Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Kultura

Baraka pet Be i malteški vitez Grof Maksimilijan A elrode

 

BARAKA PET BE

Deo pripovetke iz knjige Hrvatski bog Mars koju je napisao Miroslav Krleža

 

Grof Maksimilijan A elrode, komtur Suverenog malteškog reda, postao je johaniterski chevalier de justice, u potpunoj gali sa srebrnim krstom, u svojoj četrnaestoj godini. Mjesto šesnaest plemenitih i viteških predaka na liniji svoga gospodina oca i svoje gospodje majke, visokorodjene kneginje, potrebnih za rang visokog dostojanstvenika visokog Malteškog reda, grof Maksimilijan A elrode brojio je na svojoj lozi dvadeset i osam perjanica i kaciga pod kojima je već ključala modra krv, pa kada je veliki priorat Suverenog malteškog reda poslao kabinetskoj kancelariji Njegova Veličanstva skupocjene povelje sa zlatnim pečatima na visoki i najviši „Imprimatur“, to bijaše onda velik dogadjaj kakav se rijetko zbiva na kugli zemaljskoj.

Malteški vitezovi - Baraka pet Be i malteški vitez Grof Maksimilijan A elrode
Malteški vitezovi

Grof Maksimilijan A elrode imao je za cijeloga svoga života samo jednu ideju, da za svoju visoku maltešku devizu – Pro Fide – povuče goli mač, da se zaogrne svojom crnom pelerinom što pada u teškim naborima, i da sune u smrt, vedra i smiona čela. Kao kad je putovao prvi put u Jeruzalem, zaplakavši gorko na mramoru Santae Mariae Latinae od tuge što mu nije bila dana velika sreća da tu, prije osam stotina godina, posije svoje plemenite kosti sa velikim Gottfriedom Bouillonskim, ili ako to već ne, a ono da se barem rodio trista ljeta kasnije kada su topovi grmjeli na Rodu i na Malti. Ali ne! On je pao ovamo na globus u kukavno i glupo doba kada su plemeniti Villiers de l’Isle-Adami postali kao nekakvi socijalistički agitatori i bune fukaru na prvoga maja, i kada je najveći vojnički dogadjaj po koji manevar na kome se puca slijepo, ali i to slabo jer nekakav ministar financija i nekakvi „blesavi“ parlamenti viču da armada mnogo košta. Pfuj, ovo idiotsko doba parnih lokomotiva kad je sve sapeto šinama i takozvanom socijalnom, upravo socijalističkom demokracijom, i kad se plemeniti malteški vitezovi sastaju po hotelima u halbcilindru purgarskom, a i dvoboji su zakonom ukinuti.

Grof Maksimilijan A elrode tugovao je tako jalovo pune šezdeset i tri godine, kad se jednoga jutra probudio i bilo mu je kao da sanja. Predao mu lakaj depešu priorata visokog Reda da je proglašena mobilizacija i da će Suvereni malteški red, po svojoj visokoj tradiciji, zabiti stijeg u ime velike devize „Pro fide“ i da će negdje vani u carskoj etapi razapeti šatore i organizirati špitalsku službu.

Tako je grof Maksimilijan A elrode postao šefom velikog malteškog špitala koji se sastojao od četrdeset i dvije velike drvene barake, vlastite električne centrale, cijele kompanije sestara Crvenog križa, i tako dalje, i tako dalje. Armade su se gibale sto kilometara na istok, pa onda dvije stotine kilometara na zapad, i onda opet na istok, od ratne sezone do sezone, i to je bio rat, i tako grof A elrode putuje sa svojim malteškim cirkusom s istoka na zapad od Stanislavova do Krakova i obratno dvije pune godine, a sada je august godine šesnaeste, sunce grije četrdeset i devet Celzija i situacija je napeta i ozbiljna.

Špital je kompletan sa hiljadu i pol pacijentskih lubanja i sve tako izgleda da će Rus podrezati željezničku liniju lijevo i desno i da će gospodin grof, veliki meštar malteški, za dva tjedna biti u Moskvi. O podne je došla depeša da je Rus doista prebacio liniju sjeverno izmedju dvije stanice, ali neka špital stoji jer da je protuakcija u toku. To da je Rus na sjeveru podrezao liniju, to je značilo da su se svi transporti na toj liniji počeli gibati na jug, i tako je došlo, naravna stvar, do karambola (sedamdeset i dva mrtva, iks ranjenih), i do toga da su svi vozovi ostali bez provijanta , pa ranjenici viču već peti dan bez vode i hrane ih (oh, ne smijte se, to je istina!) prominclama protiv glista, i svi su kolodvori na liniji izgubili glavu, i tako je grof A elrode morao da primi k sebi, povrh kompleta, još pet stotina pacijenata. Bio je baš toga dana najvrući dan cijeloga ljeta, pa je sunce formalno zdrobilo svojom ognjenom masom zemlju, i tako je izgledalo kao da je netko na drvene bijele barake bacio gorući mlinski kamen da se sve zapalilo. Savijale se daske i pucale od suše, pa se kreč sa stijena lupio kao koža staračka, i slak zeleni i tulipani po dekorativnim rondoima, sve je to venulo, trulo, gnjilo i zgaženo.

U grupi od novih pet stotina ranjenika, koje je grof A elrode morao da primi povrh kompleta, ležao je i Vidović, student, a pluća su mu bila prostrijeljena, pa je krvario. Doista, nigdje čovjek ne može da se tako zablati kao na fronti, ali kad su Vidovića unijeli u veliku parnu kupaonicu, onako musava kao što su prljavi pacijenti iz transporta ranjenika marvinskih vagona mjeseca augusta, on je još mogao da se gadi.

I da ovako jadnu nervoznu figuru, kao što je Vidović, unesete iz izvjesne relativne evropske životne forme u onu kupaonicu, vrlo je vjerojatno da bi ovakav jedan Vidović pao u grčeve i počeo da bljuje. Ali poslije svega što se s njime dogodilo jučer i danas, poslije onog požara prošle noći na kolodvoru kad su eksplodirale kante s benzinom jedna za drugom, pa poslije onih promincla protiv glista, kad je hiljadu dvije stotine grla vikalo za vodom, a vode nije bilo, pa poslije onog svinjskog vagona, Vidović se u pari kupaonice nije izbljuvao, ali mu se sve ipak gadilo.

U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Puši se voda i smrdi po blatu i po ilovači, pljušte parni tuševi, a u gustoj pari vide se crne sjene što trče amo-tamo u magli, i sva su lica ljudska natečena i krvava, i dinamo negdje zvrnda, i podne je u kolovozu. Tu umire pod tušem na staklenom stolu jedan čovjek, tamo drugi jauče, ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki rubačama nose novi ranjenički materijal kao vreće, i sestre i ranjenici i doktori, svi viču, svi trče, svi su izgubili glave.

Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli ga u baraku „Pet Be“ koja je izgledala kao utroba velikog šlepa. S okrutnom protestantskom pedanterijom precizno sortirano stajalo je tamo šezdeset postelja, na svakoj po jedno tijelo, a nad svakim tijelom etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji. Šlep je razdijeljen u tri grupe. Prva grupa, polomljene kosti. (Kosti strše kao iveri. Ljudi leže bez glasa po danu. Samo kad je noć, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.) Druga grupa, amputirani. (Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima suše kao suhomesnata roba.) Treća grupa, do ulaza lijevo, grupa „cuvaksa „. Taj cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvačnicu. I kad netko bude smješten u treću grupu, onda već baraka Pet Be znade kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks!

Kada su ranjenog Vidovića unijeli u baraku i polegli na broj osam, onda je jedan Madžar, ljudeskara iz grupe „broj jedan“ (polomljene kosti), prezirno otpljucnuo i načinio prstom krst u zraku:

– No hát, Istenem ! Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvačnicu. Szerbusz!

– Došao je novi broj osam! Djeco!

– Broj osam! Broj osam!

Razlio se glas barakom i mnoga se glava digla da vidi novi broj osam.

„Istina je! Sve je njih život temeljito izmrcvario i raskrvario! Ali, prije svega, ako čovjek i nema noge, on ipak nije broj osam! On je broj dvadeset i jedan! Ili broj petnaest!“

„Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj novi broj osam, ja ću lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe gdje se lijepe na želatini, i piti mlijeko! Ipak je to život! Nije to sudbina broja osam!“

Već četiri dana redom mijenja se broj osam! Još su ujutro ruski robovi iznijeli jednoga svoga ruskog kolegu. Imao je razderana crijeva i vikao je dva dana i dvije noći. Prije Rusa bio je tu neki dobri Bečanin, a sad je došao Vidović.

Na broju sedam, lijevo od Vidovića, leži Mongol, Sibirjak, s tanetom u glavi, i već treći dan viče u agoniji. Nešto viče, neke oštre samoglasnike, ali to nitko ne razumije, i svi misle da je već gotov, kad on uvijek iznova počinje da se baca i lomi, pa mu kroz povez na glavi probija trak crvene goruće krvi. Na broju devet, desno, umire mladi pan Slovak sa prostrijeljenim grkljanom. Prerezan mu je dušnik i on diše na staklenu kanilu, pa se jasno čuje kako u cjevčici grgolje sline pjenave, gnoj i sukrvica.

I tako se baraka Pet Be počela kladiti na Vidovićevu glavu da ne će do jutra.

– Znadem ja našega doktora. Kad on ne će odmah pod nož, onda je amen!

– Nije istina! Ne bi ga puštao do sutra da je tako! Mlad je još!

– Onaj „bači“ iz Beča već je rižu jeo i smijao se. A mi smo odmah išli pod nož.

– No, dakle, što? Vrijedi flaša crne? Do jutra?

– Vrijedi! Flaša crne!

 

Miroslav Krleža

Ostavite komentar

Ostavite komentar