ŽIVOT JEDNOG AUSLENDERA
Ovo je moja priča za sve one koji misle da sam došao u njihovu zemlju da se obogatim.
Život u Njemačkoj, posao, stan, auto, zdravstveno osiguranje, obezbjeđena penzija. Ali šta se zapravo krije iza te slike?
Napustio sam svoju zemlju davne 1993. godine kada je na sve strane bjesnio rat, kada su ljudi nemilosrdno zlostavljani, mučeni najgorim mukama i ubijani. Gledao sam da spasim živu glavu i da iz tog zla izbavim svoju ženu i jos nerođenu ćerku. Otišao sam „trbuhom za kruhom“ što bi naš narod rekao. Spakovao cijeli svoj život u jedan manji stari kofer koji mi je u amanet otac ostavio i otišao sam u tu „veliku“ zemlju.
Nemačka – Bavarska
Prva tri dana sam spavao na autobuskoj stanici pokriven novinama. Još uvjek mi trnci kroz tijelo prolaze od pomisli na te duge hladne noći. Sjedeći, zgrcen od hladnoce, primjetih jedan stariji par koji razgovara na mom jeziku. Odjednom mi laknu. Priđem da zamolim gospodina za cigaretu i tako im ispričam moju situaciju. Ponudili su mi privremeni smještaj kod njih, polako sam našao i posao i mislio sam da dolaze bolji dani za mene. Nakon 4 mjeseca provedena ubijajuci se poslom i razmišljajuci o mojoj ratnoj zemlji napokon mi stižu dobre vijesti. Postao sam otac! Zamoljavam šefa za dva slobodna dana koja bih spojio sa vikendom da bih otisao u Bosnu da vidim ženu i tek rođenu ćerku. Sa velikim uzbuđenjem i srećom sam se vozio dole razmišljajući kako moja mala djevojcica izgleda.
Moju sreću prekida hladna izjava carinika: „Ne možete preći granicu“ , „Kako ne mogu, zašto“ ? – upitah, nakon čega mi on objašnjava da me je neko prijavio i da sam proglašen ratnim dezerterom uz 5. godina zabrane ulaska u BiH. U tom trenutku kao da me neko maljem udario. Misli su mi pomućene, ne mogu da razmišljam, najradije bih vikao na sav glas, ali se suzdržavam. Jedino što mi je bilo preostalo je to da se vratim nazad u Njemačku što sam i uradio.
Dani su postajali dugi kao godine, najteže mi je padalo što nisam imao nikakvih vijesti iz Bosne. Sasvim slučajno sam saznao da je naš grad pao u neprijateljske ruke, a građani iseljeni. Živio sam u nadi da cu se jednog dana vratiti i pronaći ih žive i zdrave. Za to vrijeme u Njemačkoj sam mnogo radio, mislio o najgorem, a na sve to i trpio razna poniženja. Na nas „auslendere“ gledali su sa visine i skoro sa gađenjem, mogu reći da ni dan-danas situacija po pitanju toga nije mnogo bolja. Rat se završio, moja zabrana istekla i napokon sam otišao u Bosnu da potražim ženu i ćerku.
Nakon 15 godina ih pronalazim. Moja žena više nije bila moja nego tuđa za što je ni najmanje ne krivim dok moju ćerku još uvjek gledam iz daljine sakupljajući snagu da joj priđem i objasnim gdje sam bio sve ove godine…
Željka Dakić
jel ovo neka sala ili…? pocevsi od onoga u naslovu „gastrabajter“ a ne gastarbajter pa do 15 godina u samoci…mogla je zena i cerka da ga obidju…zar ne?! sve u svemu ocekivao nesto zanimljivo a ono dva pasusa gluposti nevidjenih i ne procitanih skoro!
Priča je zasnovana na istinitom događaju. Za tebe je možda glupost za nekoga ne. U svakom slučaju da ti malo približim priču. Dok je on imao zabranu, ona je izbjegla. On nije imao nikakvih informacija o njoj, a ona nije znala za njegovu zabranu, jer tokom cijele te halabuke nisu bili u kontaktu. Ona je mislila da on ne želi da se vrati. U međuvremenu ona upoznaje drugog čovjeka sa kojim počinje novi život, ne želići ni da čuje za bivšeg muža. Pronalazi ih nakon toliko mnogo godina jer svi njihovi zajednički prijatelji više nisu bili zajednički nego samo njeni, njega smatrali sebičnom osobom koja je napustila rat i gledala da spasi samo sebe, tako da mu nisu htjeli dati nikakvih informacija o njoj, na njenu molbu. Ukratko!
@zeljka Mogli ste to sve lepo napisati u gornjem tekstu. sa vise dogadjaja i licnosti…razraditi temu i ideju,izgraditi pricu,makar i kratku…ovako deluje neozbiljno,sturo i prekratko…kao da se neko zezao.
Hvala na savjetu, ali recimo da taj čovjek nije želio da iznesem više detalja. Mislim da i ovih par rečenica govori mnogo.