UKRADENA SREĆA – XVIII deo

Osamnaesti deo i zadnji deo romana u nastavcima koji je napisao Branko Mićić Kondić

 

Ubrzo nakon što je komšinica otišla svojoj kući Marija je kroz prozor pred kućom videla parkirana Igorova kola, a već u sledećem trenu Igor i Saša su dobro raspoloženi ušli u kuću.

Čim su ušli u kuću, brzo su se raskomotili, oprali ruke i seli za sto za ručavanje, jer su na putu dobro ogladnili.

Sarma, omiljeno Sašino jelo, već dugo je krčkala na šporetu, i bila gotova, a i supa na uglu plotne već je dugo čekala, i Marija je iz pomoć ćerke Milice brzo sve postavila na sto.

Kada je posle ručka došla na red kafa, počeo je razgovor o tome šta su radili i kako su se proveli u Beogradu.

Na žalost od zamišljenog posla zbog kojeg je Igor putovao u Beograd, nije bilo ništa, jer je zahvaljujući Saši Igor brzo zaključio da je čovek sa kojim je trebao da krene u ozbiljan posao, obična varalica, i da je njegova firma bez potrebnog kapitala. Taj čovek je registrovao firmu sa ukupnom imovinom od oko 1000 evra, i sada pokušava da pronađe klijente od kojih bi izvukao novac da „radi“, i ko zna šta bi se sa tim novcem desilo? Možda ga Igor više nikad ne bi video.

Digitalna animacija kuća u prirodi

Međutim Saša je odmah naslutio da tu nešto nije u redu. Savetovao je Igora da tom čoveku kaže da želi pogledati njegove poslovne prostorije i da mu prikaže dokumentaciju o bonitetu firme, i tako se brzo ustanovilo da je u pitanju obična varalica.

Ali nije bilo sve tako crno kako na prvi pogled izgleda. Igor je sa nekim poslom otišao u jednu drugu firmu i tu je imao priliku da se upozna sa jednom mladom i lepom devojkom koja je završila ekonomski fakultet. Dugo su i srdačno razgovarali, pa bi se moglo pomisliti, da se jedno drugom dopadaju, i da ima nade da bi moglo, možda čak, i vrlo brzo biti nešto ozbiljno.

Kad je to Saša ispričao pred Marijom, ona se odmah prisetila, šta joj je rekla komšinica, kad joj je jutros gledala u šolju, i zaključila da to gatanje ipak nije bez veze, i da tu ima nešto nedokučivo, što ljudski um ne može potpuno ni shvatiti ni objasniti.

Tako je razmišljajući u mislima već videla kako Igor i njegova izabranica u beloj haljini stoje pred oltarom. Ono što se nije njoj ostvarilo, neka se bar ostvari njenom sinu.

Ali to nije sve. Na putu im se još nešto desilo. U povratku su primili u kola jednog starijeg čoveka, izbeglicu sa Kosova, i usput čuli njegovu tužnu priču.

Taj nesretni čovek nekad je bio pravi gazda u svom selu. Imao je srećnu porodicu, lepu kuću i ostale pomoćne prostorije, svoje njive, livade, šumu, vinograd, stoku i sve kako se najbolje može zamislili, a sad živi sa bolesnom ženom kao puka sirotinja u izbegličkom kampu. Imao je dva sina. Oba su ubijena, i to se desilo kada su došle međunarodne snage da, k΄o bajagi, zavedu red. Šta da se kaže? Tragedija! Užas!

Ali što najviše iznenađuje, što za sve nevolje koje su ga snašle taj čovek ne krivi Albance, već Srbe. On izričito kaže:

„Mi Srbi smo krivi smo za sve što nas je snašlo. Najkrivlji su oni Srbi koji su prvi, kada su Albanci dobro plaćali, prodavali svoje kuće za velike pare i selili u Srbiju.“

Zatim jedno vreme ućuta, malo se nakašlja i nastavi:

„Naše selo je bilo čisto srpsko. U njemu nije bilo ni jednog Albanca ni neke druge nacije. Onda jedan dobrostojeći čovek proda kuću Albancu i ode u Srbiju. Kad je taj Albanac kupio kuću, za nekoliko dana dođe njih dvadeset i svi se strpaše u tu kuću, a tu su i njihova deca. Znaš kako je kod njih. Teško je naći porodicu u kojoj nema desetero dece. Sin se oženio i pravi decu a majka mu još rađa.

I onda, znaš kakvi su oni? Što god stignu sve pokradu. Ne možeš sačuvati ni voćnjak ni vinograd, ni stoku, ništa više nije tvoje. I šta će drugi ljudi da rade? Počeše i oni da prodaju, jer nije se moglo izdržati. Dok je bio Ranković, kako tako, a kad on ode, sve krenu u propast. Za pet godina u selu više Albanaca nego Srba, i kad ti neko načini nepravdu, nemaš kome da se žališ. Kadija te tuži, kadija ti sudi.

A ko je skinuo Rankovića? Opet Srbi, srpske ulizice. Nisu ga baš oni skinuli, ali su i oni tome dobro pomogli. Kako je to išlo? Kako je počelo? Ranković je bio veran Titu i on je u njega imao veliko poverenje. Postavio ga za svog zamenika, ali našla se jedna osoba kojoj to nije odgovaralo, i ona je burgijala , i tako je počelo. Bilo je tu naravno još pomoćnika i onih kojima je išlo u račun da ga skinu. I kada se to dogodilo, počelo je rasulo. i propast je bila na vidiku. Ko je bio pametan znao je da Jugoslaviji neće biti leka, a kad se Jugoslavija raspala, lako je bilo oteti i Kosovo. A za sve su krive srpske ulizice i šićardžije.

Eto, tako smo čuli jednu tužnu priču i jedno, možda, subjektivno viđenje naše nacionalne tragedije. Dok je čovek pričao Saša i Igor su ćutali, jer nisu znali šta da mu kažu.

Ipak u jednom trenu Igoru nešto nije bilo jasno, pa je tog nepoznatog čoveka upitao:

– Kažeš da sve počelo od onog časa kad je smenjen Ranković, a ja sam baš čuo da je taj Ranković dugo igrao u Titovom kolu i da je bio vrlo nezgodan i nemilosrdan čovek?

– Ja ne kažem da je on bio anđeo. On je u početku bio šef po zlu poznate „Ozne“, ali kako je vreme prolazilo, i on je progledao, i video da je na pogrešnom putu, ali opširna je to tema , i ja ti o tome sada ne mogu sve kazati, ali ako budeš imao priliku potraži knjigu u kojoj je o Rankoviću svojevremeno pisao hrvatski komunista Marko Belinić, pa će ti mnoge stvari postati jasnije.“

To reče i zamoli da zaustavimo kola da izađe. Kad je čovek izašao, Igor je nastavio da vozi i usput upitao Sašu:

– Tata, ja se nikad nisam bavio politikom, i ništa mi nije jasno o tim ranijim zbivanjima kao i o tome šta smo mi kao narod skrivili i gde smo pogrešili, pa je čitava međunarodna zajednica protiv nas?

Sine – odgovori Saša – mnogi jesu protiv nas i cilj im je da unište srpski narod, ali to nije „međunarodna zajednica“, to je određen krug, kako se kaže „zapadnih zemalja“, a oni nisu i nikako ne mogu da se smatraju „međunarodnom zajednicom“. Nažalost, to je takođe jedna greška koju su mnogi i kod nas prihvatili.

– Znaš tata, ja vrlo malo poznajem našu noviju istoriju, nastavi Igor – ali mi se čini da smo mi ipak jedan baksuz narod. Stalno nas prati neka nevolja i stradanje. Kada je počelo to naše stradanje i šta je uzrok svemu tome?

– Kada je počelo? To je teško reći, ali ako bi išli daleko u prošlost, moglo bi se reći da to traje od bitke na reci Marici 1371. godine, kada su braća Mrnjavčevići pretrpili veliki poraz, nakon čega su Turci zauzeli veliki deo sadašnje Makedonije.

Bitka na Marici se može smatrati kao zlosrećan početak srpskih poraza i stradanja koja traju vekovima do današnjeg dana, ali preopširno bi bilo da ti sve nabrajam kako je sve teklo i šta se događalo. Zato ću mnogo toga šta se u prošlosti događalo sada preskočiti, i kazaću ti nekoliko reči o zbivanjima koja su se dešavala nakon Prvog svetskog rata kada smo načinili neke neoprostive greške koje smo skupo platili i još uvek plaćamo.

Prvu grešku je načinio kralj Aleksandar kad je pristao na stvaranje zajedničke države sa Hrvatima i Slovencima. Srbi su tada trebali uzeti ono što su im saveznici nudili. Da su tako uradili, sve bi za naš narod bilo bolje i sigurno bi bilo manje stradanja.

Ustvari ja mislim da je kralj Aleksandar bio preterano ambiciozan, a o njegovom intelektualnom kapacitetu nisam nadležan ništa da kažem. Mislim da je završio kako je i radio, jer je on na duši nosio Apisa koji je na Solunskom procesu osuđen i streljan. Međutim, ne mogu shvatiti da se on, kada je išao u Marselj nije bolje osigurao. A veliko je pitanje ko ustvari stoji iza njegovog ubistva. Koliko je javnosti poznato, njega su ubile ustaše. Oni jesu bili organizatori ubistva, ali ko je bio glavni gazda, kome je to bilo u interesu, možda se nikad neće saznati, ali uglavnom cilj je postignut – pojačan je razdor između Srba i Hrvata.

Možda, da je kojim čudom u tom vremenu na kormilu srpskog broda bio najumniji srpski vladar Knez Miloš Obrenović, da bi sve za nas bilo povoljnije, ali ne treba zaboraviti da je i tog starog lisca Ljudevit Gaj u Zagrebu, kako se u narodu priča, uspeo da dekintira.

Druga greška je bio puč koji se desio 27. marta 1941. godine, koji su organizovali engleski agenti, a izveo general Simović sa svojom oficirskom bulumentom. Knez Pavle je pokušao da veštom politikom spasi Jugoslaviju. On nije voleo Nemce ni Hitlera, ali je prišao Trojnom paktu, jer je kao pametan čovek uvideo da je to jedini način da se izbegne rat sa Nemcima i srpski narod spasi od krvoprolića, ali na žalost, nije mu uspelo.

Hrvatski istoričar Bogdan Krizman je to sve lepo i pošteno još za vreme socijalističkog režima napisao, i čak u jednom trenu i na televiziji izložio, i tu je sve jasno kazano. Naravno, da su tadašnje vlasti to sve brzo zataškale.

Treća naša budalaština je bilo gerilsko ratovanje. Tu su bili glavni Draža Mihajlović koji je radio za Engleze, i Josip Broz koji je radio za Kominternu i čiji je glavni cilj bio da se dočepa vlasti.

Draža je brzo uvideo kako se Nemci krvavo osvećuju (za svakog ubijenog Nemca streljano je 100 Srba), pa je sa željom da izbegne stradanje naroda, načinio sa Nemcima neku vrstu primirja, ali dok je „sarađivao“ sa Nemcima istovremeno je od njih spašavao američke pilote.

Broz je nastavio da ratuje, jer ga nije mnogo brinulo koliko će srpski narod stradati. Gurao je srpske mladiće da jurišaju na bunkere i na Sremski front, gde su masovno ginuli. Pa i moj brat je bio teško ranjen na Batini, gde su goloruki jurišali na nemačke tenkove, i gde je bila velika pogibija, i da nisu došli Rusi sa kaćušama, niko se ne bi spasio

U jesen 1941. godine kada su komunisti proterani iz Srbije, Broz je našao utočište u Bosni, gde su mu ustaše olakšale posao, tako što su u toku krvavog leta 1941. godine pobili srpsku inteligenciju (lekare, advokate, sveštenike, rodoljubive učitelje i druge), pa su tako nepismene seljačke mase ostale bez duhovnog vođstva, postale lak plen komunistističkih agitatora, koji su ih upregli u svoja krvava kola.

Inače duga je to priča. Kada je Hitler bez objave rata napao Kraljevinu Jugoslaviju, on je ustvari objavio rat srpskom narodu. Dobro se sećam jednog plakata napisanog nemačkim i našim jezikom, latinicom i ćirilicom sa pretećim naslovom „SRBI!“ u kojem „Nemački komandujući general u Beogradu“ preti „da će za svakog ubijenog nemačkog vojnika biti streljano 100 Srba, Jevreja ili Cigana“. Taj plakat je objavljen nekoliko dana nakon okupacije, a ne kako neki kažu, nakon ustanka u Srbiji. Isto tako se sećam jednog plakata u kome Nemci izveštavaju da je u nekom selu, negde, mislim u blizini Gradiške, za jednog poginulog nemačkog vojnika obešeno 100 srpskih seljaka. Nemci su jednostavno ušli u selo, i išli od kuće do kuće, kupili ljude i odvodili na vešala.

Kod nas je običaj da se govori o ustaškim zločinima a pravi krivci su Nemci koji su nakon okupacije predali zločincima vlast u ruke.

Sećam se u jedne velike potere za nekim čovekom koji je označen kao neprijatelj Velikog nemačkog Rajha. To je bio Rikard Vikert koji je početkom meseca maja 1941. godine izvršio samoubistvo u Sarajevu.

Pomenuti Vikert sigurno je bio neka krupna riba, Zato su Nemci su hteli da ga pošto poto živog uhvate, a verovatno postoji i razlog što ga posle rata niko nije spominjao, jer bi se moglo predpostaviti, da to nekom nije bilo u interesu. Sličan slučaj se desio sa Mustafom Golubićem, koji je radio za Ruse. Neko ga je izdao. Nemci su ga uhvatili i na svirep način ubili, a njegovo se ime za vreme života Josipa Broza nije spominjalo.

Mnogo toga što se dešavalo u pomenutom ratu ostaće večita tajna i neće biti nikad rasvetljeno. (Vidi: „Srpski Rašomon“ – u pripremi!).

***

Kada je počeo ustaški teror seljaci su se sami organizovali, postavljali seoske straže i branili svoja sela.To su bili četnički ili dobrovoljački odredi, i oni nisu imali nameru da ometaju komunikacije i napadaju gradska naselja, već samo da brane svoja sela. Da je tako ostalo, zločina bi sigurno bilo, ali daleko manje nego kada su komunisti, koji su na lukav način preuzeli komandu, počeli prekidati komunikacije i napadati gradove, što je još više ražestilo ustaše, i bilo uzrok da se i Nemci umešaju u te borbe.

Nikada se onako masovna tragedija na Kozari ne bi desila da partizani nisu zauzeli Prijedor i rudnik Ljubiju i prekinuli komunikaciju Zagreb – Banja Luka.

Taj partizanski rat je bio račun bez krčmara i uzrok masovnoj pogibiji srpskog naroda, a najstrašniji ustaški zločini su se desili upravo nakon ustanka u Srbiji i Crnoj Gori, posle kojeg su Nemci dali ustašama odrešene ruke i pustili ih da rade šta hoće.

Posle, kad se rat završio i komunisti čvrsto zauzeli vlast, većina naroda je godinama živela u neopisivoj bedi, dok je komunistička vrhuška prigrabila sve sebi i živila što narod kaže „kao bubreg u loju“….

Postojali su takozvani „diplomatski magacini“ u kojima su se članovi partijske vrhuše snadevali luksuznom robom po niskim cenama, dok je običan narod bio više gladan nego sit.. a da ne spominjem „obavezan otkup“, uterivanje u zadruge i mnogo toga drugog.

I još želim nešto da ti kažem. Mi Srbi smo za mnoge naše nevolje sami krivi, jer smo do zla boga, naivan i lakomislen narod. Lako poverujemo lažnim obećanjima i dozvolimo da nas razni mangupi i belosvetski ološi žedne preko vode prevedu. Imamo mi pametnu narodnu poslovicu koja kaže: „Obećanje ludom radovanje!“, ali često dozvolimo da nas razni lažovi navuku na tanak led. Lako je iskoristiti narodno nezadovoljstvo, podići bunu i povesti narod u pogibiju. Za to ne treba velika pamet. To može svaka budala, ali mudro voditi jedan narod i jednu državu, to može samo vrlo pametan čovek koji nije pokvaren, koji je istinski patriota, i kome nisu najvažniji njegovi lični interesi. A daj nađi takvog….“

U toku svog izlaganja Saša se malo umorio, i na kratko zastao, i upravo kad je nameravao da nastavi priču, Igor ga je prekinuo rečima:

– Tata, evo stigli smo kući. Zapamti gde si stao sa pričom, pa ćemo drugi put nastaviti.

Ustvari kad ljudi pričaju, vreme brzo prolazi, i njima se učinilo da su za vrlo kratko vreme stigli nazad kući, pa je Sašina priča koju je Igor sa interesovanjem slušao, za sad bila prekinuta.

Kada su ušli u kuću, Marija im je saopštila prijatnu vest, da je vlasnik one kuće koju Igor namerava kupiti, dolazio da razgovara i poručio da kaže Igoru, da, ako je ozbiljan kupac i spreman da sve odmah plati u kešu, prodaće mu je po povoljnoj ceni. Ostavio je i broj svog telefona, da ga nazove ako želi.

Igoru se pomenuta kuća dopala a i cena mu je odgovarala, i on je odlučio da je kupi ali da pokuša još bar malo sniziti cenu, međutim Saša mu je rekao da nema smisla da se cenjka, već da mu plati koliko traži i da ako misli kupovati požuri, jer se može pojaviti neki drugi kupac.

U vezi kupovine pomenute kuće postojao je još jedan problem. Igor je pre kupovine želeo da promeni prezime i da njegovo novo i pravo prezime bude u ugovoru o kupovini. U vezi sa tim dogovorio se sa Sašom da odjavi svoje prebivalište u mestu u kome sada živi i prijavi u mestu gde mu žive roditelji, pa da u tom novom prebivalištu izvrši promenu prezimena. To mu je bilo potrebno i zbog planirane ženidbe, ali tu se sad pojavio novi problem. Imovina koju je nasledio od svojih lažnih roditelja vodi se na njihovom prezimenu, i tu bi kod prodaje mogle nastati komplikacije, ako promeni prezime. Stvari su bile složene i trebalo je naći neki način da se to sve nekako reši. Sve se u Igorovim mislima jako zapetljalo, i on nije mogao da smisli nešto pametno da sve uradi blagovremeno i kako treba. Međutim, svi problemi su rešeni na brz i jednostavan način, kada se jednog dana sreo sa Milanom, koji mu je dao potreban savet kako da to sve izvede, ali o tome iz razumljivih razloga ovde nećemo govoriti, iako svaki iole pametan čovek zna kako se takve stvari rade. Ovde treba reći da Milan i ovaj put nije mogao da izdrži i da ne počne sa politikom, pa je Saši usput rekao:

– Saša, poslušaj me samo jedan minut da ti nešto kažem. Sinoć sam nešto razmišljao i zaključio da Srbija nikad nije bila u goroj ekonomskoj situaciji ni tako vojno slaba kao sada, ali se oni na zapadu ipak nas još uvek mnogo plaše. Ne znam zbog čega? To mi nije jasno?

– Kad je u pitanju Srbija – odgovori Saša – oni imaju kompleks niže vrednosti. Iako su prema nama vrlo arogantni i često se prave jako važni, oni su u stvari strašno iskompleksirani – odgovori Igor – jer ne treba zaboraviti da je 1912. srpska vojska bila glavna snaga koje je Turke oterala sa ovih prostora, i to je bio početak propasti, njene imperije, da se Austro-Ugarska raspala nakon što je napala Srbiju, da su u toku Drugog svetskog rata Nemci ratujući sa Srbima dobro okrvavili gaće, i da je NATO pakt, iako nam je pobio preko 2000 ljudi, oteo Kosovo i Metohiju, porušio mostove i načinio ogromnu materijalnu štetu, ipak u tom nepravednom i neravnopravnom ratu doživeo neviđenu bruku i moralni poraz, ali ko im je kriv što su bez veze čačkali mečku.

To reče i ućuta, jer nije bio raspoložen za dalji razgovor, pošto su mu misli bile opterećene brigama vezanim za poslove koje je u toku sledećih dana morao da obavi.

Trebao se odjaviti u svom mestu boravka i prijaviti u novom, zatim obaviti razne birokratske formalnosti oko promene prezimena, vađenja nove lične karte i nove zdravstvene knjižice. Trebalo je više puta ići u poštu ili u banku radi uplate raznih taksa, a što je najgore, svagde je trebalo uvek dugo čekati dok se ne dođe na red, i trebalo je mnogo strpljenja da se to sve izdrži.

No, bilo kako bilo, konačno je došao i taj dan kad je Igor nakon dugog čekanja u redu stigao do šaltera u MUP-u, i dobio svoju novu ličnu kartu u kojoj je pored njegovog imena bilo ispisano i njegovo pravo prezime koje je bilo istovetno sa prezimenom njegovog stvarnog oca Saše. Tako se se ipak sretno završila jedna zamršena životna priča čiji se početak desio onog časa kada su ga bezobzirni i nečasni ljudi u porodilištu za šaku novca odvojili od njegove rođene majke.

Velika je radost bila kada je Igor svoju novu ličnu kartu pokazao svojoj mami Mariji. Ona je odlučila da taj dan svečano proslave i pripremila bogatu večeru. I Saša se tome dogođaju silno radovao, zbog čega je i jedno prase ni krivo ni dužno platilo glavom.

Uz sve nabrojano Igor je prilično često znao da skokne do Beograda. Razlog je bila ona devojka koju je nedavno upoznao. Marija je nekim urođenim instiktom kojeg poseduju samo žene, primetila da se nešto vrlo ozbiljno sprema, i da će, kako joj nedavno reče ona komšinica, kad joj je gledala u šoljicu rekla, u njenoj kući uskoro biti velikog veselja.

I desilo se kako je stari mudrac davno rekao: ono o čemu govoriš, to će se i dogoditi, a ako u nešto čvrsto veruješ, to će se i ostvariti.

***

Onaj ko jednog dana bude čitao ove redove, možda neće razumeti zbog čega su uz opis životnog puta jednog ukradenog deteta i svega onoga što su u vezi sa tim doživeli njegovi roditelji, a posebno uporna majka Marija, dodati usput još neki, reklo bi se, politički sadržaji, koji na prvi pogled nemaju nikakve veze sa osnovnom temom, ali možda će na kraju shvatiti da na ovom svetu nije samo majka Marija bila jedina kojoj su nesavesni ljudi ukrali sreću, već da živimo u svetu zagađenom od nepravde i bezobzirnosti, u kojem se često pod plaštom humanih ideologija lišavaju sreće mnogi pojedinci pa čak i čitavi narodi, i da pisac kada je počeo da piše ovo delo nije to radio sa namerom da napiše nešto što bi se trebalo dopasti pedigriranim kritičarima i publicistima ketmanskoga soja, već da prikaže deo istine jednog nesretnog i progonjenog ali ponosnog naroda, koji usprkos velikim stradanjima i dalje odoleva i prkosi belosvetskim silnicima.

Završeno 23. februara 2013. god. u Novom Sadu.

 

 

Branko Mićić KondićUkradena sreća