SVETO RIMSKO CARSTVO I CEZAROPAPIZAM

Kako je car Karlo Veliki radio u korist papa da se obnovi Sveto Rimsko Carstvo i početak raskola hrišćanstva na Zapadnu i Istočnu crkvu

 

Tokom vekova i uprkos povremenim ekspresijama papskih ideja, rimsko papstvo videlo je sebe kao deo Istočnog carstva vitalno povezanim sa četiri drevne istočne patrijaršije. Ova pozicija u kulturnom smislu jačala je u periodu „vizantijskog papstva“ od sedmog i početkom osmog veka, kada je nekoliko papa bilo grčkog ili sirijskog porekla, dok je mnogo istočnih monaha bežeći od progona monotelitske jeresi i ikonoboračkih careva, utočište našlo u Rimu. Čak i kada je car Lav III proterao papstvo sa svoje teritorije, južne Italije i Balkana, papa je još uvek gledao na Novi Rim kao na hrišćansku Vaseljensku prestonicu. Pape su i dalje istočne careve spominjali na Liturgiji i koristili carski kovani novac. Istok i Zapad su i dalje predstavljali jedan hrišćanski svet …

Car Karlo Veliki i papska vlast pred raskol hrišćanstva papa Adrian I

U međuvremenu, taj odnos je počeo da prolazi kroz izvesnu krizu kada su Langobardi prodrli južnije u Italiju, a Lav bio zaokupljen svojim muslimanskim neprijateljima na istoku, pa papstvu nije mogao ponuditi nikakvu vojnu podršku. Očajni papa traži druge zaštitnike i na kraju ih nalazi u licu – Franaka.

Prvim činom obavilo se „dovođenje Franaka u Italiju“ sa blagoslovom pape Zaharija nakon dinastičkog državnog prevrata u Francuskoj. Poslednji vladari iz dinastije Merovinga bili su slabi i neefikasni: Prava moć je u stvari, bila koncentrisana u rukama njihovih „gradonačelnika“ ili premijera. Papa Zaharije – poslednji od grčkih papa [1] – bio je već spreman da se uhvati u koštac sa reorganizacijom franačke Crkve s pomoću svog legata u Francuskoj, Svetog Bonifacija, apostola Engleske i Nemačke. Dolazak na vlast Pipina Malog odigrao se 751. godine, koji je bio sin franačkog majordoma Karla Martela, a papa Zaharije smenu dinastija pravdao time „da je bolje da bude kralj onaj koji stvarno vlada nego onaj koji je kralj samo po imenu“. Zatim po blagoslovu pape Zaharija sa prestola biva zbačen Kilderik III i poslat u manastir. Odmah nakon toga – 751. godine, sazvan je sabor velikaša u Soasonu koji ga proglašava kraljem Franaka dok ga Bonifacije, episkop Majnca, odmah potom krunisao i miropomazao.

Mi se možemo zapitati, da li je Zaharije bio u pravu što se mešao u zapadnu politiku na ovaj način: uklanjanje legitimne dinastije i na njeno mesto postavljanje sasvim novih i nepoznatih lica (od jednog majerdomusa stvorio kralja) što se obično ne smatra da je posao crkvenih ljudi? Bilo kako bilo, njegov naslednik, Stefan II (752 – 757) rimski aristokrata, znatno je učvrstio veze sa „najhrišćanskijim“ franačkim kraljem. Pošto je napušten od strane cara Lava u trenutku kada je Rim bio u velikoj opasnosti od Langobarda, prešao je Alpe u leto 754. god., i narednih godinu dana, papa provodi na dvoru Pipina Malog u Pontionu i tada odlučuje da ponovo, ali ovoga puta lično kruniše Pipina Malog, a njegova dva sina miropomaže; u isto vreme podario im je titulu „rimskih patricija“. Njega i njegovu kraljicu, kao i njihove sinove i njegove naslednike blagoslovio da vladaju u nedogled. Miropomazanje do tog vremena nije bilo poznato u Galiji i nije primenjivano na Merovinge pa se može smatrati nelegitimnim. Ili možda miropomazanje ima dublji značaj? Bez obzira da li je Stefan već imao to na umu, ili ne, to je ipak značilo ponovno uspostavljanje zapadnog rimskog carstva, sa političkim kapitalom, severno od Alpa, ali i svoj duhovni kapital, kao i uvek, čuvao je u Rimu. Za uzvrat, franačka vlast postaje zvanični zaštitnik Rima, umesto vizantijskih imperatora, čiji su podanici pape sada prestale da budu [2]. Osim toga, od ovog vremena pape prestaju da primaju naređenja od istočnih careva i počinju sa izdavanjem svog novca [3].

Pipin je u potpunosti ispunio svoju stranu dogovora: pomogao papi u borbi protiv Langobarda, vratio mu sve stare počasti i imanja. Godine 756. franačka vojska je upala u severnu Italiju i ubrzo opkolila langobardskog kralja Aistulfa, koji nakon toga prihvata da papi prepusti Ravenu i Rim, kao i da prizna vrhovnu vlast Franaka. Tako je papa postao i svetovni vladar.

Otprilike u ovo vreme pojavljuje se čuveni falsifikovani dokumenat, smišljen u nekoj od papinih kancelarija, poznat kao „Konstantinova darovnica“ (Donatio Constantini). U tom falsifikatu govori se da je car Konstantin, kada ga je papa Silvestar pokrstio, darovao papi znake carske vlasti – purpurnu hlamidu, zlatnu dijademu, „grad Rim, zemlje i gradove Italije i čitavog Zapada“. Iz tog razloga je preselio svoju prestonicu u Novi Rim, Konstantinopolj. „I mi dekretom određujemo da će on [rimski papa] imati pravo prvenstva u Crkvi ispred episkopa Aleksandrije, Antiohije, Carigrada i Jerusalima, kao i nad Božjim Crkvama u celom svetu. I papa koji do sada predsedava Svetom Rimskom Crkvom, biće najviši i načelnik svih sveštenika u celom svetu, a prema njegovoj odluci rešavaće će se sva pitanja“ [4].

Protoprezviter Jovan Romanidis je tvrdio da je svrha ovog falsifikata sprečavanje Franaka od uspostavljanja svoje vlasti u Rimu. Međutim, mnogo je verovatnije, da je njegova primarna uloga bila usmerena, ne protiv Franaka – koji su na kraju krajeva bili Pravoslavni i veliki papski pokrovitelji, – već protiv jeretičkog cara u Konstantinopolju, koji je trebao da obezbedi opravdanje za papinu krađu Ravenskog egzarhata od cara, kao i ranije zulume učinjene od Lava III. Ali u dugoročnom periodu njegov značaj je dublji: on predstavlja sasvim novu teoriju u odnosu između svetovne i crkvene vlasti. Za razliku od doktrine o „simfoniji“ dveju vlasti koje su vladale i na Istoku i na Vizantijskom Zapadu, teorija inkapsulirana u Konstantinovoj darovnici u suštini tvrdi da poglavar Rimske crkve ima veći autoritet, ne samo od bilo kog drugog episkopa, već i od poglavara Imperije; tako da je carev autoritet mogao opstati samo kao neka vrsta papskog vazalstva.

Naravno, tu je i unutrašnja protivrečnost ovoj teoriji. Ako je to bio Sveti Konstantin koji je dao ovlašćenje Sv. Silvesteru, onda vrhovni autoritet vlasti u Hrišćanskom komonveltu neće biti papa, već imperator. Ali ova je posledica ignorisana u svetlu hitne potrebe pronalaženja nekog opravdanja papskim ekspanzionističkim planovima [5].

Pred svoju smrt (768) Pipin je podelio kraljevinu između svojih sinova Karla i Karlomana. Stariji Karlo dobio je severozapadne delove kraljevine (Austraziju, severnu Neustriju i veći deo Akvitanije); Karlomanu su pripali jugoistočni delovi kraljevine (južna Neustrija, Burgundija, Provansa, Alzas i Alemanija, Tiringija, Hesen i neke druge oblasti). Šarl (kasnije poznat kao Karlo Veliki) došavši na presto uništio je moć Langobarda i snažno proširio granice svog carstva od Elbe do granica vizantijske Italije i Mađarske. U zapadnoj Evropi, samo su neka Britanska ostrva, Bretanja, Skandinavija i neki delovi Španije ostali izvan njegove vladavine. Njegovi uspesi nisu ograničeni samo na vojne i sekularne planove, jer je promovisao obrazovanje i umetnost, dva puta godišnje je održavao Sabor svih svojih episkopa i plemstva, potisnuo jeres i dao sve od sebe da ujedini u suživot različite narode i običaje u svom veoma širokom carstvu i u multinacionalnoj celini.

Na Imperiju Karla Velikog od strane Franaka gledano je kao vaskrsenje Zapadnog rimskog carstva. Prema svedočenju njegovog anglosaskog savetnika, đakona Alkuina od Jorka, Karlo Veliki je poput Cara Davida, kombinovao funkcije svog carskog liderstva i svešteničkog učenja, kako bi svoj narod doveo spasenju [6]. Već 775. god., Katvulf (Cathwulf) piše Karlu, poredeći njegovu ulogu kao Oca, koji kroz episkopa daje Sinu: „Uvek dok vladate imajte na umu, moj kralju, sa strahom i ljubavlju prema Bogu, vašem Caru, da ste na Njegovom mestu da pazite i vladate nad svim Njegovim članova i da ćete dati račun na Sudnjem danu čak i za sebe. A episkop je na drugom mestu: on je na Hristovom mestu. Mislite o tome, dakle u sebi, na koji način da predano uspostavite Božiji zakon nad narodom Božijim“[7]. Opet 794. godine, Pavlin, akvilejski patrijarh naziva ga „car i sveštenik“.

Karlo Veliki je uspostavio Crkvenu dominantnost u svom carstvu. Luskombe piše, „Među glavnim zadacima karolinškog monarha bili su sazivanje crkvenih veća, imenovanje episkopa, održavanje discipline i crkvenog javnog morala, kao i objava verske doktrine. Karolinška monarhija bila je teokratska i intenzivno intervenisala u crkvenim poslovima…“[8]. I tako, u samom trenutku kada je Sedmi Vaseljenski Sabor dekretirao odgovarajuće sfere Crkve i države na istoku, cezaropapizam je pretio da ugrozi tu uredbu i ponovo ustanovi sebe na Zapadu.

Karlo Veliki do 790. godine, nije bio samo kralj, već de fakto car. Ali za vaskrsenje Zapadnog rimskog carstva potrebna je posebna dozvola koju je mogla dati samo Crkva. Prilika da je dobije, došla je sa izborom novog pape, Lava III. Lav je bio pristalica ideje cezaropapizma: „car-sveštenik“. Tako, kada je 796. godine, Edbert Prene, engleski sveštenik, preuzeo krunu od Kenta za sebe, odmah je odbacio kenterberijskog arhiepiskopa, a kasnije anatemisao papu Lava. Takav sveštenik-kralj, zabeleženo je, bio je poput Julijana Otpadnika… [9] Ipak, bila mu je potrebna podrška Karla Velikog; i u tom cilju bio je spreman na kompromis…

„Iako je njegov izbor bio jednoglasan“, piše Tom Holand, „Lav je imao neprijatelje: jer papina kancelarija, koja mu je do nedavno uručivala na uvid samo račune i prekoračenja, sada nije bila u stanju da se nosi sa pohlepnom rimskom aristokratijom. Tako 25. aprila, dok je kao naslednik Svetog Petra svečano nošen u veličanstvenoj povorci na misu, biva zaustavljen od razdražene gomile. Zahtevano je da se povuče u manastir. Lav je pred svojim neprijateljima uspeo da pobegne, koji su nameravali da ga oslepe i odrežu jezik. Nemajući kud da se skloni, odlučio se na očajnički korak i beži franačkom kralju Karlu u Paderborn da bi zatražio pomoć. Putovanje je bilo dugo i opasno, jer je Karlo tog leta bio u Saksoniji, na krajnjim granicama svog hrišćanskog carstva. Divlje glasine su već bile papina predhodnica o njemu, grozne vesti govorile su da je osakaćen i unakažen. Kada je konačno stigao u prisustvu Karla, otkriveno je da on i dalje – ima oči i jezik… Lav III se svečanom zakletvom očistio od svih optužbi koje su protiv njega dignute i vraćeno mu je dostojanstvo Svetog Petra, kao siguran dokaz apostolskog nasleđa, kao nagrada zbog uvreda koje je njegov vikar pretrpeo. A onda je „Cara i oca Evrope“, kako je nazvao papa Lav Karla Velikog zagrlio i podsetio: da mu je glavna dužnost da staje u papinu odbranu,“glavnog pastora sveta“, i pozvao ga da krenu put Rima.

„I kralj je došao u Rim kako dolikuje i svakako ne tako da sugeriše da mu je toliko stalo do toga. Zaista, za odbeglim papom, ponižavajuće vesti su sustizale jedna drugu. Njegovi neprijatelji dolaze Karlu samo nekoliko dana nakon što je Lav III optužen zbog niza ekstravagantnih seksualnih zlostavljanja. Članovi Komisije, koje je poslao Karlo u Rim da ispitaju optužbe protiv pape, sačinili su takav optužujući izveštaj, da je tim povodom znameniti bogoslov galijske crkve monah Alkuin pisao, bolje je da bude spaljen, jer se toliko ukaljao, nego da ostane živ na ovom položaju. Kada je lično Karlo Veliki, u ranu zimu 800. godine, više od godinu dana nakon Lavovog dolaska u Saksoniju, konačno stigao do kapija Rima, papa mu ponizno izlazi u susret da ga pozdravi, dvanaest kilometara od grada. Ovo je prevazišlo i običaj antičkih imperatora, čiji su podanici izlazili imperatoru u susret samo šest kilometara izvan gradskih zidina“.

„Ali Lav, rođeni borac, rešio je da spase što se može spasti. Iako je njegovo ime ukaljano, ipak je ostao da kao papa sedi na tronu Sv. Petra u Rimu, osnovanog od samog Hrista. Jer zaista, nije lako bilo kom smrtniku, čak ni Karlu Velikom, da sudi o episkopu Rima. I kada je optužba protiv pape Lava III formalno pokrenuta 1. decembra, to nije učinjeno u drevnim granicama grada, već u Vatikanu, na suprotnoj strani Tibra, implicitno priznavajući papine ingerencije, da Rimom vlada samo papa. Papaski činovnici su prikazali svoj uobičajeni talenat za otkrivanje drevnih dokumenata, samo kada iziskuje velika potreba, koji su predstavljeni Karlu Velikom, ti su dokumenti predstavljeni kao konačni dokaz, da njihovom gospodaru zapravo, može suditi jedino Bog. Karlo Veliki, prihvatajući tu tvrdnju kao propisnu, izgovara da je papa oslobođen svih optužbi. Papa Lav, stavljajući ruku na primerak Novog zaveta, kitnjasto i na upečatljiv način polaže zakletvu da je bio nevin svo vreme“.

„A sada, pošto je trijumfovao nad svojim neprijateljima u Rimu, spreman je da izvojuje još dramatičniju pobedu i definitivno se oslobidi iz ralja svih svojih mučitelja. Dva dana nakon papine oslobađajuće presude, Karlo Veliki prisustvovao je Božićnoj misi u hramu Svetog Petra u Vatikanu. Učinio je to ponizno, bez ikakvih carskih insignija, moleći se na kolenima. I u trenutku kada je želeo ustati, desilo se nešto do tada neviđeno, papa Lav mu je već prilazio obasjan zlatnim zracima koje su bacale sveće iz oltara i stavio krunu na njegovu otkrivenu glavu. Istovremeno, cela katedrala je odzvanjala od ekstatičnih horskih uzvika prisutnih, koji su pozdravljali franačkog cara rečima ‘Avgustus’ – počasni izraz antičkih Cezara. Papa Lav, svestan dramatične situacije, pao je ničice pred Karlove noge, spustivši glavu nadole i raširivši ruke. Po časnoj tradiciji, ovakav naklon je bio rezervisan samo za jednog čoveka: cara u Konstantinopolju“.

„Ali sada, posle događaja koji se desio na tom veličanstvenom Božiću, zapad je ponovo imao svog cara“.

„I njemu je, niko drugi do papa, stavio krunu na glavu…“ [10].

U vezi ovog, njegov savremenik i biograf Ejnhard piše, da sam Karlo nikada ne bi ušao u crkvu da je znao šta papa namerava da uradi. U ovo je teško poverovati. Sve ukazuje na to da su događaji koji su vodili do krunisanja bili pažljive faze kojim su rukovodila dva čoveka, od kojih svako poseduje nešto što mu je mogao dati samo onaj drugi [11].

Međutim, postoje dokazi da se Karlo Veliki kasnijih godina povukao od konfrontacije sa Konstantinopoljom i da je njegova nova titula „Car Rimljana“ bila ugrožena. Zato odbacuje frazu „Rimljana“, zadržavajući samo titulu „Car“. Štaviše, odbacio je ideju o napadu na vizantijsku pokrajinu Siciliju. Umesto toga, predložio je brak sa vizantijskom caricom Irinom (ili možda je to bila njena ideja [12]). Na taj način se nadao „da će ujediniti istočne i zapadne pokrajine“, kako smatra Grčki crkveni istoričar Teofan i podrediti ih [13] – ne isključivo pod svoju vlast, jer je verovatno shvatio da je to nemoguće, ali možda od njih da stvori nešto po ugledu na dvojne monarhije Rimskog carstva u petom veku.

Do braka nije došlo, a carica Irina 802. godine biva zbačena, dok je presto zauzeo Nićifor, šef državne blagajne.

Vizantinci su u početku Karla tretirali kao još jednog drskog uzurpatora; kako je salernski hroničar zabeležio, da: „Dvorjani oko Karla Velikog nazvali ga carem, jer je nosio dragocenu krunu na glavi. Ali, istini za volju, niko ne bi trebao zvati carem čoveka koji je poglavar Rima – jer je, Konstantinopoljsko jedino carstvo“ [14].

Kako piše Rasel Čemberlen: „Vizantijci podvrgoše ruglu krunisanje Karla Velikog. Za njih je on bio samo još jedan varvar sa idejama iznad svog statusa. Zaista, on se pobrinuo da nikada sebe ne čini Imperatorom Rima (Romanorum Imperatore). Njegovi juristi iščeprkali su ispod ruševina predhodnog carstva titulu, koja je uz njegovo odobrenje, njemu trenutno pristajala: Karolus pacificus imperator Romanum imperium gubernans „Karlo miroljubivi imperator vladar Rimskog Carstva“, gromoglasno odjekuje titula prvog post-klasičnog zapadnog cara (tj. Karolus serenissimus augustus a Deo coronatus magnus pacificus imperator Romanum imperium gubernans -„Karlo, najdostojanstveniji avgust krunisan od Boga, veliki, miroljubivi imperator većeg dela Serene, veliki i milostivi car, koji vlada Rimskim Carstvom i milošću Božijom, car Langobarda i Franaka“, kako glasi puni naziv njegove titule, prim. prev.). „[15] Alkuin čak podržava ideju da je Karlo Veliki bio veći od, kako rimskih papa, tako i od cara u Carigradu: „To je bilo doba u kome su tri ličnosti bile od najvećeg ugleda u svetu, naime papa, koji sedi u tronu Svetog Petra, načelnika apostola i čiji je naslednik; drugi je Car koji ima drugu vlast nad Rimom, a treći je presto na kome sedi Gospod naš Isus Hristos koji vlada nad hrišćanskim narodom, sa velikom silom i ima jasniji uvid i više plemstvo od pomenutih velikodostojnika. I samo na njima sva bezbednost države i Hristove Crkve stoji“ [16].

Kakve god da su Karlove namere bile početkom 800-te godine, ali sve do sredine devetog veka je sasvim jasno, da je za Zapad jedini pravoslavni rimski car bio franački car. Tako dok Alkuin u prethodnom veku i dalje sledi saglasnost po kome se Konstantinopolj naziva drugim Rimom, to je za kasnije latinske panegirike drugi Rim za Karla bio Ahen: „Velikog dostojanstva ti si vredan Karlo, glas mi je suviše slab da opiše sva tvoja dela, Caru ljubavi i Franački dragulju, vladaru sveta i poglavaru Evrope, brižni oče i heroju – Avguste! Ti sam možeš menjati gradove: i gledati kako drugi Rim kupa se u novom cvatu, raste i raste; njegove kupole ovenčavaju grad i dodiruju zvezde“! [17].

Ali ipak postoji dobar razlog za pretpostavku, da krajnji dobitnik od Karlovog krunisanja nije car, već papa. Džudit Herin piše da je njegova „aklamacija za imperatora i Avusta, samo delimično, kako je govorio Alkuin, zadovoljila franačke teologe. Oni su smatrali da rimski episkop nije imao pravo da podari imperijalnu titulu i tako preuzme ključnu ulogu u ceremoniji. Rimske crkvene vlasti nisu zamislile da franačka vlast sa Karlom na čelu bude sveobuhvatna i ona koja pokriva čitavu teritoriju u okviru severne Evrope, dok je papski autoritet štiti, po tvrdnjama mnogih arhijereja, na ravnopravnoj osnovi…“.

„Od tri države koje su učestvovale u krunisanju krajem 800-te god., rimski papa se pojavljuje kao ubedljivi pobednik u trouglastom konkursu na carsku vlast. Preuzimajući inicijativu i krunišući Karla na svoj način, papa Lav je time utemeljio superiorni autoritet koji će ubuduće pomazivati zapadne imperatore i time je uspostavljen važan presedan… Karlo će kasnije insistirati na krunisanju svog sina Ludviga za cara, bez papske intervencije. Na taj način je označio svog naslednika i u dogledno vreme, Ludvig je nasledio očevu vlast. Ali je ideja kao zapadno pravilo, da pravi car ne može biti bez papskog krunisanja i aklamacijom poput one iz antičkog Rima, izrasla iz ceremonije koju je osmislio Lav III krajem 800-te godine“ [18].

Endrju Laut potvrđuje da je pravi pobednik bio papa: „Rimska Konstitucija nastojala je da uspostavi vezu između franačkog carstva i Republike Svetog Petra, ali je bilo veoma velike razlike u ranijim odnosima koji su povezivali vizantijske careve i pape. Franački car preuzima na sebe odgovornost da štiti legitimnost izbornog procesa, ali nije imao pravo, kao što je činio vizantijski car, da samostalno potvrđuje izbore. Ono što ovde vidimo, u obliku zametaka, je način zaštite legitimiteta i papina nezavisnost…“ [19].

Tako su postavljeni temelji za rast papske vlasti u političkim, kao i crkvenim sferama…

Ali ako je Karlovo carstvo trebalo da bude obnova Zapadnog rimskog carstva, to se mora reći, u tome se nije uspelo; jer se raspalo posle njegove smrti i smrti njegovog sina Ludviga Pobožnog na tri posebne kraljevine (otprilike podudarile bi se sa modernom Francuskom, Nemačkom i severnom Italijom), i nastavilo dalje da se raspada u desetom veku. Jedan od razloga za to je, da on nije uspeo da stvori političku birokratiju, posebno za ubiranje poreza, sistemi koji su toliko važni za očuvanje Rimskog carstva [20]. Drugi razlog je u činjenici, da kneževi i grofovi, na kojima počiva njegova administracija, od kojih se očekivalo da plate za zemlju koju koriste i usluge koje su im pružane, to nisu činili, a carstvo je bilo stabilno samo dokle se širilo – i njegova ekspanzionistička istorijska faza se završila već 810. god. [21].

Za ideju nesebičnog služenja caru samo zato što je bio kralj, pomazanik Božji, morao je da se takmiči sa idejom aristokratske vojne grupe, čiji je lider izabran zbog svog vojnog junaštva i zato što je obećao veći uspeh u ratu, stoga je više i pljačkao nego bilo koji drugi vođa. Država još uvek nije bila u potpunosti Republika (a res publica), već „public thing or possession“ javna stvar ili posed, po franačkom načinu shvatnja; bilo je prilično privatnog carevog dobra i njegovih plemića, gde je deo plena stečen kroz svoje služenje njemu. Kao što je Tacit pisao nekoliko vekova pre, paganskim Nemcima, tj. svojoj Germaniji: „Vi ne možete da se nosite sa velikim i držati korak sa njima, osim ratom i nasiljem, jer načelnikova biće slobodna ruka, da potraži ratničkog konja, i majstorski se vine u ubilačku sferu: pirovim krilima vinuti se u izvesnu nepristojnost, ali raskošno odelo zameniće mesto nagrade. Materijal za ovu darežljivost dolazi od ratova i provala“.

Međutim, stvarna slabost Karlovog carstva, više je bila duhovna nego institucionalna. Jer on je nizao svoje uspehe na uštrb Istočnog carstva koristeći njegovu slabost (budući da je u to vreme na njegovom vladarskom prestolu sedela žena, Irina i prema franačkom pravu presto je bio tehnički upražnjen), kao dovoljan razlog da uzurpira carsko mesto (Βασιλεύς) u sferi politike. Ipak ono što je ozbiljnije, Karlo Veliki je uzurpirao mesto Crkve u crkvenoj sferi. I dok su istočni carevi bili ikonoklasti, u isto vreme je sam Karlo Veliki ostao Pravoslavni vernik, koji mu je status pružao neko opravdanje za ambiciju da sebi prisvoji rukovodeću ulogu u hrišćanskom svetu. Nakon svega, pošto se 787. godine, Istočna carevina vratila Pravoslavlju, to 794. god., Karlo Veliki saziva lažni Sabor u Frankfurtu koji, bez konsultacija sa papom, osuđuje akte Sedmog Vaseljenskog Sabora, da ikone ne treba ukloniti, ali ih ne treba ni poštovati i uveo dogmatizaciju filiokvea, da Sveti Duh ne proishodi samo od Oca, već i od Sina – u Simbolu vere.

Ovo odbacivanje zaključaka Sedmog Vaseljenskog Sabora naime, pripisivano je rđavom i pogrešnom prevodu [22]. Ipak, možemo pretpostaviti da loš prevod nije bio u potpunosti slučajan (zar tamo zaista nije bilo nikog koji je znao čitati grčki?), i da je Karlo Veliki zapravo tražio izgovor da odbaci istočno Carstvo kao idolo-obožavanje i istakne inoslavno, sebe kao jedinog pravog i Pravoslavnog Hrišćanskog cara. Bilo kako bilo, njegovo usvajanje Filioque-a učinilo ga je jeretikom, a ne istočnim rivalom, jer je: (a) u suprotnosti sa Hristovim rečima da Sveti Duh ishodi samo od Oca (Jn. 15; 26), (b) i sastoji se u promeni Simbola vere, koja je zabranjena Trećim Vaseljenskim Saborom, i (v) objektivno je bilo lažno, jer se ubacivanjem interpolacije devastira Jedinonačalije Oca i uvodi se drugi princip u postojanje Presvete Trojice [23]. Filiokve odmah proizvodi konflikt između franačkih i grčkih monaha u Jerusalimu. Čak i među franačkim sveštenstvom izbija sukob u vezi ovog pitanja; Alkuin takođe odbacuje novotariju i o tome piše lionskim monasima, dok je papa Lav III imao ispisano Vjeruju na grčkom i latinskom bez dodatka „filioque“ na srebrnim štitovima na spoljašnim statuama Crkve Svetog Petra. Uprkos svemu Karlo Veliki nije odstupio: na saboru u Ahenu 809. godine, naredio je da novotarija bude dogma neophodna za spasenje.

Ikonoklast Vizantijski samodržac Lav III Isavrijanac je potkopao „simfonijski“ princip u odnosima crkve i države, kada je izjavio da je on „car i sveštenik“. Zato sada Karlo Veliki svojim nametanjem jeretičkih novotarija na Crkvu, sebe prikazuje ne manjim cezaropapistom od Lava. Zaista, bivši veliki Pravoslavni pobornik i protivnik jeretičkih i despotskih ikonoklastičkih imperatora, sada se našao na dobrom putu da postane glavni neprijatelj Pravoslavlja i kroz jeres i despotizam, s obzirom, kako Romanidis kaže, „da Rimljani na istoku nisu bili ni pravoslavni ni rimski“! [24]. A grandiozne tvrdnje franačkog carstva ubrzo bile ponižene od surove političke realnosti. Jer, dok se istočno carstvo oporavljalo i prikupljalo snagu nakon trijumfa Pravoslavlja, to je 843. godine, Franačko carstvo počelo, nakon bitke kod Oksera 841. godine između Karlova tri unuka, da se raspada na tri dela.

Istok je odlučno odbacio zapadne pretenzije, kako u političkim tako i u dogmatskim sferama. Kako 867 tako ponovo 879-80. godine, Sveti Fotije Veliki saziva četvrti carigradski Sabor, osuđuje filiokve i zbacuje papu Nikolu I kao jeretika, koji je po prvi put u rimsko Vjeruju uveo dodatak filiokve. Ovde je bitno da su saborske odluke 879 potpisali i legati pape Jovana VIII. Na taj način i Istočna i Zapadna Crkva se složila, da Zapadna, Franačka imperija nije Pravoslavna. A pošto su se Grci, Rimljani i Franci složili da može biti samo jedno Hrišćansko Rimsko Carstvo, to je značilo da franački pokušaj da uzurpira Imperiju biva poražen – bar za sada…

Uprkos tome, franačke pretenzije nisu splasnule. Stoga, kako Romanidis piše, franačka pozicija „je jasno definisana u pismu cara Luja II (855-875) caru Vasiliju I (867-886) 871. godine, Luj prisvaja sebi naziv „Avgust imperator Svetog rimskog carstva“ i time ponižava cara „imperatora Novog Rima“. Car je imao običaj ponekad da ismeje Luja, insistirajući da on nije car ni čitavom franačkom carstvu, pošto je vladao samo njegovim manjim delom, a sigurno nije car Rimljana, već manjim franačkim delom. Luj je tvrdio da je car svih Franaka jer su ostali franački kraljevi njegovi sunarodnici po krvi. On tvrdi isto ono što se nalazi u lorškim analima: onaj ko drži grad Starog Rima ima pravo na ime „cara Rimljana“. Luj tvrdi: „Mi smo od neba dobili ovaj narod i grad, da upravljamo i (dobili smo) majku svih crkava Božjih da je štitimo i uzdižemo… Dobili smo vladu Rimskog carstva za naše Pravoslavlje. Grci su prestali da budu carevi Rimljana zbog njihove kakodoksije. I ne samo da su napustili grad (Rim) prestonicu Carstva, već su takođe izgubili rimsko državljanstvo, pa čak i latinski jezik. Oni su migrirali u druge zemlje gde su stvorili nove glavne gradove i apsorbovali potpuno drugačiju nacionalnost i jezik“[25].

Međutim, istina je u tome, da je Karolinška imperija bila u raskolu sa istinitim Hrišćanskim Carstvom, kao što su deset Izrailjskih plemena bila u raskolu sa druga dva plemena, Judinim i Venijaminovim. Štaviše, svojim lažnim dogmatima i nasilnim misionarenjem [26], postavio je temelje rimokatoličke jeresi. Rimokatolicizam je počeo kada je papa, umesto da se odupre jeresi Karla Velikog, on sam usvojio jeresi za sebe – i sebe proglasio za cara i prvosveštenika.

Na političkom i kulturnom planu Karolinška imperija je udarila temelje modernog zapada kako As-molov K. N. Leontjev piše: „I upravo posle pada veštačkog carstva Karla Velikog, koji znaci u celini predstavljaju sliku specifične evropske kulture, nova univerzalna civilizacija, postaje sve jasnija i jasnija. Buduće granice najnovijih zapadnih država i pojedinih kultura Italije, Francuske i Nemačke, takođe su postajale sve jasnije. Bližili se Krstaški ratovi, baš kao i procvat doba viteštva i nemačkog feudalizma, koji su utemeljili izuzetno osećanje samopoštovanja osobe (a njihovo samopoštovanje prvo je išlo putem zavisti, čime su imitirali tadašnju buržoaziju, koja je zatim proizvela demokratsku revoluciju i iznedrila sve moderne fraze o beskrajnim čovekovim pravima, čija penetracija zahvata niže slojeve zapadnog društva, koje je satkano od jednostavnog radnog dana, običnog radnika i obućara pa dalje i ona sada podstiče nervno osećanje sopstvene vrednosti). Ubrzo nakon toga čuli smo prvu romantičnu poeziju. Zatim se razvija gotska arhitektura, a uskoro će biti stvoren Danteov rimokatolički ep, itd. Papinska vlast od tog vremena kreće uzlaznom linijom.

I tako vladavina Karla Velikog (9. vek) otprilike je prekretnica, nakon čega zapad počinje svoju državnost i civilizaciju sve više da ističe.

Od ovog stoleća vizantijska civilizacija počinje da gubi iz svoje sfere uticaja sve velike i zapadne države.

Sa druge strane, ona stiče genijalnost Južnih Slovena …., A zatim… Rusiju“ [27].

Autor: Dr. Vladimir Mos

Reference:

[1] Endrju Laut piše: „Od 680 do 751. god., ili tačnije od pape Agatona 678 pa sve do smrti pape Zaharija 751 – pape, sa izuzetkom dvojice, Benedikta II i Grigorija II, bili su Grci ili sa grčkim fonom iza sebe, što je navelo neke istoričare da govore o terminu „papskog vizantijskog zarobljeništva“. Ovo je zabluda većine, jer su “Grčke pape bili južnoitalijani ili sicilijanci, gde je zaista vladao Grčki narodni jezik i praktično svi oni, kako izgleda, svoje su karijere gradili među rimskim sveštenstvom, tako, bez obzira na njihovo poreklo i iskustvo, osećanje im je rimsko“ (Grčki istok i latinski zapad – Greek East and Latin West, Crestwood, NY: St. Vladimir’s Seminary Press, 2007, p. 79).

[2]Norman Davies, Europe, London: Pimlico, 1996, pp. 288-290.

[3] Judith Herrin, Women in Purple, London: Phoenix Press, 2002, p. 47.

[4] Henry Bettenson and Christopher Maunder, Documents of the Christian Church, Oxford University Press, 1999, p. 52.

[5] Centuries later, in 1242, a pamphlet attributed to Pope Innocent IV corrected this flaw in the theory of papism by declaring that the Donation was not a gift, but a restitution (Charles Davis, “The Middle Ages”, in Richard Jenkyns (ed.), The Legacy of Rome, Oxford University Press, 1992, p. 86.)

[6] Joseph Canning, A History of Medieval Political Thought, 300-1450, London: Routledge, 1996, p. 50.

[7] Canning, op. cit., p. 49.

[8] Luscombe, “Introduction: the Formation of Political Thought in the West”, The Cambridge History of Medieval Political Thought, c. 350 – c. 1450, Cambridge University Press, 1991, p. 166.

[9] A.W. Haddan & W. Stubbs, Councils and Ecclesiastical Documents relating to Great Britain and Ireland, Oxford: Clarendon, 1869, 1964, vol. III, p. 524.

[10] Holland, Millenium, London: Abacus Books, 2009, pp. 30-32.

[11] Peter Heather, The Restoration of Rome, London: Pan Books, 2013, chapter 5.

[12] Herrin, op. cit., pp. 117-118.

[13] Theophanes, in A.A. Vasiliev, A History of the Byzantine Empire, Milwaukee: University of Wisconsin Press, 1958, p. 268.

[14] Quoted in Richard Chamberlin, Charlemagne, Emperor of the Western World, London: Grafton books, 1986, p. 52.

[15] Čemberlen, „Ideal jedinstva“, Istorija Danas, tom. 53 (11), novembar, 2003, str. 57. Ipak su 812 legati cara Mihaila I pozdravili Šarla-Karla Velikog u Ahenu sa titulom „cara“. Dakle od 812, kako i A. Vasiljev kaže, „bilo je dva rimska imperatora, uprkos činjenici da u teoriji i dalje postoji samo jedno Rimsko carstvo“ (op. cit., Str. 268). Postoji zanimljiva paralela u vezi ovog, u teoriji u jednoj hrišćanskoj imperiji sa savremenom Kinom. Tako kada je kineska imperija zapravo podeljena između Kidana i Sunga 1004. god., „da bi sačuvali mit o nedeljivosti u odnosu između dvaju careva, od tada u svoj jezik ubacuju izmišljeni izraz o krvnom srodstvu“ („China in the year 1000“, History for All, vol. 2, issue 6, December / January, 2000, p. 37).

[16] Alcuin, in Stephen Allott, Alcuin of York, York: Sessions Book Trust, 1974, p. 111.

[17] In Wil van den Bercken, Holy Russia and Christian Europe, London: SCM Press, 1999, p. 148.

[18] Herrin, op. cit., pp. 124, 128.

[19] Louth, op. cit., p. 81.

[20] Heter piše: „U osnovi, u ranom srednjem veku pojavljuju se novog tipa manje državne strukture. Bez državne profesionalne vojske, bez opšteg sistematskog oporezivanja zemljoradnika i bez razvijene, makar jedne centralne birokratske strukture, ranofeudalna država progutala mnogo manji procenat BDP nego njen rimski prethodnik. Ukoliko mi možemo prosuditi, to nije imalo nikakve veze sa desničarskim ideologijama i sve što je u vezi sa osnovnom centralnom revizijom, kao i lokalnim vlastima i po svemu sudeći predstavlja grubi fakt, da elita sada ima obavezu aktivne vojne službe, koja će morati svoja draga fizička tela staviti na raspolaganje i izaći na frontalne linije. Važno je, da su sve promene od sviju prihvaćene… da, mnogo teže je bilo ranim srednjovekovnim vladarima da održe u jedinstvu velike geografske oblasti na duži rok.

„Takođe je dalje bila dodatna kritična razlika u vrsti ekonomskih sredstava, kojim je vladar manje ranosrednjovekovne državne strukture raspolagao. Iako su kasniji rimski imperatori bili zemljoposednici u sopstvenom pravu, kao i njihovi karolinški naslednici, ipak su većinu ogromnih poreskih prihoda uzimali za sebe… „(op. cit., p.279).

[21] However, see the life of St. William of Toulouse (+812), for an example of a completely non-acquisitive warrior lord (Living Orthodoxy, vol. V, N 2, March-April, 1983, pp. 3-5).

[22] Lut (Patrick Louth) piše: „Franački dvor dobija latinsku verziju dekreta Vaseljenskog Sabora u Nikeji II u kojima je pogrešno citirana centralna tačka-poenta: umesto definicije da ikonama ne pripada poštovanje obožavanja koje pripada samo Bogu, latinska verzija izgleda da je definisala upravo suprotno, da se ikonama zaista treba klanjati i njima se pripisuje obožavanje koje pripada jedino Bogu. Postoji prostor za nesporazum, pogotovo kada se radi o prevedu teksta, koji je različit, jer su ikonoduli mukotrpno povlačili izraz između oblika obožavanja koje pripada samo Bogu [latrija] i oblika poštovanja [proskinesis] koje dolikuje svetima, jer ovaj izraz nema prirodni leksički ekvivalent [u latinskom] „(op. cit., pp. 86-87).

Kada je Karlo Veliki 792, poslao Akte Sedmog Vaseljenskog Sabora, sa ovim netačnim prevodom engleskom kralju i episkopu, to je britanski dvor shvatio da su Saborski Oci utvrdili, po rečima Simeona Dareme, „da se ikone imaju obožavati, iako su u potpunosti osuđene od strane Crkve Božije“; i tako je učeni Alkuin upravnik Karlove dvorske škole doneo na kontinent negativno mišljenje o britanskoj Crkvi (Haddan & Stubbs, op. cit., pp. 468-469).

[23]See St. Photius the Great, The Mystagogy of the Holy Spirit, translated by Holy Transfiguration Monastery, Boston, Studion Publishers, 1983; “The Filioque: Truth or Trivia?”, Orthodox Christian Witness, March 21 / April 3, 1983.

[24]J. Romanides, Franks, Romans, Feudalism and Doctrine, Brookline, Mass.: Holy Cross Orthodox Press, 1981, p. 31.

[25] Romanides, op. cit., p. 18.

[26] Cf. Charlemagne’s Capitulary on Saxony dating to about 785: “Anyone who, in contempt of Christianity, refuses to respect the holy fast of Lent and eats meat shall be put to death… Any unbaptized Saxon who tries to conceal the fact from his fellows and refuses to accept baptism shall be put to death…“ (in Jean Comby, How to Read Church History, London: SCM Press, 1985, vol. 1, p. 123).

[27] Leontiev, “Vizantinizm i Slavianstvo” (“Byzantinism and Slavism”), in Vostok, Rossia i Slavianstvo (The East, Russia and Slavism), Moscow, 1996, pp. 94-95.

Sa engleskog preveo: Slaviša Lekić