BAJKA O PASTIRU I IZVORU

.

Nekada davno, davno, bejaše maleni izvor u planini. Izgledao je kao i svi ostali, no ovaj je, za onoga ko ume da čuje, žuborio sasvim drugačije. Bejaše to tihi žubor snega koji na planini ceo dan greje sunce.

Planinom je hodio pastir, uvek u žurbi i umoran. Svratio bi do nekog izvora i okrepivši se, nastavljao svoj teški posao. Idući tako, naišao je na onaj maleni izvor, što šumeše kao da šapuće, i taj šum i šapat ga podsetiše na neke prošle, lepe dane. Možda mu se samo tako učinilo, jer, bio je usamljen, žedan i umoran, i žudeo je za toplom rečju i utehom.

Nikola Pusen - slika Čovek beži od zmije

Ugasio je žeđ, spustio se pored izvora, slušao šapat i za trenutak pomislio kako bi bilo lepo da dugo ostane tu, gde sve miriše i odiše radošću, ali, putevi su zvali.

On šapnu izvoru da je najbolji, njegova voda najbistrija i da ga bolnog krepi.

Odmoran, utešen i veseo krenuo je dalje, a izvor je od tada šumeo radosnije i još lepše mirisao na livade i sunce.

Pamtio pastir izvor, pamtio, pa zaboravio. I ostali izvori imahu bistru vodu i gasili su žeđ.

Prolazilo je vreme. Izvor je gledao kako pastir prolazi planinom i pitao se zašto ne zastane, bar za časak. Nije on ništa tražio njegova voda samo pružaše radost, utehu i okrepljenje, no pastir više ne prođe kraj izvora.

Po nekad su ptice i vetrovi sa planine govorili pastiru da ga mali izvor čeka, a pastir je samo odmahivao rukom i žurio ka novim stazama i izvorima.

Pričali su i izvoru da su čuli kako pastir, po dalekim putevima s druge strane planine, pripoveda o malenom izvoru, koji je drugačiji od ostalih, mirisniji i bistriji, a izvor nikako nije mogao da razume zašto pastir negde daleko hvali njegovu vodu, a pored nje prolazi ne zastajući.

Šumeo je sve tiše i vilovnjacima se činilo da tuguje, ali, od kad postoje planine niko nije čuo da izvori plaču, i tako nije otkrivena tajna da i izvori imaju dušu.

Prolazile su pahuljaste zime, leta, proleća i jeseni. S proleća su se stidljivo javljali prvi listići, leti su mirisale livade i šume, rujem je jesen bojila planinu, a izvor je sve gledao i pozdravljao, toplo, tiho, ali više nije umeo da se raduje.

Zimi je dremuckao u ledenoj kućici i osluškivao, možda će ipak, iako je nevreme i nedoba, pastir od nekud doći. Vilovnjaci, koji sve znaju, su i zaboravili da izvor tuguje i eto, tako je prolazilo vreme. Posle mnogo, mnogo godina, pastir se umorio od pešačenja, od brige za stado. Staze mu se činjahu sve duže, njima su sad išli neki drugi pastiri. Jednog dana, savladan umorom, zastade da se odmori. Put ga je doveo do onog malog izvora, koji ga je tako dugo i željno čekao. Smešila se trava i namestila mu uzglavlje. Senke su satkale pokrivač i on utonu u blagi dobri san.

Izvor je opet šumorio radošću, tiho i nežno ga uljuljkivao pričajući mu priče sa planine, pričao je i o dugim bdenjima, (bez i malo gorčine, gorki izvori nisu dobri), kad se pastir probudio, nasmešio se i rekao nešto izvoru.

I tako su oni nastavili davnu priču, o putovanjima, o svakakvim čudima koja je pastir video po svetu, a izvor je utišan slušao. Pričali su i o prošlim vremenima, i bilo im je lepo, i opet su bili srećni.

Ako me pitate šta sada rade, zaista ne znam, ali mi se sve nešto čini da još uvek šuškaju i šapuću.

 

Radmila MiševPriče iz smeđe sveske