RAT ZAPADA PROTIV ISTOKA

Šta je Novi Svetski poredak i kako se sprovodi agenda zapadnih sila prema pravoslavnim zemljama i Istočnoj Evropi

 

SVET U PREVIRANjU – VEKTOR DELOVANjA SILA ZAPAD-ISTOK

Ujedinjenjem Nemačke i raspadom SSSR-a, nastao je novi politički ambijent u svetu. Jedna super sila se dragovoljno odrekla svoje moći i uticaja u čitavoj hemisferi. Satelitske države, saveznici, konjunkturne ekonomije, zavisna i komplementarna tržišta, ideološki sledbenici i dr., preko noći su ostali prepušteni sami sebi. Četrdesetogodišnje veze pokidale su se kao istruleo konac. U tim društvima su se odmah povampirile unutrašnje protivrečnosti, bilo da je u pitanju Afrika, Istočna Evropa, Balkan, Bliski i Srednji Istok, ili Južna Amerika.

Šta je Novi Svetski Poredak - rat Zapada protiv Istoka

Zemlja koja uspostavlja Novi Svetski Poredak

S druge strane, zapadna alijansa, povezana ekonomskim, finansijskim i vojnim interesima, započela je realizaciju Novog svetskog poretka, sa idejom preuzimanja sfere uticaja u onom delu sveta gde je dominirao SSSR. Pritom su primenjivali bezobzirna sredstva kako bi taj cilj ostvarili. Rusija, politikom koju je zacrtao Solljženicin, to jest u domenu kavkaskih granica, okrenula se svojevrsnom izolacionizmu. Povukla se čak i iz tradicionalne sfere svog uticaja (Balkan, Pribaltik, Istočna Evropa). Usvojivši liberalnu filozofiju merkantilističke ekonomije Zapada, za vrlo kratko vreme (pet godina) Rusija je izgubila nezamislivo bogatstvo (oko hiljadu milijardi dolara), koje se odlilo u ruke nekolicine tajkuna uglavnom jevrejskog porekla. Dok se ona utapala u okean liberalnih fekalija, alijansa zapadnih država preuzimala je, hirurški precizno i neumoljivo, sferu uticaja nekadašnjeg SSSR-a, sa krajnjim ciljem potpunog komadanja Rusije, fizičkog istrebljenja ruskog naroda i stavljanja pod kontrolu svih njenih prirodnih bogatstava. Od 1990. godine, ubijanjem Nikole Čaušeskua i njegove žene, pa preko Iraka, Jugoslavije i dr., horda krvožednih osvajača sa zapada je u svom pohodu jurišala na nezaštićene države i narode. Kako bi prikrili možda najveći osvajački pohod od vremena Džingis kana, osmislili su takozvanu globalističku filozofiju, koja glasi otprilike ovako:

Centri moći u svetu, koji imaju ekonomsku, vojnu i tehnološku prednost, obavljaju transfer sa inferiornim narodima tako što im daju ogledalca i đinđuve, u vidu takozvanih zapadnih vrednosti – privatna svojina, demokratija, ljudska prava, parlamentarne slobode, stranački izbori i tržišno privređivanje – dok od njih uzimaju prirodne resurse i profitna preduzeća, u koje su generacije ulagale pamet, trud i novac. Na taj način inferiorni narodi gube osnovne uslove za život, ali zato dobijaju bižuteriju kojom će se okititi i ogledalca kako bi se divili svojoj nakinđurenosti.

Tamo gde nisu prolazili trikovi, primenjivala se vojna opcija (Irak, Srbija, Libija). Vektor političkog i vojnog delovanja odvija se u smeru zapad-istok. Praktično vidimo da je na delu rat Zapada protiv Istoka, sa idejom potčinjavanja, istrebljenja i pljačke.

Planeri Novog svetskog poretka kombinuju metode delovanja, od zavadi pa vladaj, ucenjivanja uticajnih ljudi, potkupljivanja političke, vojne i intelektualne elite, pa do zastrašivanja vojnim dejstvima, ali i njihovoj primeni.

Sa nestankom istočnog ideološkog, ekonomskog i vojnog bloka kod njenih bivših država-članica došlo je do političkog okretanja tradicionalnim saveznicima. Isto se događalo i u Jugoslaviji – Slovenija i Hrvatska se okretala Nemačkoj, muslimani muslimanima na Bliskom i Srednjem Istoku (kao i Nemačkoj i Americi), dok su Srbija, Crna Gora i Makedonija pokušale da se okrenu Rusiji, i pravoslanim državama uopšte. Međutim, ruski liberali su u tom periodu sprovodili kominternovsku politiku prema Srbiji, i na taj način sasvim išli na ruku zapadnim osvajačima. Samo metodom zavadi pa vladaj Zapad je mogao da sprovede svoje planove na Balkanu, te je zato izazvao građanski rat na prostorima bivše Jugoslavije. Tako nešto nije bilo teško sprovesti uzimajući u obzir neraščišćene račune iz prošlosti među narodima koji su sačinjavali SFRJ.

Glavna meta za odstrel bila je Srbija. Nikako ne treba smetnuti s pameti da su se rušenjem berlinskog zida zapadni narodi ujedinili pod ideologijom osvajanja sveta i deobe plena. U tom ratu mi smo ostali sami (Smilja Avramov, Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije, mada mislim da je ispravnije reći Srbije). Ratovali smo kako protiv neprijateljskih nam naroda iz okruženja tako i protiv NATO alijanse. Osim toga, Srbi su jedini narod, između svih ostalih na prostorima SFRJ, koji je od početka raspada zemlje rušio sopstvenu vlast. Dok su svi ostali narodi bili uz svoju vlast, sa ciljem da se izbore za svoj interes, mi smo rušili sopstvenu vlast, valjda sa idejom da ne isteramo svoj interes. Pritom su na čelu takozvane opozicije bili osvedočeni agenti stranih obaveštajnih službi, Vuk Drašković, Zoran Đinđić, Dragoljub Mićunović, da nabrojim samo najpoznatije, a njihove stranke bile su ekspoziture subverzivnog delovanja protiv naroda i države.

Cilj zapadnih sila bio je da onemogući zbližavanje takozvanih pravoslavnih zemalja i naroda, zatim da ih raskomada, stvarajući u tom smislu klin državu u srcu pravoslavnog sveta, Veliku Albaniju.

Najčešći glup komentar na krvavi raspad SFRJ odvija se u pravcu poređenja mirne podele Češke i Slovačke na dve države. Međutim, samo politički neuk čovek može da pravi takva poređenja. Češka se graniči sa Nemačkom, pa je samim tim ma kakva varijanta građanskog rata bila isključena. Pride tome, jak uticaj katoličke crkve dodatno je garantovao mirnu podelu. Za razliku od njih, Srbija je međa vizantijske baštine, a svojim biološkim i verskim prisustvom na prostorima katoličkog sveta mogla je da širi opasan uticaj, kao i da ozbiljno zasmeta, ruskim uticajem, osvajačkim planovima zapadne alijanse – a to je vojno prisustvo i stvaranje marionetske vlasti. Od 2000-te godine na ovamo imamo primere marionetskih vlasti koje vode kontinuiranu politiku bez obzira na vladajuću garnituru ili stranački program.

Što se tiče SSSR-a njen mirni raspad se odvijao po planovima i kontroli CIA-e. Činjenica da je SSSR bila nuklearna sila samo po sebi govori da njen raspad nije smeo da se prepusti slučaju.

Stara je izreka da život ne traje jedan dan, a istorijski život naroda ne traje jednu godinu. Međutim, bez obzira na činjenicu što zemlje istočnog bloka nisu vodile rat protiv zapadnih sila, one su svedene na privezak-države, a, gledano u skoriju budućnost, može slobodno da se kaže da im preti nestanak. Iako nisu trpele razaranja NATO bombi, osiromašile su usled pljačke zapadnih korporacija i banaka, pod maskom tranzicije. Otud možemo da uočimo fenomen velikog broja emigranata u zapadnom svetu, koji se izražava cifrom od barem dvadeset miliona, ako ne i više, iz Poljske, Rumunije, Slovačke, Litvanije, Letonije, Estonije, Ukrajine, Rusije, Bugarske, Makedonije, Srbije, BiH, itd. Iako je ovo opšte poznat podatak, ciljano sam poimence pobrojao te države kako bi se u svesti istakla ideja šta leži u osnovi stvari. Postavlja se pitanje kako taj svet može da apsorbuje ogroman broj radne emigracije iz Istočne Evrope (a gde je emigracija iz drugih delova sveta: Arabija, Afrika, Azija, Južna Amerika, što čini barem još dvadeset miliona ljudi?!), a da ne ugrozi svoju socijalnu ravnotežu? Odgovor je jednostavan – ne može nikako!

Prosto naprosto je očigledno da zapadni svet upada u haos socijalnih protivrečnosti, nezadovoljstva i previranja. Razlog tome je korporativna politika profita, koja ne mari za socijalnu ravnotežu. Naprotiv, njoj haos odgovara. Emigracija obara cenu rada, pa samim tim korporacije dodatno profitiraju (primer Poljaka i Rumuna u Evropi, Americi i Kanadi.); socijalni haos proizvodi kriminalno ponašanje, ali korporacije i takvo ponašanje uklapaju u svoj interes – jeftina radna snaga u zatvorskim fabrikama. Trebalo bi da se zapitamo, kolika je moć zapadne ideologije kad ona uspeva da bez ispaljenog metka, za deceniju do dve, uništi narode i države milenijumskog trajanja? Posredstvom obojenih revolucija, liberalne filozofije, demokratskog uređenja i sl., dolazi do potpunog iskorenjivanja naroda i država, kao što buldožer iskorenjuje prašume i domoroce južnoameričkih i afričkih prostranstava.

Dakle, čak i one zemlje koje su izbegle rat, pogotovo zemlje istočno-pravoslavnog sveta, osuđene su na propast (primer Bugarske, Makedonije, Grčke).

Kad su ujedinjene zapadne horde krenule u osvajački pohod, nisu imale težak zadatak zato što su nasuprot njih stajale pojedinačne i slabe države, kao i društva opterećena unutrašnjim protivrečnostima, bremenitim nasleđem prošlosti, i sl. Već sam naveo da su ekonomije tih država bile zavisne od ekonomije čitavog sistema sovjetskog bloka država, koje su uspešno funkcionisale kao deo celine. Tako je bilo i sa tržištem, finansijama, kulturom, bezbednosnim službama itd. Uzmimo za primer moguće samoukidanje SAD-a kao super-sile. Čitav lager država koji uspešno funkcioniše u okviru tog sistema za vrlo kratko vreme bi se urušio i potpao pod sferu uticaja, recimo, Kine. Izolovane ekonomije negdašnjeg sovjetskog bloka država nisu mogle da produkuju potrebna sredstva koja bi održavala standard zajednice. Takođe ni bezbednosno nisu mogle da pruže ozbiljan otpor tehnološki nadmoćnijoj alijansi zapadnih sila (primer Iraka, Rumunije, Srbije, Libije, itd.). Pritom osvajač koristi metod podsticanja unutrašnjih protivrečnosti, čime razara društveno tkivo i mogućnost zdušnog otpora realnoj pretnji (U Srbiji protivrečnost ide po liniji četnici i partizani, komunisti i demokrate, osim brojnih drugih.). Tamo gde nisu primenjivali vojna sredstva, izazivali su građanske ratove, ulično rušenje vlasti, ili, u najvećem broju slučajeva, stvarali su ekonomije potpuno zavisne od njihovog ekonomskog i finansijskog sistema, dovodeći ih na taj način u kolonijalan položaj (Bugarska, Rumunija, Poljska, pribaltičke države, itd.).

***

Suma sumarum rečeno, planovi i metodi osvajačkih hordi Zapada su, između ostalog, usmereni na to da se slovenski svet proredi, sa posebnim akcentom na istočno- pravoslavni. Hoće li moći da se izbegne rat širih razmera slovenskih naroda na severozapadu Evrope (Poljaci, pribaltički Sloveni, ukrajinski unijati protiv Rusa pravoslavne veroispovesti)? S druge strane, može li da se spreči stvaranje Velike Albanije, koja će vrlo prilježno raditi na uništenju istočno-pravoslavnih naroda? Činjenica je da slovenski narodi naseljavaju, po prirodnim resursima gledano, najbogatija područja Evrope. Međutim, po civilizacijskim i tehnološkim standardima oni su daleko ispod mogućnosti svojih resursa. To je nažalost paradoks svih paradoksa. Ekonomskim, finansijskim, vojnim, socijalnim i srodnim iscrpljivanjem ta prostranstva, kao i bogati resursi, došli bi u posed zapadne alijanse. Čin te drame se upravo odvija pred našim očima.

Srbija nije velika sila, a pogotovo nije nuklearna. Ako nam treba žrtveni jarac, kojim ćemo opravdati svoju objektivnu nemoć u borbi protiv stostruko jačeg protivnika, prinesimo ga na oltar (Slobodan Milošević). Dok je Srbija deset godina krvarila, boreći se sa tridesetoglavom aždajom, ruski medved je vidao rane i prikupljao snagu u pećini svog izolacionizma. Kad se vratio u svetsku arenu oporavljen, mi smo već bili zgaženi gvozdenom čizmom NATO alijanse. Možemo li dobiti potrebno vreme da revitalizujemo iscrpljen i izranjavljen društveni organizam? Hoće li nam ga Rusija omogućiti?

Srbija nije toliko slomljena vojnim porazom koliko razornim delovanjem petokolonaške svesti i izdajničkog mentaliteta. Nesposobnost da obrazujemo svesrpski identitet gura nas u večite deobe. Ulazimo u pakt sa đavolom samo da bismo doakali svom sunarodniku zato što je on Hercegovac, Kosovar, Prečanin, Bosanac, Šumadinac, Crnogorac, karađođevićevac, obrenovićevac, četnik, partizan, ljotićevac, nedićevac, to jest sve drugo samo nije Srbin.

Pa, ko smo, zaboga, mi Srbi?

. . .

(Autor teksta nam je za sada nepoznat, tekst je Redakcija dobila mailom od jednog čitaoca bio nam zanimljiv za objavljivanje kao malo drugačije geostrategijsko gledanje na političke procese u svetu)