Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

U ZAGREBU

 

Vrijeme u gradu toplo praćeno laganim povjetarcem. Kao i obično u podne se nalazim sa Milom. Sjedimo na klupi, kojoj hlad pravi ogroman spomenik podignut palim borcima u proteklom ratu 1992. godine. Lijevu ruku drži na koljenu, desnom česka bradu koja je za osobu njegovih godina bila pretjerana. Ja u svom svijetu pogleda uprtog u daljinu. Iz misli me trže njegov hrapavi glas: „E, a sta misliš da idemo u Zagreb? Sutra“ . „Mogli smo“ , odgovorih.

Trg_bana_Jelacica u Zagrebu

Sutradan, u 6 sati ujutru bili smo u busu koji vozi za Zagreb. Tokom puta ne komuniciramo nešto pretjerano, do ulaska u grad. Sav nervozan prebira po đžepovima, pitam ga šta traži, a on na to ljutito odgovara: „Samo meni može da se desi da zaboravim mapu grada u koji prvi put idem“ . Samo sam se nasmijala, jer takve stvari su bile tipične za njega… I tu smo, na autobuskoj stanici. Stojimo i ne znamo gdje ćemo. Uvjerava me da trebamo doci samo do Krešimirovog trga da dalje zna, pitam se kako zna kada je ovdje prvi put, ali ne da mi se raspravljati. Možemo uzeti taksi do cilja, ali želimo prošetati. Zaboravih napomenuti da sa sobom ne nosimo nikakvih stvari jer sve je ovo za jedan dan, tačnije za par sati jer u 22 sata imamo bus za nazad. Slučajnog prolaznika pitamo kako da dođemo do Krešimirovog trga, a on shvativši po našem naglasku da nismo Hrvati, samo nabra lice i rukom pokaza pravac. Hodali smo dobrih 45min. uskim ulčicama, nakon čega smo se našli na tržnici ujedno i najvećoj zagrebačkoj tržnici na otvorenom. Koračam sa osjećajem izgubljenosti zbog cijele te gomile ljudi. Može se čuti dovikivanje: „imas sitno“ , „ovo ti je najbolja lubenica u gradu“  itd. sve to pomješano sa užasnim mirisom ribe koji se širi svud naokolo. Cijela ta situacija tjera me a pomisao da je dolazak u Zagreb najgora moguća stvar na koju sam mogla iskoristiti današnji dan. Gurajući se kroz masu Milo me drži za ruku. Zbog očigledne iznerviranosti na mom licu stišce me i govori da se neću pokajati zbog ovoga. Napokon, progurali smo i sad stojimo na stepenicama koje vode ka dole, odmah pored stoji kip koji predstavlja bakicu sa kosarom na glavi. Spustivši nogu sa poslednje stepenice u nizu iz grudi me se otima uzdah.Kao kad čovjek završi sa naporim radom pa odahne. Nakon još malo šetnje stojimo na glavnom i najvećem trgu Zagreba. Trg bana Jelačića. Ovaj trg koji danas predstavlja mjesto susreta prije je bio tržnica, a kip bana Jelačića bio je okrenut ka sjeveru kako bi simbolički mačem pokazivao ka Mađarima, budući da se u svoje doba ban odupirao mađarskoj vlasti. Kip je bio uklonjen za vrijeme komunizma, te ponovo vraćen 1990 godine. Sjeli smo na obližnju klupu i počeli o sasvim običnim stvarima, kako je dobro da nas je vrijeme poslužilo, s obzirom na to da je u nasoj državi u ranim jutarnjim satima padala kiša. Iako volim kišu, danas je dobro da ne pada. Ono sto mi je odvlačilo najviše pažnju, nisu bile ni prelijepe zgrade, ni spomenici ni crkve nego fontane. Sa sigurnošću kažem da je Zagreb jedan od gradova koji posjeduje najviše fontana. Ne sjećam se tačno kako sam došla do hrvatske narodne banke, ali bila sam tu, sjedela upravo pored jedne fontane, kojoj je društvo pravila njena blizankinja odmah sa suprotne strane. Milo se negdje izgubio, a ja koristim trenutak da uživam u zvuku vode koji me na neki čudan način odvaja od sadašnjosti. Prošlo je 15-ak minuta i Milo se vraća sa sendvičima i kafom. Nabrzinu jedemo i nastavljamo dalje. Put nas dovodi pravo pred zagrebačku katedralu. „To je to“ – pomislih, „u ovom gradu ništa više ne moram vidjeti“ . Ovo je jedan od najvrijednijih spomenika hrvatske kulturne baštine, takođe i najviša građevina u Hrvatskoj. Iako nisam pripadnica katolicke vjere, i iako nikad nisam bila u katolickoj crkvi, donosim odluku da to uradim sad, Milo mi se pridružuje. Koračam polako ka crkvenim vratima, kroz koja sigurno i odlučno prolaze drugi ljudi. Na samom ulazu u katedralu stoji činija sa vodom u koju vjernici umoče ruku praveći krst. Za mene je ovo strano, te preskačem taj čin. Obilazim cijelu crkvu, zavirujem u svaki ćošak. Posebno mi privlači pažnju plašt kralja Ladislava iz 11. vijeka. Nakon što sam načinila puni krug po katedrali i upila svaki detalj sjedam. Zvuk orgulja kao da me baca u neku vrstu transa. Osjećam neizmjeran mir, lakoću u duši. Tu sam gdje jesam, sasvim smirena i ispunjena. Na trenutak mi kroz glavu prolazi da sam možda u nekom drugom životu bila pripadnica katoličke vjere te da se zbog toga ovako prijatno i sigurno osjećam. Jedan čovjek moli sve turiste da napuste katedralu kako bi vjernicima omogućili neometanu molitvu. Po izlasku sa lijeve strane primjećujem veliki sat sa rimskim brojevima na kamenom zidu. Bas mi je čudno da ga nisam primjetila prije. Ne volim satove jer me podsjećaju da vrijeme prolazi, a niko od nas, sigurna sam, ne voli da vrijeme prolazi osim ako ne čeka voz što kasni. Svraćam u jednu knjižaru. U oči mi odmah upada knjiga sa natpisom „U potrazi za srećom“ . Trenutak u kojem uzimam knjigu vrijeme kao da staje. Kroz galvu mi prolazi milion stvari. Pitam se šta ja radim, zašto sam došla ovdje. Istina je da sam u ovom gradu prvi put, i da ovaj grad nudi mnogo toga, ali nikad nisam isla u neki grad zbog njegove kulture,istorije. Nisam došla ovdje da bih vidjela spomenike, muzeje ili sve ono što mogu naći na vikipediji.

Milo me podjseća da jos trebamo obići crkvu Sv. Marka. Ostavljam knjigu gdje je bila i krećemo. Crkva Sv. Marka nalazi se na Gornjem gradu. Prvo se penjemo na Popov toranj odakle imamo jasan pogled na crkvu čiji je krov ukrašen istorijskim grbovima Hrvatske i grada Zagreba. Osjećam se slabo od tolikog hodanja i samo jednog sendviča. Silazimo sa tornja i sjedamo na klupu malo ispod Kamenitih vrata.

Blagoslov jednog prosijaka

 Iz tišine nas izvlači prosijak koji sklopljenih ruku dolazi do nas. Bosih je nogu, pocjepanih hlača, prljave košulje i nepočešljane kose. Vadimo mu iz đžepa par kovanica, on nas kiti blagoslovima za koje prvi put čujemo.

Sjedim, posmatram druge turiste i razmišljam o prosijaku koji je maloprije bio tu. Mislim o daru primanja i davanja. Smatram da sve ono što drugima damo vrati nam se na ovaj ili onaj način. Svi smo mi u današnje vrijeme primorani da nešto od nekoga tražimo, baš kao što je onaj prosijak maloprije od nas tražio mislostinju. Sretna sam što ga nisam ostavila praznih ruku, sretna sam jer je i on meni nešto dao zauzvrat. Dao mi je blagoslov iz srca.

Milo me gura. Pogledom pokazuje lijevo i govori: „Eno ga opet onaj od maloprije“ . Prosijak ponovo ide prema nama. Sad vec malo ljuta, smatram to bezobrazlukom. Međutim, on ne dolazi do nas sa namjerom da ponovo prosi. Prilazi, sjeda na klupu do nas i počinje priču sa nama. Po svemu sudeći ne sjeća se da je prije sat vremena bio sa nama. Primjećujem toplinu koja zrači iz njegovih očiju. Obuzima me čudan osjećaj kao da ga znam od prije. Priča nam kako boluje od šizofrenije i da novac koji isprosi koristi za tablete. Znam da većina prosijaka svoje prosijačenje opravdava nekom bolesti, ali ovom čovjeku sam vjerovala, bilo je nemoguće da laže. Kaže da je izgubio ženu prije mnogo godina, i da ima ćerku, kaže ona ima momka i voli ga, ali on nije za tu vezu, jer kako kaže njen momak boluje od iste bolesti kao i on. Nisam sigurna da li je sve to plod njegove mašte, ali dopuštam sebi da vjerujem u tužnu pricu jednog zagrebačkog prosijaka koji se bori za svoj život i za sreću svoje ćeri. Po odlasku nam recituje par pjesama za koje nas ubjedjuje da je on autor. Iz daljine nam maše rukom vičući da obavezno posjetimo crkvu Sv. Ivana.

Nemamo više vremena da bismo bilo šta jos obišli. Polako krećemo ka autobuskoj stanici, zastajemo na Kamenitim vratima, ja po prvi put danas vadim telefon iz đžepa, bacam pogled na ekran, na kojem nema niti jedne poruke i niti jednog poziva. „Misliš na njega opet“ ? – „Mislim, a i kako ne bih“ – odgovaram tihim, pomalo umornim glasom.

Svako zašto ima svoje zato.

Već se vozimo kuci. Noć je odavno pala. Razmišljam da nisam uzalud potrošila dan. Shvatam svrhu odlaska u Zagreb. Uradila sam nešto korisno i sa sebe i za druge. Pomogla sam jednom prosijaku koji je trebao milostinju, a pomogao je i on meni tako što mi je dao blagoslov. Da, trebao mi je blagoslov. Nisam morala otići iz drzave, u neki meni nepoznat grad, da bih dala milostinju prosijaku, ima dovoljno prosijaka i u mom gradu, ili ako sam željela blagoslov mogla sam zamoliti sveštenika i on bi mi ga sigurno dao, ali da li bih dobila tako iskren blagoslov kao što sam dobila od onog prosijaka u Zagrebu, sigurna sam da ne bih. Shvatam zašto sam bila baš tamo i baš danas.

Dok izlazim iz busa čujem Mila kako kaže „Hvala ti za današnji dan“ , odgovaram: „Hvala tebi“ i ne okrećući ce odlazim u noć.

Željka Dakić

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: