BEKSTVO OD SMRTI

Narodna srpska pripovetka

 

U nekom selu življaše jedan čovek, koji imađaše sina Petra. Kad mu je sin dorastao do osamnaeste godine, udari pomor po celoj zemlji. Narod se poplaši i počne bežati na sve strane. Pomor se širio od zapada prema istoku i ostavljao za sobom čitavu pustoš.

Bekstvo od smrti narodna pripovetka

Jednog dana dozove otac svoga sina Petra i reče mu:

— Petre, vidiš li ti kako svet ovde umire?

Petar mu na to odgovori:

— Ja vidim, ali šta mi možemo za to, kad je tako božja volja.

Onda mu otac reče:

— To je istina, ali može biti da ima gdegod u svetu mesta gde bi se čovek i spasti mogao. Ti bi, sinko, sad tek trebalo da živiš, a ne da umreš, dobro bi dakle bilo da ideš u svet, pa možda ćeš naći gdegod za sebe spasenja, ali moraš uvek samo prema istoku ići, jer tamo još ne vlada pomor.

Petar posluša oca, pa uzme što mu je za put trebalo i ode. Idući tako po svetu, naiđe jednom na tri vrlo lepe devojke, gde lome čiode. Ove, videći Petra gde im se približuje, povikaše kao iz jednog grla:

— Petre, hodi da lomimo čiode, pa koliko čioda danas slomijemo, toliko ćemo dana živeti.

Kad je čuo Petar šta mu ove devojke rekoše, on im onda odgovori:

— Teško vama i vašem životu! Kad ja opet ovuda pređem, sigurno ću naići samo na vaše kosti.

Zatim se okrene i pođe svojim putem dalje. Idući tako, nađe na jednoj poljani troje dece gde se među sobom svađaju, pa im pristupi i zapita ih:

— Što se vi, deco, svađate?

Jedno mu od njih reče:

— Ostalo nam je od oca tri stvari: kapa, štaka i papuča, pa sad ne možemo da se podelimo.

Petar na to reče da se zbog tih sitnica ne vredi svađati, ali mu dečko odgovori:

— Nisu to sitnice. Kapu kad metneš na glavu, onda te niko ne može videti; kad štakom prekrstiš, svašta se mora pred tobom okameniti, ili, ako hoćeš, oživeti; papuču kad obuješ, možeš preći preko svake vode.

Kad je Petar ovo čuo, malo se promisli pa im onda reče:

— Deco, ja ćy vam te stvari podeliti.

Zatim ih uzme od njih, i kaže im da idu svi troje tamo na jedan breg, „pa kad ja mahnem rukom na vas, a vi onda potrčite, i koji prvi dođe do mene — taj će dobiti kapu, drugi će dobiti štaku, a koji poslednji dođe — onaj će dobiti papuču“. Deca se obraduju i otrče na breg gde im je Petar kazao. Petar sad digne ruku, mahne na decu, a deca potrče, no kad su došla već blizu njega, on onda prekrsti štakom, i deca se okamene.

Sad Petar uzme sve tri ove stvari i pođe dalje. Idući tako, naiđe na neku veliku šumu, i uputi se jednom stazom. Išao je tako čitav dan kroz tu šumu, a nije mogao nigde nikoga da vidi; tek posle nekoliko dana naiđe na jednog starca gde pored vatre sedi:

— Dobro jutro, starče! — kaže mu Petar.

Starac mu odgovori:

— Bog ti dobro dao, sinko! A otkud ti ovamo dođe!

Petar mu reče:

— Bežim od pomora, jer tamo kod nas na zapadu strašno umire svet, i gde pomor pređe, nijedna živa duša ne ostane.

Starac mu na to odgovori:

— To je istina, ali kuda si ti naumio da pobegneš kada će pomor po celom svetu preći?

Kad, je Petar čuo šta starac veli, on mu onda reče:

— Valjda će me sam bog uputiti u zemlju gde neće biti pomora.

Starac mu onda kaže:

— Jeste, ima i takova zemlja, samo tamo ne može niko otići.

Petar sad zapita starca:

— Pa gde je ta zemlja?

Starac mu odgovori:

— Ta je zemlja tamo na istoku, i u toj zemlji živi samo jedna devojka, i ona ima dvanaest džinova što joj zemlju čuvaju. Ta je zemlja sva opkoljena vodom, pa ako ko i pređe vodu i na zemlju korači, toga ti njeni džinovi odmah osete i sveg rastrgnu. Ko bi u tu zemlju otići mogao, taj ne bi nikad ostario niti umro; ali tamo ne može niko otići, jer koji god je dosad u tu zemlju odlazio, svaki je glavom platio.

Petar, čuvši ove reči, odmah se sa starcem oprosti i ode brže-bolje da potraži tu zemlju.

Idući tako, dođe do neke vode. Sad izvadi papuču pa je obuje i pređe na drugu stranu. Kad je već prešao, osete ga džinovi i potrče pred njega, a Petar, kako ih opazi, metne kapu na glavu, te se džinovi povrate natrag, ne videći pred sobom nikoga. Petar je neprestano išao napred, pa, idući tako, opazi pred sobom jedan veliki dvor, te se uputi pravo k njemu. Kad je došao do dvora, nije smeo odmah da uđe unutra, nego ode u jednu vrlo lepu baštu, koja je bila pored dvora. U toj bašti bilo je mnogo lepog i raznovrsnog cveća a pored sviju staza bile su ponameštane kamenite klupe. Šetajući gore-dole po bašti, ode do jedne takove klupe, pa sedne i počne razmišljati šta da radi, i kako da dođe do te devojke.

Petar je tu sedeo sve do mraka, pa kad se već smrklo, on nije imao kuda, nego ostane tu i da prenoći. Kad je ujutru svanulo, uđe u baštu jedna vrlo lepa devojka i počne da bere cveće. Petar je gledao u devojku, a kad je ova pored njega prošla, on onda skine kapu da ga vidi kad se natrag vrati. Kad je devojka nabrala cveća, okrete se, pa kad opazi Petra, drekne od straha i padne u nesvest. Petar joj pritrči u pomoć. Kad je devojka došla k sebi, zapita ga:

— Kako si mogao ovamo doći, i kako te džinovi nisu rastrgli?

Petar joj odgovori:

— Bog milostivi bio mi je u pomoći.

Devojka mu na to reče:

— Onda možeš ostati ovde i živeti sa mnom u ovome dvoru, pa budi car nad ovom zemljom.

Čim je Petar koraknuo na ovu zemlju, zaboravio je i na oca i na pomor. I tako je ovde već sto godina proveo, pa je još uvek bio onako mlad kao kad je došao. Jednoga dana reče mu devojka:

— Hajde, Petre, da vidiš moje pustare, marvu i svu zemlju moju.

Petar pristane i pođe s njom. Idući tako, devojka mu je pokazivala svoje pustare i marvu koja je na njima pasla. Naposletku dođu do jedne brazde, na kojoj nijedne travke nije bilo. Sa one strane uz brazdu bilo je tako lepog cveća da se Petar začudio, pa zapita devojku:

— Kakva je to zemlja gde ne može trava da raste?

Devojka mu odgovori:

— To je žalosno polje.

Petar je opet zapita:

— A kakvo je to cveće tamo? Idem da uzaberem onaj cvet što na brazdi stoji.

Devojka na to poviče:

— Nemoj, Petre, nipošto dirati u taj cvet.

Petar zapita:

— A zašto? Šta će taj cvet meni učiniti?

Devojka mu reče:

— Nemoj ga uzabrati, ostavi ga na miru, pa nemoj ni gledati u njega, jer ćeš za cvetom i brazdu prekoračiti.

Petar ne posluša devojku, nego joj reče:

— Neću ja brazdu prekoračiti, — pa pruži ruku da uzabere cvet, no u koji mah da uhvati za cvet, a cvet se previje i Petar morade prekoračiti brazdu.

Čim je prekoračio brazdu, odmah se seti na svoga oca, pa poviče:

— Idem da vidim šta mi radi otac.

Devojka ga počne moliti da ne ide, ali Petar ne htede slušati, nego uzme one svoje tri stvari i odmah ode. Idući tako, dođe do ono troje dece što su se bili okamenili, zatim dođe i do devojaka, pa vidi da su i ove davno preminule, i svugde gde god je prolazio, nigde nije mogao ni sela ni žive duše naći. Onda Petar pohita da vidi šta je od njegovog sela. On je znao gde mu je selo, no tu sada sela ne beše, nego se samo poznavalo mesto gde je nekada bilo. On se tome jako začudi, pa pođe da potraži gde je nekad njegovog oca kuća bila; kad je našao, dođe i do ovog mesta gde im je sto stajao, i tu nađe jedan veliki kamen položen, pa onda pomisli u sebi:

— Bože moj, šta mora biti pod ovim kamenom? Sigurno je moj otac meni nešto ostavio pod njim, kad se vratim da nađem i uzmem.

I tako počne dizati kamen, da vidi šta ima pod njime; ali čim ga odiže, a smrt ispod kamena progovori:

— A, moj Petre, odavno ja već na tebe čekam ovde pod ovim kamenom.

Kad je Petar opazio smrt, on onda brže-bolje spusti kamen i počne bežati k onoj devojci, da u njenu zemlju pređe. Smrt sad iziđe ispod kamena i potrči za njim. Petar bežeći stigne do one tri devojke, pa odmah prekrsti štakom, a devojke oživeše i počnu opet lomiti čiode, pa kad ga opaze, a one iz sveg grla poviču:

— Petre, hodi da lomimo čiode, pa koliko god danas čioda slomijemo, toliko ćemo dana živeti.

Petar im na to odgovori:

— Teško vama i vašem životu! Da ja nisam ovamo došao, vaše bi kosti još i sad rasute bile. Nego čujte: zadržite smrt dok ja odavde ne odmaknem.

Petar ode, a devojke dočekaju smrt, podrže je malo, pa je onda puste, a smrt opet potrči za Petrom. Petar je, siromah, iz sve snage bežao, ali ga je smrt već bila gotovo stigla. U tom bežanju dođe on i do ono troje dece što behu okamenjena, pa brzo prekrsti štakom, a deca ožive, pa potrče k njemu. Petar im sad podeli njihove stvari i reče:

— Zadržite, deco, smrt koja za mnom evo juri, i ne puštajte je sve donde dok ja malo odavde ne odmaknem.

Deca dočekaju smrt, uhvate je, pa su je držali dok god Petar nije već daleko odmakao. Onda i deca puste smrt, a ova sad iz sve snage pojuri za Petrom. Kad je Petar već došao bio blizu one zemlje, opazi ga ona devojka i iziđe pred njega, da ga odbrani od smrti i prebaci preko vode u svoju zemlju. Dok je Petar došao do devojke i bacio joj se u naručje, dotle ga je već i smrt stigla i uhvatila za vrh od čizme. Devojka je sad vukla Petra k sebi, a smrt opet k sebi, i nijedna nije mogla da ga otme od druge. Tako su se ove dve nadvlačile čitav jedan sahat. Najposle će smrt reći:

— Devojko, niti ga ti možeš oteti od mene niti ga ja od tebe, nego hajde da ga izmerimo — moj neka bude vrh od njegove čizme, a tvoje neka bude sve ostalo, pa na čiju stranu pretegne, neka bude i Petar njen.

Devojka se na to obraduje i pomisli u sebi da vrh od čizme ne može nikad biti teži od celog Petra, i reče:

— Pa hajde.

Smrt odmah napravi terazije i metne na jedan kraj vrh od čizme, a na drugi kraj sedne Petar, ali vrh čizme pretegne celog Petra, pa se i devojka beše obesila sa njegove strane o terazije, no pored svega toga opet je vrh od čizme i nju i Petra pretegao. Posle toga morade se Petar predati smrti i umre. Devojka ga lepo sahrani, i žalila je mnogo godina za njime.