Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Ekonomija

(Najbolje i …) Najskuplje srpsko vino – Tri Oraha

 

VINO TRI ORAHA

Da li je Dr Radisav Šćepanović lekar i rukovodilac iz KBC Dragiša Mišović napravio najbolje vino u Srbiji, s obzirom da su Tri Oraha najskuplje srpsko vino

Crveno vino Tri Oraha se proizvodi u maloj seriji, svega par hiljada komada. Ako ga nadjete u nekoj vinoteci, cena mu je oko 40 eura po boci. Ima ga u Pampur baru u Njegoševoj ulici. Mi ga nismo probali pa ne možemo da ocenimo da li je crveno vino Tri Oraha i najbolje srpsko vino. Po ceni je to uz crveno vino 33 Braće Rajković najskuplje srpsko vino. Da li su i najbolja, procenićemo kada ga budemo probali ali smo od jednog našeg poznatog somelijera dobili potvrdu da je vino Tri Oraha izvanredno i da jeste najbolje vino u Srbiji.
Prenosimo vam zanimljivu priču kako je najskuplje vino u Srbiji nastalo i intervju sa vlasnikom vinarije Dr Radisavom Šćepanović koji je napravio hrvatski vinski autor Željko Garmaz. Zanimljiva vinska priča.
TRI ORAHA vino - najskuplje srpsko vino i najbolje vino u Srbiji
Vino Tri Oraha – najskuplje srpsko vino, da li je i najbolje vino u Srbiji
VINO TRI HRASTA
Ne raste hrast u pustinji niti palma na Zlatiboru. Ali zato grožđe raste u Timočkoj krajini, najbolje je u – Crnomasnici! Tako kaže Dr Radisav Šćepanović, strastveni zaljubljenik u vino koji otprije sedam godina u vlastitom posjedu ima vinariju Tri oraha te osamdeset tisuća loza cabernet sauvignona, merlota i cabernet franca na osamnaest hektara vinograda na krajnjem istoku Srbije.
Premda je prvu berbu imao još 2007. godine, a „prvu pravu“ 2008. godine, tek se rijetki mogu pohvaliti da su kušali njegov, primjerice, cabernet sauvignon koji se i prije izlaska na tržište smatra najboljom srpskom vinskom kapljicom! Ovaj ugledni kirurg i ravnatelj KBC Dragiša Mišović na Dedinju nigdje ne žuri, čvrsto je odlučio da njegova vina iz njegovog vinskog podruma ne smiju i neće izlaziti prije nego odleže pet godina! Kirurškim rječnikom kazano, a uspoređujući odrastanje svojih vina s kompleksnošću nekog operativnog zahvata, njegova vina su „kombinacije neke ozbiljne neurokirurgije, zbog filigramske preciznosti, i teške abdominalne operacije, zbog napora potrebnih da se to vino proizvede“!
  • Moji prijatelji mi kažu da imaju naviku na ovo vino. Alo, bre, ovo je opasnije od kokaina, a bolje od bensedina. Meni navečer ne trebaju tablete za smirenje, priča Radisav Šćepanović.
Njegova vinska priča je, tvrdi, započela vrlo slučajno. Nakon brojnih preporuka vinskih prijatelja, s kojima redovito kuša najbolja svjetska vina, uputio se 2006. godine u Timočku krajinu u poznate Rajačke pimnice tragajući za dobrim vinom kojeg bi kupio u većoj količini i ponio kući. Bio je na Rajcu, obišao cijelu planinu, ali nikako nije mogao zadovoljiti svoje kriterije. I onda je, sasvim slučajno, nabasao na Dragana Radulovića u selu Crnomasnica.
  • To je teška zabit. Odmah uz selo je bugarska granica. Na toj desnoj obali Timoka je sedam, osam sela koja su praktički potpuno odsječena od ostatka Srbije, teška vukojebina, slijepo crijevo, ima tek jedan put s polomljenim mostom i čovjek mora imati debeli razlog da bi tamo otišao. A gre’ota! Moj razlog za otići tamo bio je ‘debel’, nabavka vina! Jer, tko voli vino, traži vino. Meni pričaju svašta, ali ništa ne vjerujem dok se ne uvjerim. I tako smo došli do čovjeka, probali njegovo vino, dopalo nam se, ali – još više nam se dopao kraj. Sjeli smo s Draganom i pričali, pričali i pričali. Odjednom sam ga prekinuo i zapitao: ‘Kad već radiš tu, bi li mogao raditi još dvadeset, trideset ari? Pa da onda sa sigurnošću kupujemo vino od nekoga za koga znamo da to dobro radi.’ Odgovorio je potvrdno, priča Radisav Šćepanović.
Zemlja na istoku Srbije bila je džaba, Radisavu se to ukazalo kao izvanredno rješenje za njegove „likvidne“ potrebe. Dragan mu se svidio, i kao radnik i kao čovjek, te je odlučio kupiti zemlju, posaditi vinograd. Kupio je komad zemlje, pa drugi, šest pa osam ari, seljake je nagovarao da mu prodaju svoju zemlju. Najviše je od jednog seljaka uspio otkupiti dvadeset ari. I uspio je sve te parcele spojiti u jedan vinograd koji je u komadu imao dvanaest do trinaest hektara!
  • Bio je velik posao sve to objediniti. Najsretniji bih bio da oni imaju tehnologiju i da rade sa svojih vinograda vina koja se meni sviđaju, tada ne bih ni ulazio u ovu priču. Negotinski kraj vinogradarski je živio dok je bila velika država, jer su Slovenci tamo kupovali sve, pakovali i vozili za Sloveniju. Slovenska vina bila su pravljena od ovoga našeg grožđa! Kako su oni otišli, sve je ovo propalo. Zaparloženi vinogradi, nijednog čokota više nije bilo! Ljudi su sadili kukuruz umjesto vinograda, ali tamo ništa ne može uspjeti osim vinove loze. Takva je zemlja, takav je teren, nije za kukuruz, nije za žito, priča Radisav Šćepanović.
Pripremajući teren za sadnju vinograda, sve je morao prethodno iskrčiti. Podloga je bila gotovo čisti kamen. Radisav je bio zapanjen. Kaže, nije imao nikakvo prethodno znanje i bio je fasciniran da na zemlji na kojoj ni trava ne raste uspjeva vinova loza. Od guste šume iznad vinograda sačuvao je tek – tri oraha viša od dvadeset metara! A po njima je i nazvao vinariju.
  • A i simbolički, orasi su otac i djeca, dakle ja, sin Petar i kćer Ana. Ili, troje unučadi! Može se i tako promatrati, priča Radisav Šćepanović.
I na etiketama vina dominira natpis Tri oraha, uz kojeg stoji stilizirani prikaz krune koja se može čitati i kao ćirilično slovo „š“, te ime sela, Crnomasnica, gdje se nalaze vinogradi.
  • Crnomasnica nije po ničemu poznata, ali sad će svi znati za nju zbog Tri oraha, tvrdi.
Prva prava berba, 2008. godina, uskoro ide u butelje i skoro u cijelosti bit će zapečaćena u arhivu. Radisav je svakom djetetu namijenio po tisuću butelja, a tek neznatnu količinu ponudit će na tržište po cijeni od oko četrdeset eura, što Tri oraha svrstava među najskuplja vina u Srbiji (znam samo jedno vino koje je skuplje, ’33’ Braće Rajković!).
Zanimljivo je da Radisav, „koji daje ideje“, i sin Petar, „koji nosi posao“, tek sada završavaju vinski podrum koji će se nalaziti u njihovoj vikendici na Srebrnom jezeru pored Velikog Gradišta. Skoro dva i pol sata vožnje od vinograda u kojima imaju privremeni, ali prepunjeni podrum! Naime, oni svaku berbu stavljaju u isključivo nove bačve koje ne kane rabiti više puta. Tako se trenutno u Crnomasnici nalazi oko tisuću bačava u kojima vino bez ikakvih ometanja odležava svojih planiranih pet godina.
  • Ne bi nitko lud išao u ovakvu avanturu da država nije dala dobre poticaje, pa tko bi dao svoj novac u nešto što će se početi vraćati za šest, sedam godina?! To je besmisleno. Radije kupiš hotel, kavanu… Ovako, država je davala jedno vrijeme šesnaest tisuća eura po hektaru! S tim se mogao pokriti kompletan trošak podizanja vinograda. Mi tek sada radimo podrum, jer tamo gdje su do sada odležavala vina već je gužva! Ovaj podrum imat će mogućnost zaprimiti tisuću bačava, što je taman za petogodišnji kapacitet. I svako vino imat će svoju kutiju! Mi nemamo nikakav pritisak izbacivanja vina na tržište i možemo si to priuštiti, priča Radisav Šćepanović.
Za merlot Dr Radisav Šćepanović tvrdi da će biti apsolutno čudo i ne bi se iznenadio ako bi kvalitetom „nadmašio Petrus„! No, vina iz vinarije Tri oraha neće se moći kušati u podrumu kojeg je Radisav osobno projektirao.
  • Turizam me uopće ne zanima, šta će mi te fancy budalaštine!? Tko hoće probati vino, neka dođe ovdje, sjedne i pije. U podrumu je profesionalni pogon za ležanje vina koje tamo mora ležati bez uznemiravanja. Da se ja bavim turizmom i da vodim ljude po podrumima, ma kakvi, priča Radisav Šćepanović.
Kao što je projektirao podrum, tako je osmislio i vikendicu, koja je prva na Srebrnom jezeru obložena kamenom iz Golupca!
Na katu ima četiri spavaće sobe, dnevni boravak i kupaonicu, a sve je to smjestio na površini od četrdeset i osam četvornih metara. Radisav voli reći da su sve te prostorije „savršeno uklopljene, jer ima taj jednostavni kirurški mozak da sve mora funkcionirati“!
  • Meni je, dakle, bitan rezultat, jer znam kakav mora biti rezultat, a to je – veliko vino! I ne pitam koliko košta, ne zanima me koliko košta, jer ima tko platiti takvo vino. Ako čovjek hoće nešto napraviti, onda mora biti slobodan to napraviti. Ne može se nešto veliko napraviti pod pritiskom. Da se ovo vino mora prodati, nikada ono ne bi bilo ovako! I ne bi ga ni bilo, priča.
Za sebe voli reći da cijeli život živi opušteno i spontano. Rodio se u Novom Sadu, živio u Trebinju, Šibeniku, Beogradu, obišao je cijeli svijet. Naglašava da nema „svoje rodno selo“! Sin Petar ide u Zlomasnicu odrađivati tehničke poslove u vinogradu i podrumu, a on samo uživa! I to ekstremno uživa! Tvrdi da je „garantirano najveći obožavatelj Riedela i njegovih čaša u Srbiji, ima ih na stotine, a ni sam ne zna koliko je novca zaradio od prijatelja na okladama koliko vina može stati u Riedelovu čašu od pinota crnog“!
Lijepom životu naučio se još u Šibeniku, gdje je, kao sin načelnika tehnike u vojnopomorskoj oblasti, živio do kraja gimnazije. Imao je band „To Get Up„, svirao bas gitaru, na repertoaru su imali pjesme Beatlesa. U spomen na to razdoblje nedavno je od Paula McCartneya nabavio Höfnerovu Violin Bass gitaru i čuva ju kao relikviju. Pri kraju boravka u Šibeniku „klepio je jednu dobru žensku“ (suprugu Sinevu, op.a.) i „pobjegao u Beograd“.
  • Oženio sam se u dvadesetoj godini, Petar se rodio kad sam bio na trećoj godini fakulteta, a nikad nisam pao nijedan ispit, sve sam na vrijeme položio. I ništa mi nije bilo teško! Imao sam vremna i igrati tenis kad se za tenis nije ni znalo. I tada nije bio toliko glamoura oko toga sporta. Upoznati najbolje igrače bilo je sasvim pristupačno. Borg mi je poklonio reket, premda je nakon toga ta tvornica reketa, Donnay, propala. Borg je s tim reketom osvojio četiri Wimbledona, priča Radisav Šćepanović.
Donedavno je bio liječnik u nogometnom klubu Partizan u kojem od 1978. godine radi s prvom momčadi. I sad je predsjednik klupske liječničke komisije. Bio je na klupi kad se dogodila ona čuvena namještaljka cijelog zadnjeg kola prvenstva Jugoslavije.
  • Izgleda da jedini ja na klupi nisam znao što se događa. Sjedim k’o luđak i ne znam da je sve namješteno. A namješteno je bilo i u Sarajevu da Zvezda pobijedi, ma čitavo kolo je bilo namješteno. Živciralo me kako je onaj Janjuš branio na golu Željezničara, ma svaku loptu je skidao. Padam na atletsku stazu od nervoze, a na klupi svi mirni. Kažem im na poluvremenu kako mogu biti tako mirni, a oni meni da se ne sekiram, bit će sve u redu. Utakmica je završila koliko je trebalo. S obzirom da smo imali isti broj bodova kao i Zvezda, ali za jedan gol bolju gol razliku, pobijedili smo kao i Zvezda u Sarajevu 4-0, priča Radisav Šćepanović.
Željko Garmaz
(Priča je objavljena u knjizi „Vinske priče“ koju možete naručiti na adresi: [email protected])

Ostavite komentar

Ostavite komentar