BANKARI VLADAJU

Odlomak iz knjige Ovaj svet može da bude bolji – moji razgovori s ćerkom o ekonomiji. Autor Janus Varufakis grčki ministar finansija

 

Grčki ministar finansija Janus Varufakis objavio je knjigu o ekonomiji koju može da razume njegova ćerka – tinejdžerka. Šta Janus Varufakis piše u njoj:

Trgovci postoje oduvek. To, međutim, ne važi i za preduzetnike. Na šta mislim? Jedno je brodovlasnik koji je od engleskog zemljoposednika kupovao vunu i, po cenu sopstvenog života, prenosio je u Indiju kako bi je razmenio za svilu (koju je donosio nazad, u Englesku, da bi je prodao uz ogromnu dobit), a nešto sasvim drugo preduzetnik koji iznajmljuje komercijalizovanu zemlju i „kombinuje“ je s komercijalizovanim (iznajmljenim) radom kako bi se proizvela i prodala roba.

Grčka - Bankari nam kradu budućnost - Janus Varufakis

Taj model preduzetnika rođen je u istom onom vremenu u kojem se rađalo i tržišno društvo! I ono što je najzanimljivije – dotični preduzetnik funkcioniše kao čarobnjak na „liniji vremena“.

Zamisli ga kako stoji ispred tanke membrane koja deli sadašnjost od budućnosti – budućnosti koju jedva može da nazre kroz membranu što visi ispred njega, tik iznad „linije vremena“.

Preduzetnik dodiruje membranu i njegova je ruka naglim pokretom probija. On sam stoji u sadašnjosti, ali je njegova ruka ušla u budućnost. Pipajući, on grabi rukom razmensku vrednost iz budućnosti. I, opet, naglim pokretom unazad, on izvlači ruku iz membrane, unoseći silom buduću vrednost na ovu stranu „linije vremena“. U sadašnjost.

Na taj se način razmenska vrednost koja još nije proizvedena prenosi u sadašnjost kako bi je preduzetnik uložio u proizvodne postupke kojima će potom proizvesti tu vrednost, kako bi se budućnost isplatila, da bi se nanovo uspostavila dijahronijska ravnoteža i da bi se na kraju proizvelo bogatstvo koje bi na drugi način bilo nemoguće proizvesti.

To je smisao duga u tržišnim društvima. Aktivira buduće vrednosti kako bi one same sebe – proizvele. Rečje o pravoj magiji! Nažalost, kao u svakoj priči o čarobnjacima, ne prolazi mnogo vremena dok se svojim zastrašujućim prisustvom ne ukaže i „crna magija“. Ulogu zlih čarobnjaka u mojoj „priči“ imaju bankari. Vidiš, navedeni opis nije završen. U stvarnosti preduzetnik ne vlada sam svojom rukom koja probija membranu grabeći buduću vrednost. Preduzetnikova ruka ima svoju volju, svoje interese. Predstavlja drugo, samostalno biće, biće koje je u stvari – bankar.

Zaista, da bi pokrenuo proizvodni proces, preduzetniku je potrebna intervencija sopstvene autonomne desne ruke iliti bankara – čoveka ili, bolje reći, organizacije koja se razvila od zelenaša feudalnog doba do svemoćnog činioca tržišnih društava.

Bankar, nasuprot preduzetniku, ne organizuje proizvodnju. Šta onda on zapravo radi? Zašto se u njegovim rukama gomila toliko bogatstvo? Mnogi greše smatrajući bankara posrednikom između onih koji imaju višak novca i onih drugih, onih koji žele da pozajme taj novac, to jest smatrajući da bankar posreduje između zajmodavaca ili poverilaca i onih koji pozajmljuju novac i upisuje poveriocima kamatu manju od kamate kojom tereti one što uzimaju zajam, pa na toj razlici zarađuje.

Tako je bilo nekada. Pre više vekova. I danas bankar ima tu ulogu. Ali u maloj, veoma maloj meri. Otkad su se tržišna društva našla u punom razvoju, osnovna uloga bankara nije više posredništvo između onih koji uzmaju zajam i ulagača. U razvijenim tržišnim društvima bankar <I>ne<I> crpe postojeću vrednost od jednog da bi je dao drugom. Crpe je iz budućnosti da bi je dao sadašnjosti. Zašto? Zato što postojeća razmenska vrednost u opticaju nije dovoljna da bi se aktiviralo tržišno društvo, koje zahteva mnogo veća ulaganja od postojećih štednji.

Upravo iz tog razloga bankar, umesto da bude preduzetnikova ruka koja se puni većpostojećom vrednošću povereničkih štednji, funkcioniše kao alegorijska preduzetnikova ruka koja probija liniju vremena uzimajući iz budućnosti još nestvorenu vrednost, prenoseći je u sadašnjost i pozajmljujući je preduzimaču da bi on mogao da pokrene proizvodnju i da proizvede vrednost kako bi se bankar isplatio i kako bi se vrednost „ukradena“ od budućnosti vratila u – budućnost.

Eto zašto bankara nazivam „dijahronijskim posrednikom“. Zamisli ga kao tipa koji je ukrao jednu od vremenskih mašina H. Dž. Velsa i koji je koristi da bi putovao kroz vreme i zarađivao novac pomažući preduzetnicima budućnosti da daju zajmove preduzetnicima sadašnjosti (koji mogu biti i jedni te isti), dok za sebe zadržava razliku između kamate koju upisuje preduzetniku iz budućnosti i one kojom tereti današnjeg preduzetnika. Rečje o veoma delikatnoj „transakciji“, ako se uzme u obzir to da od nje zavisi „dijahronijska ravnoteža“.

Ključni problem i razlog zbog kojeg sam uporedio bankare s „crnom magijom“ iz bajki jeste sledeći paradoks. Što se više postiže dijahronijska ravnoteža, to je veći motiv bankarske ruke da otkida sve veće vrednosti iz budućnosti kako bi uvećala svoje procente – pošto je bankareva dobit (razlika između dve kamate koju zadržava za sebe) upravo proporcionalna veličini buduće vrednosti koju prenosi u sadašnjost. Na taj način, međutim, pozajmljujući sve veće vrednosti iz budućnosti, bankar završava tako što narušava stabilnost „dijahronijske ravnoteže“. I tada dolazi do – kraha!

Kad bankarska „ruka“ pretera i optereti sadašnjost obavezama prema budućnosti koje sadašnjost, koliko god da se upinjala, ne može da ispuni, tada dolazi do kraha. Do bankrota. Sloma. Oholost – „hubris“ – bankarske ruke biva kažnjena svirepom odmazdom, „nemezisom“.

Ali, u želji da manje koristim alegoriju i da budem konkretniji, hteo bih da ti objasnim kako to tačno bankari prenose razmensku vrednost iz budućnosti. Pomoću kog mehanizma oni to čine. Samo na taj način shvatićeš da je krah neizbežan.

Recimo da Mihalis pravi bicikle i da od bankara traži kredit od 500.000 evra da kupi mašine koje će mu omogućiti proizvodnju ramova bicikala od karbonskih vlakana kako bi bicikli bili lakši i jači. Pitanje je: „Gde će bankar pronaći tu sumu da bi je pozajmio Mihalisu, naravno uz odgovarajuću kamatu“.

Nemoj da požuriš sa odgovorom da će bankar pozajmiti Mihalisu svoj novac ili novac koji su drugi uložili u njegovu banku. To je pogrešan odgovor! Tačan odgovor je: Niotkud! Ni od čega! Bankar će naprosto uknjižiti, poveriti na Mihalisov račun sumu od 500.000 evra. Šta to znači? Znači da će, kad Mihalis proveri stanje na svom bankovnom računu, presrećan, ugledati na ekranu bankomata sledeće stanje: „Saldo / Krajnje stanje = 500.000 evra“. Mihalis će onda odmah isplatiti proizvođača mašine prenoseći 500.000 evra sa svog bankovnog računa na bankovni račun proizvođača i tako će se ni od čega, niotkud stvoriti suma od 500.000 evra!

I, zaista, „proces pomoću kojeg banke stvaraju novac ni iz čega toliko je jednostavan da um nije u mogućnosti da ga pojmi“, kao što je rekao jednom jedan značajni ekonomista. Naravno, ništa se ne rađa ni iz čega. Kad ti kažem da je bankar na magičan način stvorio 500.000 evra ni iz čega, mislim na ono što smo pomenuli ranije – tih 500.000 evra potiču iz budućnosti! Proizlaze iz postupka u okviru kojeg bankarska ruka probija membranu, prelazi „liniju vremena“, uzima vrednost koja još nije stvorena, prenosi je u sadašnjost, daje je (uz naknadu) Mihalisu, preduzetniku, i svi se nadamo da će novi Mihalisovi bicikli, s ramom od karbonskih vlakana, imati takvu razmensku vrednost da će suma od 500.000 evra koju nam je budućnost dala kasnije moći da se isplati, s kamatom koju smo joj dužni.

Milošću bankara, dakle, Mihalis prima 500.000 evra ni iz čega ili, tačnije, iz budućnosti. Bankar profitira iz tog bezgrešnog začeća zahvaljujući značajnom procentu kamata – što je više novca prenosio iz budućnosti raznim Mihalisima, to je veća njegova lična korist. Od trenutka kada ga ne sputava nijedno ozbiljno ograničenje i kada može da „rađa“ koliko god novca mu drago, što znači da ga prenosi iz budućnosti, periodi stabilnosti i razvoja čine da bankar bude optimističan misleći da zaista ne postoje granice. Stoga, dakle, on „rađa“ sve više novca! U suštini, odlama sve veće razmenske vrednosti od budućnosti i prenosi ih u sadašnjost.

U nekom trenutku, međutim, razni Mihalisi iz sadašnjosti ne mogu da proizvedu svu tu vrednost koju budućnost zahteva. Na stranu to što ne pozajmljuju samo Mihalisi koji proizvode korisne proizvode, veći drugi, oni koji koriste pozajmice da bi se kockali, na primer kupujući nekretnine u nadi da će njihova cena porasti, da će ih prodati po mnogo višoj ceni i da će tako zaraditi razmensku hipervrednost a da ni u čemu nisu doprineli ekonomiji.

U praksi, dakle, u nekom trenutku ni Mihalisi ni profiteri ne mogu da isplate zajmove bankarima, a ovi, sa svoje strane, više ne mogu da isplate … budućnost. Zatvaraju se preduzeća i prodavnice. Ljudi ostaju bez posla. Cene nekretnina padaju i tako profiteri doživljavaju bankrot. Prodavnice i preduzeća koji su opstali posle prvog talasa krize svedoci su smanjenja sopstvene prodaje i na kraju su i sami prinuđeni da stave katanac. Broj zaposlenih koji dobijaju otkaz sve je veći. Ubrzo i same banke ostaju s brdom zajmova koje su dale raznim Mihalisima i profiterima jer su ti zajmovi prsli kao baloni. Štediše shvataju da banke imaju problem i traže nazad svoj novac. Banke nemaju taj novac da im isplate pošto su i njega iskoristile za sopstvene potrebe, pa i one bivaju primorane da se zatvore. Čim svet sazna da su banke zatvorene, nastupa panika i krah postaje sveopšti.

Vidiš li šta se dešava? Sve dok se dijahronijska ravnoteža održava, sve se odvija normalno. Mihalisi proizvode lepe bicikle, proizvođači mašina koje Mihalisi kupuju zapošljavaju radnike, radnici kupuju bicikle i druga dobra, profiteri zarađuju a da ništa ne proizvode i tržišno društvo se razvija. Međutim, u stomaku te ekonomije u razvoju krije se seme zla, kost slepog miša, plodno tlo koje će iskoristiti „crna magija“, što znači bankarski sistem, da bi se stvorili nestabilnost, strah, nesreća: dijahronijska ravnoteža rađa neravnotežu, stabilnost nestabilnost, a razvoj krah. A u pozadini te paradoksalne eskalacije zla krije se ruka bankara.

Sećaš li se da sam ti rekao kako je dug neophodan za tržišna društva? Da bez duga nema ni dobiti? I da bez dobiti nema viška? Sada dodajem i sledeće: proces koji stvara dobit i bogatstvo rađa i krah, rađa krize. Što je stabilniji razvojni postupak, to je motiv bankara da iskoriste svoje magične sposobnosti veći. Njihove čarolije, međutim – a da oni to i ne uspeju da primete – prelaze granicu „crne magije“ i ubrzo zatim nastupa krah. Pri tome, krah nije ništa drugo do neočekivani nastup nestabilnosti dijahronijske ravnoteže, što za posledicu ima to da sadašnjost mora priznati budućnosti kako ne može da joj da ono što joj duguje.

Ako je tržišno društvo u trenutku u kom počinje krah prepušteno samom sebi, u istom tom trenutku krenuće sveopšta lavina. Preduzetnici su nesposobni da reaguju jer su bankrotirali ili su na rubu bankrota. Isto to važi i za banke. Tržišta se gase. Obični ljudi stežu kaiš smanjujući koliko mogu svoje troškove. Na taj način, međutim, potražnja se još više smanjuje, zatvara se još više preduzeća, potrošnja se još više smanjuje, tržišta još više tonu i tako dalje. Ukratko – krah donosi krizu.

Ko može da stavi tačku na taj mračni vrtlog? Od momenta kad su se privatna lica uhvatila u ovaj razorni vrtlog samo država može da reaguje. Od XIX veka, kada su prvi put primećene ekonomske krize tržišnih društava, država je, pod pritiskom razjarenih građana, bila primorana da interveniše. Kako?

Prve državne intervencije odnosile su se na bankarski sistem, koren zla. U trenutku u kojem se rađa panika i banke propadaju jedna za drugom jedini način da zlo prestane jeste da se umeša država i da na neki način stavi tačku na tu lančanu reakciju – da omogući bankama, koje bi inače stavile katanac, da nekako opstanu. Kako? Pozajmljujući im novac. Gde bi, međutim, država mogla da nađe toliko novca za tako kratko vreme?

Da bi država to mogla, ona je bila primorana da napravi svoju banku, koju nazivamo „centralnom bankom“ i koja pozajmljuje novac bankarima u teškim trenucima. Odakle im pozajmljuje? Niotkud! Naprosto, u neki zao čas, kao što se desilo s trgovinskom bankom koja je „rodila“ 500.000 evra da bi ih pozajmila proizvođaču bicikala Mihalisu (sećaš li se prethodnog primera?), tako i „centralna banka“ „rađa“ milione, a ako zatreba i milijarde, da bi ih dala trgovinskoj banci. Da bi, međutim, mogla da uradi tako nešto, „centralna banka“ mora da ima monopol nad štampanim novcem. Tako je nekako nastala privilegija države da ima isključivo pravo na štampanje novčanica i raspolaganje novcem.

Državni monopol štampanog novca i uloga „centralne banke“ kao „krajnjeg zajmodavca“ neophodni su da bi se ograničavali krahovi, da bi se zaustavljala panika, da bi se nekako stabilizovala tržišna ekonomija. Ni u kom slučaju, međutim, nisu i dovoljni! Zato su države polako bile primorane da preduzmu dodatne mere, kao, na primer, da garantuju za štednju svojih građana (do izvesne mere) kako svi zajedno ne bi propadali kada bi neka banka bankrotirala – što je bilo neizbežno. Bez takvih garancija, čim čuju da „nešto ne ide kako treba u ekonomiji“, ulagači/štediše hitaju u banke da povuku svoj novac, banke nemaju dovoljno štampanog novca da bi ga svima dali, to potvrđuje strahovanja štediša da dolazi krah i tako – dolazi krah! Eto zašto je stanje stvari nametnulo državama obavezu da garantuju za štednju/uloge – da ne bismo svaki čas imali krahove.

Često ćeš čuti kako se govori da je glavni problem država. I da bi stvari stajale mnogo bolje kad bi država ostavila privatnike na miru i kad se ne bi mešala u njihove poslove. Besmislice. Jedini razlog zbog kojeg je država bila primorana da garantuje za štednje/uloge i da preuzme monopol nad novcem bio je taj što je u vremenima u kojima država nije intervenisala i kad su privatnici bili ostavljeni na miru doživljavan krah za krahom. U vreme kraha, kad se sve oko njih rušilo, isti ti privatnici zahtevali su od države da nešto učini.

U tržišnim društvima dug je sirovina. Šta se proizvodi od te sirovine? Dobit, koja je zapravo oblik što ga poprima višak u tržišnim društvima i koja ima dvojaku konačnu svrhu. S jedne strane, da se pretvori u investicije u nove tehnologije (na primer, bicikli nove generacije u Mihalisovom slučaju), u radna mesta, proizvode. S druge strane, da se pretvori u bogatstvo u rukama onih koji imaju pristup dobiti, dobiti što je i gomilaju.

Ako je otkriće poljoprivrednih kultura pre dvanaest hiljada godina bilo revolucija koja je stvorila višak, ali i velike nejednakosti, rađanje tržišnih društava u okviru industrijske revolucije uvećalo je u najvećoj meri kako viškove tako i nejednakosti (ovo ću ti objasniti detaljnije u narednom poglavlju). U isto vreme stvorilo je i savremenu državu, dajući joj neophodnu regulativnu ulogu. Evo i zašto. „Čudo“ tržišnih društava zavisi od magije bankarskog sistema, koja naginje ka „crnoj magiji“, baš kao što mušice neminovno bivaju privučene svetlom. Rezultat su periodični krahovi i ekonomske krize koje vrebaju i zahtevaju od države intervencije velikih razmera:

– intervencije koje ni u kom slučaju nisu neutralne ili nepristrasne;

– intervencije koje još više pojačavaju nejednakosti;

– intervencije koje bankarima daju još veću vlast nad preduzetnicima i društvom uopšte;

– intervencije koje sistematski smanjuju društvenu moćonih što ne poseduju ni banke ni preduzeća, većim opstanak zavisi isključivo od rada što ga iznajmljuju (ili se, tačnije, nadaju se da će, ako budu imali sreće, moći da ga iznajme).

Svako društvo ima svoje mitove. Tržišno društvo ne predstavlja izuzetak. Četiri osnovna mita obeležavaju naše vreme:

1. Privatni dug je nešto loše i ozbiljni ljudi beže od njega kao đavo od krsta.

2. Banke daju kredite od sume novca koju čini štednja njenih štediša.

3. Dobit se proizvodi pojedinačno, što čine privatnici, a uloga države u svemu tome jeste da sprovodi raspodelu u korist onih najslabijih.

4. Država je parazitska i ona je potencijalni suparnik privatnog sektora, to jest preduzetnika.

Kao i svi mitovi, tako i ovi sadrže zrnca istine. Istina je, međutim, veoma daleko od toga. Smatram da svakom od navedenih mitova odgovara jedna sasvim drugačija istina:

1. Privatni dug je neophodna sirovina privatne dobiti.

2. Privatni dug vodi u krah i krizu zato što banke proizvode kredite ni iz čega ili, tačnije, zato što su sume koje čine njihovu ličnu zaradu sve veće što je veća razmenska vrednost koju prenose iz budućnosti u sadašnjost.

3. U tržišnim društvima dobit se proizvodi kolektivno, a naknadno je prisvajaju oni koji imaju veću društvenu moć, uz aktivnu pomoćdržave.

4. Banke su isključivo parazitske tvorevine, dok država ima neophodnu ulogu stabilizatora – ona rukovodi krizom koju stvara privatni sektor i, paralelno, pomaže moćnima da i dalje ostanu moćni.

5. Moćnici tržišnih društava zahtevali bi da se izmisle javni dug i državni monopol nad novcem kad oni ne bi postojali. (Iako danas daju argumente protiv javnog duga i centralne banke, čine to sa stanovišta moći!)

Dug, dobit, bogatstvo, krah, kriza. To su sve činioci drame koja, štaviše, izgleda kao da seže do granica apsurda kad, nakon kriza prouzrokovanih nezajažljivošću moćnika, pogotovo bankara, isti ti ljudi, oni što s gađenjem odbijaju ideju o državi u službi onih kojima je stvarno potrebna, smatraju svojim pravom da zahtevaju od države beskrajne injekcije novca pošto njima iskrsne neki problem. Rečje o složenoj slagalici, o enigmi koju možeš da rešiš osvetljavajući je svojim razumom, suočavajući se s njom kao da je rečo potrazi za blagom što se odigrava na čitavoj zemlji, uz znakove posejane svuda, u svakom kutku gde se ljudi trude, bore i sanjaju.

Janis Varufakis