Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Ostalo

Marko Kraljević i Arapin (koji gradi kulu u Srbiji)

 

MARKO KRALjEVIĆ I ARAPIN

 

Kulu gradi crni Arapine,
kulu gradi od dvadest tavana,
ukraj sinjeg mora debeloga.

beograd-na-vodi-maketa Marko Kraljević i Arapin koji gradi kulu u Srbiji

Kad je Arap kulu načinio,
udario stakla u pendžere,
prostr’o je svilom i kadifom,
pa je onda kuli govorio:
„Što ćeš pusta u primorju, kulo,
kad po tebe nitko šetat nema?
Majke nemam, a sestrice nemam,
a jošte se oženio nisam,
da po tebe ljuba moja šeće;
al’ tako me ne rodila majka,
već kobila koja bedeviju,
zaprosiću u cara đevojku:
jal’ će mi je care pokloniti,
jali će mi na mejdan izići!“
To je Arap kuli izrekao,
pa on odmah sitnu knjigu piše,
te je šalje caru u Stambola:
„Gospodine, care od Stambola,
kod mora sam kulu načinio,
po njojzi mi nitko šetat nema,
a jošte se oženio nisam:
pokloni mi šćercu za ljubovcu;
ako l’ mi je pokloniti nećeš,
a ti hajde na mejdan junački!“
Dođe knjiga caru čestitome.
Kada viđe što mu knjiga kaže,
stade care tražit mejdandžije,
obećava blago nebrojeno,
ko pogubi crnog Arapina.
Mejdandžije mloge odlaziše,
al’ Stambolu nijedan ne dođe.
Nuto caru velike nevolje!
Veće njemu nesta mejdandžija,
sve pogubi crni Arapine.
Ni tu nije goleme nevolje,
al’ s’ opremi crni Arapine
iz primorje sa bijele kule:
on s’ obuče u ruho gospodsko,
a pripasa sablju okovanu,
pa opremi sivu bedeviju:
poteže joj sedmere kolane,
zauzda je uzdom pozlaćenom,
pa priveza čador u terkiju,
i sa strane tešku topuzinu;
kobili se na ramena baci,
pa uprti koplje ubojito,
ode pravo bijelu Stambolu.
Kad je došô pred stambolska vrata,
pred vratima koplje udario,
a za koplje svezô bedeviju,
pak razape bijela čadora,
i na Stambol on nametnu namet:
sve na noćcu po jalovu ovcu
i furunu leba bijeloga,
jedan čabar žežene rakije,
po dva čabra crvenoga vina,
i po jednu lijepu đevojku,
te mu služi crveniku vino,
a noću joj b’jelo lice ljubi,
dnevi daje u zemlju Taliju,
te uzima nebrojeno blago.
Tako drža tri mjeseca dana.
Ni tu nije golema zuluma;
Arap uzja tanku bedeviju,
naćera je kroz Stambol bijeli,
dođe pravo pod careve dvore,
viče cara iz grla bijela:
„More care, izvodi đevojku!“
Pa poteže tešku topuzinu,
njome lupa careve dvorove,
sasu njemu stakla u pendžere.
Kad se care viđe na nevolji,
dade njemu curu na sramotu.
Sjede Arap svadbu ugovarat:
„Do petnaest bijelijeh dana,
dok otidem u primorje ravno
i sakupim kitu i svatove“.
Pak posjede tanku bedeviju
i otide u primorje ravno
da on kupi kićene svatove.
Kad to začu careva đevojka,
cvili jadna kako ljuta guja:
„Jaoh mene do boga miloga!
Za koga sam lice odgajila?
Da ga ljubi crni Arapine!“
U to doba i noć omrknula.
San usnila gospođa carica,
đe joj na snu čoek govorio:
„Ima, gospo, u državi vašoj
ravno polje široko Kosovo,
i grad Prilip u polju Kosovu,
u Prilipu Kraljeviću Marko;
vale Marka da je dobar junak;
pošlji knjigu Marku Kraljeviću,
posini ga bogom istinijem,
obreci mu blago nebrojeno,
nek ti otme šćercu od Arapa“.
Kad ujutru jutro osvanulo,
ona trči caru gospodaru,
te kazuje šta je u snu snila.
Kad je care r’ječi razumio,
brže piše sićana fermana,
te ga šalje bijelu Prilipou,
na koljeno Kraljeviću Marku:
„Bogom sinko, Kraljeviću Marko,
hodi mene bijelu Stambolu,
pogubi mi crnog Arapina,
da mi Arap ne vodi đevojku,
daću tebe tri tovara blaga“.
Ferman ode Kraljeviću Marku.
Kada Marko sićan ferman primi,
i kad viđe šta s’ u njemu piše,
on govori carskom tatarinu:
„Idi zbogom, carev tatarine!
Pozdravi mi cara poočima:
ja ne smijem na Arapa doći,
Arapin je junak na mejdanu;
kad mi uzme sa ramena glavu,
što će mene Tri tovara blaga?“
Ode tatar caru čestitome,
te kazuje što je rekô Marko.
Kad to čula carica gospođa.
ona gradi drugu sitnu knjigu,
te je šalje Kraljeviću Marku:
„Bogom sinko, Kraljeviću Marko,
ne daj mene šćercu Arapinu,
evo tebe pet tovara blaga“.
Knjigu primi Kraljeviću Marko.
Kada viđe što se u njoj piše,
on govori carskom tatarinu:
„Idi natrag, carev tatarine!
Idi kaži mojoj pomateri:
ja ne smijem na Arapa doći;
Arapin je junak na mejdanu,
skinuće mi glavu sa ramena,
a ja volim moju rusu glavu
neg’ sve blago cara čestitoga“.
Ode tatar i kaza carici
što je rekô Kraljeviću Marko.
Kad to začu careva đevojka,
skoči mlada na noge lagane,
pak dovati pero i hartiju,
u lice je perom udarila,
od obraza krvi otvorila,
Marku sitnu knjigu napisala:
„Bogom brate, Kraljeviću Marko,
bratimim te bogom istinijem,
i kumim te bogom istinijem
i vašijem svetijem Jovanom,
ne daj mene crnu Arapinu,
evo tebe sedam tovar’ blaga,
i evo ti sedam boščaluka:
nit’ su tkani, niti su predeni,
ni u sitno brdo uvođeni,
već od čista zlata saljevani;
i daću ti od zlata siniju, —
na siniji opletena guja,
povisoko glavu izdignula,
u zubima drži dragi kamen,
pored kog se vidi večerati
u po noći kao u po dana;
i daću ti sablju okovanu,
na kojoj su tri balčaka zlatna
i u njima tri draga kamena, —
valja sablja tri careva grada;
još ću carev pečat udariti:
da te vezir pogubit ne može
dok čestitog cara ne zapita“.
Posla Marku knjigu po tataru.
Kada Marku sitna knjiga dođe,
te on viđe što mu knjiga kaže,
onda stade Marko govoriti:
„Jaoh mene, moja posestrimo!
Zlo je poći, a gore ne poći:
da s’ ne bojim cara i carice,
ja se bojim boga i Jovana;
baš ću poći, da neću ni doći“.
On opremi natrag tatarina,
nit’ mu reče doći, ni ne doći,
a on ode na tanaku kulu,
te oblači na se odijelo:
a na pleći ćurak od kurjaka,
a na glavu kalu od kurjaka;
pa pripasa sablju okovanu,
jošte uze koplje ubojito;
i on siđe u podrume Šarcu,
poteže mu sedmere kolane;
pa natoči jedan mijeh vina,
objesi ga Šarcu s desne strane,
a s lijeve tešku topuzinu,
da ne kriva ni tamo ni amo;
tad se baci Šarcu na ramena,
ode pravo bijelu Stambolu.
Kada dođe bijelu Stambolu,
on ne ide caru ni veziru,
veće ide u Novoga hana,
u hanu je konak učinio.
Kad je bilo ispred tavne noći,
on povede Šarca na jezero,
da ga ladne napoji vodice,
al’ mu Šarac vode piti neće,
već pogleda često oko sebe;
al’ eto ti Turkinje đevojke,
pokrila se zlaćenom maramom.
Kako dođe na jezero mlada,
pokloni se zelenu jezeru,
pak jezeru stade besjediti:
„Božje pomoć, zeleno jezero!
Božja pomoć, moja kućo vječna!
U tebe ću vijek vjekovati.
udaću se za tebe, jezero;
volim za te nego za Arapa!“
Javi joj se Kraljeviću Marko:
„Oj gospođo, Turkinjo đevojko.
što nagoni tebe u jezero?
Zašto l’ ćeš se udat za jezero?
Kakva ti je golema nevolja?“
Progovori Turkinja đevojka:
„Prođi me se, gola dervišino!
Što me pitaš kad pomoć ne možeš?“
Sve mu kaza od kraja do konca,
od šta mlada bježi u jezero:
„Najposlije kazaše mi Marka
u Prilipu, gradu bijelome,
i kazaše da je junak Marko,
da bi mogô Arapa zgubiti;
ja sam njega bogom bratimila,
i kumila svetijem Jovanom,
i dare mu mloge obricala:
no zaludu, ne šće doći Marko,
ne šće doći, ne došao majci!“
Al’ govori Kraljeviću Marko:
„Ne kuni me, moja posestrimo!
Ja sam glavom Kraljeviću Marko“.
Kad to začu lijepa đevojka,
objesi se Marku oko vrata:
„Bogom brate, Kraljeviću Marko,
ne daj mene crnu Arapinu!“
Reče njojzi Kraljeviću Marko:
„Posestrimo, Turkinjo đevojko,
dok je mene i na mene glave,
ne dam tebe crnom Arapinu!
Nemoj drugom kazivati za me,
veće kaži caru i carici
nek mi štogođ za večeru spreme,
al’ neka mi vina ne omale,
nek mi pošlju u Novoga hana;
kad Arapin sa svatovi dođe,
neka njega l’jepo dočekaju,
i nek tebe dadu Arapinu,
da u dvoru ne zameće kavge,
a ja znadem će ću te oteti,
ako bog da i sreća junačka“.
Ode Marko u hana Novoga,
a đevojka u careve dvore,
pa kazuje caru i carici
da je došô Kraljeviću Marko.
Kad to začu care i carica,
spremiše mu gospodsku večeru,
i spremiše crvenoga vina,
i poslaše u Novoga hana.
Sjede Marko piti rujno vino,
a Stambol se stade zatvorati;
dođ’ handžija da zatvori vrata,
pita njega Kraljeviću Marko:
„Što se tako rano zatvorate?“
Handžija mu pravo kazivaše:
„Oj, boga mi, neznani junače,
Arapin je šćerecu isprosio
na sramotu u cara našega,
večeras će doći po đevojku;
od njegova straha velikoga
mi se tako rano zatvoramo“.
Ne da Marko zatvoriti vrata,
već on stade da vidi Arapa
i njegove kićene svatove.
Stade jeka bijela Stambola,
al’ eto ti crna Arapina
na kobili tankoj bedeviji,
i za njime pet stotina svata,
pet stotina crnijeh Arapa:
Arap đever, stari svat Arapin,
a Arapin crni mladoženja;
skače pusta pod njim bedevija,
ispod nogu kamen izlijeće,
te razbija hane i dućane.
Kad su bili ispred Novog hana,
onda Arap sam sebe govori:
„Bože mili, čuda velikoga!
Cijel Stambol jeste pozatvoran
od mojega straha velikoga,
osim vrata od Novoga hana!
Da l’ u njemu niđe nikog nema?
Da l’ je kako ludo i manito,
koje jošte za moj strah ne znade?“
Ode Arap pred careve dvore,
i tu tavnu noćcu prenoćiše.
Kad ujutru jutro osvanulo,
car izvede Arapu đevojku,
i opremi ruho đevojačko:
natovari dvanaest tovara.
Pođe Arap kroz Stambol bijeli
sa đevojkom i sa svatovima.
Kad su bili ispred Nova hana,
opet hanska vrata otvorena;
Arap nagna tanku bedeviju,
da pogleda tko ima u hanu:
Marko sjedi nasred Novog hana,
te on pije crveniku vino;
ne pije ga čim se vino pije,
već leđenom od dvanaest oka,
pola pije, pola Šarcu daje.
Šćaše Arap da zametne kavgu,
ali Šarac svezan na vratima,
ne dade mu unutra uići,
već kobilu bije po rebrima.
Arapin se u svatove vrati,
pa odoše niz Stambol-čaršiju.
Tada usta Kraljeviću Marko,
on izvrati ćurak od kurjaka,
i izvrati kalu od kurjaka;
svome Šarcu poteže kolane,
pa objesi mješinu sa vinom,
s druge strane tešku topuzinu,
da ne kriva ni tamo ni amo;
on uzima koplje ubojito,
pak se skače Šarcu na ramena,
išćera ga na Stambol-čaršiju.
Kada stiže arapske svatove,
odmah stade zametati kavgu
i progonit stražnje mimo prve;
kad doćera Šarca do đevojke,
on pogubi kuma i đevera.
Glas dopade crnom Arapinu:
„Zla ti sreća, crni Arapine!
Stiže junak u tvoje svatove;
konj mu nije konji kakvino su,
veće šaren kako i goveče;
nit’ je junak kô što su junaci:
na njemu je ćurak od kurjaka,
na glavi mu kala od kurjaka,
nešto mu se u zubima crni
kao jagnje od pola godine;
kako stiže, on zametnu kavgu,
i progoni straženje mimo prve,
pogubi ti kuma i đevera“.
Vrati Arap sivu bedeviju,
pa govori Kranjljeviću Marku:
„Zla ti sreća, neznani junače!
Koji te je đavo navratio
da ti dođeš u moje svatove,
da pogubiš kuma i đevera?
Ili si lud i ništa ne znadeš?
Il’ si silan, pak si poludio?
Ili ti je život omrznuo?
A tako mi moje vjere tvrde,
potegnuću dizgen bedeviji,
sedam ću te puta preskočiti,
sedam otud, a sedam odovud,
pak ću onda tebe odsjeć glavu“.
Al’ govori Kraljeviću Marko:
„Bre, ne laži, crni Arapine!
Ako bog da i sreća junačka,
ti do mene ni doskočit nećeš,
a kamoli mene preskočiti!“
Al’ da vidiš crnog Arapina!
Kad pokupi dizgen bedeviji,
pak je ud’ri oštrom bakračalijom,
doista ga preskočiti šćaše;
al’ ne dade Šarac od mejdana,
već se prope on na noge stražnje,
i kobilu na prednje dočeka,
i malo je dovati zubima,
te joj uvo desno odadrije,
sva kobila u krvi ogreznu.
Da je kome stati te viđeti
kad udari junak na junaka:
crni Arap na Kraljića Marka!
Niti može pogubiti Marka,
nit’ se dade Arap pogubiti;
stoji zveka britkijeh sablja,
ćeraše se četiri sahata.
Kada viđe crni Arapine
da će njega osvojiti Marko,
on okrenu tanku bedeviju,
pa pobježe kroz Stambol-čaršiju.
Za njime se naturio Marko;
al’ je brza pusta bedevija,
brza mu je kao gorska vila,
i tijaše da uteče Šarcu.
Pade Marku na um topuzina,
pak zaljulja pokraj sebe njome,
stiž’ Arapa među pleći žive;
Arap pade, a Marko dopade,
odsiječe od Arapa glavu,
i uvati tanku bedeviju.
On se vrati kroz Stambol-čaršiju,
al’ od svata nigđe nikog nema,
sama stoji lijepa đevojka,
i oko nje dvanaest tovara
lijepoga ruha đevojačkog.
Vrati Marko lijepu đevojku,
odvede je u careve dvore,
pa govori caru čestitome:
„Eto, care, lijepe đevojke,
a eto ti od Arapa glave,
a eto ti dvanaest tovara,
što s’ spremio ruha uz đevojku“.
Pa on vrati svojega Šarina,
ode pravo bijelu Prilipu.
Kad ujutru jutro osvanulo,
sprema care sedam tovar’ blaga,
a đevojka sedam boščaluka:
nit’ su tkani, niti su predeni,
ni u sitno brdo uvođeni,
već od čista zlata saljevani;
poslaše mu od zlata siniju, —
na siniji ispletena guja,
povisoko glavu izdignula,
u zubima drži dragi kamen,
kod koga se vidi večerati
u po noći kao u po dana;
poslaše mu sablju okovanu,
na kojoj su tri balčaka zlatna,
i u njima tri draga kamena,
i međ’ njima carev pečat Stoji:
da ga vezir pogubit ne može
dok čestitog cara ne zapita;
sve poslaše Kraljeviću Marku:
„Eto, Marko, blaga nekoliko;
ako l’ tebe ponestane blaga,
opet dođi poočimu tvome“.

 

Narodna epska pesma

Ostavite komentar

Ostavite komentar