući da li mogu sama, pođu moj suprug ili majka. Jutros sam, evo, stala na pola tog planinskog puta, „golf” nije mogao kroz neraščišćen sneg. Lanac na jednom točku je pukao. Šta ću, tu sam ostavila auto pa peške nastavila uzbrdo. Ni mobilni telefon mi ponekad ne pomaže, jer kad padnu veći snegovi u Gornjim Stranjanima nestaje struje, a onda nema ni signala za mobilni telefon. Zato me u snežnom danu, da ne bih mnogo pešačila, u „ladi nivi” kod Mrčkovačkog brda čeka školski kurir Blagoje sa sinom Goranom. Sednem odatle s njima i dođemo do škole – priča nam Emina.

Ali u praznoj školi je uvek hladno, pa Blagoje odmah loži peć, spremne su cepanice i luč. Emina i Goran najpre rade fizičko, da se zagreju, jer su im ruke u putu promrzle pa ne mogu odmah da pišu. I tako čas po čas, a onda se učiteljici valja vratiti kući.

Hvali Blagoje učiteljicu Eminu:

– Zadovoljan sam radom s njom, to je vaspitana mlada žena, šteta što nije ranije ovde došla nego sada kad se škola uskoro gasi – kaže otac jedinog đaka. Hvali je i selo, vele stariji ljudi da im mnogo znači što ih ona poveze usput ili im iz Prijepolja donese potrebne lekove, katkad i namirnice koje naruče.

A svima je na umu kraj školske godine i dan rastanka Emine, Gorana i Gornjih Stranjana. Žale seljani, žali i učiteljica.

– Nije mi lako, znam, ovako putovati cele godine, pogotovo sad dok je moja Lejla mala. Ali volim ovaj posao, a i đak Goran je dobro dete, pa mi ovo ne pada teško. Imam u sebi dovoljno elana. Zato će mi biti teže kad se ta škola zatvori i ostanem bez posla nego sada dok radim, makar i ovde. Radna neizvesnost teža je od žrtvovanja na poslu – setno za „Politiku” kazuje učiteljica Emina Čokić.

Branko Pejović

Izvor: Politika.rs