PRA PISMO IZ VINČE

Šta je Vinčansko pismo i kakav uticaj ima na civilizaciju. Skrivena istina o vinčanskom pismu. Tekst Vesne Pešić

 

Vinčansko pismo poznato je još i kao vinčanica ili srbica, je naziv za niz simbola, ili slova, nađenih na preistorijskim nalazima u jugoistočnoj Evropi, tačnije u Srbiji i Rumuniji.  Postoje sporenja oko toga da li je to uopšte pismo ili samo slučajni niz raznih simbola. Ako bi se prihvatilo kao pismo, bilo bi to najstarije pismo ljudske civilizacije, prethodeći čak i sumerskom klinastom pismu.

Pojedini naučnici zastupaju tezu da je to sistem slovnog pisma Vinčanske kulture, koja je postojala u tom regionu u periodu od 6000. do 4000. p. n. e.

Klasifikacijom i analizom znakova vinčanskog pisma, ustanovljeno je da ovo pismo raspolaže sa nekoliko verzija svojih znakova. Od većeg broja znakova izdvojeno je 57 karakterističnih. Od toga broja 14 znakova je moguće prepoznati kao vokale. Međutim, ponovljena analiza, pokazala je da se radi o 5 vokala, dok ostali znaci predstavljaju njihove verzije. I među konsonantima, se od ukupno 43 mogu uočiti varijante, tako da se dolazi do rezultata da vinčansko pismo ima azbuku od 26 slova.

Drugi naučnici smatraju da to nije nikakvo pismo već prosto skup raznih simbola. Pretpostavljaju da bi Vinčansko pismo pre moglo biti vrsta proto-pisma nego samo pismo.

Vinčansko pismo i bukvar vinčanska slova

Vinčansko pismo – Vinčanski bukvar i sva vinčanska slova

Vinčansko pismo dvadeset godina među Srbima

Proteklo je dve decenije otkako je u srpskoj (tada jugoslovenskoj) javnosti obnarodovana činjenica da je u Italiji, jedan univerzitetski profesor objavio novu sistematizaciju pisma, koja je pomerila granice prve ljudske pismenosti ne samo 2000 godina u dublju prošlost, već je nastanak tog pisma izmestila sa poznate kolevke, Mesopotamije, na naše Podunavlje. Bio je to paleolingvista Radivoje Pešić, a najstarije pismo dobilo je naziv Vinčansko pismo po lokalitetu Vinča kod Beograda, gde su na fragmentima grnčarije i otkriveni ti najstariji slovni znaci.
Ova je Pešićeva sistematizacija te 1985. objavljena između ostalog, u italijanskoj prestižnoj enciklopediji “Euroanali”, koja svake godine donosi rezultate najnovijih naučnih istraživanja iz svih oblasti, a već sledeće, 1986. ista je enciklopedija Pešićevu sistematizaciju proglasila za otkriće decenije.
Za sve to vreme je u našoj javnosti vladala potpuna medijska blokada, a kada se posle nekog vremena u sredstvima informisanja o tome pojavila stidljiva informacija, gotovo svi naši autoriteti su protiv ovoga zagrajali gromko, proglašavajući Pešićev “pokušaj neuspelim, došlim pre vremena!” (Srejović), da se ovde “ne radi o pismu već znacima svojine” (Garašanin, Tasić, Palavestra), “jednom vrstom fantazije” (Benac) itd… Nije bilo lako profesoru Pešiću, koji je u međuvremenu ostvario brojne kontakte sa mnogim svetskim katedrama za lingvistiku u cilju daljih istraživanja Vinčanskog pisma, koje se u zemlji porekla uporno negiralo i proglašavalo nepostojećim.

Znaci iz Vinče

Vinčansko pismo i latinica i ćirilica

Poredjenje Vinčansko pismo, latinica i ćirilica

Tako je bilo pre dvadeset i više godina, ali kako stvari danas izgledaju? Interesantno je da je upravo SANU, čiji su članovi nekada bili najglasniji u poništavanju svih Pešićevih pokušaja rada na Vinčanskom pismu, na inicijativu jednog njenog člana (B. Brukner) a u saradnji sa Ministarstvom kulture Srbije, pre dve godine u Novom Sadu organizovali simpozijum na ovu temu, čije su glavne gostujuće zvezde bili M. Vin iz Amerike koji je doktorirao na temi “Znaci iz Vinče” i H. Harman iz Finske, autor nekolikih knjiga na temu pra-pisma.

Jedan od sponzora ove akcije bila je gospođa Xoana Marler, učiteljica plesa iz Amerike i direktorka Arheo-mitološkog društva koje su osnovale feministikinje. Glavni koordinator celog ovog okupljanja bio je izvesni Marko Merlini iz Italije, čija je najveća glavobolja bila kako da od Evropske zajednice dobije sledeću donaciju za nastavak “proučavanja na vinčanskoj pismenosti”, pa je na ovom zvaničnom skupu predložio da se ime za Vinčansko pismo (do sada već u nauci usvojeno i poznato) promeni u Staro-evropsko pismo ili Podunavsko pismo, što su svi prisutni zdušno podržali i usvojili, bez obzira na to što taj postupak može značiti dalekosežne posledice denominacije i uopšte, ukidanja Vinče kao centra prve svetske pismenosti.

Tako neće biti za čuđenje da buduće generacije uče o nekom prvom staroevropskom pismu koje sada može nastati bilo gde, jer je stara Evropa širok pojam. Da stvar bude još gora, Merlini je autorki ovih redova u nastupu iskrenosti, priznao kako sumnja da će se buduća istraživanja više uopšte obavljati u Srbiji, jer kako sve finansira Evropska zajednica, a Srbija nije u Evropi… Zaista, najviši predstavnici naše nauke su na ovom skupu, posle više od dvadeset godina, ponovo “potopili” Vinčansko pismo!

Uporno traganje za zapostavljenim detaljima

Profesora Radivoja Pešića, međutim, ovakvi i slični skupovi više ne mogu “potopiti” jer je on o ovim problemima pisao u svojim radovima i govorio na svojim predavanjima, a uporno traganje za zapostavljenim detaljima na koje nije obraćana dovoljna pažnja, dovelo ga je do otkrića linearnog pisma, čime je učinio da do tada anonimne naučne činjenice izbiju na videlo, što je otvorilo nove dimenzije za dalja i drugačija istraživanja. Naime, postoji mišljenje da je u praistorijsko doba linerana pismenost nemoguća ukoliko joj ne prethode slikovni oblici pisma. Teza Pešića o postojanju linernog pisma u periodu vinčanske kulture, razmatrana na zavidnom nivou u njegovoj knjizi Vinčansko pismo, otkriva činjenicu da je ovo pismo imalo nekoliko verzija i 57 karakterističnih slova. U uporednim tablicama Radivoje Pešić uspeva da izdvoji konačnih 26 slova i pokaže njihovu sličnost sa slovima drevnih azbuka i potpunu identičnost sa etrurskom azbukom. Objašnjavajući svoj rad profesor Radivoje Pešić kaže da ovo pismo “svojim sistemom nastalim iz njegove morfologije, a ova iz univerzalnih konstanti ritma, kao identifikacija mehanike duha, pokreće brojne fundamentalne probleme ne samo na području gramatologije, već i na području istorijskog razvoja civilizacije i njene evolucije. Jer upravo je Vinčansko pismo potvrda da pismenost sveta nije nastala iz piktografije, kako je to do danas nauka tvrdila površnim zaključivanjem, već iz biološke zakonitosti na koju je taj praistorijski čovek jedino i bio upućen.

Stoga ono nije bilo posvećeno ritualu, kako je pretpostavljala Marija Gimbutas, koja je time svoje doktorante udaljavala od centralne zone poimanja i usmeravala ih na davno prevaziđene puteve. Vinčansko pismo je religija bez rituala i religija bez posrednika. Praistorijska religija nije imala sveštenike koji su pisali, kako se to učinilo H. Harmanu, niti se sastojala jedino u načinu sahranjivanja, kako nas obaveštava A. L. Guran. Praistorijski čovek je imao jedno jedino polje informacija koje je poticalo iz njegovog iskustva i njegove čiste svesti, i svaki put ka svetlosti mogao ga je voditi jedino direktnom uzlaznom putanjom da bi se vratio istim ili zaobilaznim smerom na fizički horizontalnu poziciju kako bi sagledao liniju svoga kretanja. Iz forme koju je ucrtala ta linija nastao je koren u matematici, koji je ujedno koren grafeme i sama grafema, što je logična posledica harmonije ritma. Duhovnim doživljavanjem procesa kretanja ovih elemenata taj praistorijski čovek je mogao doći do strukture i u njoj videti jedino idealno jedinstvo, a ne obrnutim smerom. Vinčansko pismo je prevashodno svedočanstvo tog procesa i preimućstvo tog osećanja i poimanja istine i njene prirode.”

Život u zabludi rađa mržnju, a samo se iz istine rađa ljubav

Zahvaljujući multidisciplinarnom pristupu istraživanja vinčanske pismenosti, prof. Pešić je uspeo da zainteresuje za svoj rad čitav niz naučnika različitih disciplina, koji su tako obrazovali krug eminentnih naučnika zainteresovanih za rešavanje istog problema. Srpska nauka, međutim, i dalje će uporno bežati od nepoznatog, bez obzira na brojne očiglednosti pa će Pešić često biti u prilici da se od tih i takvih stavova ne brani bekstvom i ćutanjem što je bio glavni manir ovih potonjih, već rečima: “Jer život u zabludi rađa mržnju, a samo se iz istine rađa ljubav. Toj istini nas može povesti samo jezik, samo reč koje je bila i na početku.”

Slučaj Vinčanskog pisma star je gotovo koliko i otkriće samog lokaliteta od strane Miloja Vasića, jednog od pionira srpske arheologije koji je prvi nagovestio mogućnost pra-pisma od grafizama nađenih na ovom lokalitetu, pa preko brojnih istraživača koji su se ovim problemom bavili svrstavajući taj bogati fond pismenosti iz doba neolita na Balkanu u proizvoljne kategorije koje su bile samo nagoveštaj pisma, kako bi se pismo kao tekovina ustupilo drugim civilizacijama. U vremenskom rasponu od skoro sto godina mnogi istraživači imali su prilike da se suoče i sa novim materijalom otkrivenim na skoro četrdeset lokaliteta širom Balkana, a na raspolaganju im je bila i savršenija tehnologija ali im konzervativna metodologija nije dozvolila da prevaziđu znanja koja su im bila poznata jedino iz školskih uxbenika. Tako je pisani materijal sa Balkana okarakterisan kao “znakovi svojine i radionica” ili “ideogramski simbolični crteži na ritualnim objektima”.

Tek pojavom nove sistematizacije pisma profesora Radivoja Pešića, javnosti je pruženo svedočanstvo visokog stepena pismenosti sveta iz doba neolita i obilje dokumentacije o visokom stepenu njegove svesti, a time i mogućnost da taj svet sagleda u pravoj svetlosti, odbacujući uvrežene predrasude o njegovoj duhovnoj zakržljalosti. U Milanu je 1987. profesor Pešić dokumentovano obrazložio sistem Vinčanskog pisma, što je uslovilo promenu i dopunu već utvrđene hronologije pojave i razvoja pisma, koja sada glasi:

1. Protopismo Lepenskog Vira (8000-6000 g. pre Hr.)
2. Vinčansko pismo (5500-3200 g. pre Hr.)
3. Sumersko u Mesopotamiji (3100. pre Hr-75 g. pre Hr)
4. Protoelamsko (3000-2000 g. pre Hr.)
5. Protoindijsko (oko 2200 g. pre Hr)
6. Kinesko (1300 g. pre Hr. i traje do danas)
7. Egipatsko (3000 g. pre Hr-400 g.)
8. Kritsko (2000-1200 g. pre Hr)
9. Hetitsko (166-777 g. pre Hr.)

Tapkanje u mraku sopstvenih neistina i zabluda

Svedoci smo danas dirljive činjenice, da je ovaj sistem pisma promovisan zvanično u Italiji već više od dvadeset godina i dalje predmet nipodaštavanja mnogih naših naučnika koji su u zavadi s logikom i elementarnim poznavanjem stvari. Manipulisati danas s naučnim rezultatima ili ih drsko odbacivati, kao što je to bio slučaj pomenutog skupa u Novom Sadu, gde je bilo zabranjeno pominjanje Pešićevog imena, nije nikakv doprinos nauci već naprotiv, ogromna šteta i kompromitovanje nauke. Umesto da se u uslovima demokratskih kretanja dozvoli pristup neopterećenim stavovima, mladim generacijama i svim ostalim naporima koji mogu dati dragoceni doprinos opštem napretku, neverovatna je tendencija da se i dalje tapka u mraku sopstvenih neistina i zabluda. Ono što možemo ponuditi Evropi i svetu nisu stvari kojih je taj svet već prezasićen i ni sam ne zna kako da ih se reši, već fundamentalna znanja i istine koje o nama treba da sazna i prihvati.

A blagopočivšem profesoru Pešiću, bez obzira na sva ćutanja i osporavanja danas više niko ne može preuzeti ulogu pionira srpske paleolingvistike, čijim se knjigama već evo godinama unazad, bogati srpska i druga duhovna elita širom sveta. Moguće da je prema tome, i drugi velikan naše arheologije D. Srejović bio u pravu, kada je u želji da negira rezultate Pešićevih istraživanja, nehotice mu izrekao najveću potvrdu, da je “njegov rad došao pre vremena”.

Nama ostaje jedino da se pitamo, koliko to vremena treba da prođe u zemlji Srbiji da prepoznamo prave ljude ili ćemo, kako nas to istorija uči, i dalje čekati da na to dobijemo odobrenje i blagoslov iz inostranstva, odande gde je to sve mnogo bolje, lepše, pa prema tome, verovatno i “pametnije”. A svet starih civilizacija čijeg smo znanja baštinici iz dubine vekova i dalje će nam slati poruku: Ko je nepismen? Onaj “koji ne poznaje umeće pisanja”, ili onaj koji poruku ne ume da pročita?

 

Vesna Pešić

Izvor: Časopis Srpsko ogledalo