MILORAD TELEBAK – Javnom scenom caruje nepismenost
Milorad Telebak, jedan od najpoznatijih srpskih lingvista, upozorava da je srpska jezička kultura nikakva, čemu u velikoj meri doprinose i mediji, pre svega elektronski.
Prema njegovim rečima, srpski jezik se gotovo nikako ne izučava u školama, dok na javnoj sceni sve više govore i njime pišu polupismeni i nepismeni.
– Sve to kvari jezičku kulturu onih koji znaju i vole jezik! U ovoj zemlji magistara i doktora nikad nije bilo više, ljudi s fakultetskim diplomama, a s jadnijim i bjednijim znanjem, pogotovo u pogledu pismenosti. A jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego oruđe nacionalne kulture i nauke, on je izraz narodnog duha i identiteta. Mi to očigledno ne shvatamo – naglašava Telebak u intervjuu za Press.
Milorad Telebak srpski lingvista
Kako to mislite?
– Već dugo vremena gramatika i pravopis se ne uče u našim školama, a gramatika je osnova pismenosti, ona je jezik. Nažalost, srpski jezik je protjeran iz srpskih škola, u njima se uči samo književnost. U osnovnoj školi se nešto i uči, dok u srednjoj srpskog gotovo da i nema.
Šta je s fakultetom?
– Kad završe fakultet, ljudi o jeziku znaju manje nego što su znali dok su bili u osnovnoj školi! To je jedan od razloga zašto je naša jezička kultura nikakva!
Koji su još razlozi loše jezičke kulture kod Srba?
– Nekada su javno pisali i govorili oni koji su znali da govore i bili pismeni. Danas, više nego ikada, ljudi govore i pišu javno, a da za to nisu kvalifikovani. To rade polupismeni ljudi! Zato se polupismenost, tačnije nepismenost, raširila na javnoj sceni. Nažalost, srpski jezik se ne brani nigdje – ni u školi, ni u medijima, ni na javnoj sceni, ni u porodici.
Ko širi tu nepismenost?
– Ona je zavladala političkom scenom, pravosuđem, u javnim, pa čak i obrazovnim institucijama. Primjera radi, u našoj skupštini svaki dan čujemo „bezbjedonosna situacija“, „htjeo bih“, „amandman koga smo podnijeli“!
Gde mediji najviše greše?
– Oni su davno napustili nekadašnji novinarski jezički stil koji je krasila jasnost, kratkoća rečenica, pravilnost oblika riječi. Nekada su ljudi vjerovali medijima i govorili: „Živa istina, pisalo u novinama“. Danas jezik najviše kvare elektronski mediji. Moćna televizija bi najviše mogla da popravi jezičku kulturu, čak bolje nego škola. Ali, od toga nema ništa!
Zašto?
– Zato što tamo radi mnogo ljudi koji su završili školu u kojoj se jezik nije učio. Svakodnevno čujemo „odbrana magistrata“, „inicijalna kapsula“, što nije samo nepismenost, nego opšte neobrazovanje. Urednik jedne televizije nedavno kaže „lingvinista“, što je gotovo nevjerovatno! Kad je Merkelova dolazila u Sarajevo, novinarka izvještava da su joj se tokom šetnje gradom okupljeni „ljubazno podsmjehivali“! Za novinare penzioneri „rovare“ po kontejnerima!
Šta je s tuđicama?
– Koristimo ih, a ni svoje riječi ne znamo! Naravno, niko ništa nema protiv tuđica, ako nemamo svoju odgovarajuću riječ. To je kao kad uzimamo strane proizvode, ako su boljeg kvaliteta od domaćih. Ali, mi to radimo bez potrebe. Šta će nam lider pored vođe, monitoring pored nadzora, kasting pored audicije. Činjenica je da se prosto utrkujemo da prigrabimo neku stranu riječ.
Da li bar znamo njihovo značenje ili se samo frljamo njima?
– Prije četiri godine kod nas su se uhvatili strukturalnog dijaloga, ali su tek sada počeli da ga dovode u vezu s pravosuđem. Dakle, samo smo mlatili praznu slamu, koju i danas mlatimo. Oni koji bespotrebno upotrebljavaju tuđice prividno žele da pokažu ono čega nemaju, a to je obrazovanost!
U kojoj meri se kod nas i dalje neguje srpskohrvatska varijanta jezika?
– Od raspada jezičkog i državnog zajedništva prošlo je skoro 25 godina, ali mi još govorimo srpskohrvatski. Drugi koji grade svoj jezik nastoje da ih urazliče od srpskog, pa uvode novu standardizaciju. Međutim, to što njihovi lingvisti utvrde uče i njihovi spikeri, i novinari, i političari. Mi ne treba da učimo, samo treba da govorimo srpski, ali ni to ne radimo. Štaviše, neke naše političare u zajedničkim organima čujemo da kažu „oni koji obnašaju funkciju u zajedničkim organima, treba da se bore za opstojnost RS“! A tako se bori protiv RS!
Da li novinari bar u ovom pogledu brane srpski jezik?
– Slabo! Oni nikako da nauče što je pravilno, a od kolega u Sarajevu i Zagrebu brzo usvajaju ono što je pogrešno. Onda čujemo da su poginuli borci dali ono što je „navrjednije“, ništa nas „ne sprječava“ i slično. To je katastrofa. Novinari te nesrećne televizije bi, bar zbog svog digniteta, morali da se usavrše u jeziku koji je njihovo oruđe rada.
Gde je spas srpskog jezika?
– Srpski jezik treba vratiti u srpske škole. On je nekad, uz matematiku, bio najzastupljeniji, prvi u dnevniku i u svjedočanstvu. Pridavao mu se značaj koji zaslužuje kao osnovna nacionalna vrijednost.
Kako ga možemo vratiti u škole?
– Tako što ćemo obavezati profesore i nastavnike da predaju oblast gramatike i pravopisa, a ne da je izbjegavaju. Kad je riječ o institucijama, najveća odgovornost je na resornom ministarstvu i Pedagoškom zavodu RS.
Izvor: Press.rs