4 NIJANSE ISTOG

Navodna četiri jezika: Po raspadu bivše SFRJ, u borbi za nacionalni identitet naših komšija pojavila se teorija o različitosti jezika koji su u upotrebi. Definisali su ih kao u određenoj meri slične, ali u suštini različite jezike, time karakterišući teritorije svojih novonastalih zemalja kao drugačija govorna područja.

U nekadašnjoj Jugoslaviji, stanovništvo balkanske zemlje Slovena se prepoznavalo pod istim imenom. Razlike po kojima bi se prepoznavalo iz kojih je delova velike države pojedinac poreklom bi se zaključilo po veroispovesti, eventualno imenu i prezimenu i načinu govora (ekavskom, ijekavskom ili ikavskom). Iz ove priče Makedonce i Slovence koji se uistinu služe drugačijim jezicima i stoga nisu od većeg značaja za temu ove vrste. Dakle, u Jugoslaviji borbe za nacionalnost nije bilo. Tačno se znalo ko je ko i svi su bili tretirani s ravnopravnošću. Nazivali smo se braćom slovenskom i istom krvlju.

Nedugo zatim usledili su nemili događaji koji su ukazivali na potonji raspad po danađnjim kriterijumima rajskog vrta od zemlje koji je zaista ubrzo i usledio. Uporedo sa nestankom državnog otelotvorenja jedinstva jednog naroda počele su borbe za nacionalni identitet. Hrvati više ne bejahu Slovenima već Persijancima, Bošnjaci takođe postadoše svojevrsna etnička grupa, dok Srbi i Crnogorci od 2006. godine po opšteprihvaćenim postulatima više ne važe za jedinstven narod. Čišćenja, najpogubnije operacije pogrdnih imena koje su rezultirale mučeničkom pogibijom desetina hiljada naših sunarodnika dovele su do bukvalnog nastanka ,,ratnih granica“ sukoba. Od jedne nacije nastadoše najveći neprijatelji. Bratskom krvoprolići ne beše kraja. Za isto može da se kaže da traje i do danas s obzirom da se krvave i mahom zakopane ratne sekire ponovo čupaju iz zemlje.

Jedno od, po mišljenju naših komšija, najefikasnijih oruđa za isticanje imaginarnih razlika u pogledu govora, mentaliteta i rodne strukture balkanskih Slovena jeste proglas hrvatskog, bošnjačkog i crnogorskog jezika. Postojanje pomenutih priznale su sve stručne međunarodne organizacije. Ipak, pokazale su kako sopstvene proglase ne vrednuju kao na snazi, time ističući skriveni interes razjedinjenosti našeg strateški značajnog poluostrva (primera radi, slanje nadri prevodioca za hrvatski i bošnjački Vojislavu Šešelju u toku haškog procesa). Ove tvrdnje podstakle su brojne naučnike iz nekada sjedinjenih zemalja da pokušaju da potkrepe ideologije ove vrste kojekakvim naučnim radovima. Svakog meseca bi po neki doktor lingvistike, književnosti, ili nekih od gorepomenutih izmišljenih jezika objavio po knjigu. Postavlja se pitanje: ,,Čemu sve ovo vodi?“

Opšte je poznata i neosporiva činjenica da balkanski sloveni, ne računajući Makedonce i Bugare, govore istim jezikom. Minorne razlike u pogledu narečja, dijalekta ili samo načina govora. To naravno ne sprečava sagovornike da vode konverzacije na najvišim nivoima bez poteškoća u kom god pogledu. Apsolutno razumevanje je zagarantovano i dan-danas, čak i nakon ozloglašenog ,,Konkursa za nove reči hrvatskog jezika“. Primera radi, švajcarski Italijani ne mogu da se sporazumeju na maternjem jeziku sa sunarodnicima iz matične države usled prevelike razlike među dijalektima. Razgovor bi zahtevao ponovno učenje jezika. Bez obzira na ovaj problem, svi dijalekti su klasifikovani pod jednim trivijalnim nazivom-italijanski. Slično važi za veliki broj drugih jezika. Ali, zato su na Balkanu zbog razlike između ,,lepo“ i ,,lijepo“ ili ,,tanjir“ i ,,tanjur“ u literaturi osvanuli novi nazivi za jezike, čak tri u proteklih 20 godina.  Zvanične gramatike se svakodnevno menjaju, sprovode se radikalne lingvističke promene koje će, ukoliko se ovom ludilu ne stane na put, zaista da rezultiraju nemogućnošću komunikacije na maternjem jeziku. Bez obzira na nesaglasje politika novonastalih republika, mogućnost savršenog dijaloga nije na odmet, štaviše je pohvalna i korisna, što akteri aktualnih političkih scena i kvazi filolozi u njihovoj službi očigledno ne razumeju.

Neki od argumenata kojima predstavnici diplomatskog kora regiona pokušavaju da se ograde ili zaštite revolta malobrojnih razumnih građana jesu oni koji nalažu da je naziv službenog jezika BiH (na primer) – srpski ne pravičan zbog činjenice da Federaciju naseljava veliki broj Hrvata i Bošnjaka. Svakako nametanje naziva ,,srpski“ ne može da dovede do uspostavljanja dobrosusedskih odnosa kom težimo. Ipak, daleko je lakše da se smisli jedinstven naziv za jezik kojim govorimo nego da se ,,izmisle“ 3 nova. U navedenom kontekstu, ideja razdvajanja govornih sistema u upotrebi se koristi u cilju političkog razdvajanja i prolongiranja neprijateljstva između naših zemalja. Definitivno je reč o najbednijem pokušaju nastavka promocija ratobornih tendencija među bratskim zemljama. Krv nije voda.

A kakve komične izjave sprovode neprosvetljeni stranci (što im je svakako omogućeno domaćom nonšalancijom) o ,,4 jezika bivše Jugoslavije“ možete da pogledate klikom na sledeći link: http://www.italki.com/question/233144

 If I learn Croatian, will I be able to understand Serbian, Bosnian, and Montenegrin?

 

Autor: Miodrag Milutinović