ISTINSKI VELIK

Priča o dva brata monaha, jedan iz pustinje a drugi iz manastira, i kako je poslušnost Bogu i ljudima kadra da postigne velika dela

 

Živela jednom jedna blagoslovena porodica. Roditelji, koji su verovali u Boga i imali veliko smirenje, vođahu svoje dvoje dece Hristovim putem. Od malena ova dva deteta zavoleše Boga. Prisluživanje u Crkvi, pored sveštenika, bejaše jedna od njihovih najvećih radosti. Kada dovoljno poodrastoše, odlučiše da ostatak svog života posvete Crkvi.

Dva brata monaha i snaga poslušnosti Bogu

Tako, dakle, ostaviše svoje stare roditelje, ugodnosti i zadovoljstva ovoga sveta i za ljubav Hristu prihvatiše monaški život. Jedan izabra podvižništvo i samoću pustinje. Stoga ode duboko u nju, nađe jedan skit i postade pustinjak.

Drugi brat, onaj mlađi, smatrao je opštežitije boljim i sigurnijim putem za postizanje svoga cilja. Nađe jedan manastir sa svetim igumanom i smirenim ocima i posta monah u njemu. Njegova poslušnost beše savršena i uzorna. Svi oci u manastiru su ga voleli i poštovali, jer je uvek bio spreman da posluša zapovesti koje bi mu davali. Činilo se da njegova volja uopšte ne postoji.

Vreme je prolazilo i poslušnost mlađeg brata posta poznata u celoj pokrajini. Tako njegova slava dospe i do dubina pustinje, tamo gde se podvizavao stariji brat. Kada pustinjak to ču ne poverova i htede da i sam oproba poslušnost svoga brata. Otide tako iz pustinje i stiže u manastir u kojem je bio njegov brat. Srete ga i zamoli da prošetaju naokolo da bi se ispričali, jer se toliko godina nisu videli. Mlađi brat prihvati sa zadovoljstvom, te tako izađoše iz manastira.

Šetajući stigoše do jedne reke za koju je stariji brat od ranije znao da je puna krokodila.

– Uđi u reku, brate, i izađi na suprotnu obalu, zapovedi pustinjak.

– Neka je blagosloveno, odgovori mlađi brat i priđe reci. Stariji brat je bio siguran da mlađi neće uspeti i da će ga pojesti krokodili. Međutim, dobri poslušnik, koji nikada u svoj um nije stavljao zle pomisli nego je jednostavno sledio zapovesti drugih, uđe u reku i plivajući stiže na suprotnu stranu. Svirepi krokodili ne samo što mu nisu učinili ništa nažao, nego su, naprotiv, sve vreme dok je on plivao, sledili ga otpozadi i lizali mu noge. Ovaj prizor zgranu pustinjaka. Ostade bez reči.

Krenuše, dakle, da se vrate u manastir. Na putu, malo pre nego što će stići, naiđoše na nekog mrtvaca. Neki su ga opljačkali i ubili. Bio je nag i dvojici braće ga beše žao.

– Hajde, brate, da skinemo svaki po jedan deo odeće i da obučemo ovog nesrećnika, reče pustinjak.

– Oprosti mi, brate, ali nije li bolje da se pomolimo za njega, možda mu se Bog smiluje i vaskrsne ga.

Tako i učiniše. Dobri Bog usliši njihovu molitvu i vaskrse mrtvaca. Ovo veliko čudo ispuni pustinjaka sebičnošću te reče:

– Ovo čudo nam podari Bog zbog mog velikog podvizavanja u pustinji.

Mlađi brat ne reče ništa i kaluđeri nastaviše svoj put do manastira. No, na ulazu u manastir čekaše ih iguman.

On beše sveti čovek i Bog mu bejaše otkrio sve što se toga dana dogodilo. Čim se dva brata približiše, iguman odvede pustinjaka u stranu i reče mu strogo:

– Zbog čega si, dete moje, svoga brata izložio tolikoj opasnosti u reci? I znaj da je poslušnost tvog mlađeg brata bila ta koja je vaskrsla mrtvoga.

Pustinjak ne izdrža. Igumanova reč ga protrese i suze pokajnice se pojaviše u njegovim očima. Zatraži oproštaj od Boga i od igumana, i odmah ode da traži svoga brata. Kada ga ugleda, pade na kolena i reče:

– Oprosti mi, brate moj. Zgreših Bogu i tebi. Oprosti mi što te kod reke dovedoh u opasnost. Oprosti mi.

Mlađi brat mu oprosti i od toga časa življahu u ljubavi i podvizavahu se zajedno za spasenje svojih duša.