SUDJENJE ISUSU HRISTU

Kako su jevreji i rimljani sudili Isusu Hristu i po kom osnovu su ga osudili nevinog. Koji su sve bitni elementi optužnice i presude koja je bila nelegalna i po judejskom i rimskom pravu

 

SUĐENjE ISUSU – PRAVNI ASPEKTI

Rezime

Autor se bavi pravnim aspektima suđenja Isusu Hristu. Najpre navodi istorijske izvore i svedočanstva o ovom suđenju, kao i istorijske prilike u Judeji tog vremena. Potom daje pregled jevrejskog prava i funkcionisanja jevrejskog pravosuđa i razgraničava njegove nadležnosti i nadležnosti rimskog pravosuđa, pošto je Judeja 6. godine n.e. izgubila autonomnost i postala rimska provincija. Pozivajući se na postojeće izvore, autor opisuje hapšenje i ispitivanje Isusa i suđenje pred najvišim jevrejskim sudom i, potom, prvo suđenje pred državnim upraviteljem Pilatom, pred Irodom i, na kraju, poslednje sudenje pred Pilatom. Pošto nijedna od ključnih tačaka optužnice nije dokazana (huljenje na Boga, lažno mesijanstvo, stvaranje ilegalne organizacije, poziv na pobunu protiv rimskog cara, samozvano proglašenje za cara), Pilat je oslobodio optuženog, ali je pod pritiscima i pretnjama tužilaca promenio odluku. U epilogu autor ukazuje na pravne posledice ove nepravedne i iznuđene osude, ali i na njen viši smisao i ispunjenje Božanske pravde.

Sudjenje Isusu Hristu u Jerusalemu - pravni aspekti sudjenja - Hrist pre Irodom

Sudjenje Isusu Hristu pred Irodom – fresma manastir Stavronikita, Sveta Gora

Suđenje o kome je reč dogodilo se u Palestini u prvom veku naše ere (ili u prvom veku posle Hrista!). Čini se da akteri ovog događaja (sa izuzetkom optuženog), nisu bili svesni koliko veliko interesovanje će on buditi u vekovima koji će uslediti. Da li je u pitanju neobičan sticaj okolnosti, ili postoje dublji razlozi zbog kojih ovo suđenje i danas privlači pažnju mnogih – pitanje je koje vredi razmotriti.

U sudskim arhivima nećemo naći zapisnik o ovom suđenju – razlog je jednostavno taj što je od tada prošlo mnogo vremena. Verovatno je da ga ni oni koji su mogli sačuvati zapise o ovom događaju nisu smatrali važnijim od bilo kog drugog suđenja. Čovek koji je bio optužen nije nosio na sebi nikakve dokaze o visokom poreklu, važnosti ili položju. Istina, optuživali su ga da pretenduje na presto i ustaje protiv tadašnje dominacije Rima u Palestini. Osnovanost te optužbe razmotrićemo kasnije.

Ovo su razlozi zbog kojih smo ograničeni na relativno mali broj istorijskih dokumenata o ovom suđenju. Možemo im dodati i činjenicu da je grad Jerusalim, u kome se sve odigralo, za nešto više od četrdeset godina nakon toga događaja bio gotovo do temelja razrušen i spaljen.

Istorijski izvori o sudjenju Isusu Hristu

Osnovni izvori podataka u vezi sa ovim suđenjem su četiri jevanđelja, četiri opisa Isusovog života. Ostali izvori su kratki i fragmentarni. Tako Tacit u jednoj rečenici pominje kako su hrišćani dobili ime po Hristu (kako su već u prvom veku nazivali Isusa), koji je u vreme imperatora Tiberija i prokuratora Poncija Pilata bio osuđen na smrt. (Annalium 15.44) Josif Flavije u nekoliko rečenica sumira čitav Isusov život, pa između ostalog kaže: „Nakon što ga je Pilat, na tužbu naših uglednijih ljudi, kaznio smrću na krstu, njegovi sledbenici ga ne napustiše…“ (Antiquitatum judaicarum 18.3.3). Ovom Flavijevom izveštaju mnogi osporavaju autentičnost.

Detalje suđenja nalazimo jedino u jevanđeljima. Ovima neki osporavaju istoričnost, budući da su u njima sadržana i mnoga čuda koja je Isus činio. Ali ko može tvrditi da se ona nisu dogodila? Čuda se i danas događaju. Nekima od njih možda bi se mogli pronaći i prirodni uzroci, pa je teško povući granicu između prirodnog i natprirodnog. I prirodne pojave u sebi sadrže toliko čudesnog i neobjašnjenog, pa ipak ih kao takve prihvatamo. Odsustvo predrasuda obezbeduje nepristrasnost u istraživanju bilo kog predmeta, pa i u istraživanju autentičnosti i verodostojnosti jevanđelja. Ne pretendujući da se bavimo tako obimnim poslom, osvrnućemo se samo na jednu često navodenu primedbu u vezi s jevanđeljima.

Primedba kojom neki osporavaju istinitost i istoričnost jevanđelja je činjenica da su ih pisali Isusovi sledbenici, njegove pristalice. Međutim, ne bi bilo pravično pretpostavljati pristrasnost ovih ljudi. Takođe, analizirajuci njihove zapise možemo videti da jevanđelja prilično prozaično opisuju sve što se događalo u vezi sa Isusovim životom i javnim radom (od toga donekle odstupa Jovanovo jevanđelje, koje se više usredsređuje na Isusove reči i njegove dijaloge s ljudima, kao i izjave i reakcije ljudi, manje na same događaje). Jevanđelisti vrlo malo komentarišu i daju vrednosne iskaze o različitim ljudima i događajima. Gotovo uopšte ne nalazimo kvalifikacije ljudi, ni Isusovih prijatelja, ni njegovih neprijatelja. S druge strane, navedeni događaji predstavljaju njegove učenike sa svim njihovim ljudskim slabostima – naglošću, neverstvom, kukavičlukom, slavoljubljem, nedostatkom duhovnog razumevanja, kao i jakim predrasudama prema ljudima koji nisu njihove vere i nacije (Isus im je na ovaj problem često, s puno ljubavi ukazivao). Isusovi neprijatelji, s druge strane, ne kvalifikuju se kao zločinci, ili licemeri (osim što ih je Isus nazvao licemerima, sami jevanđelisti nisu ništa komentarisali). Oni nisu predstavljeni kao monstrumi, niti ljudi bez savesti. Jevanđelista Jovan, na primer, opisuje duboku uznemirenost članova najvišeg sudskog veća (koje je kasnije osudilo Isusa na smrt) povodom čuda koje je Isus činio: „Šta ćemo činiti? Čovek ovaj čini mnoga čudesa.“ (Jovan 11,47) Drugim rečima, pitali su se: „Kako možemo osuditi na smrt čoveka koji čini takva čuda?“ A sa druge strane, pribojavali su se da, ako ne reaguju, „svi će ga verovati, pa će doći Rimljani i pokoriti nam zemlju i narod“ (Jovan 11,48).

Mogli bismo navesti i mnoge druge, upadljivo autentične reakcije ljudi, i Isusovih neprijatelja. i njegovih sledbenika. Jevanđelja ne slikaju događaje u crno-beloj tehnici. Zato bi bilo prirodno pretpostaviti njihovu autentičnost i verodostojnost, pre nego ih poricati. Interesantno je osvrnuti se na reči jevanđeliste Luke, na početku njegovog jevanđelja: „Budući da mnogi počeše opisivati događaje koji se ispuniše među nama… namislih i ja, ispitavši sve od početka, po redu pisati tebi, čestiti Teofile…“ Luka je bio svestan svoje velike odgovornosti i potrebe da zauzme kritički stav o svemu što je čuo (i video – budući Isusov savremenik), i da sve brižljivo preispita. Novija istorijska otkrića potvrdila su veliku preciznost raznih istorijskih i geografskih podataka koje je Luka navodio, kako u jevanđelju, tako i u knjizi Dela apostolska, koja je takođe ušla u kanon Novoga zaveta. (Božidar Lazić, Biblija – koliko joj možemo verovati; predavanje: Kulturni centar, Politehničke akademije, Beograd, 22.04.2004.)

U prilog autentičnosti teksta jevanđelja koji je došao do nas svedoči i preko 24000 pronadenih, delimičnih ili kompletnih, kopija Novoga zaveta. Po tome je Novi zavet na prvom mestu između svih dokumenata iz starih vremena. Poredenja radi, druga po broju pronađenih kopija je Homerova Ilijada sa 643 pronađene kopije. U prilog verodostojnosti govori činjenica da su sve knjige Novoga zaveta napisane 40 do 65 godina nakon Isusove smrti, dok su, na primer, Budine reči napisane 500 godina posle njegove smrti. Najstarija pronađena delimična kopija Jevanđelja po Jovanu je nastala na prelazu u 2. vek (tzv. egipatski papirus), dok većina kopija Novoga zaveta datira iz 3. i 4. veka, pa je vremenski raspon između originala i pronađenih kopija od 30 do 350 godina; (kad imamo u vidu velika progonstva prvih hrišćana, praćena spaljivanjem njihovih spisa, ne treba da nas čudi što nema pronađenih kopija iz veka). Za razliku od njih, najstarija pronađena kopija Homerove Ilijade je 500 godina mlađa od svoga originala. Ovaj raspon kod Cezara i Tacita iznosi 1000 godina, kod Platona 1200, a kod Demostena 1300 godina; ipak se njihovim delima ne osporava autentičnost. (Jovan Ilijev, Ateizam ili Hrišćanstvo, str. 303,304; Caligraph, 2001.) Takođe je veliki stepen saglasnosti između različitih kopija, pa se procenjuje da je, od 1000 reči Novoga zaveta koji danas imamo, u proseku 999 autentičnih. (Božidar Lazić, Biblija – koliko joj možemo verovati; predavanje; Kulturni centar, Politehničke akademije, Beograd, 22.04.2004.)

Biblija (a s njom i jevanđelja) je „važan istorijski dokument, značajan izvor istorijskih nauka“. (Andrija Gams, Biblija u svetlu društvenih borbi, Naučna knjiga, Beograd 1988; str. 7)

Na kraju svoje kritike teorije profesora Licmana, po kojoj je izveštaj Markovog jevanđelja o Isusovom suđenju pred najvišim jevrejskim sudom neistoričan, dr Ivo Milić, profesor Pravnog fakulteta u Subotici, zaključuje: „Između evanđelja, istorije i rimskog prava nema protuslovlja“. („Proces Isusov“ u najnovijoj nauci-kritika teorije profesora Hanca Licmana, 1932, štamparija „Globus“, Subotica; str. 7)

Istorijska pozadina sudjenja Isusu Hristu

Isus je rođen u krilu jevrejskog naroda, u to vreme pokorenog od Rimljana. Specifično za Jevreje bila je njihova vera u jednoga Boga, tvorca, zakonodavca i vrhovnog sudiju. Verovali su da se Bog otkrio njihovim precima i usvojio ih da budu Njegov narod, svet i izdvojen od svih ostalih. Verovali su i da im je otkrivena Božja volja u spisima ljudi koji su prenosili Njegovu poruku. Zajednički naziv za ove spise su „pisma“, i ona sačinjavaju ono što se danas naziva Stari zavet, ili Jevrejska Biblija, ili Sveto pismo Staroga zaveta.

Bitno je reći i to da je prema Svetom pismu hram u Jerusalimu, izgrađen na brdu Sion, bio mesto koje je Bog izabrao da u njemu otkriva svoju slavu. (Psalam 78,68; 135,21) To je bilo ujedno i jedino mesto gde su se po zakonu mogle prinositi žrtve. (5. Mojsijeva 12,5.6.13.14) Što se tiče javnih bogosluženja, ona su se Održavala i u tzv. sinagogama; međutim, jerusalimski hram je bio mesto njihovih verskih sabora, gde se čitav narod okupljao za velike praznike. Hram je bio ponos čitave nacije. „Tko ne vide izgrađeno Svetište, taj raskošne građevine nikada nije video“. (Gemara, Suka, 51/b) Čak su se i Isusovi učenici divili hramu. (Marko 13,1; Luka 21,5)

Jevreji su verovali da Biblija proriče dolazak Mesije (pomazanika), vladara koji će doneti večni mir i blagostanje celoj naciji i koji će vladati „od mora do mora i od rijeka do krajeva zemaljskih“, kome će se klanjati „svi carevi, svi narodi biće mu pokorni“. (Psalam 72,9-11) Na to su bile usredsređene njihove nade. Istorijska je Činjenica da je u Isusovo vreme očekivanje Mesije bilo veoma rašireno, što je bilo i razumljivo, s obzirom na teške društvene i političke prilike. S druge strane, opadanje sile Izrailja uveravalo ih je da je blizu dolazak Izbavitelja. U Pismu je stajalo: „Palica vladalačka neće se odvojiti od Jude, niti od nogu njegovih onaj koji postavlja zakon, dokle ne dođe onaj kome pripada, i njemu će se pokoravati narodi“. (1. Mojsijeva 49,10) U ovome su Jevreji mogli naći osnovu za svoje verovanje da će Mesija pokoriti sve narode, dakle, osloboditi ih i rimskog jarma. O takvom verovanju svedoče i reči Isusovih učenika, razočaranih nakon njegovog pogubljenja: „A mi mišljasmo da je on onaj koji će izbaviti Izrailja“. (Luka 24,21) Jevanđelja beleže i to da se Irod Veliki, koji je vladao Palestinom u to vreme (kao vazal Rima), pobojao glasova o rođenju Mesije, koji su stigli do njegove palate, u vreme kada se Isus rodio. Irod je ovoga video kao potencijalnog suparnika; mislio je da se i ovog pretendenta na presto oslobodi na način na koji je to obično činio – likvidacijom. (Matej 2,3.16) I sami Rimljani su se bojali glasova o Mesiji i bili u pripravnosti. Zato su se i jevrejske vođe pribojavale da, ako ne preduzmu ništa protiv Isusa, „svi će ga verovati, pa će doći Rimljani, i pokoriti nam državu i narod“. (Jovan 11,48)

Pomenuta verovanja bila su uglavnom zajednička svim Jevrejima. Ipak, među njima su se formirale različite verske grupacije, među njima tri glavne, koje navodi i Josif Flavije: fariseji, sadukeji i eseni. (Judejski rat 2,8,2)

Isus se nije uklapao u pomenuta jevrejska mesijanska očekivanja. Ipak, uživao je izvesnu popularnost, jer je saosećao s ljudima – naročito s onim od društva odbačenim i prezrenim. (Matej 9,11; Luka 15,1.2) Družio se s njima, lečio ih, poučavao. Jevanđelja beleže česte sukobe Isusove sa verskim i narodnim vođama toga vremena. Verovatno je da je Isusov ugled u narodu rastao na štetu njihovu. Isus je i svojom naukom i životom umanjivao autoritet fariseja, čije propise nije poštovao. (Luka 11,38; Matej 9,14.15; 15,2.20; Marko 2,18.19) Pred kraj svoga života otvoreno je osudio učenje i praksu fariseja i tzv. književnika – učenih tumača svetih spisa. (Matej 23; Marko 12,38-40; Luka 20,46.47)

S druge strane, Isus se morao zameriti i sadukejima – njegovo učenje o vaskrsenju i o službi anđela bilo je u suprotnosti sa njihovim. (Marko 12,18; Matej 18,10; Dela apostolska 23,8) S druge strane, vodeći sveštenici, kao i prvosveštenik, bili su sadukeji (Dela apostolska 5,17), i oni su bili najodgovorniji za trgovinu u hramu – praksu kojoj se Isus usprotivio najmanje dva puta – na početku i na kraju svog javnog rada. (Jovan 2,14.15; Matej 21,12; Marko 11,15)

Eseni se ne pominju u Novom zavetu, što je razumljivo s obzirom na to da nisu bili uticajni, a i zbog svoje izolovanosti. Neki smatraju da je Isus pripadao esenima; međutim, njegov život, opisan u Novom zavetu, znatno je odstupao od esenskih običaja, kako ih opisuje Flavije. (Judejski rat 2,8)

Jevrejsko pravo u Isusovo vreme

Osnovni izvor jevrejskog prava je bila Tora, koja se sastojala iz pet Mojsijevih knjiga, koje su ušle u kanon jevrejske i hrišćanske Biblije, tj. Starog zaveta. U postvavilonskom periodu (od 5. veka p.n.e), razvijalo se zakonodavstvo, koje je bilo zasnovano, ili je bar pretendovalo da bude zasnovano, na Tori. Tako se u Mišni pokušava objasniti mnoštvo kasnije nastalih propisa odredbama Mojsijevog zakona. Tako se, na primer, objašnjava zašto se Veliki Sinedrion sastoji od sedamdeset i jednog člana, zašto se tzv. mali sinedrioni sastoje iz dvadeset tri, a najmanji sudovi od tri člana; takođe, zašto se za krivo svedočenje kažnjava na način na koji se kažnjava itd. (Mišnah, Sanhedrin 1,6; Makkoth 1) No izneta objašnjenja se često zasnivaju na veoma slobodnom tumačenju, pri kojem se činjenice iz jednog konteksta ubacuju u sasvim drugi. Zato je ponegde velika udaljenost između izvornih principa iznetih u Tori i onih iznetih u Mišni. Kako je Gemara nastala prikupljanjem tradicionalnih tumačenja Mišne, to je još veći raskorak između Tore i tradicije u ovom slučaju.

Veliki Sinedrion predstavljao je najviši jevrejski sud. Njegova nadležnost je, u vreme jevrejske samostalnosti, prevazilazila nadležnost „običnih“ sudova, pa i tzv. malih sinedriona. Dok su za suđenje većim prestupima, koji se kažnjavaju smrću, „obični“ sudovi bili nenadležni (Mišnah, Sanhedrin 1,4), u slučaju kada se sudilo čoveku koji je optužen da se žažno naziva prorokom, ni mali sinedrioni nisu bili nadležni (Mišnah, Sanhedrin 1,5). Još neki sudski i upravni poslovi od nacionalnog interesa bili su u isključivoj nadležnosti Velikog Sinedriona.

Ovo pravo primenjivalo se i u vreme vladavine Rimljana. Naime, „Rimljani su u provincijama ostavili manje-više netaknut sistem organizacije sudova, pa utoliko i pravo, koje se primenjivalo na celokupno stanovništvo provincija (izuzev Rimljana). Ono je tretirano kao ius gentium – „pravo (pokorenih) naroda“, i primenjivalo se uz staranje peregrinskog pretora“. (Sima Avramović, Opšta pravna istorija – stari i srednji vek; Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu – Centar za publikacije i „Dosije“, Beograd 2000.)

Međutim, u Isusovo vreme Judeja je izgubila onu autonomiju koju je uživala do 6. godine naše ere, kada je od etnarhije u okviru rimskog carstva bila pretvorena u rjmsku provinciju (Judejski rat 2,8,1; 2,9,1). U provincijama je važilo pravilo: „Oni koji upravljaju celinom provincije imaju pravo života i smrti i prepuštena im je vlast slanja u rudnike“ („Qui universas provincias regunt, ius gladii habent et in metallum dandi eis permissa est“ – Ulpianus, D.. 1,18,6,8). To je značilo da su domaći sudovi gubili pravo da osuđuju na smrt. Ovo pravilo, doduše, poznavalo je i svoje izuzetke. (Dr Ivo Milić: „Proces Isusov i replika prof. Licmana“, Mjesečnik, 1939. sveska 5, str. 236; god. LXX) Zato je od interesa sledeći detalj iz Jovanovog jevanđelja: kada su jevrejske vlasti Isusa odvele rimskom namesniku i sudiji Pilatu, i ovaj im rekao: „Uzmite ga vi i po zakonu svojemu sudite mu“, odgovorili su: „Mi ne možemo nikoga pogubiti“ (Jovan 18,31).

Da nije postojala tzv. kapitalna jurisdikcija Sinedriona u Isusovo vreme, svedoči i drugi događaj opisan u Jovanovom jevandelju, kada su jevrejske vođe („književnici i fariseji“) doveli pred Isusa ženu uhvaćenu u preljubi i pitali ga: „… Mojsije nam u zakonu zapovjedi da takove kamenjem ubijamo; a ti šta veliš?“ Ovo su rekli, kako Jovan komentariše, „kušajući ga, da bi ga imali za što okriviti“. (Jovan 8,4-6) Naime, ukoliko bi Isus odgovorio da ne treba da kamenuju ženu uhvaćenu u preljubi, mogli bi ga, kao mnogo puta do tada, optužiti da ne poštuje Mojsijev zakon. (3. Mojsijeva 20,10) Ukoliko bi odgovorio da je treba kamenovati, mogli bi ga tužiti rimskim vlastima, jer su samo one imale pravo osudivati na smrt. Videćemo da se u optužbi protiv Isusa, kasnije iznetoj pred Pilatom, upravo tvrdi da Isus „otpađuje narod“, tj. da ustaje protiv rimskih vlasti. U svetlosti te činjenice postaje još jasniji ovaj događaj koji Jovan opisuje; zbog toga i argument u prilog nepostojanju kapitalne jurisdikcije Sinedriona dobija na snazi.

Da je Sinedrion mogao osuditi na smrt, teško bismo mogli objasniti zašto su vodeći sveštenici toliko dugo oklevali da to učine. Po izveštajima jevanđelja, oni su još od početka Isusove misije bili neprijateljski raspoloženi prema njemu i „gledali su da ga ubiju“. (Jovan 5,16) Optuživali su ga, između ostalog, da krši četvrtu zapovest Dekaloga (2. Mojsijeva 20), time što je lečio subotom. Ta optužba bila bi dovoljna da posluži njihovim namerama da ga osude na smrt, da su imali ovlašćenja za to. (2. Mojsijeva 31,14; 4. Mojsijeva 15,35)

Ipak, ima onih koji smatraju da je Sinedrion imao kapitalnu jurisdikciju. Navešćemo dva osnovna argumenta koja se navode u prilog ovome. (Alan Watson: The Trial of Jesus; University of Georgia Press, 1995, p. 204, note 13.32) Prvi se nalazi u Jevrejskim starinama, delu Josif Flavija: „Da zadovolji tvrdoću svoga srca, mislio je Anan (tadašnji veliki sveštenik) da ima povoljnu priliku sad kad je Fest (guverner Judeje) umro, a Albin (novi od cara postavljeni guverner) još nije stigao. On dakle sazva Veliko Veće na sud i izvede brata Isusa, koga zovu Hrist, po imenu Jakova, uz još neke druge, optuži ih kao kršioce zakona i dade ih osuditi na smrt kamenovanjem. To je jako ozlovoljilo i najrevnosnije i zakonu odanije građane, i oni poslaše potajno izaslanike do kralja i zamoliše ga neka Ananu pismeno naloži da se ubuduće kani takovih dela, jer je i sada bio sasvim u nepravu. Nekoji od njih pođoše štaviše u susret Albinu, koji je dolazio iz Aleksandrije i opomenuše ga da Anan bez njegovog odobrenja nije nikako smeo da sazove Veliko Veće na suđenje; po toj žalbi pisao je Albin u jakoj srdžbi pismo Ananu, u kome mu je zapretio zasluženom kaznom. Isto tako ga je kralj Agripa zbog toga svrgnuo sa časti već iza tri meseca i postavio Isusa, sina Damnejeva, za njegova naslednika.“ (Antiq. 20.9.1; navedeno prema: Dr Ivo Milić: „Proces Isusov i replika prof. Licmana“, Mjesečnik, 1939. sveska 5, str. 234; god. LXX) Iz navedenog se jasno vidi da je prvosveštenik iskoristio smenu upravitelja da učini ono što po zakonu nije smeo. Zato je neosnovano iz ovoga zaključivati da je Sinedrion imao kapitalnu jurisdikciju. Staviše, iz ovoga saznajemo da je Sinedrion bio toliko nesamo-stalan u svom radu da je i za samo sazivanje veća bila neophodna dozvola upravitelja. Ovo je jedini slučaj koji Josif Flavije pominje u svojoj istoriji, od 6. godine (kad je Judeja pretvorena u rimsku provinciju) do 70. godine (kad je razoren Jerusalim), da je Sinedrion doneo smrtnu presudu. (Ivo Milić, „Proces Isusov“ u najnovijoj nauci – kritika teorije profesora Hanca Licmana, 1932, štamparija „Globus“, Subotica, str. 6)

Drugi, i jedini ozbiljan argument u prilog kapitalne jurisdikcije Sinedriona, nalazimo u knjizi Dela apostolska, gde se spominje slučaj kamenovanja Stefana (koji je bio jedan od Isusovih učenika, kao i đakon u prvoj hrišćanskoj zajednici), nakon suđenja pred Sinedrionom. (Dela 7,58-60) Ovo kao da osporava činjenicu da Sinedrion nije mogao u to vreme osuditi na smrt. Međutim, ako pažljivo čitamo izveštaj u Delima apostolskim, videćemo da je članove Sinedriona na ovaj čin pokrenula velika mržnja, pa je kamenovanje izvršeno u afektu, bez ikakvog izjašnjavanja o krivici i pre donošenja zvanične presude. Zato nije neosnovano pretpostaviti, s obzirom na sve druge pokazatelje, da je ovo delo učinjeno van svakog zakona. Emilijan Čarnić pokušao je da ovo objasni aktuelnim prilikama u Judeji: „Izgleda da su (članovi Sinedriona) iskoristili priliku kada je umesto Pontija Pilata za namesnika došao neiskusni Marcel, a njegov pretpostavljeni legat Sirije Vitelius bio smenjen i pozvan u Rim da se brani od optužbi, koje je Sinedrion protiv njega podneo“. (Dela apostolska (komentar), izdavačka kuća Šumadijske eparhije „Kalenić“, 1989, str. 35)

Ivo Milić navodi i logični argument u prilog nepostojanju kapitalne jurisdikcije Sinedriona: takvo ovlašćenje bi se moglo zloupotrebiti protiv domaćih pristalica rimske vlasti. Ova opasnost je bila naročito velika u Judeji, „gde se vera identifikovala sa narodnošću i državom i gde su sveštenici i starešine, koji su vršili i sudijsko zvanje, bili najzagriženiji predstavnici jevrejskog nacionalizma i nosioci makabejske misli protivu rimskog okupatora.“ (Ivo Milić, „Golgota i pravo“, Beograd, 1922, Štamparija „Mirotočivi“, str. 13) Kao što smo već rekli, Rimljani su se pribojavali jevrejskih mesijanskih očekivanja, naročito zastupljenih među farisejima, koji su zajedno sa sadukejima učestvovali u radu Sinedriona. (Dela apostolska 23,6)

I sama činjenica da su Rimljani postavljali i smenjivali poglavare svešteničke govori u prilog nesamostalnosti jevrejskog sudstva. Tako je npr. 7. godine naše ere Kvirinije postavio za prvosveštenika Anu, koji je bio tast Kajafe, prvosveštenika u vreme suđenja Isusu. (Ernest Renan, Život Isusov, Prosvjetna biblioteka, Zagreb, 1921. str. 218)

No, bez obzira na njegovu umanjenu nadležnost, Sinedrion je i dalje uživao veliki ugled u narodu. O ugledu koji je Veliki Sinedrion uživao u narodu i u Isusovo vreme, čini se, svedoče i Isusove reči, izgovorene u poznatoj „besedi na gori“: „Čuli ste da je kazano starima: Ne ubi; a ko ubije zaslužuje da ga kazne sudije. Ali vam ja kažem da svaki koji se gnevi na brata svoga zaslužuje da ga kazne sudije; da onaj koji reče bratu svome: Raka!, zaslužuje da ga kazni Sinedrion; i da onaj koji mu reče: Bezumniče!, zaslužuje da se kazni ognjem gejenskim“. (Matej5,21 – prevod Bakotić) U ovim rečima su navedeni mogući prestupi zapovesti „ne ubi“, izneti u gradaciji. Gnev na brata dovoljno je težak prestup da njime sud treba da se pozabavi; izrečena uvreda je još teži prestup, pa je potrebno da bude sankcionisana od strane višeg suda (Sinedriona), dok će u slučaju naročito teške uvrede presuditi Bog sam. Verovatno je Isus, kao i u mnogim drugim situacijama, i ovde pokušao da ljudima približi nepoznato uz pomoć poznatog, pa je, pozivajući se Sinedrion i na Božji sud, koji su u njihovim očima bili veliki, pokušao da ljude osvesti u pogledu njihovog postupanja prema drugima. Poruka ovih reči mogla bi biti: „Vaše vređanje braća toliko je teško da zbog toga tireba da zaseda najviši narodni sud, pa čak ni to nije dovoljno, nego će u slučaju naročito teških uvreda sam Bog presuditi krivcu“.

Vaspitavani u duhu starozavetne Biblije, Jevreji su imali visoka merila o pravičnosti sudskog postupka. Bili su svesni toga da čoveka treba posmatrati kao nevinog dok se krivica ne dokaže. O tome svedoči i Jovanovo jevanđelje. Kada su se, jednom prilikom, članovi Sinedriona dogovarali da Isusa uhvate i osude na smrt, jedan ugledni član, Nikodim, usprotivio se takvom postupanju rečima: „Eda li zakon naš sudi čovjeku dokle ga najprije ne sasluša i dozna šta čini?“ (Jovan 7,51) Ovo je bilo dovoljno da članovi Sinedriona odustanu, bar privremeno, od svojih namera. Bili su svesni da ne mogu čoveka osuditi bez saslušanja i istrage.

Takođe, Tora je predviđala da čovek ne može biti osuđen na temelju svedočanstva jednog čoveka u bilo kom sporu, a to je bilo naročito naglašeno za slučajeve gde je razmatrana mogućnost smrtne presude (5. Mojsijeva 19,15; 17,6; 4. Mojsijeva 35,30). Čoveku za kojeg bi se utvrdilo da je lažno svedočio trebalo bi „učiniti onako kako je on mislio učiniti bratu svojemu“. (5. Mojsijeva 19,19) Na primer, ako je svedočio o tome da je optuženi učinio delo koje se kažnjava smrću, trebalo bi njega osuditi na smrt.

Jevreji su bili svesni velike vrednosti ljudskog života. Stoga su, pored pomenutih propisa iz Tore, doneli čitav niz propisa kako bi se sačuvali od toga da donose smrtnu presudu tamo gde krivica ne bi bila dokazana, ili ne bi bila takva da zaslužuje smrt. Na primer, u slučajevima gde bi mogla biti dosuđena smrtna kazna, svedoci su bili naročito upozoravani da iznose samo ono što su videli i čuli na licu mesta. Ako bi što čuli, čak i od poverljive osobe, nisu smeli iznositi. Takođe, svedocima je trebalo staviti do znanja koliko bi mogle biti teške posledice neopreznog svedočenja: ukoliko bi neko bio nepravedno osuđen na smrt zahvaljujući krivom svedočenju, svedoci bi se teško ogrešio ne samo o optuženog, već i o njegovo eventualno potomstvo. Tako bi se posledice svedočenja osećale sve „do kraja sveta“. Nakon upozorenja, svedoci bi bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju, o čemu bi takođe bili unapred obavešteni. (Mišnah, Sanhedrin 4,5) Ispitivanje svedoka predviđala je i sama Tora, naročito u slučaju kada bi se posumnjalo u istinitost svedočenja, zbog protivrečnih iskaza svedoka i optuženog. (5. Mojsijeva 19,18) U Izrekama otaca (deo Gemare, tj. Talmuda) stoji i ovo: „Ispituj svedoke što više, i budi oprezan u rečima svojim, kako ne bi iz njih naučili da slažu“ (Izreke otaca, Avot 1,9).

Tek ako bi bili ispoštovani svi pomenuti principi u krivičnom postupku, saglasna izjava dva ili tri svedoka imala je snagu dokaza, o čemu je govorila i Tora: „Na riječima dva ili tri svjedoka da ostaje stvar.“ (5. Mojsijeva 19,15)

Optuženog su od nepravedne presude štitili i propisi koji su se ticali glasanja u sinedrionima, uključujući Veliki Sinedrion. Jedan od njih je predviđao da se mlađi članovi Sinedriona izjašnjavaju pre starijih, kako ovi ne bi uticali na njihovu odluku. (Adalbert Rebić, Biblijske starine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983, str. 161). Onaj koji bi se izjasnio za oslobadajuću presudu) nije imao prava naknadno se izjasniti o suprotnom; ali ko bi najpre bio za to da se čovek osudi, mogao je sve do zaključenja postupka povući izjavu i glasati za oslobođenje. U slučaju da se glasalo za oslobođenje ili smrtnu presudu, prosta većina (36 od 71, 12 od 23) bila je dovoljna da se izglasa oslobođenje, ali nije bila dovoljna da se izglasa smrtna presuda. Za to je bio potreban bar još jedan glas više (npr. 37 od 71, ili 13 od 23). Oslobađajuća presuda mogla je biti doneta isti dan, ali ne i smrtna presuda. (Mišnah; Sanhedrin 4,1) Ona se odlagala za naredni dan, kako bi se dala prilika onima koji su glasali za nju da preispitaju svoju odluku. Preispitivali bi slučaj celu noć, posteći i diskutujući o njemu u parovima. Nisu pili vino (koje je bilo simbol radosti), pokazujući da im ceo slučaj teško pada. Na ponovljenom glasanju odluku su mogli promeniti samo oni koji su se prvobitno izjasnili za osudu. (Mišnah, Sanhedrin 5,5) Time su se želele izbeći moguće manipulacije na štetu optuženog.

Svi ovi propisi potiču i od osnovnog značenja suda i suđenja u jevrejskom i biblijskom pravu. Reč sudija često se upotrebljava u značenju branioca, izbavitelja, (Sudije 2,16; 2,18; 1. Samuilova 24,16; Psalam 9,4; 68,5; Isaija 33,22; Luka 18,1-4) bez obzira da li se govori o Božjem sudu ili zemaljskom, jer i zemaljski sud treba da bude slika nebeskog. Smisao suda je odbrana nevinog i nepravedno optuženog ili ugroženog, jednako kao i kažnjavanje krivca. Zato na jevrejskom sudu nema branioca, sudije su u ulozi branilaca. Kao što branilac čini sve da odbrani optuženog, navodeći sve okolnosti koje mu idu u prilog, tako su sudije u Sinedrionu bile dužne iznaći svaku mogućnost oslobođenja.

Čovek bi mogao, u nekim građanskim postupcima, biti kažnjen na temelju sopstvenog priznanja, ali u krivičnim postupcima gde je u obzir dolazila i smrtna presuda priznanje optuženog bilo je bez ikakvog pravnog značaja. Ovim se želelo sprečiti iznuđivanje „priznanja“ (koje ne odgovara istini); međutim, ono se nije uzimalo u obzir ni u slučaju da je dobrovoljno i istinito. (Adin Steinsaltz, Essential Talmud, Weidenfeld and Nicolson, London, 1976, p. 167,168) Čak i ako bi bio doveden svedok koji bi posvedočio da je optuženi njemu lično što tvrdio, takvo svedočanstvo bilo bi bezvredno – čak i u građanskim parnicama. (Mišnah, Sanhedrin 3,6)

Isusovo hapšenje i ispitivanje pred Anom

Isus je bio uhapšen u noći, izvesno vreme nakon što je sa učenicima jeo „pashu“. Pashalna večera se, prema Mojsijevom zakonu, jela četrnaestog nisana uveče, na početku Praznika beskvasnih hlebova, koji je trajao narednih sedam dana. U hapšenju su učestvovali izaslanici vodećih sveštenika „književnika“ (ili „zakonika“, koji su bili cenjeni kao dobri poznavaoci i tumači Svetih spisa, naročito Tore) i narodnih starešina. Luka pominje da su tu bili i sami „glavari sveštenički, vojvode crkvene i starešine“. Ovo svedoči o značaju koji su oni pridavali Isusovom hvatanju i suđenju. Jovan pominje da je bila angažovana i „četa“, pri čemu koristi izraz „kohorta“, koji označava jednu rimsku vojnu jedinicu (Adalbert Rebić, „Biblijske starine“, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983, str. 161).

Isus se predao dobrovoljno; naime, prema Jovanovom izveštaju, imao je priliku da pobegne i iskoristi zbunjenost onih koji su došli da ga uhapse. (Jovan 18,6) Nije dopustio svom učeniku Petru da ga brani, čak je i jednom slugi poglavara svešteničkog iscelio uvo, koje je Petar odsekao, želeći da odbrani svog učitelja. (Luka 22,51)

Nakon što je uhvaćen, Isus je sproveden najpre Ani, tastu tadašnjeg prvosveštenika Kajafe, a zatim je izveden pred Sinedrion, kojim je predsedavao prvosveštenik. Zapravo, jedino Jovanovo jevanđelje navodi da su Isusa najpre odveli Ani. (Jovan 18,13 i dalje) Razlozi zašto nije direktno izveden pred Sinedrion nisu navedeni. Verovatno je ovo kratko ispitivanje trebalo da posluži nameri celog kruga vodećih sveštenika da osude Isusa. Međutim, ovo kratko ispitivanje u Aninoj palati nije bez značaja, kad imamo u vidu koliko je malo reči Isus izgovorio u svoju odbranu u toku čitavog procesa. Ovde su navedene značajne reči, koje na izvestan način obesmišljavaju čitav proces.

Ana ga je „pitao za učenike njegove i za njegovu nauku“. Isusov odgovor, na prvi pogled nepovezan sa pitanjem, glasio je: „Ja govorih javno svijetu, ja svagda učih u zbornici i u crkvi, gdje se svagda skupljaju Judejci, i ništa tajno ne govorih“. Može biti da je Isus prozreo Aninu nameru da izvuče bilo kakvo priznanje od njega iz kojeg bi se moglo zaključiti da je on organizovao nekakvo tajno zločinačko udruženje. U svakom slučaju, ove reči snažno svedoče o Isusovoj nevinosti, ili – u najmanju ruku – o tome da sve što su činili s njim te noći nije imalo smisla. Zašto je bilo potrebno da Isusa hvataju noću, kad je svaki dan javno učio u hramu i u sinagogama? Zašto da ga ispituju o svemu što je učio, kao da će što novo čuti? Bilo je čitavo mnoštvo svedoka svake Isusove reči. Njegovo učenje nije bilo nepoznato ni članovima sinedriona. Oni su slali svoje ljude da prate svaki Isusov pokret i čuju svaku reč, ne bi li je mogli iskoristiti da ga optuže. (Luka 20,20; Matej 22,15; Marko 12,13) I sami su često bili prisutni dok je govorio, jer se i njima lično obraćao. Govorio je i za vreme velikih verskih praznika, kada se čitav narod okupljao. (Jovan 2,23; 5,1; 6,4) I svoje učenikeje šavetovao da otvoreno prenose njegovo učenje, „jer nema ništa sakriveno što se neće otkriti, ni tajno što se neće doznati“. (Matej 10,26.27).

Isus je svoj način rada suprotstavio metodama vodećih sveštenika i narodnih starešina. Oni su ga mesecima gonili i prikrivajući svoje namere nastojali da ga uhvate u zamku i dovedu pred tajni sud. Na kraju su ga uhapsili noću (Matej 12,14; 26,4; Marko 11,18; 14,1; Luka 22,2; Jovan 11,53).

Sa Isusom se postupalo kao sa krivcem, i pre nego što je njegova krivica bila dokazana. Po svedočenju Jovanovog jevanđelja, Isus je svezan doveden pred Anu, a odatle takođe svezan poslat Kajafi (Jovan 18, 12.24) U toku saslušanja kod Ane, „jedan od momaka koji stajahu ondje udari Isusa po obrazu“. Isus se usprotivio takvom postupanju. Pre nego što ga proglase krivim, moraju dokazati njegovu krivicu; u suprotnom, krivi su za zlostavljanje: „ako zlo rekoh, dokaži da je zlo; ako li dobro, zašto me biješ?“ (Jovan 18,22.23)

Pošto je završeno saslušanje kod Ane, Isus je prosleđen prvosvešteniku, „i stekoše se k njemu svi glavari sveštenički i književnici i starešine“. Prvosveštenika Kajafu ovde vidimo u ulozi predsedavajućeg Sinedriona. Jovanovo jevanđelje nas podseća na jednu raniju izjavu Kajafinu, koja nas uvodi u sve što se događalo i pomaže ne samo da upoznamo ovog čoveka i njegov način razmišljanja, već i da bolje razumemo karakter čitavog procesa.

Bolje je da jedan čovek pogine, nego sav narod

Verovatno želeći da umiri uznemirenu savest članova Sinedriona, koji su jednom prilikom raspravljali o mogućnosti Isusovog hapšenja i pogubljenja, Kajafa je dao sledeću izjavu: „…ne mislite da je nama bolje da jedan čovek umre za narod, nego sav narod sav propadne“ (Jovan 11,50).

Ova izjava, više od drugih, svedoči o nevinosti onoga koga su tražili da ubiju. Da bi dokazao potrebu Isusovog pogubljenja, Kajafa se poziva na moguće posledice njegovog života i službe. Nema nijedne reči o njegovoj krivici. Da je bilo moguće uočiti bilo kakvu krivicu, Kajafa bi mogao da se pozove na to i potkrepi svoj stav.

Ovakvo, zdravoj savesti neprihvatljivo rasuđivanje poglavara svešteničkog prisutno je i danas. Po rečima Zorana Stojanovića „…društvena opasnost često služi i tome da se pukim pozivanjem na nju nastoji legitimisati inkriminisanje bilo kog ponašanja“ (Zoran Stojanović, Krivično pravo, opšti deo, 8. izdanje, Bgograd, 2003, str. 152)

Slično razmišljanje, doduše, moglo se naći i u jevrejskoj tradiciji. Tako se u Talmudu spominje kako su u nekim slučajevima donošene i smrtne presude, ne zbog toga što su ih pojedinci zaslužili, već „što je vreme zahtevalo tako“ i „da se načini ograda oko Nauka“. (Talmud – izbor, Eugen Verber, „Otokar Keršovani“, Rijeka, str. 217)

Ipak je strano duhu jevrejske tradicije, a pogotovu Biblije, razmišljanje po kome je život jednog čoveka zanemarljiv u poređenju sa sudbinom čitave nacije, već je „smrt pravednika nesreća za njega i nesreća za svet“. (Mišnah, Sanhedrin 8,5) Kada govori o tome koliko je veliki greh osuditi nevinog čoveka na smrt, Mišna se izražava gotovo poetski: „Zato je samo jedan čovek bio stvoren na svetu (Adam), da bi nas to poučilo da ako bilo koji čovek prouzrokuje da samo jedna duša nestane iz Izraela, Pismo mu pripisuje nestanak celoga sveta; i ako bilo ko u životu sačuva samo jednu dušu iz Izraela. Pismo mu pripisuje spasenje celoga sveta… jer čovek štampa mnogo novčića sa istim pečatom i oni su svi nalik jedan drugome; ali Car nad carevima, Sveti, Blagosloveni, utisnuo je u svakog čoveka pečat prvoga čoveka, ipak nijedan od njih nije drugome nalik. Zato svako mora reći: za mene je svet stvoren“. (Mišnah, Sanhedrin 4,5). Strahotu ubistva i nemerljivu krivicu ubice Sveto pismo obrazlaže time što je „Bog po svojemu obličju stvorio čovjeka“ (1. Mojsijeva 9,6).

Čak i kada bi pozivati se na društvenu opasnost bilo opravdano, u ovom slučaju to je bilo neosnovano. Kasnija istorija jevrejskog naroda to je potvrdila. Isus je bio pogubljen, a ipak se dogodilo ono čega su se članovi Sinedriona pribojavali. Rimski vojskovođa Tit 70. godine osvojio je Jerusalim i razrušio hram. Tom prilikom poginuo je gotov čitav narod, koji je po običaju bio okupljen za Pashu u Jerusalimu.

Isusova smrt nije spasla narod od propasti, kako je to Kajafa predviđao. A kad imamo u vidu da je razorenje Jerusalima bilo reakcija na česte pobune Jevreja protiv rimskih vlasti u to vreme (naročito na veliki ustanak 66. godine), možemo se zapitati: nije li strašna sudbina snašla jevrejski narod zato što je utihnuo glas koji ih je pozivao da ljube svoje neprijatelje, da budu miroljubivi, ljubazni i predusretljivi, čak i u ispunjavanju očekivanja rimskih vlasti.

Suđenje pred Sinedrionom

Ovde su učinjeni ozbiljni pokušaji da se dokaže Isusova krivica. Izvedeni su svedoci koji su iznosili različite optužbe. O ovome izveštavaju Matej i Marko. Matej jednostavno navodi da članovi Sinedriona nisu našli nijedno svedočanstvo protiv Isusa (Matej 26,60). Marko preciznije navodi da njihova svedočanstva nisu bila saglasna, pa zbog toga „ne nađoše“ nijedno svedočanstvo (Marko 14,55.56). Dakle, nejednaka svedočanstva nisu imala snagu dokaza – zato su propali ovi pokušaji da se iznađe krivica.

Da nejednaka svedočanstva nisu uzimana u obzir, nalazimo u Mišni: „Ako se ustanovi da su njihove reči (tj. reči dva svedoka koji su valjano provereni) saglasne, sudije raspravljaju stvar…“ Tako je saglasnost izjava neophodna pretpostavka da bi se o njima uopšte raspravljalo i glasalo. (Mišnah, Sanhedrin 3,6)

„Najposlije dođoše dva lažna svjedoka, i rekoše: on je kazao: ja mogu razvaliti crkvu Božiju i za tri dana načiniti je“. (Matej26,61; Marko 15,58) Ova svedočanstva mogla su poslužiti kao osnova za dokaz, da je Isus „hulio na hram“. Ista optužba je kasnije izneta protiv Stefana, Isusovog sledbenika. (Dela apostolska 6,13) No i ovde su se članovi Sinedriona susreli sa istim problemom – „…ni ovo svjedočanstvo njihovo ne bijaše jednako“. (Marko 15,59) Naime, prema pravilima jevrejskog krivičnog postupka, svedočanstva su morala biti saglasna, ne samo u globalu, već i u pojedinostima, inače bi bila bez ikakvog značaja. (Mišnah, Sanhedrin 5,3)

Nije nikakvo čudo što su se i ova svedočanstva razilazila; ona su najverovatnije nastala izvrtanjem Isusovih reči. Naime, na početku njegovog javnog rada, nakon što je iz hrama isterao prodavce životinja, neki su ga pitali s kakvim pravom je to učinio. Kao dokaz da ima pravo da to učini, Isus je naveo sledeće: „Razvalite ovu crkvu, i za tri dana ću je podignuti“. Jovan dalje komentariše: „A on govoraše za crkvu tijela svojega“. (Jovan 2,21) Tako je, prema Jovanovom shvatanju, Isus još na početku svog javnog rada prozreo nameru vodećih Jevreja da ga ubiju, i prorekao sopstveno vaskrsenje.

Ova izjava je dana za vreme Pashe, jednog od najvećih jevrejskih praznika. Za Pashu se okupljao čitav narod, ili bar svi muškarci, kojima je Zakon (Tora) to nalagao. (5. Mojsijeva 16,16) Stoga je veoma verovatno da su bar neki od članova Sinedriona pomenutu Isusovu izjavu čuli – utoliko pre što su za aktivnosti u hramu najviše bili odgovorni vodeći sveštenici, i verovatno je da su upravo oni želeli osporiti Isusu pravo da isteruje prodavce iz hrama, pa su ga pitali s kojim pravom to čini. Zato je veoma verovatno da su bar neki od članova Sinedriona,“ okupljenih na suđenju Isusu, bili nesavesni kada nisu reagovali na iznesena lažna svedočanstva. Tu je bilo i mnogo uvaženih tumača Zakona (Tore), a ovi su morali znati da i namerno prećutkivanje činjenica predstavlja lažno svedočenje, ukoliko je ono na štetu „bližnjem“.

Iako su sva navedena svedočanstva bila po jevrejskom pravu bezvredna, „poglavar sveštenički zapita Isusa: zar ništa ne odgovaraš što ovi na tebe svjedoče?“ Isus je ćutao. Nije bilo potrebno da bilo šta kaže u svoju odbranu, ili protiv svedoka, jer su ovi sami svedočili jedan protiv drugoga. U dvadeset sedmom psalmu stajalo je: „…ustaše na me lažni svedoci; ali zloba govori sama protiv sebe“. (Psalam 27,12)

Kako su se mnogi odlučili da lažno svedoče, i pored strašnih kazni propisanih za lažno svedočenje, ostaje da se objasni. Možda im je bila poznata ranija Kajafina izjava i njegov stav da je Isusova smrt društveno-politički neophodna, pa su zaključili da bi, s tim u vezi, i lažno svedočenje predstavljalo neophodnost! Jer ako bi društvene prilike opravdale prestup šeste zapovesti dekaloga, zašto ne bi opravdale i kršenje devete? (2. Mojsijeva 20,13.16) Kada imamo u vidu uticaj koji su poglavari sveštenički uživali u narodu, pomenuta Kajafina izjava mogla je povesti narod u potpuno bezakonje.

Verovatno je, takođe, da su svedoci mogli računati na zaštitu Sinedriona, ili bar njegovih najuticajnijih članova. S druge strane, stroga odredba iz Tore o lažnom svedočenju bila je donekle razvodnjena nekim odredbama iz Mišne procesne prirode, o tome kako je moguće dokazati da je neko svedočio lažno. Na primer, ukoliko bi se utvrdilo da optuženi ima alibi, tj. dokaže se (izjavama drugih svedoka) da je bio u to vreme na drugom mestu od onog koje pominje svedok, to još nije bilo dovoljno da se utvrdi da je svedok lažan. Tek ako bi se izjavama drugih svedoka dokazalo da sam svedok nije bio na mestu koje pominje u svedočanstvu, to bi bilo dovoljno da odgovara za lažno svedočenje. (Mišnah, Makkoth 1,4). Takođe, po farisejskom zakonu, svedoci koji bi protivrečili jedan drugome nisu smatrani lažnim. (Affred Edersheim, The life and times of Jesus the Messiah, p. 558)

Na otvoreno pitanje prvosveštenika: „Zaklinjem te živim Bogom da nam kažeš jesi li ti Hristos, sin Božiji“, Isus je odgovorio potvrdno. O ovome, s malim razlikama, izveštavaju Matej i Marko. (Matej 26,63.64; Marko 14,61.62) Hristos znači pomazanik ili jevrejski – Mesija. Ovim je Isus svečano potvrdio da je Mesija, onaj koga su generacije Jevreja čežnjivo očekivale. I više od toga, priznao je da je i Božiji sin. Izgleda da nisu svi Jevreji verovali u to da će Mesija biti sam Božiji sin. (vidi Matej 22,42-45)

Ovo je poslužilo kao osnov smrtne presude, koju je potom, na predlog Kajafe, izglasao Sinedrion. Matej i Marko takođe beleže reakciju prvosveštenika: „A poglavar sveštenički razdrije haljine svoje i reče: šta nam trebaju više svedoci. Čuste hulu na Boga; šta mislite? A oni svi kazaše da je zaslužio smrt“. Radrevši haljine svoje, prvosveštenik je grubo prestupio zapovest iz Tore, koju su smatrali osnovom svoga zakonodavstva. Prvosveštenik nije smeo ni pod kakvim okolnostima razdirati svoje haljine. (3. Mojsijeva 21,10; 10,6) U trenutku kada je predlagao smrtnu presudu, Kajafa je učinio delo koje je, prema važećem zakonodavstvu, zasluživalo smrt.

Kajafa je postupio i protiv pravila jevrejskog krivičnog postupka, kojim je bilo predviđeno da se mlađi članovi najpre izjasne o krivici. Svojom izjavom i postupkom sugerisao je da je Isus hulnik i da ga treba osuditi. Takođe, svi članovi Sinedriona morali su znati da ne smeju zasedati noću. Čak su i suđenja manjeg značaja morala početi danju, a ona u kojima su razmatrana dela zaprećena smrtnom presudom, morala su i početi i završiti se danju. Međutim, dok bi oslobađajuća presuda mogla biti doneta istoga dana, smrtna presuda se morala odložiti za naredni dan, kad se ponavljalo glasanje. Kad imamo u vidu i to da su Jevreji računali dan po biblijskom računanju – od zalaska do zalaska siinca (1. Mojsijeva 1,5.8.13.19.23.31; 3. Mojsijeva 23,32), dolazimo do zaključka da su i ovo poslednje pravilo prekršili, bez obzira na to da li je presuda doneta iste noći ili u zoru, ili ujutro. Takođe, zasedanja se nisu smela održavati u predvečerje uoči subote ili praznika (Mišnah, Sanhedrin 4,1), jer bi u slučaju izglasavanja smrtne presude, ona morala biti odložena za naredni dan. Isusu je suđeno praznične noći, na početku Pashe i Praznika beskvasnih hlebova.

Mišna pominje i to da je, uoči izvršenja smrtne presude, jedan glasnik trebalo da bude poslat da objavi da je „taj i taj“ osuđen na smrt i pozove svakog ko ima bilo šta da kaže u odbranu osuđenika, da dođe. (Mišnah, Sanhedrin 6,1) Ovo po svoj prilici nije bilo ispoštovano; o tome jevanđelja ćute. U Jerusalimu se nalazilo mnoštvo ljudi koje je Isus iscelio, mnogo nevoljnika kojima je pomogao. Mnogi grešnici su vraćeni na put njegovim zauzimanjem i ljubaznim postupanjem. (Luka 8,2; 19, 18) Možemo samo zamišljati šta bi se dogodilo da je ovaj propis iz Mišne bio ispoštovan.

Najzad, podsetimo se i toga da u ovakvim slučajevima, kad je razmatrana smrtna presuda, optuženi ne bi smeo biti optužen na osnovu lične izjave. Neki su mišljenja da bi, pošto Isusova izjava nije predstavljala priznanje krivice, bilo legitimno proglasiti ga za hulnika ukoliko bi izjava, sama za sebe, predstavljala krivično delo huljenja. No ta hula morala bi biti izrečena pred svedocima, koji se kasnije ne bi smeli naći u ulozi sudije. (Adin Steinsaltz, Essential Talmud, Weidenfeld and Nicolson, London, 1976, p. 165)

Jedini način kojim bismo mogli pokušati da odbranimo legalitet celog procesa pred Sinedrionom je da pretpostavimo da to i nije bilo zvanično suđenje, već istraga u vezi s Isusovim životom, u cilju sastavljanja optužnice, koja bi bila zatim izneta pred Pilata. (Affred Edersheim, The life and times of Jesus the Messiah, p. 556). U tom slučaju i nije bila izrečena presuda, već samo mišljenje da Isus zaslužuje smrt. Međutim, ovo shvatanje se teško može braniti, jer je optužnica koja je kasnije izneta pred Pilatom bila potpuno drugačije prirode, kao što ćemo videti. Zato nam ostaje jedino da konstatujemo da je čitav proces bio nezakonit, jer su prekršene mnoge odredbe važećeg jevrejskog zakonodavstva.

Ali ne samo da su članovi Sinedriona kršili pomenute odredbe Mišne, koje su procesne prirode, već se i nisu trudili da ustanove ono što je bilo od najveće važnosti, a to je: da li je Isus zaista pohulio svojom izjavom da jeste Hristos i Božiji sin. Kao sudije, oni su bili ujedno i u ulozi branilaca; shodno tome, bili su dužni iznaći svaku rnogućnost oslobođenja, kao i svaku olakšavajuću okolnost.

Da li je Isus hulio?

Onaj koji huli na Boga zasluživao je smrt – prema Mojsijevom zakonu. Pod huljenjem se podrazumevalo ruženje Boga. (3. Mojsijeva 24, 15.16) Međutim, Jevreji su ovo shvatali šire. Smatrali su da svako ko bi se izjednačio s Bogom, direktno ili indirektno – prisvajajući atribute koji pripadaju samo Njemu – huli. Na primer, pošto je Bog jedini ovlašćen da oprašta grehe, neki od književnika pomislili su kako Isus huli na Boga kada je rekao jednom bolesniku: „Sinko! Opraštaju ti se grijesi tvoji“. (Marko 2,5-7) Jevanđelje po Jovanu beleži dva slučaja kada su Jevreji hteli da kamenuju Isusa zato što je dao izjave kojima je objavio da je jedno s Bogom i da je postojao pre Avrama. (Jovan 8,58.59; 10,30.31) Opravdanje za stav da i onaj koji se (neosnovano) izjednačava sa Bogom zaslužuje smrt, moglo bi se naci u 5. Mojsijevoj knjizi: „Ali prorok koji bi se usudio govoriti što u moje ime što mu ja ne zapovijedim da govori… taki prorok da se pogubi“. (5. Mojsijeva 18,20) Suđenje lažnom proroku je, zbog širih društvenih implikacija, bilo u isključivoj nadležnosti Velikog Sinedriona.

Ako je trebalo da odgovara onaj ko bi, lažno tvrdeći da je prorok, govorio ono što mu nije bilo dano da govori, svakako ne bi bilo opravdano osloboditi onoga ko bi neosnovano tvrdio da je Mesija i Božji sin, jedno sa Bogom. Takva izjava bila bi kao prestup devete zapovesti dekaloga (2. Mojsijeva 20,16) sama po sebi greh, a onaj ko bi je dao bio bi kriv i za sve posledice obmanjivanja naroda, baš kao i lažni prorok.

Međutim, Mojsijev zakon nije samo odredio lažno proricanje kao krivično delo, već je dao i kriterijume na osnovu kojih su Jevreji smeli da zaključe da je neko lažni prorok: „Što bi prorok rekao u ime Gospodnje, pa se ne zbude i ne navrši se, to je riječ koju nije rekao Gospod…“ (5. Mojsijeva 18,22); „Ako ustane među vama prorok ili koji sne sanja, i kaže ti znak ili čudo, pa se zbude taj znak ili čudo koje ti kaže, i on ti reče: Hajde da idemo za drugim bogovima… nemoj poslušati što ti kaže taj prorok“ (5. Mojsijeva 13,3). Tako, da bi neko bio proglašen za lažnog proroka trebalo je da da pogrešno predviđanje, ili, ako i da tačno predviđanje, da potom predloži ljudima da se okrenu drugim bogovima.

Tako, da bi presuda izrečena protiv Isusa bila ispravna i legitimna, trebalo je dokazati da je ono što je on govorio laž, tj. da on nije Mesija, niti Božiji sin, jer ovaj ne bi mogao huliti ako kaže da je jedno s Bogom. Ovo je izostalo.

Isus je naveo suštinski kriterijum po kome se lažni prorok ili učitelj može razlikovati od pravog: „Koji govori od sebe, slavu svoju traži; a ko traži slavu onoga koji ga je poslao, on je istinit i nema u njemu nepravde.“ (Jovan 7,18) Ako je Isus govorio od sebe, morao je imati u vidu neki lični interes. Međutim, sve što je dobio svojim priznanjem da je Božiji sin, bila je osuda zbog bogohuljenja. Isus je morao znati čemu vodi njegovo priznanje.

Ovaj čin, poput mnogih drugih u njegovom životu, bio je principijelan. Isus je bio rešen da kaže ono za šta je bio uveren da je istina; ako ne iz poštovanja prema Sinedrionu, ono iz poštovanja prema Bogu kojim ga je Kajafa zakleo. Principijelnost i istinoljubivost obeležavale su i Isusov javni rad. Propovedao je ono za šta je bio uveren da je istina, bez obzira na posledice. Umesto da laska Jevrejima, Isus je poljuljao njihovu veru u sopstvenu veličinu i pravednost. Dok su oni verovali da „svi Izraelci imaju deo u svetu koji će doći“ (Mišnah, Sanhedrin, 10,1), Isus je izjavio: „I to vam kažem da će mnogi od istoka i zapada doći i sješće za trpezu s Avramom i Isakom i Jakovom u carstvu nebeskome; a sinovi carstva izgnaće se u tamu najkrajnju…“ (Matej 8,11.12). Ovde su „sinovi carstva“ oni koji su najpre imali priliku da uđu u njega – Jevreji, koji su ujedno mislili da im je mesto u tom carstvu zagarantovano.

Umesto da proriče poraz rimske imperije, što je bila suština tadašnjih mesijanskih očekivanja, proricao je propast Jerusalima i hrama, kojim su se toliko ponosili. Otvoreno je govorio da se Jevreji nalaze u ropstvu mnogo težem od rimskog – ropstvu greha. Umesto zemaljskog dobitka: bogatstva, časti, nacionalnog uzdizanja, nudio je duhovni – oproštenje, izmirenje s Bogom, oslobođenje od greha, novorodenje – preobražaj karaktera. Takva ponuda vređala je Jevreje, koji su smatrali sebe Božijim, privilegovanim narodom, kojima oslobođenje nije potrebno.

Tako, ako pretpostavimo da je Isus bio lažni učitelj i mesija, njegovi motivi ostaju nejasni.

Kada je (ranije) Isus tvrdio za sebe da je on Obećani, Mesija, jedno s Bogom, pozivao se na mnoga svedočanstva: „Vi poslaste k Jovanu (Krstitelju) i on posvedoči za Istinu“. (Jovan 5,33) Jovan Krstitelj bio je prihvaćen kao Božji sluga, prorok, poštovan od čitavog naroda (Matej 21,26), i on je posvedočio da je Isus onaj „koji odozgo dolazi“ i koji „nad svima je“ (Jovan 3,31), „jagnje Božie koje uze na se grijehe svijeta“ (Jovan 1,29). Čak ni jevrejske vođe nisu se usuđivale da ustanu protiv ovog svedočanstva. (Matej 21,25-27; Marko 11,30-33; Luka 20,4-7)

Ipak, postojala su još vrednija svedočanstva: „Ali ja imam svedočanstvo veće od Jovanova; jer poslovi koje mi dade otac da ih svršim, ovi poslovi koje ja radim svedoče za mene da me otac posla“. (Jovan 5,36) Isus je činio upravo ona dela za koja je bilo prorečeno da će ih Mesija obavljati. (Isaija 42,7; 61,1-3) Isus je svojim delima verno predstavljao Božiji karakter, Njegovu ljubav i saosećanje prema ljudima. Bog je u Starom zavetu predstavljen kao zaštitnik slabih, nezaštićenih, potlačenih, unesrećenih, siromašnih i usamljenih. (5. Mojsijeva 10,18; 24,14.15; Psalam 68,5.6; 2. Mojsijeva 22,22-27; 23,9; 3. Mojsijeva 19,10.15) Ovim kategorijama ljudi, zanemarenim, prezrenim i od društva odbačenim, Isus je posvećivao posebnu pažnju. (Matej 4,23.24; 9,35.36; 11,9; 14,14; Ma-ko 2,15-17; Luka 7,39; 15,1.2)

Listi svojih svedoka Isus je dodao i Boga: „I otac koji me posla sam svedoči za mene“. (Jovan 5,37) Jevanđelja beleže da su, prilikom Isusovog krštenja – na početku njegove misije – prisutni čuli glas s neba, koji je objavio: „Ovo je sin moj ljubazni koji je po mojoj volji“. (Matej 3,17; Luka 3,22) Nešto slično se dogodilo, prema Jovanovom jevanđelju, i na kraju njegove misije. (Jovan 12,28-30)

Na kraju Isus pridružuje svojim svedocima i Sveto pismo (starozavetna Biblija, koju Jevreji priznaju): „Pregledajte pisma, jer vi mislite da u njima imate život večni, i ona svedoče za mene“. (Jovan 5,39) U Svetom pismu bili su prorečene mnoge okolnosti i detalji u vezi sa životom Mesije i sa njegovom službom – mesto i okolnosti njegovog rođenja (Mihej 5,2; Isaija 7,14), vreme njegovog krštenja (Danilo 9,25), njegova pripadnost Judinom kolenu (1. Mojsijeva 49,10) i preciznije, Jesejevom i Davidovom potomstvu. (Isaija 11,1; 9,6.7) Zatim, opisanaje njegova služba (Isaija 42,7; 61,1-3), njegov tih i nenametljiv način rada (Isaija 42,1-3) odbacivanje od strane naroda (Isaija 53,1.3; Isaija 49,4), pa i napuštanje od strane učenika u trenutku krize (Zaharija 13,7), čak i najteže izdajstvo od strane jednog od njegovih najbližih saradnika i apostola, do detalja! (Psalam 55,12-14; Zaharija 11,12.13; Matej26,14.15) Zatim, njegov trijumfalni ulazak u Jerusalim (Zaharija 9,9; Matej21,4.5), zloba njegovih sudija i prisutnih svedoka i službenika (Psalam 27,12; 64,2-4), kao i njegovo krotko i dostojanstveno držanje na sudu (Isaija 50,6; Psalam 38,12-15). Njegova smrt na krstu prorečena je više vekova pre nego što je taj sramotni način pogubljivanja bio ustanovljen. (Psalam 22,16.18)

Dakle, Isus je naveo četiri svedočanstva, kada je tvrdio da je Mesija i Božiji sin: svedočanstvo Jovana krstitelja, Isusova dela, svedočanstvo Boga Oca, kao i Sveto pismo. Time je susreo Jevreje na njihovom terenu: u jevrejskom krivičnom (i građanskom) sudskom postupku, dva svedoka bila bi dovoljna – Isus je naveo dva puta više.

Za Isusa su svedočili i ljudi koji su, po naređenju jevrejskih vođa, bili poslani da uhvate Isusa za praznik Senica, skoro pola godine pre ovog suđenja. Oni su se vratili bez Isusa, sa obrazloženjem: „Nikad čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek“. (Jovan 7,46)

Koje hulio na Boga i na hram

Iz jevanđelja, a i iz jevrejskih spisa saznajemo da su vodeći jevrejski ljudi, naročito tzv. književnici (tumači Zakona) i fariseji (jedna grupacija u okviru jevrejske vere), doneli čitav niz propisa kojim su derogirali Božanske naredbe, čak i one najsvetije zapovesti Dekaloga. Tako su objavili da ako čovek zavešta imanje hramu, za života više nije obavezan pomagati svoje stare roditelje. „Poštuj oca svojega i mater svoju … i ne preziri matere svoje kad ostari“ (2. Mojsijeva 20,12; Priče Solomunove 23,22) – bile su reči iz Biblije, koju su Jevreji smatrali Božjom rečju. Zato ih je Isus ukorio: „…ukidate zapovijest Božiju da svoj običaj sačuvate!“ (Marko 7,9.13; Matej 15,6)

„Ništa ne dodaji k riječima Njegovijem (Božjim), da te ne ukori i ne nađeš se laža“. (Priče Solomunove 30,6) Naročito su se fariseji isticali u tome što su zapovestima Tore dodali i čitav niz svojih pravila i tumačenja, koje su smatrali svetima i nametali ih drugima, kao da su i to Božanske uredbe. Tako su subotu, dan od odmora, opteretili čitavim nizom besmislenih ograničenja, osuđujući sve koji ta ograničenja ne bi poštovali. (Matej 12,12; Marko 2,23.24;3,2; Luka 6,7; 13,14; Jovan 5,16)

Dok su optuživali Isusa da se izjednačava sa Bogom, fariseji i jevrejski rabini sami su to činili. Svoje zapovesti smatrali su jednako vrednim zapovestima Tore, čak i vrednijim. Ne samo da su se izjednačavali s Bogom, nego su se postavljali i iznad njega. Isusov stav prema Bogu predstavlja potpunu suprotnost tome. „Ja ništa sam od sebe ne činim, nego kako me nauči Otac moj onako govorim“ (Jovan 8,28; 5,19). Ovo je bila suština Isusove odbrane od svih optužbi jevrejskih vođa. Ovaj stav je potvrdio i svojim životom. Pred svoje hapšenje, pošto se pomolio da izbegne strašnu sudbinu koja ga je očekivala, dodao je: „ali opet ne kako ja hoću, nego kako ti… ako me ne može ova čaša mimoići da je ne pijem, neka bude volja tvoja“. (Matej 26,39.42) Isus, „ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom; nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči se nađe kao čovek, ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti krstove“. (Filibljanima 2,6-8)

Mada su sveštenici pokušali da optuže Isusa da ne poštuje hram, sami su pokazivali krajnje nepoštovanje prema njemu. Za vreme velikih praznika, u samom hramu napravili bi pijacu na kojoj su se prodavale (po svoj prilici i preprodavale) životinje za žrtvovanje onima koji su dolazili iz udaljenih krajeva i nisu mogli poneti svoje. (Matej 21,12; Marko 11,15; Jovan 2,15-17) Tako se krug vodećih sveštenika bogatio na račun naroda, pa i onih siromaha koji su smatrali svojom dužnošću prinošenje žrtava po Mojsijevom zakonu.

Suđenje pred Pilatom

„I odmah ujutro odlučiše prvosveštenici sa starešinama i književnicima i sav sinedrion, svezaše Isusa, odvedoše i predaše Pilatu“. (Marko 15,1; Matej 27,1; Luka 23,1; Jovan 18,28)

„U Judeju je Tiberije poslao Pilata za državnog upravitelja“ (Judejski rat2,9,2). Pilat je svoj mandat dobio direktno od rimskog cara, kao i prvi upravitelj, Koponije, koji je upućen u Judeju, nakon što je Arhelajeva država bila pretvorena u provinciju. (Judejski rat 2,8,1) Svojom konstitucijsm, car je davao uputstvo upravniku, koje se odnosilo na njegovu službu (mandat). (Obrad Stanojević, Rimsko pravo, Dosije, Beograd, 2002, str. 64)

Provincije su podeljene na dve kategorije: senatske (provinciae senatus v. populi) i imperatorske (provinciae Caesaeris v. principis). Na osnovu navedenih citata iz Judejskog rata. zaključujemo da je Judeja bila imperatorska provincija. Za upravnike provincija je važilo pravilo: „U svojoj provinciji upravnik provincije ima najvišu vlast među svima, posle princepsa“. (Ulpianus, D. 1,18,4)

U izvesnim zemljama koje su potčinjene Rimu, nad kojima je kraljevska vlast prešla od narodne dinastije na imperatora, imperator predaje celokupnu administraciju članovima ekvestarskog reda, koji su se zvali praefecti, kao što je bilo u Egiptu, ili procuratores Augusti, kao u Judeji do 70. godine posle Hrista. (Pjer Vilems, Rimsko javno pravo ili rimskepolitičke ustanove odpostanka Rima do Justinijana, Beograd 1899, Državna štamparija Kraljevine Srbije, str. 571, 576). Pilat je prokurator (Tacitus, Annalium 15,44), član ekvestarskog reda, drugog reda za vreme carstva nižeg od senatorskog, koji je ispunjavao uslove: ingenuitet, građanska čast i ekvestarski cenzus od 400.000 sestersa. Ordo equester i ordo senatorius spadali su u klasu honestiores, za razliku od klase humiliores. U prvim vekovima carstva, članovi ovoga reda su činili većinu od broja onih lica koja su kao sudije bila upisana u album judicium. Sva zvanja koja čine ekvestarsku karijeru daje isključivo sam imperator (P. Vilems, Rimsko javno pravo…, str. 420, 421, 428). Prokuratori, članovi viteškog staleža, kao Koponije, od Cezara su dobijali „vlast nad životom i smrću“. (Judejski rat2,8,1) Isto pravo imao je i Pilat, kao upravnik provincije: „Qui universas provincias regunt, ius gladii habent et in metallum dandi potestas eis permissa est“. (Ulpianus, D. 1,18,6,8) Pilat je dakle imao „ius gladii“, što se vidi i iz činjenice da je krvavo ugušio nemire Jevreja (Judejski rat 2,9,4) i da je pogubio Galilejce koji su prinosili žrtve. (Luka 13,1) I sam Pilat je izjavio pred Isusom: „Ne znaš li da imam vlast raspeti te, i vlast imam pustiti te?“ (Jovan 19,10) Dr Ivo Milić zaključuje da je Pilat na osnovu svog „ius gladii“ u vršenju pravosuđa bio potpuno nezavisan (a ne potčinjen sirijskom legatu, kao što neki misle) i najviša pravosudna instanca u Judeji. Mimo njega se smrtna presuda nije smela, niti mogla zakonito izvršiti, jer je ius vitae et necis jedan od atributa suverene vlasti. (Golgota i pravo, str. 11-13)

Zato su Isusa njegovi tužioci, kada su želeli da ga osude na smrt, mogli izvesti samo pred Pilata. „Onda Pilat iziđe k njima napolje i reče: kakovu krivicu iznosite na ovoga? Odgovoriše mu i rekoše: kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga doveli tebi“. (Jovan 18,29.30) Ovde nam se nameće pitanje: kako su Jevreji sa takvom slobodom izašli pred Pilata, očekujući nešto što je sasvim neprimereno za tužioce: da im sudija veruje? Postoji mogućnost da je Pilat ranije bio voljan da potpisuje smrtne presude i bez istrage, pa su očekivali da se i u ovom slučaju Pilat neće dublje zainteresovati za slučaj jednog peregrina. Načelo pravičnosti nije dopuštalo da iko nesaslušan bude osuđen. (Marcianus, D. 48,17,1)

„A Pilat im reče: uzmite ga vi i po zakonu svojemu sudite mu“ (Jovan 18,31). Drugim rečima: „Ako je vaš sud dovoljan, zašto ste ga onda doveli k meni?“ Tužioci su sada morali da priznaju da su Isusa već osudili na smrt: „Mi ne smijemo nikoga pogubiti.“ Sada je Pilatu moralo biti jasno šta je cilj ove jutarnje posete.

Očigledno, Pilat nije bio voljan da osudi Isusa, zato „počeše ga tužiti govoreći: ovoga nađosmo da otpađuje narod naš, i zabranjuje davati ćesaru danak, i govori da je on Hristos car“. (Luka 23,2) Isus je pred Sinedrionom osuđen za hulu. Ovde se optužnica znatno razlikovala; ona se svodila na jedno: da je Isus buntovnik i da podiže narod protiv Rima. Dakle, Isus je optužen da je izvršio politički delikt; suđenje u ovakvim slučajevima bilo je u isključivoj nadležnosti guvernera provincije. (Golgota i pravo, str. 17)

U krivičnom postupku, Pilat je trebalo da ustanovi „uzrok“ (razlog), osobu (učinioca), mesto, vreme, vrstu, količinu (kvalitet, kvalifikaciju), ishod (posledicu dela).“ (Venuelius, D, . 48,19,16,1) Obaveza je tužilaca bila da dokažu ono što tvrde. (Paulus, D. 48,18,18,2; Paulus, D. 22,3,2) Teret dokazivanja pada na tužioca. (C.J. 4,30,10; Just. Inst. 2,20, 4; Marcianus, D. 22,3,21) Sudi se po težini argumenata, dokaza, a ne po njihovom broju. (Cicero, De off. 2,22,79) Kod krivične odgovornosti, treba uzeti u obzir i ličnost optuženog: da li je to delo mogao učiniti, da li je ranije nešto slično učinio, da li je o tome razmišljao i da li je bio duševno zdrav. (Modestinus, D. 48,4,7,3)

U slučaju političkih delikata prema peregrinima se primenjivala zvanična, inkvizitorna forma. Ovo je bilo izričito pravilo kod krivičnog dela uvrede veličanstva. Glavna dokazna sredstva su iskazi okrivljenika i svedoka. Za razliku od jevrejskog krivičnog postupka, ovde je priz nanje optuženog redovno bilo dovoljno za osudu, (Cicero pro Ligutio 1, 2; Sallustius, Catil. 52,36; Seneca, Controvers. 8,1) iako se priznanje moralo uzeti u vezi sa ostalim stanjem stvari. (D. 48,18,1,17 i 23 i 27) Verodostojnost svedoka zavisila je od njegovih ličnih svojstava. (D. 22,5,3; 22,5,21,3) Dokazi se slobodno ocenjuju. (Golgota i pravo, str. 17)

Kao i kod Jevreja, „svako se smatra nevinim, dok se presudom ne utvrdi suprotno“. (Ulpianus, D. 28,1,9) Takođe, „bolje je ostaviti krivcu zločin nekažnjen nego osuditi nedužnoga“. (Ulpianus, D. 48,19,5, pr.)

Kazna se odmerava srazmerno težini krivičnog dela. (Callistratus, D. 48,10,31) Ugled izvršioca povećava težinu krivičnog dela. (Menander, D. 49,16,2,1) Gleda se da li je krivično delo učinjeno namerno, ili nepromišljeno, ili usled nemarnosti (nehata). (Marcianus, D. 48,19,11,2) Kod teških krivičnih dela, kažnjava se i zla namera (pokušaj), ako ne nastupi posledica. (Calistratus, D. 48,18,14)

Jevanđelja nam daju dovoljno informacija da možemo ispitati osnovanost optužbi navedenih protiv Isusa.

Da li je Isus otpađivao narod i zabranjivao da se daje danak cezaru?

Izneta optužba mogla je podsetiti Pilata na ne tako davni događaj: „Za vreme njegova (Arhelajeva) upravljanja, navede neki Galilejac Juda svoje zemljake na ustanak, izjavivši da je sramno ako daju Rimljanima dažbine i priznaju, osim Boga, i smrtne ljude za svoje zapovednike“. (Judejski rat 2,8,1)

Da je Isus zaista otpađivao narod i bunio ga protiv Rima, to bi bilo u suprotnosti sa čitavim njegovim učenjem. Isus je učio da i zemaljske vlasti treba poštovati, jer i zemaljski vladari vladaju po Božjoj nameri i dopuštenju. Ovakvo shvatanje je izneo i pred Pilatom: „Ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgo…“ (Jovan 19,11) Isus nije prezirao one koji su poštovali rimske vlasti, čak ni one koji su bili u službi Rima prikupljajući porez. Zamerali su mu što se družio sa takvim ljudima, tzv. carinicima, jer su ovi bili omraženi u društvu, između ostalog i zbog saradnje sa Rimom. Čak je i jedan od dvanaesto-rice apostola, Matej, bio carinik. (Matej 10,3) Da nije u neprijateljstvu sa Rimljanima, Isus je dokazao i time što je iscelio slugu rimskog kapetana. (Matej 8,5-13; Luka 7,1-10)

Oni koji su težili da Isusa uhvate u zamku i navedu da izgovori nešto zbog čega bi ga mogli osuditi, jednom prilikom su ga upitali: „Učitelju! Znamo da pravo govoriš i učiš, i ne gledaš ko je ko, nego zaista učiš putu Božjem: Treba li nam ćesaru (rimskom caru) davati harač?“ (Luka 20,21.22; Marko 12,14) Isus je prozreo njihovu nameru: ako odgovori potvrdno, moći će da ga optuže kao izdajnika svoga naroda i saradnika okupatora, i tako da ga omraze narodu i spreče da njegova popularnost i dalje raste na račun zvaničnih jevrejskih vođa; ako bude odgovorio odrično, moći će da ga tuže Rimljanima. Isus odgovara potvrdno, ali na takav način, da se njegovom logičnom odgovoru nije moglo prigovoriti. Pre nego što će dati odgovor, Isus objavljuje licemerstvo onih koji su mu postavili pitanje: „Što me kušate?“ rekao je on. Zatim je dodao: „Pokažite mi dinar.“ Doneli su ga, a on ih je upitao: „Čiji je na njemu obraz i natpis?“ A oni odgovarajući rekoše: „Ćesarov.“ Pokazujući natpis na kovanom novcu, Isus je rekao: „Podajte dakle što je ćesarevo ćesaru, a što je Božje Bogu!“ Drugim rečima – pošto žive pod zaštitom rimske sile, treba da joj daju potporu koju zahteva sve dotle dok se to ne sukobi sa uzvišenijom obavezom. Dok se miroljubivo pokoravaju zemaljskim vlastima, oni u sva vremena treba da se prvo pokoravaju Bogu.

Iako je često kritikovao jevrejske vođe, Isus nije opravdavao one koji se oglušuju o njihove pravedne zahteve; za to nema opravdanja – čak ni licemerstvo narodnih vođa ne može biti izgovor: „Sve dakle što vam reku (književnici i fariseji) da držite, držite i tvorite; ali što oni čine ne činite, jer govore, a ne čine.“ (Matej 23,2). Nije ni osporavao nadležnost jevrejskim sudovima, pa ni Sinedrionu, da sudi po zakonu Deset zapovesti. (Matej 5,22 – prevod Čarnić)

Dakle, Isus nije otpađivao narod – ni od rimskih, ni od jevrejskih vlasti.

Da li je Isus tvrdio da je judejski car?

Deo optužbe koja je bila izneta pred Pilatom glasio je: „Govori da je on Hristos car“. (Luka 23,2) Da li se Isus podigao protiv autoriteta rimskog cara i njegovih namesnika u Palestini, tvrdeći da njemu pripada presto?

To je, po svoj prilici, bilo ono što je i Pilat želeo da ispita. Zato mu je postavio pitanje: „Ti si car judejski?“ (Jovan 18,33)

Isus ne poriče da je car, ali objašnjava naročitu prirodu svog carstva, koje ne predstavlja pretnju postojećem poretku: „Moje carstvo nije od ovoga sveta.“ Ovu svoju tvrdnju potkrepljuje logičkom argumentacijom: „Kada bi bilo od ovoga sveta carstvo moje, onda bi sluge moje branile da ne bih bio predan Judejcima; ali carstvo moje nije odavde.“

Da je ovo tvrđenje Isusovo istinito, svedoči i njegovo učenje. Na očekivanje naroda da bude uspostavljeno Božje carstvo na zemlji, Isus je odgovarao: „Carstvo Božije neće doći da se vidi… jer gle, carstvo je Božije unutra u vama“ (Luka 17,20.21) Carstvo Božje ne treba da bude uspostavljeno dekretom, ili zveckanjem oružja, već usađivanjem novih, nebeskih načela u srca ljudi.

Da Isus nije pretendovao na zemaljski presto, svedoče i njegova dela. Kada je stekao popularnost, imao je priliku da se proglasi mesijom i carem; među Jevrejima je postojalo takvo raspoloženje. Jevanđelje po Jovanu navodi jedan slučaj, kada je narod poželeo da ga zacari. „A kad razumije Isus da hoce da dođu da ga uhvate i da ga učine carem, otide opet u goru sam“. (Jovan 6,15) Isus je izbegao da bude proglašen za cara.

Poznata „beseda na gori“ (Matej 5) ima, između ostalog, isti cilj, da objasni prirodu nebeskog carstva; u njemu ne vladaju drski i moćni vladari, koji na presto dolaze laktanjem, nasiljem i prevratima (uobičajenim za to vreme); u nebesko carstvo ulaze ponizni, prognani radi pravde, oni za koje obično nema mesta u vladama ovoga sveta. Ovo su sporo učili čak i njegovi učenici (a i hrišćani u svim vekovima posle Hrista). Stoga je Isus jednom prilikom rekao: „Znajte da knezovi narodni zapovijedaju narodu, i poglavari upravljaju njim. Ali među vama da ne bude tako; nego koji hoće da bude veći među vama, da vam služi. I koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga. Kao što ni sin čovječij nije došao da mu služe, nego da služi…“ (Matej 20,25-28)

Isus nije nikada izjavio da pretenduje na presto – ni rečju, niti bilo kakvom konkludentnom radnjom. Istina, dozvolio je da ga dočekaju usklicima prilikom njegovog ulaska u Jerusalim; međutim, tuga koju je izrazio rečju i suzama, dok je sa Maslinske gore posmatrao Jerusalim, svedoči o tome da je zemaljska slava mesijanske vladavine bilo poslednje čemu se nadao. Bio je svestan strašne propasti koja će snaći ovaj grad, nekad izabran od Boga za mesto u kojem će se otkrivati Njegova slava. (Matej 19,41-44)

Isus poslat kod Iroda

Teško je reći u kojoj meri je Pilat razumeo Isusovo objašnjenje o prirodi carstva koje teži da uspostavi. Jedno je sigurno: bio je uveren da Isus nije buntovnik. Rekao je: „Ja na nalazim nikakve krivice na ovom čovjeku“. (Luka 23,4) „A oni navaljivahu govoreći: on buni ljude učeći po svoj Judeji, počevši od Galileje dovde. A Pilat čuvši za Galileju zapita: zar je on Galilejac?“ (Luka 23,5.6)

Kada je shvatio da je Isus iz Galileje, poslao ga je galilejskom tetrarhu Irodu Antipi, koji se zatekao u Jerusalimu. Naime, važilo je pravilo da „upravnik provincije ima vlast samo nad ljudima svoje provincije… Ponekad ima vlast i naspram stranih ljudi, ako svojom rukom počine neki delikt“. (Paulus, D. 1,18,3) Tako je Isus lege originis potpadao pod jurisdikciju Iroda.

I kod Iroda su bili prisutni Isusovi tužioci, po pravilu da tužilac u kaznenom postupku sledi sud optuženog. (CJ. 3.13.5) Iako „glavari sve štenički i književnici stajahu, i jednako tužahu ga“, prema Pilatovim rečima, ni Irod nije našao da je Isus učinio išta što bi zaslužilo smrt. (Luka 23,10.15)

„A Irod osramotivši ga sa svojijem vojnicima, i narugavši mu se, obuče mu bijelu haljinu, i posla ga natrag Pilatu“. (Luka 23,11)

Izgleda kao da su i Irod i Pilat izbegavali da sude Isusu. Dok se Pilat, u želji da se oslobodi odgovornosti, mogao pozvati na lege originis, Irod se u istom cilju mogao pozvati na forum delicti commisi: „gde ko počini krivično delo, tu treba i da odgovara“ (Pomponius, D.9,4,43: slično i: Ulpianus, D.48,2,7,4). Međutim, budući da je Isus optužen da „buni ljude“ i po Judeji i po Galileji, ovde su, prema forum delicti commisi, Pilat i Irod jednako nadležni. U slučaju jednake nadležnosti, primenljiv je forum preventionis, po kome se prednost daje onom sudu ko-ji je prvi stranku zakonito pozvao pred sud. (Golgota ipravo, str.19)

Još jednom u Pilatovoj sudnici

Pilat ponovo, „sazvavši glavare svešteničke i narod“, svečano izjavljuje da je Isus nevin; tačnije, da nije našao da je Isus kriv po bilo kojoj tački optužnice. Ipak predlaže da se Isus išiba, pa pusti! (Luka 23,13. 16) To je potpuno nelogično – „ne može biti kazne, bez krivice“, (Ulpianus, D. 50,16,131) kažnjavanja nisu ustanovljena za nevine, nego za kriv-ce. (C.Th. 11,7,7) Ovako nešto se da objasniti samo Pilatovom željom da ugodi Jevrejima i učvrsti svoj položaj prokuratora. Sudija se spustio toliko nisko da pregovara sa tužiocima kako da kazni optuženog! To je bilo ispod svakog sudijskog dostojanstva. Dodajmo još i to da je upravnicima provincija bilo dano uputstvo da „ne dopuštaju provincijalcima da im se suviše približe, jer se iz razgovora jednakih rađa preziranje dostojanstva“. (Calistratus, D.1,18,19) Tako je i bilo: Pilatova slabost, davanje prava tužiocima da zahtevaju da se ispune njihova očekivanja, učinilo je ove još odlučnijim i drskijim u svom ophođenju prema sudiji.

Nakon što je Pilat naredio da se Isus išiba, „vojnici spletavši vijence od trnja metnuše mu na glavu, i obukoše mu skerletnu haljinu, i govorahu: zdravo, care judejski! I bijahu ga po obrazima“. (Jovan 19,2.3)

Ni ovo Pilat nije smeo da dopusti: „Svaki postupak i kažnjavanje trebalo je da bude bez vređanja (ljudskog dostojanstva)“. (Cicero, De off. 1,25,88)

Posle svega poniženja Pilat ponovo izjavljuje da ne nalazi na Isusu „nikakve krivice“. (Jovan 19,4) Ova izjava je još snažnija od prethodne, kada je rekao da ne nalazi na Isusu nijednu krivicu koju mu pripisuju. (Luka 23,14)

Pilat izlazi k Jevrejima (okupljenim izvan sudnice) (Jovan 18,28) i izvodi Isusa za sobom da bi oni koji traže njegovu smrt videli da ne nje mu nema krivice! (Jovan 19,6) Kakva li je bila Isusova pojava, kada je trebalo da se Isusovi tužioci samo na osnovu nje uvere da je Isus nevin! I ovo je verovatno bio jedan od Pilatovih pokušaja da oslobodi Isusa. Nadao se da će Isusova pojava ganuti Jevreje. Međutim, ovi nisu bili dirnuti, već još više razdraženi. Počeli su da otvoreno vrše pritisak na sudiju, vičući: „raspni ga, raspni… mi imamo zakon i po zakonu našemu valja da umre, jer načini sebe sinom Božijim“. (Jovan 19,6.7) Pilat se pobojao da Isus nije zaista sin Božiji, pa je pokušao da ga ispita u vezi s tim. No Isus nije želeo da odgovara Pilatu. „A Pilat mu reče: zar meni ne govoriš? Ne znaš li da imam vlast raspeti te, i vlast imam pustiti te“. Isus mu odgovara: „ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgo; zato onaj ima veći grijeh koji me predade tebi“. (Jovan 19,11)

Prema ovim Isusovim rečima, Kajafa je imao veći greh od Pilata, jer je kao Jevrejin znao da svaka vlast dolazi odozgo i da je Bogu odgovoran za to kako je koristi. To je primena opšteg pravila po kome je čovek odgovoran za neki čin, prema meri svog saznanja o njegovoj težini i kažnjivosti. (Luka 12,47.48) Ova izjava ima naročit značaj kada imamo u vidu Isusovu tvrdnju da je on nadležan da sudi svetu. (Jovan 5,27) Ovim je rečima pokazao da je dostojan da bude sudija. Usred najvećih patnji i bola opravdao je, koliko je to bilo moguće, delo rimskog namesnika koji ga je predao da bude razapet. Kao pravi jevrejski sudija – branilac, trudio se da pronađe svaku moguću olakšavajuću okolnost.

Pilat ponovo pokušava da oslobodi Isusa. Pritisak tužilaca prerasta u pretnju: „ako pustiš ovoga nijesi prijatelj ćesaru. Svaki koji sebe carem gradi protivi se ćesaru“. (Jovan 19,12)

Sinoptička jevanđelja pominju da Pilat „o svakom prazniku puštaše im (Jevrejima) po jednog sužnja koga iskahu“. (Marko 15,6) Dok su Jevreji optuživali Isusa da je buntovnik, i dok su optuživali Pilata da nije prijatelj caru (jer želi da oslobodi Isusa), tražili su da Pilat oslobodi Varavu, koji je stvarno bio buntovnik i ubica! (Marko 15,8) Kakvo licemerje i nepravda! Toliko o njihovoj odanosti rimskom caru.

Čak ni Pilat nije očekivao takav rasplet situacije, već se nadao da će, koristeći svoje pravo abolicije za praznik Pashe, uspeti da oslobodi Isusa. (Matej 27,17; Luka 23,20) Abolicija kod Rimljana nastaje ili zbog javnih razloga, kao što je proslava svečanog dana, ili javne zahvalnosti, ili zbog privatnih razloga, zbog traženja tužioca. (Papinianus, D. 48,16, 8-10) Abolicija je ukidanje, predaja zaboravu i prestanak optužbe. (Paulus, Sent. 5,17)

Međutim, „nije sve ono što je dozvoljeno ujedno i časno“. (Paulus, D.50,17,144. pr) Abolicijama su Rimljani povređivali sopstvene prin cipe pravde: „Ne treba da zločin ostane nekažnjen, niti da nevin bude osuđen“. (Iulianus, D. 9,2,51,2) Takođe, Jevreji su morali znati da „ko opravda krivoga i ko osudi pravoga, obojica su gad Gospodu“. (Priče Solomunove 17,15)

Tako su Jevreji učinili dve nepravde: tražili su oslobođenje za Varavu, a osudu za Isusa. Pilat je udovoljio i jednom i drugom zahtevu: „…pusti im Varavu, a Isusa šibavši predade da ga razapnu“. (Marko 15,15) Po pravilu, na krst je pribijana pločica na kojoj je bila ispisana krivica. (Adalbert Rebić, Biblijske starine, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1983, str. 164) U ovom slučaju bilo je napisano na jevrejskom (tačnije aramejskom), grčkom i latinskom: „Isus Nazarećanin car Judejski“. (Jovan 19, 19.20; Marko 15,26) Na osnovu ovih reči možemo zaključiti da je Isus na kraju osuđen za uvredu veličanstva ili veleizdaju (crimen maiestatis, perduellio). Naime, „U toku republike, jedno od krivičnih dela je uvreda dostojanstva (rimskog naroda), ili crimen laesae maiestatis. Tokom principata ovo delo menja svoju suštinu, sve više se pretvara u uvredu vladara, koji simbolizuje narod. Ono se koristi za obračun sa političkim protivnicima, naročito za vlade Tiberija, Kaligule i Nerona“. (Obrad Stanojević, Rimsko pravo, str. 176) „…već 15. godine dato je novo tumačenje starom zakonu o uvredi veličanstva. Ranije su po tom zakonu pozivani na odgovornost oni koji bi izdajom, podsticanjem plebsa na pobunu, rđavim upravljanjem državom, umanjivali veličinu rimskog naroda. Pod Tiberijem su se za uvredu veličanstva počeli najpre optuživati oni čiji su postupci i reči vredali uspomenu na Avgusta, a zatim su se pod taj zakon počele podvoditi i sve neoprezne opaske na adresu Tiberija“. (N. A. Maškin, Istorija starog Rima, Naučna knjiga, Beograd, 1951 – I.P.N.P. Srbije, str. 348)

Zločin uvrede veličanstva po kazni je nadilazio sva druga krivična dela (Iust., Inst. 4,18,3) Međutim, „zločin uvrede veličanstva ne čini se bez zle namere“ (Farinacius, citirano prema zbirci latinskih izreka A. Romca, Latina et Graeca, Zagreb, 1988, str. 133), koju Pilat nije pronašao kod Isusa. Pri tome, „Dolus non praesumitur“ (Ulpianus, D. 22,3, 18,1) – zla namera se ne pretpostavlja, naročito „tamo gde nema koristi, ili (druge) pogodnosti“. (Farinacius, str. 175. u zbirci latinskih izreka A. Romca) Takođe, verbalni delikt nije bio dovoljan za krivicu. (Modestinus, D. 48,4,3)

Epilog

Isus je osuđen na osnovu svog priznanja da je car, iako nije dokazano da je imao zlu nameru. Isus nije imao u vidu bilo kakvu korist – ovom izjavom mogao je samo dovesti sebe u opasnost, pa je i ova izjava, poput one pred Sinedrionom, bila principijelne prirode.

 

Željko Stepanović

student Pravnog fakulteta Beograd

Izvor: časopis Hermetikus (2005)