STARA NJEGOŠEVA KAPELA

Zašto i kako je srušena Njegoševa kapela na Lovćenu i nasilno zamenjena masonskim hramom. Sadašnji Njegošev mauzolej je projektovao vajar i poznati mason Ivan Meštrović

 

U njihovom neograničenom bezakonju komunisti su tokom svoje poluvekovne vladavine optuživali kralja Aleksandra za sva moguća zla pa su ga tako nazivali i monarho-fašistom, iako je kralj Aleksandar sa austrijskim kancelarom Dolfusom, bio prva znamenita žrtva fašizma u Evropi. A da bi mogli da sruše jednu od  najvećih svetinja srpskog naroda,  Njegoševu kapelu na Lovćenu, i na njenom mestu, u sprezi baš sa onima koji su zlikovački umorili kralja Aleksandra i veliki deo njegovog naroda, podignu sadašnje satansko zdanje, izmislili su priču kako je kralj Aleksandar, srušio Njegoševu kapelu, iako ju je upravo on, nakon njenog rušenja od strane Austrije 1916, bio obnovio!

Stara Njegoševa kapela na Lovčenu

Stara Njegoševa kapela na Lovčenu je bila pravoslavni hram …

Tu priču su gnevno preuzeli i do krajnjeg bezumlja doveli današnji rasrbljeni potomci komunista, Dukljani i ostali Montenegrini, uprkos priznanju pa čak i pokajanju same Austrije da je to ona učinila, a naročito uprkos postojanju brojnih istorijskih dokumenta, kako naših tako i austrijskih, koja o tome svedoče! Ali bezakonici ne bi bili ono što su kad ne bi, kako veli Sveto pismo, sami sebe, a samim tim i druge, lagali u oči!

Budući da su Njegošev hram i prah jednostavno delili sudbinu srpskog naroda, sastradavali sa njim u toku Prvog svetskog rata, nedelo Austrije bilo je toliko očito da ga nije bilo potrebno posebno ni dokazivati sve dok komunisti, iako su bili uneli vrh Lovćena sa kapelom u grb njihove republike Crne Gore, nisu pokrenuli, početkom 50-ih, akciju za njeno rušenje. Ova je dobila u ubrzanju nakon susreta Josipa Broza i Meštrovića na Brionima jula 1959, kad je Meštrović izjavio Politici da je «Tito najveći čovek koga su u čitavoj svojoj istoriji imali Srbi i Hrvati i ostali naši narodi – zajedno!»

Kako da, posle jedne takve pohvale i ko zna još sve čega, antisrpska aždaja koja je neograničeno raspolagala srpskim dobrima, srpskim zemljama poklanjajući ih drugima, srpskom istorijom brišući je, kao što je nemilice trošila srpske živote da bi se se zacarila, ne dadne na poklon Lovćen proustaši Meštroviću na koji je on pretendovao još dok je bio dvorski vajar kralja Aleksandra?

Međutim, budući da je vrh Lovćena sa Njegoševim hramom bio toliko urastao u dušu i u svest Srba,  poduhvat protiv Lovćena izgledao je sasvim bezuman i otpor je bio toliko veliki da je trebalo da prođe sedamnaest godina otkad je, u zli čas, Blažo Jovanović, 1951, pokrenuo ideju ustoličenja Meštrovića na Lovćen, a Broz je aminovao i stao iza nje, da ona počne da se ostvaruje. Presudan momenat za to bio je Brozov dolazak na Cetinje u maju 1968, kad je izričito naredio da se pristupi rušenju svetilišta na Lovćenu i gradnji Meštrovićevog čudilišta.U stvari trebalo je da se, umesto Kapele, napravi neka vrsta paviljona u kome bi se posetioci navodno mogli diviti Meštrovićevom stalno izloženom kipu Njegoša. Iako potpuno promašeno delo, obična karikatura Njegoša, kako je govorio sam Krleža, niko nije imao ništa protiv da se ono postavi u Biljardi na Cetinju, a da Kapela ostane onde gde je, onakva kakvom ju je osveštalo vreme u duši čitavih pokoljenja crnogorskog i celog srpskog naroda.

Međutim, cilj je bio upravo da se nanese udar celokupnom, posebno crnogorskom srpstvu, da se razori hram koji je nadvisio sve srpske hramove, kao što je Njegoš svojim genijem nadvisio sve srpske pesnike.

Da to ostvare, komunisti su našli izgovor da Kapela nije bila autentična, ona što je Njegoš podigao 1845, kao da je to ona uopšte mogla biti, budući da je porobljivač srušio i iz nje prah Njegošev na Cetinje spuštio. Ali su oni to potpuno zanemarivali i, u svojoj naopakoj logici, sav greh rušenja Kapele stavljali na dušu kralja Aleksandra, njenog obnovitelja u zajednici sa mitropolitom crnogorsko-primorskim potonjim patrijarhom srpskim, Gavrilom. U stvari ovaj je objasnio kralju Aleksandru da ne treba da prihvati projekat paganskog spomenika od strane svog dvorskog vajara Meštrovića, da Njegošu, kao pravoslavnom vladici, ne odgovara nikakav drugi spomenik do onaj što je sam sebi podigao i koji je, kao takav ušao u svest celih naraštaja.

Kralj  je to zdušno prihvatio, davši pola miliona dinara sa zlatnom podlogom za obnovu Kapele, dok je Meštrović tražio za svoju grdobu od spomenika čitavih 12 miliona! Takođe vaskrs Lovćenske svetinje, značio je da je poduhvat velike carevine protiv srpskog naroda propao i da se ovaj  pokazao, kako fizički tako duhovno i moralno, nesalomiv.

Komnen Bećirović

——–

Nova NJegoševa kapela na Lovćenu Njegosev mauzolej

Sadašnji Njegošev mauzolej koji su komunisti izgradili na mestu stare kapele je paganski (masonski) hram

RUŠENJE NJEGOŠEVE KAPELE

O Isi Mahmudbegoviću, svetinji i klovnokratiji

Po svedočenju Vase Čavora, radnika obezbeđenja u doba rušenja kapele Svetog Petra Cetinjskog na Lovćenu, radove na izgradnji Meštrovićevog mauzoleja izvodili su radnici građevinskog preduzeća “Titograd“. Bilo ih je sa Kosova i Metohije, iz Bistrice i Bijelog Polja, Plava, itd. Radili su na bušenju tunela i izgradnji platforme na Jezerskom vrhu.

Kada je došao dan da se ruši kapela, Mirko Živković, šef gradilišta, sabrao je radnike i rekao šta ih čeka. Ispred svih radnika, istupio je Iso Mahmudbegović, musliman iz Bistrice kod Bijelog Polja. Imao je ogromne brkove. Častan i čovečan, izjavio je da neće da ruši kapelu jer je to „vlaški hram“: “A ja ne želim i ne mogu da rušim bilo čiju svetinju“. Živković je pokušao da ga ubedi da to nije svetinja, nego spomenik, ali je on ponovio da neće rušiti „vlašku svetinju“. Prećeno mu je otkazom; Mahmudbegović je izjavio: “Ne morate mi ga davati. Otići ću sam“. Uplašivši se da nije neka „organizovana akcija“, Živković se suočio sa Mahmudbegovićevim rečima: “Ne. Svako neka postupi kako hoće, a ja sam odlučio“. Isi su se pridružili i ostali radnici.

Sutradan je na gradilište stigla milicija („narodna“ ) i UDBA. Dijalog je izgledao ovako (svedoči Čavor ):

– Koji je to drug rekao da neće da ruši Kapelu?

– Ja sam rekao, veli mirnim i čvrstim glasom Iso Mahmudbegović.

– Zašto?

– Rekao sam već: zato što je to vlaški hram i svetinja.

-Da to nije nešto organizovano?- pita civil.

– Nije, pitajte ostale.

– Šta vi kažete?- obraća se civil radnicima.

– Isto što i Iso: nećemo rušiti Kapelu.

A Iso dodaje: “Da ste došli u moje mjesto da rušite džamiju, ja bih poginuo, ali ne bih dozvolio da se to uradi“.

Zahvaljujući herojstvu Ise Mahmudbegovića, muslimana od Bijelog Polja, danima niko nije rušio kapelu. Onda su komunisti našli mlade uličare i robijaše iz Spuža, dali im rakije, i rušenje je počelo.

Ostao je trag, za istoriju, i ime junaka koji nije hteo da nasrće na tuđu svetinju.

Ljudi, poreklom pravoslavni Srbi, ćutali su, dok Iso Mahmudbegović nije preogovorio. Kao što su se radnici iz Azerbejdžana, ove, 2013, pobunili, i nisu hteli da seku zapisno drvo kod Savinca, da bi tuda prošao auto-put.

I to je povod da se upitamo – šta je osnovna tragedija današnjeg Srbstva?

Ona je u tome što je ogroman broj ljudi izgubio osećaj za svetinju. Da nije tako, ne bi bilo nijednog srbskog političara koji bi se usudio da prodaje veru za večeru, i da izdaje Kosovo i Metohiju za ništavilo zvano Evropska Unija. Jer, narod daje političare; kakav narod, takva vlast -kakva vlast, takav i narod.

Da nije tako, ne bi u Crkvi bilo ekumenista i novotaraca, koji krše Sveto Predanje i vode narod u propast, prezrevši Predanje koje nam je ostalo od Otaca, a naročito od Vladike Nikolaja i Oca Justina.

Kad nema osećanja za Svetinju, nastaje opšti raspad svih vrednosti. „Ako nema Boga, ja nisam kapetan“, kaže jedan kod Dostojevskog.

I tako dobijamo klovnokratiju – u državi, u Crkvi, svuda.

Klovnovi mogu sve, osim da budu uzvišeni i prožeti Svetinjom koja se ne može ni kupiti, ni prodati.

Srbi, kao i ostali pravoslavni narodi, nemaju nikakve vrednosti sami po sebi. Oni su blato i prašina bez Hrista. A sa Hristom, oni su narod Božji, Novi Izrailj. Zato je i zaključak ovog članka krajnje jednostavan, i strašan u svojoj jednostavnosti: ne bude li obnove osećaja za Svetinju, nestaćemo sa ovog sveta kao da nas nikad nije ni bilo.

To je tako, i nikako drukčije.

Da Bog da stid pred Isom Mahmudbegovićem pokrenuo Srbe da se sete ko su bili, i ko su sada, i da pohitaju Jedinom Svetom dok još nije kasno!

 

Vladimir Dimitrijević

Izvor: Borbazaveru.info