CRNOGORSKA UDBA

Kako je delovala crnogorska tajna policija u Jugoslaviji, prvo kao OZNA pa onda kao UDBA

 


IZA MASKE: TAJNI RATOVI U TAJNOJ POLICIJI

Poznati crnogorski publicista Šeki Radončić piše o istorijatu, ustrojstvu, unutrašnjim sukobima i lomovima, kao i raznim akcijama i kontraakcijama crnogorske tajne policije u toku devedesetih godina. Kako su se odmjeravanja različitih centara moći reflektovala na odnose i stanje u tajnoj policiji.

Kako je radila Crnogorska tajna policija i UDBA

KGB agent je uvek bio uzor za agente OZNA i UDBA


Egzekutori koje je regrutovala crnogorska tajna policija pokazali su se kao vrhunski majstori za smaknuća političkih emigranata

Tito i Kardelj

Crnogorska tajna policija iznikla je iz nekadašnje OZNE (Odjeljenje za zaštitu naroda) koja je, po nalogu Josipa Broza Tita, formirana 13. maja 1944. godine u Drvaru. U obračunu sa “neprijateljima naroda” – četnicima i drugim ideološkim protivnicima – ta služba je ostala upamćena po užasnoj okrutnosti, prijekim sudovima i likvidacijama. Nakon par godina OZNA se iz vojne transformiše u civilnu službu – UDB-u (Uprava za državnu bezbjednost). Ratni kadrovi – zaslužni oficiri jugoslovenske vojske – ustupaju mjesto civilima.

No, što mačka rodi, to miša lovi: UDB-a nije ništa nježnija od OZNE. Obračun sa ljudima koji su istorijske 1948. godine Staljinu rekli DA, kada mu je Tito rekao NE, bio je više nego brutalan. Goli otok, brojne fizičke likvidacije i vječiti ibeovac i robijaš Vlado Dapčević – obilježiće taj period.

Kako se stezao ruski obruč oko Jugoslavije tako je rastao i uticaj UDB-e i KOS-a. Aleksandar Ranković, vrhovni šef UDB-e polako je stavljao partiju i vlast pod kontrolu tajne policije. Vlado Dapčević, brat legendarnog partizanskog komandanta Peka Dapčevića, tada se prvi put susreće sa svojim budućim životnim pratiocem – tajnom policijom. U knjizi Slavka Ćuruvije, prije nekoliko godina ubijenog beogradskog novinara, pod naslovom “Ibeovac, ja Vlado Dapčević” on ovako opisuje taj događaj:

“Zapanjilo me saznanje da moj šofer svaki dan podnosi izvještaj o mom kretanju. Sasvim slučajno sam to saznao. Kažem garaži: “Pošaljite mog šofera”. Oni odgovoriše da su ga poslali u bolnicu nekim poslom. Izašao sam iz kancelarije, bila je na četvrtom spratu, i vidim moj šofer izlazi iz KOS-a, na petom spratu. Siđem dolje i kažem mu da vozi u Topčider. Kad smo stigli u neki kamenolom, ja izvadim pištolj i viknem:

– Izlazi! Đe si bio?
– U bolnici.
– Zašto lažeš, nitkove jedan, ubiću te ka kučku! Đe si bio, govori?
– Gore u KOS-u.
– Zašto?
– Naredili su mi da svako jutro idem tamo i da ih obavještavam gdje ste bili, koliko ste se zadržali na kojoj adresi.

Meni se smrači…”

Dapčeviću se kasnije još više smučilo kada su mu u Generalštabu objasnili da svi njihovi vozači rade za KOS.

Zloglasna UDB-a nije angažovala samo vozače za špijuniranje. Poznati su primjeri iz tog perioda kada je brat potkazivao brata, žena muža, muž ženu, sin oca, mnogo rjeđe otac sina. Nije zabilježen nijedan primjer da je po nalogu UDB-e majka špijunirala sina.

Nakon čuvenog Brionskog plenuma na kojem je, zbog navodnog nezakonitog prisluškivanja vrhovnog komandanta, zbrisan tadašnji Titov potpredsjednik, Aleksandar Ranković, napravljeni su veliki organizacioni i kadrovski rezovi u jugoslovenskoj tajnoj policiji. Te, 1966. godine, prvi put se formiraju i skupštinske komisije, na republičkom i saveznom nivou, nadležne za kontrolu rada policije. Sukob rigidnog policijskog rukovodstva i političkog vrha države, koje radi približavanja Zapadu, makar prividno pokušava da demokratizuje zemlju, rezultira velikom čistkom u svim tajnim policijama na prostoru bivše Jugoslavije.

Po Titovoj direktivi izvršene su kadrovske promjene i u tadašnjoj crnogorskoj Službi državne bezbjednosti koju narod i dalje zove UDB-a. Primljeni su mlađi, visokoobrazovani kadrovi, ali je pripadnicima te službe i dalje ostao prioritetan zadatak – obračun sa ideološkim neistomišljenicima i protivnicima režima.

Od mnogih akcija koje u to vrijeme izvodi kadrovski podmlađena crnogorska Služba državne bezbjednosti najpoznatija je ona u kojoj su otkriveni i uhapšeni učesnici tzv. Barskog kongresa, odnosno V kongresa ilegalne Nove KPJ. Kongres je u strogoj konspirativnosti održan u Baru 1974. godine. Na tom ilegalnom skupu učestvovalo je dvadesetak ljudi. Među njima je bila i “krtica” SDB-a. Kažnjeni su drakonski: višegodišnjom robijom u rasponu od pet do petnaest godina zatvora. Jedini grijeh im je bio taj što su zaključili da je “Tito izvršio državni i partijski udar i zaveo režim lične vlasti”.

Kadrovi crnogorske tajne policije učestvuju i u najpoznatijoj otmici tog perioda. Usred Bukurešta, iz hotela ČDerebentiČ, 8. avgusta 1974. godine, pripadnici UDB-e kidnapuju Vlada Dapčevića. Zbog te otmice izbio je međunarodni skandal. Uslijedili su brojni protesti upućeni zvaničnom Beogradu, a pobješnjeli Čaušesku odmah smjenjuje ministra unutrašnjih poslova Rumunije i šefa bukureštanske policije. Dapčević je možda i posljednja žrtva UDB-e, koja je ostala u životu i tako dobila priliku da svjedoči o svojoj otmici. Te dramatične trenutke on opisuje ovako:

“Uđoh u lift, uđe za mnom gomila onih koji su čekali pred liftom. Ja pritisnem petnaesti sprat- oni i ne dotakoše onu dugmad. Samo su se gledali i smiješili se. Kako sam izašao iz lifta i krenuo ka sobi, na mene se obrušilo ko zna koliko ljudi. Onda sam dobio udarac od koga sam počeo da gubim svijest… Prvi put sam se osvijestio na podu između prednjeg i zadnjeg sjedišta nekog automobila. Bile su mi vezane i noge i ruke – kao paket. Jedan od njih mi je držao palicu duboko u ustima. To je kratka palica, obmotana gazom i služi da te onemogući da vičeš. Odvezli su me u neku vilu. Kasnije sam čuo da su u njoj držali i Imre Nađa prije strijeljanja. Bio sam sav krvav. Polomili su mi zube, isjekli jezik, odrali grlo, polomili rebra i povrijedili unutrašnje organe. Opet sam izgubio svijest. Probudio sam se sjutradan uveče u beogradskom Centralnom zatvoru…”

Pri jugoslovenskoj i crnogorskoj tajnoj policiji postojali su posebni Odjeli za specijalne namjene, koji su većinom po zapadnim zemljama sijali smrt među emigrantima. Učestale likvidacije u režiji SDB-a zasmetale su vlastima tih država. Takav svojevrstan izvoz terorizma iritirao je zapadne sile. Protestne note i demarši postajali su sve brojniji, pa je tajna policija svoje sljedeće likvidacije pripremala pažljivije, pokušavajući da naručena smaknuća prikaže kao saobraćajne nesreće, porodične i ljubavne obračune, ili, pak, kao interne obračune u jugoslovenskom pod-zemlju.
Sve do raspada Jugoslavije listu sa imenima ljudi koje treba likvidirati formirao je Savezni SUP, a na predlog svojih i republičkih stručnih službi. Tajni spisak je obično sadržavao dvadeset do trideset imena, a odobravao ga je lično jugoslovenski ministar policije. Pripreme za pojedina smaknuća trajale su nekoliko mjeseci, nekada i do dvije godine. Likvidacije ljudi koje je bez ikakvog suđenja na smrt osudila tajna policija najčešće su slijedile po principu “ko se prvi namjesti”.

Otmice i fizičke likvidacije

Po kratkom postupku, Dapčević je osuđen na smrtnu kaznu, koja je zbog njegovih “zasluga u ratu zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od dvadeset godina”. Dapčević će robijati sve do polovine 1988. godine, kada će, pod diplomatskim pritiskom Zapada, gotovo tajno biti pušten iz zatvora.

Nakon krajnje kompromitujuće Dapčevićeve otmice tajna policija više neće ostavljati svjedoke. Nema više otmica – slijede fizičke likvidacije neprijatelja tadašnjeg ustavnog poretka SFRJ. Većinom su likvidirani ljudi iz jugoslovenske emigracije. Posebno su stradali hrvatski, albanski i srpski politički aktivni emigranti, za koje je tajna policija imala operativne podatke da spremaju obaranje jugoslovenskog režima. Takvima su, najčešće, vođeni patriotizmom i rukom tajne policije presuđivali crnogorski žestoki momci. Egzekutori koje je regrutovala crnogorska tajna policija pokazali su se kao vrhunski majstori za smaknuća. Povremeno su se dešavala neriješena ubistva i sumnjive saobraćajne nesreće i u samoj Crnoj Gori u kojim su ginuli protivnici režima. Tada se šapatom konstatovalo: “Ubila ga UDBA”.

Crnogorski SDB je krajem devedesetih imao oko 220 stalno upošljenih ljudi, a sada je, prema procjenama, ta brojka dvostruko veća

 

Šeki Radončić

Izvor: Monitor