Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

PORTO MONTENEGRO

Luka i luksuzno stambeno poslovni kompleks Porto Montenegro u Tivtu je delo bogatih ljudi iz sveta i lokalne elite. Ko stoji iza projekta Jadranski Monte Karlo

U Tivtu se gradi najveća evropska marina za superjahte do 180 metara dužine. Projektirano je 850 vezova, 400 odmah izgrađeno, a ostale su još u gradnji. Investitore je okupila „Boka Group“ registrirana 2005. na Bahamskim otocima – uspjela je, zaista, privući najeminentnije svjetske plutokrate.

Porto Montenegro luka i poslovno stambeni apartmani

Porto Montenegro luka i poslovno stambeni apartmani

„Midin dodir“ cijelom pothvatu dao je kanadski milijarder Peter Munk (88). Vlasnik je najvećeg rudnika zlata na svijetu, a njegov je život roman. Rodio se u Budimpešti u bogatoj židovskoj obitelji Adler – Munk. Oni su uspjeli izbjeći u Švicarsku famoznim „Kastnerovim vlakom“ kojim je spašeno oko tisuću i sedamsto Židova, otkupljenih golemom količinom zlata i dijamanata u dealu koji je s Cionističkim odborom utanačio sam SS-Stumbannfuehrer Adolf Eichman. Peter je tako završio u Kanadi, gdje je izučio za elektroinženjera i u Torontu i pokrenuo tvornicu hi-fi opreme i televizora, a zatim se proširio na hotelijerstvo, nekretnine i naposlijetku, kud će, što će, osnovao „Barrick Gold“ koji u mnogobrojnim kopovima otvorenim od Argentine i Čilea, Australije, Nove Gvineje, Zambije i SAD, proizvodi oko 200 tona zlata godišnje.

Zapravo, u tivatski Porto Montenegru više je involviran njegov sin iz prvog braka, Anthony Munk, koji je od oca već naslijedio Barrack Gold, ali je prethodno sam postao milijuner u tridesetoj godini, vodeći vlastito poduzeće, investicijsku grupu Onex, koja menađira multipleks-kina na oba američka kontinenta. „Nisam mu nikad dao ni auto“, ponosno kaže otac, koji je sinu jedino pomogao da nađe prvi posao analitičara u jednom osiguravajućem društvu u Torontu. Mali ne pije, ne puši, nije oženjen, zanima ga samo biznis. Ali, čak i takvi usredotočeni likovi, ponekad se nađu na velikoj jahti, koju poslije treba negdje privezati…

Udio u gradnji marine Porto Montenegro uzeo je i Bernard Arnault, fizički neugledni francuski biznismen i skupljač umjetničkih djela, 13. najbogatiji čovjek na svijetu. Vlasnik korporacije Louis Vuitton Moet&Hennessy, on kontrolira većinu svjetskih modnih brendova, ima dionice u Netflixu, bankama i robnim kućama, a uz ostalo kupio je brodogradilište jahti Princess, koje negdje treba sidriti preko zime… Arnault je u venecijanskoj Dogani (carinarnici) sagradio svoj muzej moderne umjetnosti, oženio se za pijanisticu – vrlo je kulturan gospodin – a njegov sin i nasljednik, Antoine, oteo je supermodel Nataliju Vodianovu milijarderu Justinu Portmanu, s kojim je imala troje djece… Antoine je, naprosto, strahovito zgodan i fabulozno bogat, voli umjetnost kao i Natalija, dobili su dijete, njeno četvrto, sreći nikad kraja…

Još dva plutokrata čije prezime i služi kao metafora za bogatstvo, pojavili su se kao investitori u projektu „Porto Montenegro“. To su – Jacob i Nathaniel Rothschild. Prvi se zapravo zove Nathaniel Charles Jacob (79), četvrti je barun Rothschild, on je otac, investicioni bankar s nepreglednim interesima i vezama u financijskom svijetu, na londonskoj burzi i u židovskoj svjetskoj zajednici (predsjeda fondacijom koja je izgradila zgradu izraelskog parlamenta, Knesseta), dok je Nathianiel Philip Victor James (43), za prijatelje „Nat“ Rotschild, njegov četvrti, najmlađi sin i izgledni nasljednik, povjesničar i psihijatar, pomalo i investitor jer negdje mora ulagati onih oko 40 milijardi funti obiteljskog blaga koji su, kako piše londonski „Observer“, parkirani na računima raznih švicarskih fondova. Nat ima razgranatu mrežu prijatelja, naravno, a jedan od njih je i Peter Mandelson (61), također barun i član Doma lordova, koji je bio direktor komunikacija laburističkog lidera Tonyja Blaira, ključni čovjek u pothvatu njegova uspona na vlast. Mandelson je bio ministar privrede u narednoj laburističkoj vladi Gordona Browna i zatim europski komesar za trgovinu u Bruxellesu, gdje mu se dogodio nemio skandal. Tabloid „Daily Mail“ otkrio je da su Nat i Peter skupa boravili na jahti ruskog milijardera Olega Deripaske usidrenoj na Krfu. Ništa posebno – da Mandelson nije istodobno, 2008., potpisao odluku kojom se smanjuju europske carine na uvoz aluminija Deripaskina kobinata RusAl. Poslije toga, Mandelson se morao povući, ali je prvo uzdignut u nasljednog baruna (što mu neće puno značiti jer je prononsirani gej).

Kad se otvarala marina Porto Montenegro 2009. godine, bilo je tu prisutno cijelo društvo; i Nat, i Peter Mandelson i Oleg. Deripaska je, objavljeno je, također jedan od dioničara (ali Munkovi tu drže većinskih 54%). Rus je već odranije prisutan kao investitor u Crnoj Gori. Taj petnaestak milijardi dolara težak četrdesetišestogodišnjak, vlasnik najveće industrije aluminija u svijetu koja kotira na pariškoj i hongkonškoj burzi, ima udjele u najvećim ruskim poduzećima auto i avio-industrije, mašinogradnje, građevinarstva i energetike, uz nešto poljoprivredne proizvodnje, nekoliko aerodroma, te četvrtinu – austrijskog Strabaga. Sjedi u Upravnom odboru Boljšoj teatra i ekonomskog fakulteta Moskovskog univerziteta (sam je ondje usporedno završio studij fizike i ekonomije). U Crnoj Gori još 2005. kupio je najveće nacionalno poduzeće, Kombinat Aluminijuma Podgorica (KAP), topionicu koja koristi sirovinu rudnika boksita u Nikšiću. Izgrađen još 1971. godine češkom tehnologijom, nekako je prebrodila teške devedesete poslujući preko kompanije Glencore kontroverznog anglo-švicarskog biznismena Marca Richa. To je najveća sirovinska firma na svijetu (ima godišnji prihod od 211 milijardu dolara), ali vlasnik je bio upao u neke nezgodacije s američkim zakonom, jer je radio istodobno s bijelim rasistima u Južnoj Africi, Castrovom Kubom, marksističkom Angolom, nikaragvanskim sandistima, Gadafijevom Libijom, Ceausescuovom Rumunjskom i Pinochetovim Čileom.

Tako se među Glencorovim partnerima našla se i malešna Crna Gora te njen preveliki aluminijski kombinat koji je generirao 6-7 posto nacionalnog dohotka i ostvarivao više od 60 posto izvoza zemlje. Godine 2005. firma prelazi u druge ruke – na Cipru se sklapa posao s Deripaskinom kompanijom. Oleg je komitirao pedeset milijuna u otplatu duga i pedeset za modernizaciju, ali već za četiri godine, vidjelo sa de od svega neće biti ništa – prilike na međunarodnom tržištu bile su krajnje nepovoljne, rasla je cijena struje, padala cijena aluminija kao sirovine, a osim toga, pokazalo se da su u bilanci bile skrivene nepregledne dubioze… Crnogorska vlada ubacila je u tu rupu bez dna još 45 milijuna eura kredita, ali je kompanija 2013. ipak bankrotirala s dugom od 383 milijuna i teoretskom vrijednošću od 183, pod uvjetom da se netko želi zafrkavati s proizvodnjom aluminija u Crnoj Gori. Deripaska više ne bi – on je otplovio u Porto Montenegro te kupio obližnji sjeverozapadni rt budvanskog zaljeva, gdje gradi vilu od 50 milijuna dolara čiju fasadu rese stupovi viši od onih na hramu Partnenon…

Najzanimljivije je pitanje u ovom kvizu – tko je okupio sve te talente na jednom mjestu? I Olega, i Petera iz Kanade, i Petera iz Londona, zatim Anthonyja, Jacoba i „Nata“ pa ih nagovorio da ružno, malo brodogradilište i remontni zavod „Narodni heroj Sava Kovačević“ pretvore u luksuznu marinu s Yacht-klubom i noćnim barom na infinity-bazenu dugom više od 60 metara, gdje je mlađi Rotschild proslavio svoj 40. rođendan? Na partyju su bili (naravno) Lord Mandelson, kralj Kgosi Leruo Molotlegi, državni poglavar jednog južnoafričkog bantustana, najbogatija egipatska obitelj Sawiris, povjesničar Niall Ferguson s Oxforda i London School of Economics (autor bestselera „Uspon novca“), tenisačka zvijezda Novak Đoković, mlađa ekipa iz milijarderskih obitelji Guinness i Goldsmith, direktor „British Petroleum“ koji je ispustio onu jezivu mrlju u Golfskom zaljevu, te princeza Florance Von Preussen (27), jako slatka prapraunuka njemačkog Kajzera Wilhelma II. Naletio je i Milo Đukanović, 196 centimetara visoki premijer i predsjednik Crne Gore (52) koji se na tim funkcijama izmjenjuje zadnje dvadeset i četiri godine. Milo je diplomirao turizam na Titogradskom Univerzitetu, a Porto Montenegro mogao bi mu poslužiti kao doktorat za obje reference.

Porto Montenegro luka za jahte pogled iz vazduha

Porto Montenegro luka za jahte – pogled iz vazduha

Tko je, dakle, skupljao te ljude i pridobio ih da ulože u gradnju marine u ovom dijelu svijeta, gdje je samo recentna povijest dramatičnija od nevjerojatno dramatičnog pejsaža jedinog mediteranskog fjorda nordijskih proporcija? Sudeći prema web-stranici Boka Grupe koja je projekt pokrenula, mora da je to bio suosnivač tvrtke (inkorporirane u Nassuu 2005.) po imenu John G. Kennedy. On je bio politički sekretar u kabinetu jednog britanskog ministra, navodi se, a prije toga „dvorjanin člana britanske kraljevske obitelji“. Ima veliko internacionalno iskustvo. „Prvi je uočio potencijal montenegrinskog tržišta nekretnina“. Zaista jest. Ovo što je do sad ostvareno, kao i ono što se gradi i planira, preseže i najluđe snove… A tko je, zapravo, taj G. Kennedy?

Pravo mu je ime Jovan Gvozdenović. Tata Crnogorac, majka Engleskinja. Rodio se u Beogradu 1965. Završio je engleske škole i po malo se iz Johna Gvozdenovicha transformirao u Johna G. Kenedyija (to mu je majčino prezime), a zatim je postao – konjušar (equerry) princa Michaela od Kenta (72), nećaka kraljice Elizabete. Princ od Kenta je pranećak posljednjeg ruskog cara (na kojega napadno nalikuje), a imao je tijesne poslovne veze s pokojnim Borisom Berezovskim, ruskim oligarhom, pa su ga zbog toga silno kritizirali u štampi. On se na to baš i ne obazire, nego se drži kao da je malo iznad svih – i jest. Nevjerojatno šminkerska pojava u engleski usko šivanim odijelima sa Saville Rowa i admiralskim uniformama u kojima nalikuje na Seana Conneryja. Bivši olimpijski vozač boba, masonski veliki majstor Velike lože Middlesexa i revan katolik, zbog vjeroispovijesti ispada iz reda sukcesije za britansko prijestolje, što mu omogućuje da se drži kao da ga javna percepcija uopće ne zanima…

Kao konjušar obijesnog velikaša, John G. je sigurno stekao sjajne veze, a onda je ušao u politiku i tu se nije ni malo proslavio. Kao pomoćnik Henryja Bellinghama, parlamentarnog zastupnika Konzervativne stranke, istakao se – ako je to prava riječ – početkom devedesetih godina lobiranjem za Miloševića i Karadžića. Putovao je u Beograd, gdje su ga u lokalnim novinama kovali u zvijezde, dovodio je u Bosnu neke britanske političare da se uvjere kako stvari ne izgledaju sasvim onako kako se prikazuju na televiziji. U haškim stenogramima prisluškivanja Slobe Miloševića, izašlo je na vidjelo nekoliko laskavih pohvala koje je Milošević uputio na Johnov račun… Usprkos napadima koje je zbog toga trpio u britanskim medijima koji su zagovarali dijametralno suprotna stajališta o ratu u bivšoj Jugoslaviji, Konzervativna stranka istakla ga je 1997. kao kandidata za Parlament u jednom okrugu pored Birminghama, ali je izgorio, skupa s ostalim pripadnicima „beogradskog lobija“ među konzervativcima, u čije se motive naveliko sumnjalo. No, istodobno su u Parlament prošli laburisti iz istoga kruga, koji su također relativizirali uzroke i posljedice rata u Bosni. U svakom slučaju, Kenedy se poslije toga povukao iz politike, a potom se opet bacio na aristokrate i dinaste, koji su mu očito najveća strast i (obiteljski) usud. Povezao se tješnje s dinastijom Petrović Njegoš.

Na Cetinju 2005. godine princ Nikola Petrović imenuje Johna Gvozdenovića Kenedyja za Velikog kancelara ordena, u istu službu koju je vršio njegov predak Anto Gvozdanović kod Petrovića. Ceremonija je obavljena u Plavom salonu cetinjskog Kraljevskog dvorca, u narodu zvanom „Biljarda“. Orden ustanovljen 1853. dodjeljivao se za junaštvo u borbi, a danas je, naravno, manje važno tko je koga šašjeko i koliko turskih skinuo glava, pa smjer budućih događaja otkriva bilješka o posjetu koji je u organizaciji „Boka Grupe“ odmah zatim organizirao Veliki kancelar za predstavnike europske aristokracije. Princ Nikola preuzeo je, naime, i službeno brigu za arhitektonske aspekte uređenja planiranih turističkih kapaciteta u Tivtu, gdje ugošćuje princa Dimitrija Romanova, ruskog pretendenta i svoga rođaka, te članove kneževske obitelji Grimaldi iz Monte Carla. Već se iz toga, kao i iz filma o Jamesu Bondu, koji je istodobno počeo igrati po svijetu, vidi smjer razmišljanja…

Recept bi trebao izgledao otprilike ovako: „Uzmi nešto prinčevskog čarobnog praha koji se otresa sa skuta okrunjenih glava, dodaj nekoliko milijardera koji se pale na elitu kojoj, usprkos novcu, ne mogu pripadati, spoji ih prijateljstvom, pretvori u suradnike, ko-direktore, ko-investitore i sve organiziraj kao off-shore kombinat koji će preko masovnih medija, što ne odolijevaju plutokratima, aristokratima i luksuzu, skupim hotelima i jahtama, te komadima koji se tu neizostavno okupe, generirati divovsku reklamu za ono što tada postaje – Destinacija.“ Naravno, da se u sve to uđe, potreban je osnovni resurs – prirodna ljepota, kojom zaljev Boke Kotorske, usprkos svim nastojanjima nekoliko posljednjih generacija, i sad ostavlja bez daha, jer je iskonsko čudo, obogaćeno starodrevnom kulturom Kotora i Perasta, najmanje na svijetu pomorske republike, čudesnim venecijanskim importom najblistavije sredozemne civilizacije…

Nekromanti-alkemičari koji pred našim očima izvode tu fuziju, doduše, nisu osobito respektabilne figure, prije bi ih ubrojio u crne, nego u bijele čarobnjake – ali to nije ništa nova na Sredozemlju, gdje su i najveća blaga stečena pljačkom, poput oltarne pale venecijanske katedrale sv. Marka i četiri brončana konja na njenom zabatu, koji su ranije stajali u konstantinopoljskom cirku prije nego su grad spalili lažni križari-pljačkaši.

To je duboka prošlost, a Porto Montenegro i Aman sadašnjost. Što nosi budućnost?

Porto Montenegro i dalje raste, razvija se – uz hotel, u lučici marine izgrađen je mali grad luksuznih apartmana, otvoreni su restorani i trgovine svjetskih modnih brendova. Uskoro će ih komplementirati posebno naselje od dvadeset i pet vila – Sea Breeze, na brdu Kavač između Tivta i Kotora, s morskim vistama. U marinu se, inače, slijeće na tivatski aerodorom, odakle se sezonalno leti svaki dan direktno za London-Gatwick, Pariz, Beograd, St. Petersburg, Moskvu-Šeremetjevo, Moskvu-Domodedovo, uz čartere na još desetak ruskih i desetak europskih destinacija…

Slijedi nova faza montenegrinskog turističkog čuda. Na poluotoku koji s morske strane zatvara tivatski zaljev, počinje gradnja Luštica Bay resorta na 700 hektara, s vrlo malom gustoćom izgrađenosti (6%) gdje će se podići sedam hotela, 500 vila, spa i wellness, dvije marine, naselje s dućanima, internacionalnim školama i medicinskim ustanovama te golf-igralištem sa 18 rupa. To je projekt Orascom Grupe, konglomerata egipatskog poduzetnika Nagiba Sawirisa, inženjera strojarstva koji je završio ETF u Zuerichu, inače financijskog savjetnika Njujorške burze i kuvajtske Narodne banke.

Na suprotnu stranu bokokotorskog zaljeva, u Kumboru, nekoć ratnoj luci jugoslavenske flote gdje hrđaju posljednje ruske korvete, uskoro započinje kreacija One&Only ekskluzivnog rezorta. To je službeno objavljeno na stranici Kerzner International Holding Ltd. koji upravlja s devet postojećih, na Karipskom moru i Indijskom Oceanu, u Perzijskom zaljevu, u Južnoj Africi i Australiji. Smješteni su isključivo na slikovitim lokacijama izuzetne prirodne ljepote, te zahvaćaju velik raspon obale. Šifra je – „tropski raj pod palmama“, uz zasebne vile ili kabanje, privatne bazene, privatne kuhare, batlere… Kumborski rezort Portonovi zapremat će kilometar obale, a izgradit će se samo 150 soba na 25 hektara površine. Investitor u tu nekretninu koju će sistem One&Only menađirati bit će Triangle Ivestment and Development Ltd., koji predstavlja azerbejdžansku državnu naftnu kompaniju SOCAR, firmu iz Bakua s godišnjim prihodom od 40 milijardi dolara. Uzbudljiva storija o pretvaranju Crne Gore u jadranski Monte Carlo, dakle, nastavlja se!

 

Autor: Denis Kuljiš

Izvor: Danas.rs

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: