ŠTA JE CINIZAM

Kako izgleda cinizam premijera Srbije. Da li je on cinik par excellence po definiciji psihologije

 

Ne jednom ispoljena bahatost, nepristojnost, ponekad i neartikulisanost premijera u opštenju sa medijima, gotovo redovno začinjena brecanjem i provokacijama, politikantskom tajnovitošću i, generalno, neprimerenošću, sve do sada imala je određenu, konstantnu punoću, determinisan kvantum odbojnosti od strane zdravog razuma. Bilo je tu, s vremena na vreme i pakosti, govora mržnje, sile u najavi. I sve to se moglo „trpeti“, da ne kažem razumeti, obzirom na političku genetiku (što bi braća hrvati rekli: podrijetlo) glavnog junaka, alijas premijera srpske vlade. Sve to imalo je (za pravo) imati uporište i u čitanju/brojanju poslednjih izbora.

Cinik par excellence - Šta je cinizam premijera Srbije

Da li je premijera Srbije cinik u suštini?

Međutim, današnji istup (koji nisam imao prilike gledati, te se oslanjam na interpretaciju iz linka) treba da zabrine, redom, i njegove i one koji to nisu. Čini se da je pomenutim istupom premijer dosegao jedan poseban nivo cinizma, posle kojeg nema povratka, nema popravke, a moguće je da i nema sledećeg nivoa. To je nivo cinik par excellence.

Psiholozi kažu:

Ljudi postaju cinični kada prođu kroz veći broj razočarenja u životu. Onda cinizam postaje jedan vid odbrane od daljih razočarenja.

Osim toga, ljudi se pitaju kako/zašto u stvari ljudi postaju cinični? Struka je „kopala“ dublje:

Cinizam se razvija kod ljudi kao vid samoodbrane, zaštite od budućih negativnih iskustva. Ovo se često odnosi na ljude koji su brzo i lako sticali poverenje u druge ljude, a zatim pokušali da promene stil, zauzimajući oštar i kritikujući stav prema njima.

Hmmm, ljudi koji su brzo i lako sticali poverenje u druge ljude, pa potom style change…Ima li ovde linija za skicu glavnog junaka ove odurne priče?

Neki psiholozi veruju da će se cinizam razviti kod većine ljudi ukoliko se nađu u situacijama u kojima se vrednosti pojedinca ne poklapaju sa važećim vrednostima. Ako su primorani da se ponašaju u skladu sa nametnutim vrednostima, koje se ne poklapaju sa njenim ličnim, ljudi će postati cinični.

Nametnute vrednosti. Lične vrednosti. Nepoklapanja. Sve se nekako sklapa, poput Rubikove kocke. Ta kocka, sklopljena, izaziva respektabilne količine zadovoljstva kod onoga ko se u avanturu sklapanja upustio. Hoće li tako biti i sa sklapanjem cinika par excellence?

Cinizam predstavlja svojevrstan vid barijere između osobe i spoljašnje sredine. Cinik ne samo da smanjuje mogućnost da bude povređen i iznenada razočaran, nego i smanjuje mogućnost da bude ugodno iznenađen od strane ljudi koji ga vole.

Ta barijera između „osobe“ i spoljašnje sredine, bilo za lepo bilo za ružno, neumitno spaja pojam cinika sa pojmovima: despot, tiranin, apsolutista. Naglašavam da se insistira na terminima, ako je neko pokušao da poveže likove i dela, to je već njegov (osobni) problem.

I na kraju ovog dela:

Ljudi koji su cinični prema različitim i brojnim stvarima u životu, posebno oni koji su prihvatili „cinizam kao način života“, obično su usamljeni.

Svi citati do sada, preuzeti su iz teksta „Šta je cinizam?“

Reč cinizam je grčkog porekla i potiče od imena grada Cynosarges, u kome se, na čelu sa Sokratovim učenikom Antistenom, razvijao cinizam kao način mišljenja i filozofija života. Među sledbenicima ovog pravca mišljenja danas je najpoznatiji Diogen. Njegov način života i postupci predstavljaju neke od najatraktivnijih primera sprovođenja grčke filozofske misli u delo. Priča kaže da je deo svog života proveo živeći u buretu. Jedan od njegovih najpoznatijih navika bila je šetnja gradom sa upaljenim fenjerom. Kada bi ga pitali čemu lampa služi, odgovarao bi da je nosi kako bi mu pomogla da pronađe iskrenog čoveka. Osnovne odlike ovog pravca u filozofiji bili su kriticizam, neprihvatanje konvencija, ismevanje socijalnih standarda, oštar humor i sarkazam.

Premijer negira pritisak na zaštitnika građana. Kaže: „Koji pritisak, da li ga je neko smenio? Niko, ćutim k’o zaliven.“ A pritisak je evidentan, prvi gaf majstor je napravio šatro doktor, na žalost ministar, i to policije Nebojša Stefanović. Poslednji u redu gaf majstora, juče se oglasio i real keramičar, na žalost ministar, i to vojni, prozivajući zaštitnika građana na temu sumnji u samoubistvo od pre dvadesetak godina, u stanu tadašnjeg studenta, današnjeg zaštitnika građana. A premijer, kaže, ćuti k’o zaliven. Možda i ćuti, ali je dobar trbuhozborac. (Otkud glasovi iz njegovog trbuha? De, dajte si malo slobode i mašte…Ne ide? Evo male pomoći, više igre asocijacija…uvlake…e da, to je to…). I to je fakat.

Zaštitnik građana ne sme biti smenjen voljom naprednjačke skupštine. On mora sam da se povuče. Samo tako, naprednjačka vlast biće abolirana od „greške“ počinjene prilikom produžavanja mandata zaštitniku građana. U ovako komplikovanoj situaciji, gde se u priču uključio i neki visoki komesar Ujedinjenih nacija za ljudska prava, smena glasanjem u parlamentu biće oblik nasilja vlasti, svih „njih“ protiv „njega“ jednoga. Zato zaštitnik mora da se skloni sam. To je, obzirom na nivo/obim naprednjačke političke inteligencije jasno verovatno samo premijeru. Ali tako je.

Premijer je, do sada, već napravio slične „greške“, treba se setiti Radulovića, pa Krstića. Što bi rekli englezi, pattern ili template već postoji, i to funkcioniše. Premijer, tj vlast, mora ostati bezgrešna, ona gradi svoje neprikosnoveno mesto u istoriji Srbije. Ni kap felera ne sme da padne na naprednjačku eru, cinik par excellence to potvrđuje: „Nemam ništa protiv za to što mi neko kaže, ali trudim se da se ponašam u skladu sa interesima zemlje i uvek govorim istinu.“

Pažljivo čitajući psihologe i njihova gledanja na cinizam, dolazimo do suštinske sentence: „Vodite hajku, a pričate o tome da neko drugi vodi hajku.“ Ne znam, izgleda da su novinari krivi za sve. Savršena čistoća naprednjačke vlasti.

***

Da ne bude neke zabune, ovim pisanjem nikako ne biram stranu. Šta više, zaštitnik građana ni malo mi nije simpatičan, iz ličnih razloga. Posledice njegovog (zaštitnika kao institucije, ne kao ličnosti) neprofesionalnog, neozbiljnog i neodgovornog delanja moja porodica trpi već par godina. Ali to nema veze sa prikazom cinizma, to nema veze sa započetom temom. Gledam da to ni malo ne utiče na kolorit ovog razmišljanja.

U tom kontekstu, sam zaštitnik građana je udario po magli u kojoj su premijerov brat i njegova telesna garda, zar ne? Hoću reći, hrabro je ušao u maglu, sigurno svestan da se ne zna kako će iz magle nazad…

***

Meni je lako, poslužiću se rečima Isaka Asimova:

Meni se čini da je važno verovati da su ljudi dobri čak i kada imaju tendenciju da budu loši, jer će se na taj način povećati vaša životna radost i sreća, a to zadovoljstvo verovanja će nadjačati povremena razočaranja. Kada kao cinik gledate na ljude, situacija je potpuno obrnuta, čineći vas nesposobnim da uživate u dobrim stvarima koje život pruža.

Opako je teško ako se ispoštuje Oskar Vajld:

Tko je cinik? Čovjek koji zna cijenu svega i vrijednost ničega.

Znati cenu svega, da. Nemati saznanja o vrednosti(ma). Sve se, na neki perverzan i bolestan način uklapa. Ako je premijer glavna, odnosno jedina osobina trenutne naprednjačke vlasti, ako nije upitan intelektualno-kultuno-moralno siromašan sadržaj te vlasti (dovoljno je pogledati samo jedno zasedanje skupštine i ponašanje naprednjaka), ako se pogleda i šire, ka biračkom telu, simpatizerima, te naprednjačkim botovima koji su stasali u osnov stranačke infrastrukture, pored prebega što bi rekli, odasvud, sasvim je osnovano imati i taj oblik ekstremizma oličen u cinizmu, odnosno ciniku.

***

Sada je prilično jasno pitanje sa početka teksta: Ima li sledećeg nivoa? Ako čovek zna cenu svega, zna vrednost ničega, ako su to sva i jedina njegova saznanja, sudbina države pred kojom su veliki izazovi, integritet, identitet, dostojanstven opstanak ili pak ostanak, čini se da je u najpogrešnijem paru ruku.

Ironija je da nema te sile koja će sudbinu države izbiti iz najpogrešnijeg para ruku, osim sile koja potiče i sfere hipercinizma. EU ili USA, pitanje je sad. Biti il’ ne biti nije za Srbe više pitanje, to je već ona ogromna, beskonačna oblast propuštenih prilika…

Da li sam i sam hiper ciničan, kada spas vidim samo tamo odakle izvire globalno zlo i naopako? Ne znam ni sam, ali to i onako nije bitno, pošto sam običan građanin, kome zaštitnik građana i ne treba. Ni za zlu ne trebalo…

***

Kada bi ljudi sretali Diogena gde ide gradom sa upaljenim fenjerom u sred bela dana, pitali bi ga zašto to radi. On im je odgovarao: Tražim čoveka.

Nekako mi se čini da je Diogen bio mala maca…

 

Mikser