DA LI JE VAKCINACIJA TAKO USPEŠNA

Odlomak iz knjige Što vam liječnici ne govore – istina o opasnostima moderne medicine i mitovi vezani za vakcinaciju. Autor Lynne McTaggart

 

Iako je knjiga koju vam predstavljamo uzbudljivo napisana sa dosta dokumentarne gradje i činjenica, ipak je čitajte kritički i s rezervom, jer bi valjalo čuti i druge lekare koji ne misle na isti način. Vakcinacija je pre 50 godina bila slamka spasa i veliko čudo medicine koje je obezbedilo roditeljima i deci miran san i zdravlje a danas je tema mnogih teoretičara zavera. Treba biti oprezan, pronicljiv i obavešten, ne treba svakoj napisanoj reči davati značaja. U knjizi ima detalja i podataka koji bude na razmišljanje, kao i podataka koji su svesno istrgnuti iz konteksta da bi podgrejali priču o tome da vakcinacija nije uspešan metod.

 

MIT BROJ 1: BOLESTI SU NESTALE ISKLJUČIVO ZAHVALJUĆI CIJEPLJENJU

Uspjeh vakcinacije u potpunosti se temelji na pretpostavci. Kako su se, uz poboljšanje sanitarnih i higijenskih uvjeta, kvalitete stanovanja i prehrane te izolacije oboljelih osoba, pojavnost i stopa smrtnosti mnogih zaraznih bolesti radikalno smanjile, što je koincidiralo s uvođenjem cijepljenja, tako je medicina pretpostavila da je imunizacija u cijelosti zaslužna za iskorjenjivanje tih bolesti. Mnogi medicinski udžbenici započinju hvaleći se da je jedno od najvećih medicinskih postignuća eradikacija velikih boginja (variole) vakcinacijom.

Vakcinacija i mit br 1 - Bolesti su nestale vakcinacijom

Vakcinacija

Međutim, ako dobro pogledate epidemiološke statističke podatke, otkrit ćete da je između 1870. i 1872. godine, 18 godina nakon što je uvedeno obavezno cijepljenje, četiri godine nakon četverogodišnjeg napora da se prinudno cijepi cijelo stanovništvo (uz oštre kazne za one koji se tomu protive), u trenutku kada je 97,5 posto populacije bilo imunizirano, Englesku zadesila najgora epidemiju boginja u stoljeću, koja je uzela više od 44.000 života. Zapravo je tri puta više ljudi umrlo od boginja tada, nego u prethodnoj epidemiji kada je manje ljudi bilo cijepljeno.

Nakon 1871. grad Leicester odbio je cijepljenje, uglavnom zbog velikog broja oboljelih i umrlih od boginja za vrijeme epidemije 1870., što je uvjerilo
stanovništvo da cijepljenje ne djeluje. Tijekom naredne epidemije 1892. godine grad Leicester oslonio se samo na poboljšanje sanitarnih uvjeta i karantene.

Grad je imao svega 19 oboljelih s jednim smrtnih ishodom na 100.000 stanovnika, dok je u gradu Warringtonu bilo šest puta više oboljelih s 11 puta većom stopom smrtnosti nego u Leicesteru, unatoč činjenici da je čak 99 posto stanovništva bilo cijepljeno.,;

Svjetska zdravstvena organizacija naglasila je da je ključ iskorjenjivanja bolesti u mnogim dijelovima zapadne i centralne Afrike zaokret od masovne
imunizacije, koja se nije pokazala najdjelotvornijom, prema kampanji nadzora, odnosno zaustavljanju bolesti izolacijom oboljelih osoba.10

Iskustvo iz države Sierra Leone također pokazuje da vakcinacija nije bila odgovorna za nestanak boginja. U kasnim šezdesetima prošlog stoljeća Sierra Leone je imao najveći postotak oboljelih od boginja na svijetu. U siječnju 1968. zemlja je započela kampanju iskorjenjivanja bolesti pri čemu su tri od četiri najveća slučaja izbijanja bolesti bila kontrolirana jedino identificiranjem i izolacijom oboljelih, bez imunizacije. Petnaest mjeseci kasnije u tome je području zabilježen posljednji slučaj boginja.“

Poliomijeiitis

Cjepivo protiv poliomijelitisa, više nego i jedno drugo cjepivo, s ponosom ističe svaka vlada kao krunski dokaz učinkovitosti programa masovnog cijepljenja. Američka vlada spremno primjećuje da je u godinama pošasti poliomijelitisa svake godine bilo 20.000-30.000 oboljelih u Americi, dok ih je u današnje vrijeme svega 20-30 godišnje. Ipak, dr. Bernard Greenberg, ravnatelj Odjela biostatistike na Školi narodnog zdravlja Sveučilišta Sjeverne Karoline, javno je iznio svoje mišljenje da je broj slučajeva poliomijelitisa porastao za 50 posto između 1957. i 1958., a za 80 posto od 1958. do 1959, nakon uvođenja programa masovne imunizacije.12 U pet država Nove Engleske — Massachusettsu, Connecticutu, New Hampshireu, Rhode Islandu i Vermontu — slučajevi poliomijelitisa udvostručeni su u razdoblju od 1954. do 1955, nakon uvođenja cjepiva protiv poliomijelitisa.13 Usprkos tomu, usred panike zbog izbijanja poliomijelitisa sredinom pedesetih, pod pritiskom da se nade djelotvoran lijek, zdravstveni su autoriteti manipulirali statističkim podacima kako bi se stvorio suprotan dojam.

Jedan od takvih načina bio je da se staroj bolesti da novo ime — »virusni ili aseptički meningitis« ili infekcija ‘Coxsackie virusom«. Prema zdravstvenoj statistici iz Los Angelesa (County Health Index), primjerice, u srpnju 1955 zabilježeno je 273 slučajeva poliomijelitisa i 50 slučajeva aseptičkog meningitisa, u usporedbi s 5 slučajeva poliomijelitisa i 256 slučajeva aseptičkog meningitisa deset godina kasnije.14

Cijepljenje: automatski ubodi

Početkom prošlog stoljeća preko 3000 smrti pripisano je malim boginjama (vodenim kozicama), a samo 500 velikim boginjama, unatoč činjenici da su se autoriteti složili da su male boginje vrlo rijetko smrtonosna bolest.15 Marta iz Sheffielda nedavno je iskusila što takvo mijenjanje naziva bolesti može značiti:

Nema tome dugo, nakon što je naša dvogodišnja kći dobila hripavac, odvela sam je do našeg liječnika opće prakse, pripravna na to da će me ukoriti zbog zanemarivanja njezina cijepljenja. Liječnik je, međutim, dijagnosticirao astmu i propisao Ventolin. Dijagnoza mi nije bila uvjerljiva, pa sam se posavjetovala s drugim liječnikom u našoj ambulanti. Na moje čuđenje, on je inzistirao na tome da hripavac više ne postoji (zbog masovnog cijepljenja) i potvrdio dijagnozu astme. Tada sam zatražila test ispljuvka kako bi se hripavac potvrdio ili isključio. Kasnije sam primila pokroviteljski telefonski poziv, koji je uslijedio nakon rasprave mojeg liječnika s mikrobiologom. »Ne testiraju na hripavac jer on ne postoji«, rečeno mi je. Ja sam tada upitala, pretpostavljajući da astma vjerojatno nije u pitanju, hoće li se stanje razjasniti za nekoliko tjedana? Na to je odgovorio: „Sada imamo novu bolest nazvanu virusna astma, ona je slična hripavcu.« Potvrdio je da vide mnogo djece s tom bolesti. Dodao je: „Kako se prestalo testirati na hripavac, u našemu kraju više nema zabilježenih slučajeva.«

Bolesti kao što je poliomijeiitis djeluju ciklički. Velike epidemije poliomijelitisa pojavile su se 1910-ih, 1930-ih i 1950-ih, a onda je broj oboljelih naglo pao, gotovo do nule. Ali na vrhuncu epidemije tijekom pedesetih, nakon što je cjepivo uvedeno, kao što autorica Welene James kaže, citirajući jednoga drugog pisca, »cjepivo je preuzelo zasluge umjesto prirode.«16 Američki kritičar medicine dr. Robert Mendelsohn jednom je primijetio: »Bolesti su kao moda, one dolaze i odlaze.«17 Mnogi programi cijepljenja svojataju priznanje za nešto što je jednostavno tendencija bolesti da raste i opada. Daleko od toga da se znanost može pohvaliti s konačnim gašenjem poliomijelitisa i tuberkuloze: obje bolesti odlućiše, godinama prije, predahnuti i sada pripremaju povratak — tuberkuloza se javlja u mnogim zapadnim zemljama, poliomijelitis u mnogim dijelovima Kanade, a difterija u Rusiji i na Istoku.

Tetanus, difterija i hripavac

Pobol i broj smrtnih slučajeva od difterije bili su u padu puno prije no što je cjepivo uvedeno, jednako kao i kad je riječ o tetanusu, uglavnom stoga što je veća pažnja posvećena higijeni rana. Medju svim američkim vojnicima u Drugome svjetskom ratu zabilježeno je samo 12 slučajeva tetanusa, od kojih trećinu predstavljaju vojnici koji su bili cijepljeni.19 Veliko smanjenje mortaliteta od hripavca (približno 80 posto) dogodilo se prije nego je cjepivo uvedeno.

Ospice

Slično se događalo i s ospicama. Stopa smrtnosti od ospica strmoglavce se obrušila za više od 95 posto (na 0,03 smrti na 100.000 oboljelih) 20 godina prije nego se cjepivo počelo primijenjivati.21

Ipak, potkraj 1990-ih, unatoč činjenici da se u Velikoj Britaniji vakcinacija provodi od 1988. uz izvanredno visoki stupanj pokrivenosti tek prohodale djece, broj oboljelih od ospica je porastao — za približno jednu četvrtinu.22

U 1990-ima su SAD pretrpjele neprestano rastuću epidemiju ospica — najgoru tijekom više desetaka godina — unatoč činjenici da se cjepivo za ospice, u svojim raznim varijantama, primjenjivalo od 1957., a kombinirano cjepivo od 1975. godine. Iako je vlada zacrtala 1982. godinu kao datum potpune eliminacije bolesti, Centri za kontrolu bolesti (CDC) u Atlanti izvijestili su o ukupnom broju od približno 27.672 slučajeva ospica u 1990., što je dvostruko više nego broj evidentiranih slučajeva u 1989-, što pak predstavlja dvostruko veći broj slučajeva nego godinu dana prije toga.

Iako je broj slučajeva ospica smanjen za jednu četvrtinu (do 63000 oboljelih) u godini uvođenja cjepiva te dosegao najnižu vrijednost od 1.500 slučajeva u 1983.. brojke su krajem 1980-ih iznenada porasle za 423 posto, a onda se naglo vinule u vis, pri čemu su najgore pogođeni dijelovi SAD-a bili Houston i Los Angeles.

Nakon velikog preporoda ospica u razdoblju od 1989- do 1991. broj slučajeva ospica počeo je drastično opadati. Centri za kontrolu bolesti pripisali su to ogromnom pritisku za cijepljenje protiv ospica i kombiniranim cjepivima napravljenima u jeku epidemije; postotak cijepljenih porastao je s prosječnih 66 posto u godinama prije 1985. na 78 posto u 1991. godini.

Međutim nekoliko statističkih pokazatelja baca sumnju na tu optimističnu pretpostavku. Prije svega, Centri za kontrolu bolesti procjenjuju, na osnovi analiza broja cijepljenih u prošlosti, da bi približno 800.000 do dva milijuna dojenčadi i male djece koja nisu dobila cjepivo trebala biti podložna ospicama.

No u stvarnosti je 1992. godine zabilježeno svega 9-300 slučajeva u toj dobnoj skupini. Iako se prosječna dob djece oboljele od ospica snizila (od prosječne dobi od 12 godina u 1989-, na početku epidemije, do prosječne starosti od 4,9 godina nakon epidemije), gotovo polovina evidentiranih slučajeva još uvijek se odnosila na djecu stariju od pet godina — od kojih je većina trebala biti zaštićena imunizacijom.

Centri za kontrolu bolesti priznali su da bi nagli pad broja oboljelih mogao imati veze sa »sveukupnim smanjenjem pobola od ospica u zapadnoj hemisferi. « Također bi mogao biti povezan, kažu, s cikličkom prirodom bolesti.

Hib meningitis

Vlada Velike Britanije hvali se da je meningitis Haemophilus influenzae tipa b (Hib) iskorijenjen uglavnom zahvaljujući cijepljenju, koje se ondje provodi od 1992. godine. Ovaj oblik bakterijskog meningitisa, uzrokovan bakterijom Haemophilus influenzae tipa b, uglavnom pogađa djecu predškolske dobi, s najvećim brojem pobola kod djece između šest i petnaest mjeseci starosti.

Cjepivo je trebalo suzbiti najčešći oblik meningitisa kod djece mlađe od pet godina. Ipak, istraživačka skupina zagovaratelja Hib cjepiva, koja je veličala njegovu djelotvornost, priznala je da je »značajan« pad zabilježen i kod djece koja nisu cijepljena — s 99,3 na 68,5 od 100.000.23 Štoviše, mnogi od slučajeva Hib meningitisa pojavili se medu djecom koja su bila cijepljena.24

 

Izvor:  Što vam liječnici ne govore – istina o opasnostima moderne medicineLynne McTaggart