Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Nauka

Friedrich Nietzsche i Sigmund Freud – pisaća mašina i plastični mozak

 

PLASTIČNI MOZAK

Kako Friedrich Nietzsche počeo da piše drugačije kada mu je stigla pisaća mašina. Kako je Sigmund Freud otkrio sinapse u mozgu i koliko je mozak adaptibilan

 

Friedrich Nietzsche bio je očajan. Još je od djetinjstva bio boležljiv, i nikad se nije oporavio od ozljeda koje je zadobio kad je kao dvadesetogodišnjak pao s konja dok je služio vojni rok u pruskoj vojsci. 1879. godine zdravstveni problemi su mu se pogoršali i morao je dati otkaz na radnom mjestu profesora filologije na Sveučilištu u Baselu. Bile su mu tek trideset i četiri kad je počeo tumarati Europom tražeći olakšanje za mnoge tegobe od kojih je patio. Kad bi ujesen postalo hladno, pošao bi na jug na obale Sredozemlja, a u proljeće bi se vratio na sjever, u švicarske Alpe, ili u majčinu kuću pokraj Leipziga.

Friedrich Nietzsche i Sigmund Freud - pisaća mašina i plastični mozak
Friedrich Nietzsche

Potkraj 1881. iznajmio je tavanski stančić u talijanskom lučkom gradu Genovi. Vid mu je slabio i sve je teže čitao, dapače gledati u tekst postalo mu je tako bolno da je često dobivao teške glavobolje s napadima povraćanja. Bio je prisiljen sve manje pisati i plašio se da će ubrzo morati potpuno odustati od rada na tekstu.

Već na samom rubu, naručuje pisaći stroj – danski Malling-Hansen – koji mu dostavljaju na kućnu adresu u siječnju 1882. Bila je to pisaća kugla, koju je nekoliko godina prije izumio Hans Rasmus Johann Malling-Hansen, pročelnik Kraljevskog instituta za gluhonijeme u Kopenhagenu, sama po sebi neobično predivan instrument. Pisaća kugla najviše nalikuje na zlatom optočen jastučić za pribadače. Pedeset i dvije tipke, za velika i mala slova, kao i brojevi i interpunkcijski znakovi, izbijali su iz vrha kugle u koncentričnom poretku koji je bio znanstveno smišljen tako da omogućuje najdjelotvornije moguće tipkanje. Odmah ispod tipki bila je zaobljena ploča na kojoj stoji list papira. Pomoću domišljatog sustava prijenosa sile, ploča se sa svakim udarcem pomicala za jedno slovo, precizno poput satnog mehanizma. Uz dovoljno vježbe, na stroju ste mogli tipkati čak 800 znakova u minuti. Bio je to najbrži pisaći stroj u povijesti.20

Pisaća kugla je spasila Nietzschea, barem na neko vrijeme. Kad je svladao tipkanje naslijepo mogao je pisati zatvorenih očiju i riječi su ponovo potekle iz glave na papir. Bio je toliko oduševljen Malling-Hansenovim djelom da je natipkao i omanju odu njemu u čast:

Pisaća kugla je stvar kao ja: željezna
A ipak se lako iskrivi na putovanju.
Oboma nam treba strpljenja i takta,
I deset malih prstiju.

Berlinske novine u ožujku izvještavaju da se Nietzsche „osjeća bolje no ikad“ i da se zahvaljujući pisaćem stroju „vratio spisateljskom radu“.

Ali stroj je imao i suptilniji učinak na njegov posao. Nietzscheov prijatelj, pisac i kompozitor Heinrich Koselitz, uočio da je da mu se mijenja stil pisanja. Već ionako lakonsko izražavanje postalo je još kompaktnije, više telegrafsko. U njemu je bilo i neke nove snage, kao da se „željezna“ snaga stroja nekim tajnovitim metafizičkim mehanizmom pretočila u tipkane riječi. „Možda ćeš kroz taj novi stroj čak pronaći neki novi način izražavanja“, piše mu Koselitz u pismu, dodajući da i sam u vlastitom radu primjećuje da mu „na ‘mišljenje’ u glazbi i jeziku često utječe kvaliteta pisaljke i papira“. „U pravu si“, odgovara Nietzsche: „Ono čime pišemo ima udjela u tome kako nam se oblikuju misli.“21

Dok je Nietzsche učio tipkati na pisaćoj kugli u Genovi, tisuću kilometara sjeveroistočno mladi se student medicine Sigmund Freud bavio istraživanjem  neuroanatomije u jednom bečkom laboratoriju. Specijalnost mu je bilo seciranje živčanog sustava riba i rakova. Svojim je pokusima došao do zaključka da se mozak, kao i ostali tjelesni organi, sastoji od mnoštva zasebnih stanica. Kasnije je proširio svoju teoriju i ustvrdio da praznine medu stanicama – „kontaktne barijere“, kako ih je nazvao – imaju bitnu ulogu u upravljanju funkcijama uma i stvaranju misli i sjećanja.

U to su vrijeme Freudovi zaključci izlazili iz okvira ustaljenog znanstvenog znanja. Većina liječnika i znanstvenika vjerovala je da mozak nije stanične građe nego da ga tvori jedinstveno, neprekinuto tkivo živčanih vlakana. Čak i među onima, koji su dijelili Freudovo mišljenje da se mozak sastoji od stanica, bilo je malo njih koji bi obraćali pažnju na ono što se eventualno događa u prostorima između tih stanica.22

Freud se bio zaručio i trebao je početi više zarađivati pa je napustio karijeru znanstvenika i prešao u privatnu praksu kao psihoanalitičar. Međutim, kasnija istraživanja poduprla su njegova mladenačka nagađanja. Opremljeni sve moćnijim mikroskopima, znanstvenici su potvrdili postojanje zasebnih živčanih stanica. Saznali su, nadalje, da su te stanice – neuroni – i slične i neslične drugim stanicama našega tijela. Neuron ima središnji dio, somu, koji obavlja funkcije zajedničke svim stanicama, ali osim toga ima i dvije vrste izdanaka sličnih pipcima: aksone i dendrite, koji prenose i primaju izboje električne struje. Kad je neuron aktivan, struja izbija iz some prema vršku aksona, i tamo pokreće ispuštanje naročite kemijske tvari, neurotransmitera.
Neurotransmiteri teku duž Freudove kontaktne barijere – danas je nazivamo sinapsom – i priljubljuju se uz dendrit susjednog neurona, čime pak pokreću (ili zaustavljaju) električni izboj u toj drugoj stanici. Tok neurotransmitera duž sinapsi je sredstvo kojim neuroni međusobno komuniciraju i kojim upravljaju prijenosom električnih signala zamršenim staničnim putovima. Misli, sjećanja i osjećaji nastaju iz elektrokemijskih interakcija neurona, posredovanih sinapsama.

BioMind Plus biljne kapi za depresiju, vitalnost uma i mozga, memoriju i anaksioznost
BioMind Plus biljne kapi za depresiju, vitalnost uma i mozga, memoriju i anaksioznost

U dvadesetom su stoljeću neuroznanstvenici i psihijatri malo pomalo dokučili da je ljudski mozak zaprepašćujuće složen. Unutar naše lubanje nalazi se, kako su otkrili, nekih sto milijardi neurona različitih oblika i veličina, od par desetinki milimetra do nekoliko metara.23 Jedan neuron obično ima više dendrita (ali samo jedan akson), a dendriti i aksoni mogu imati mnoštvo ogranaka i sinaptičkih završetaka. Prosječan neuron ima oko tisuću sinaptičkih veza, ali može ih biti i sto puta više. Bilijuni sinapsa u našoj glavi povezuju nam neurone u gusti splet sklopova iz kojih – još ne znamo sasvim precizno na
koji način – nastaju naše misli, osjećaji i ono što jesmo.

U prošlom je stoljeću došlo do velikog napretka u poznavanju fizičkog funkcioniranja mozga, ali jedna stara pretpostavka ostala je potpuno nedirnuta. Većina biologa i neurologa stotinu je godina vjerovala da se osnovna struktura odraslog mozga više ne mijenja. Naši se neuroni u djetinjstvu, dok nam je mozak još podatan za promjene, povezu u sklopove koji se ustale kad odrastemo. Mozak je, prema tadašnjem mišljenju većine, nalik na betonsku strukturu. Nakon što se oblikuje i izlije u mladosti, brzo se skrutnjava u konačnom obliku. Kad dođemo u dvadesete, više ne stvaramo nove neurone niti formiramo nove sklopove. Naravno, cijelog ćemo života stvarati nova sjećanja (a neka ćemo i gubiti), ali jedina strukturna promjena koju će u odrasloj dobi proživjeti naš mozak bit će spor proces opadanja u kojem nam tijelo stari a živčane stanice umiru.

Iako je vjerovanje u nepromjenjivost mozga odrasle osobe bilo duboko ukorijenjeno u gotovo čitavoj znanstvenoj zajednici, bilo je i nekoliko heretika. Šačica biologa i psihologa u sve većem je opusu istraživanja mozga vidjela indikacije da je i odrasli mozak podatan za promjene, da je „plastičan“. Oni su pak smatrali da se novi živčani sklopovi formiraju cijeli život, a da oni stari mogu ojačati, oslabjeti ili potpuno nestati. Britanski biolog J. Z. Young u nizu predavanja emitiranih na BBC-u pedesetih godina tvrdio je da je moguće da je struktura mozga u stalnoj mijeni, i da se može prilagoditi svakom zadatku koji treba obaviti. „Ima dokaza za to da se stanice našega mozga razvijaju i rastu s upotrebom, a da atrofiraju i propadaju s neupotrebom“, rekao je tada. „Moguće je, dakle, da svaka djelatnost ostavlja svojevrstan trajni otisak na živčanom tkivu.“24

Young nije bio prva osoba koja je izašla s tom idejom. Sedamdeset godina prije, američki psiholog William James iznio je sličnu slutnju o adaptabilnosti mozga. „Čini se da je živčano tkivo“, piše on u klasičnom tekstu Načela psihologije, „obdareno izvanredno velikim stupnjem plastičnosti“. Kao što to biva sa svakom fizičkom sastavinom, „bilo vanjske sile bilo unutarnje tenzije u sat vremena mogu pretvoriti tu strukturu u nešto drugačije on onoga prije“. James s odobravanjem citira francuskog znanstvenika Leona Dumonta iz jednog njegovog spisa o biološkim posljedicama navike, koji pronalazi
analogiju između djelovanja vode na kopno i učinaka doživljaja na mozak: „Tekuća voda si izdubljuje kanale koji postaju sve širi i dublji; a kad kasnije opet poteče, tok joj slijedi put koji si je prethodno utrla.

Upravo tako i utisci vanjskih predmeta formiraju sebi sve prikladnije putove u živčanom sustavu, i ti se životni putovi ponavljaju pri sličnim vanjskim podražajima, čak i onda kad ih neko vrijeme nije bilo.“25

I Freud se na koncu našao na stajalištu protivnika prevladavajućeg stava. U rukopisu naslovljenom „Nacrt jedne znanstvene psihologije“, napisanom 1895. ali za života neobjavljenom, zagovarao je tezu da se mozak, a osobito kontaktne barijere među neuronima, mogu izmijeniti reagirajući na osobne doživljaje.

 

Nikolas KarPlitko

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280