Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Život

Mitar Ćutolog i njegova mudrovanja

 

MITAR ĆUTOLOG

Mudrovanja Mitra Ćutologa

 

Čudan je čovjek onaj Mitar. Uvijek je nešto mrzovoljan, i nikad ne znaš kako da mu priđeš, ni šta da mu kažeš.

Kad je negdje sa ljudima, stalno ćuti, i da ga ne znaš, mislio bi da je nijem, jer velika je muka iz njega koju riječ iscjediti. A najgore je što niko ne zna zašto je takav, ni kakva se sve pređa u njegovoj glavi mota, jer on svoje misli i primisli drži u sebi, i nema te sile na svijetu koja bi ga mogla navesti da nešto otvoreno o sebi kaže.

Kratka priča Mitar Ćutolog i njegova mudrovanja

Ipak, jednom ili dva puta godišnje desi se da i on razveže jezik i progovori. Onda priča lijepo i potiho, pa se čovjeku učini da to nije onaj Mitar kojeg svi u selu znamo, već neki sasvim drugi čovjek.

I tada, ako si mudar i imaš dovoljno strpljenja, možeš svašta iz njegovih usta čuti, samo, kad sjediš i sa njim razgovaraš, ili bolje rečeno kad ga slušaš, moraš dobro paziti da ne kažeš nešto što njemu nije po volji, ili da ga ne upitaš za neku stvar o kojoj ne želi da govori, jer on odmah prekida svaki razgovor, i onda da ga moliš i kumiš cijelim svijetom, više neće usta otvoriti. Zaćuti i gotovo, i tu nema nikakve pomoći. Zato ljudi u selu i kažu da je Mitar skroz ters i dibidus nakrivo provrćen čovjek.

Pa i kad otvori usta, negova priča nije ona vrsta razgovora kako je to među ljudima običaj, već to ide tako da samo on govori, a drugi sjede, ćute i slušaju. Tada priča polako i sa povremenim prekidima, više kao sam za sebe, a ponekad se stvarno i učini kao da on tada ne gleda i ne primjećuje ljude oko sebe. Kao da je u nekom čudnom stanju, u nekom snu, daleko od ovoga svijeta i stvarnosti, i kada ponovo dođe sebi i primjeti da je među ljudima, jezik kao da mu se zaveže, i odmah umukne.

Kad tako priča, on kao da drži propovjed i iznosi neku svoju životnu filozofiju i gledanje na svijet koje bi se ukratko moglo sažeti u misao da čovjek uvijek gubi kad govori, a najbolje prolazi kad ćuti, i da oni ljudi koji stvarno nešto znaju, nikada puno ne pričaju. Mitar svoju priču počne obično u prilici kad se niko ne nada. Najprije zapali lulu duvana, pa onda polako poteže i puši, i svaki put između dva dima po koju kaže. I te njegove priče su nekako čudne. Kada ga nekoliko puta slušaš, zasigurno bi mislio da uvjek ponavlja jedno te isto, i sve ono o čemu je ranije najmanje pet puta govorio, a opet se čini da je ta njegova priča svaki put na svoj način drugačija. Tako je bilo i danas, kad je Mitar, pošto je pripalio lulu i potegao nekoliko dimova, počeo:

– Pametan čo’ek nikad jezikom džaba ne mlati. Svaka riječ treba više puta da prošeta kroz glavu prije nego što kroz usta izađe, a najbolje je ako ono što si danas ćeo nekom kazat’, ostaviš za sutra da malo nadođe i sazrije. Ako tako radiš, nećeš se nikada s drugim čo’ekom bez potrebe svađati, niti ćeš u kakvoj trgovini na brzinu pogriješiti… Ima, bolan, ljudi kojima je glava šuplja k’o krmeća prdaljka, pa stalno nešto melju i laprdaju, i od takve priče i silnog eglena nikakvog ćara nema. Baš k’o da prdiš u pomrčinu… Vidio si, bolan, kako se hljeb kuva. Prvo se zamjesi tjesto, pa se pusti da nadođe. Onda se poistiha peče, zatim čeka da se o’ladi, i najposlije lomi i jede. Tako isto se polako i pametne riječi u glavi grade, i ako insan ’oće štogod pametno da kaže, onda ne smije često usta otvarati i jezikom džaba mlatiti… A i kada nešto dobro smisliš, moraš paziti da ne pretjeraš i da se ne iskazuješ previše pametan, jer niko, bolan, ne voli pametnijeg od sebe… Svako ’oće da on bude najpametniji, i što je čo’ek moćniji i jači on misli da je pametniji, a to nije prava istina, jer da je tako, svaki vo bi bio pametniji od najluđeg insana. A vo je hajvan, to se zna… Samo, jebi ga, ima rogove i more dobro ubost, pa se moraš čuvat’… Ima, Boga mi i dosta hajvana na dvi noge. Potrefi se, pa se rodi k’o hajvan, i nemereš mu ništa… A najgore je kada hajvani završe velike škole pa postanu fore… Kad takvom dođeš u ruke, onda si nadrlj’o k’o žuti mačak… A taki’ ima puno, i sve ih je više. Ma ima ih više nego pametnih… Eto, prošlog petka siđem ja u čaršiju, pa velim, kad već plaćam socijalno da malo svratim kod doktora. Pritišće me nešto ispod plećke, pa neda disat’. Odem ja njemu i kažem šta mi je. Pitam, ima li nekog lijeka, a znaš šta će on meni? Kaže: „Stari, evo ja ću ti dati ove pilule, kad si već doš’o, ali za tebe je najbolji lijek ilovača, jer ona svaku reumu najbolje izvuče. Došlo ti je vrijeme mrt, a dosta si, vala’ i živio. Šta ’oćeš više? Nemoj džaba da se patiš i ’odaš po ovoj vrućini, već ajde kući i sjedi u neku hladovinu, zapali lulu, polako puši i čekaj dok te onaj odozgo ne pozove“… Tako on meni. I gleda me pravo u oči, pa se smije sam sebi k’o lud na brašno. Misli da je Bog zna šta pametno kaz’o… Ja ga pogledam onako poprijeko, uzmem onaj recept, pa na vrata. Mog’o sam i ja njemu štogod da odvalim, i da mu dobro nos obrišem, ali šta ja imam sa budalom?… Najveća je budala onaj k’o sa ludim raspravlja i istinu traži… A budale su, bolan, najveća sila na ovome svijetu. Da nije tako, zar bi ljudi toliko ratovali i bez veze ginuli?… Sve zlo na ovome svijetu dolazi od budala, ali im niko ništa ne more, jer ih ima puno i uvijek su složni, pa čim u jednog dirneš, odmah te deset drugih ufati i povali… Zato ako ’oćeš da sa što manje muke proživiš ovaj život, pravi se luđi nego što i jesi… Onda će te svako pustiti na miru i niko te neće puno zajebavati… A ako vide da si pametan, onda teško tebi. Najprije će sve brige i poslove na tebe navaliti, a ako oni šta pogriješe i zaseru, ti ćeš opet biti kriv, i umjesto njih odgovarati. A ni na kakvom poslu nećeš napredovati, makar koliko se trudio i vrijedan bio, jer blesav trpi i unapređuje samo one koji su veće budale od njega… To je zato što i najveća budala cijeni da ga pametniji, kad mu se pruži prilika, more nadmudriti i na niže strmeknuti… Zato, kako god smisliš, najpametnije je kada čovjek nauči da ćuti i da ne govori kad ga niko ništa ne pita. Bolje ti je i pametnije naučiti dobro ćutati, nego da znaš dobro čitati i pisati. Kada dobro ćutiš onda se ništa ne boj, a ako čitaš i pišeš, more te đav’o nagovoriti da počneš čitati nešto što se ne smije, ili opet da napišeš nešto što nekom nije po volji, pa eto belaja… Onda, kad čo’ek previše misli, troši se mozak, a kad puno pričaš, dere ti se džigerica, pa se moraš razboliti, i onda odoše pare doktoru… A k’o nije im’o posla sa doktorima i advokatima, taj ne zna šta je trošak i kako oni gule. Tako ti je to kad ti ja kažem… Gule opasno…“

Kad to izusti Mitar pokuša da povuče još jedan dim iz lule koja je već bila prazna, jer je u međuvremenu sav duvan izgorio. U tom času on kao da se probudi i tako završi sa pričom, da bi ćutke još malo posjedio sa praznom lulom u ruci. Zatim je kucnu dva tri puta o panj i turi u duvankesu. Polako se podiže, protrlja malo rukama krsta i bez riječi pjehe, korak po korak ode svojoj kući.

Ljudi koji su do tada slušali njegovu go­voranciju, ostaše kao nijemi i začuđeni, razmišlja­ju­ći o tome šta se ustvari krije iza njegovih riječi? Da li je on to sve nadrobio onako bez veze, ili je čitava priča bila lukavo smišljena da i nekoga od prisutnih usput malo podbode i ujede, a možda i svima onako izokola nešto kaže?

 

Branko Mićić

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280