Srebrena ptica

Bosna Srebrena, XVIII vijek …

U jednom od franjevačkih samostana

SREBRENA PTICA

Postoje trenuci u koje se ne smije dirati niti ih prekidati.

To su susretanja u svečanosti tišine, sa samim sobom, pod okriljem samostanske čarolije. Ko je u nju ušao da bi našao mir, spas i sebe samog, u potrazi je za spasenjem duše, izbavljenjem te savršenim spokojem koji je drugo ime za sreću. Put će mu biti posut božanskim srebrenkastim prahom. Taj će spoznati zašto se rodio, stasao i zbog čega je po ovom i ovakvom svijetu hodio. Još ako mu Bog podari raskoš inteligencije, te dobrotu i nevinost djeteta, preobražaj može ići do svetosti.

Međutim, ko je ušao po tuđoj želji, tugujući za onim izvan, bolujući od srebroljublja, bolje mu je da odustane jer ni sebi, a ni drugima dobra donijeti neće.

Viđao je fra Mate za svoga duga vijeka različitih redovnika, različitih doživljaja života pod istim krovom, spletki i intriga, k’o u vanjskom svijetu. On lično klonio se svega. Volio je knjige, svoju grubu ispranu seljačku tuniku opasanu prostim kanapom. Iznošene cipele. Vedrinu svog siromaštva. Duhovno stanje fra Mate približavalo se perfetta letizia (savršenoj radosti).

Zvanje pisara bi čast i privilegija U tišini samostanske knjižnice, krasnopisom bi pisao po žutoj hartiji, polako, uživajući u svakom slovu. U trenucima najvećih nadahnuća, tokom popodnevnog mira koji vlada samostanom, kada dan ustupa mjesto noći, na prozor knjižnice znala bi sletjeti ptica. Zasvjetlucalo bi na staklu nešto sjajno, presijavajući se kao srebrno posuđe koje je viđao nekada davno na bogataškim trpezama.
Fra Petar ga zapita tiho prolazeći kraj odškrinutih vrata knjižnice: – Gdje su ti misli odlutale, brate pisaru?
–– Ova čudna ptica mi opet doleti… k’o da hoće nešto važno reći…

Na prozoru ne bijaše ničega. Fra Petar tiho zatvori vrata, te ostavi fra Matu u svom zanosu. Htjede se, zbunjen viđenim, vratiti da pogleda još jednom, ali odustade. Jer ono što njegove oči vide, fra Petru nije bilo suđeno da ugleda.

Franjevački samostan tonuo je lagano u mrak. Nebeska ptica je uplašena. Fra Mate nasluti zlo u vazduhu kao što je slutio radost kada bi mu ona, ushićena, povremeno sletjela na dlan. Znao je da zemlja u kojoj se rodio i po kojoj hoda od kako zna za sebe, nikada ne miruje. Ne potresaju je zemljotresi niti prirodne nepogode koliko oluje što je ljudi izazivaju.

Još od davnina, po predanju ili legendi, pričali su mu da su mu preci bježali od Turaka, sa istoka. Njegovi su se nastanili u srednjoj Bosni čuvajući Hrista u srcu.

Isto pleme podijeli se na dva dela. Podijeljini bijahu na one koji vjerovaše u Franju Asiškog i one koji vjerovaše Svetome Savi. Dvije svetinje koje u isto vrijeme podariše blagoslove svoga života na podijeljenu djecu u Hristu. Prvi prezreše trgovačko bogatstvo, drugi carsku krunu. Obukoše najskromnije haljine, odbaciše sve suvišno. Predadoše se služenju Bogu, narodu, sirotinji i bolesnima.

Deo Matinih predaka ode na sjever, te nađoše utočište preko rijeke Save i stvoriše sigurnije mjesto za život.

Drugi dio pobježe u planine spasavajući se od turskog zuluma jer su tamo rjetko zalazili. Pričalo se da se jedan Sefardski Jevrejin sakrio u to pleme pravoslavnih Pisara na planini, te mu potomci znanjem samo njima datim stekoše bogatstvo, ugled, a jedan od njih ponese titulu kneza. Sakrio se da ga više ne bi proganjali ne znajući da je na Balkanu samo jedno sigirno, a to je – da nikada nisi siguran.

Međutim, prave pisare, one posvećene, prepoznavali su samo po rukopisu. Njegovi, koji odvajkada s koljena na koljeno znadoše pisati, ostadoše u Srebrenoj Bosni, na raskrsnici svjetova, na mjestu gdje vjetrovi udaraju sa svih strana. Njega, koji bi sin bogatog seljaka, poslaše na školovanje u Peštu. Za to vrijeme ona ljepotica zbod čijeg pogleda mu prvi put srce zadrhtalo, udala se za drugoga. Prošle su godine, a on se još ponekad zapita šta bi bilo da nije bila siromašna i da mu otac dade da je oženi. Prezreo je bogatstvo. Zauvijek. Posle školovanja, ode od kuće u samostan, navuče habit Sv. Franje, a zavjet položi godinu dana kasnije. I zakleo se – tu će ostati do smrti.

Sada mu nepozvana, ali rado čekana, dolazi Srebrena ptica, za koju niko nije čuo niti je svojim okom video, osim njega. Ona je iz nekog dalekog grada na istoku, gdje su rudnici srebra pa mu rudari Sasi ime dadoše po njemu.

Bila je to jedina srebrena ptica, viđena okom fra Mate Pisara.

– Laudato sie, mi Signore, cum tacte le tue creature, (neka si hvaljen moj Gospode, sa svim svojim stvorenjima) – ponavljao je biblijski osam puta dok je tumačio nemuštim jezikom poslatu poruku, prosleđenu od nekud gore, iz nekih tajnih vasionskih knjiga spoznaje…

Ovoga puta mu je donijela vijest da dobra biti neće. Ne može ni biti! Jer kada se kuća nasledi na raskrnici puteva, na međi svjetova, usred ruže vjetrova, gine se za pola metra nikom neophodne zemlje. Sjetio se raskošnog oraha što bi kraj ograde na imanju njegovog dida. Krošnja biješe velika pa je prelazila u susjedovo dvorište tako da oraha svakom bi dosta, čak na pretek. Al` ljudi ko ljudi, k’o da ne znaju koliko je ovaj život kratak i da će na onaj svjet otići praznih ruku, počeše se pitati ko li ima više prava na njega. Krenuše premjeravati, crtati po njemu, sve dok se orah ne osuši i spusti suvo granje do zemlje, baš ko čeljade ruke, onda kada nema više šta reći u svoju odbranu.

Kada rastumači poruku, slana suza mu krenu niz lice, pa kanu na usne, slanja od kapi sa dna Mrtvog mora. Sluti da dobra nema ni za koga, a za samostan najmanje.

– Udaraće na njega kao što su odvajkada udarali. Odbraniće se kao što su se oduvijek branili. Stradaće se…kao što se oduvijek stradalo, ali ovaj put biće najgore… – rekla je. – Piši jer vremena u kojim živiš pamtiće se po onom što si ti svojom rukom zabilježio! Samo o sebi ne govori ništa. Tvoje je da služiš…

Fra Mate priđe ptici. I gle čuda, naoko hladno perje bi toplo kao krilo majke. Uze je u ruke da ugrije dlanove. Čuje otkucaje srca, i svoga i njenoga. Poželje je ogrnuti grubom tkaninom da zaštiti i nju, i sebe, od zle slutnje.
Fra Petar ne imade mira. Ponovo proviri u samostansku knjižnicu trudeći se da bude nečujan. I šta vidi? Fra Mate, zanesen, gleda nešto ili nekog ispred sebe, šapuće, a ruke sklopio kao da će zahvatiti vodu sa seoskog izvora, i to na onom mjestu gdje je voda najslađa i najhladnija, tamo gdje je prvi gutljaj svojom rukom popio i prve korake načinio.

Samo čiste duše primaju blagoslove od Boga kao i poruke i znakove upozorenja, koje odabrani znaju protumačiti. Prošlost mogu vidjeti, budućnost samo naslutiti. Toliko je najboljima dato.

Ptica odleti. Na dlanu ostade srebrni prah.

Fra Mate zabrinuto sjede za veliki drveni sto. Uze pero da zapiše ono što ču, dok mu je srebrenkasti prah padao sa ruku na žutu hartiju. Fra Petar priđe.

– Kakva to ptica bijaše? Ja je ne vidjeh il’ ona odleti prije nego uđoh?

– Ne znam od koje je vrste. K’o da je od srebra, vidi mi ruke.

Mršave ruke svjetlucale su u blagom predvečerju. Dotače Fra Petar prah na hartiji i gle čuda – ličilo je na srebro iz nekih dalekih rudnika. Ukaza mu se neka čudna svjetlost obasjavši cijeli prostor, pa i samog fra Matu, koga prvi put pogleda nekim drugim očima. Zaplesaše sjenke na zidu, a sveća se upali sama. Ili ju je neko upalio, a da nijedan on njih nije vidio. Začuše glas, a glasa ni od koga:

– Sklanjaj spise i sve što je zapisano! Pohrani knjige u kovčege, kovčege u tajnu prostoriju, a nju pod devet brava stavi. Sve zapisano skloni jer oni dolaze. Kamenje će preživjeti udare, paljenja, rušenja, skrnavljenja grobova, ali zapamti – oni knjige traže. Bez njih će se uništiti trag vašeg postojanja. Skloni i njega, fra Matu, da zapiše stradanje. Nedajte da se ova svijeća ugasi jer ona je simbol ljubavi i dobrote. Znajte da najslabiji plamen svijeće rastjeruje i najgušći mrak. I da se svakoj upaljenoj svijeći raduju duše pokojnika…

Sačuvane su knjige. Prošle su godine, prošla je i oluja. Opustošila i osiromašila zemlju, a majke u crno zavila. Nije prva, a neće biti ni poslednja. Nisu mogli znati da će svaka naredna biti još teža i još svirepija. U stvari, odvajkada u toj zemlji obitava neko zlo koje se vješto primiri i čeka neka novo vrijeme, kada će se sa gradonosnim oblacima, ko nebeskim lađama smrti, obrušiti na sve one koji su imali tu sreću il’ nesreću da žive u Srebrenoj Bosni. Kroz vijekove biće sve gore, neće se birati ni sredstvo ni način, izgubiće se junaštvo i čast, gaziće se po svemu u šta se vjerovalo. Kao da neka nepoznata sila, na određene vremenske razmake, iz vatrene utrobe zemlje iznjedri to zlo, koje mora proći po ovoj napaćenoj zemlji da bi se potom vratilo nazad, pod zemlju, i čekalo neko novo vrijeme.

Ta ista zemlja stvorila je pticu od srebra, koja je pustila suzu nad svojim narodom na dlan čestitog fra Mate. Jer sve biješe njeno. Ona bijaše poslanica od Boga, koji je jedan, samo ga različitim imenima narodi nazivaju. Bijaše to ona ista ptica što je Franju Asiškog posjećivala u danima najvećeg beznađa vodeći ga na put svjetlosti. Ista ptica koja je Svetom Savi u noći odluke, kada se odrekao krune, osvjetlila put do Hilandara. Možda je i Mojsiju pozajmila srebro da u vječnost zapiše deset božijih zapovijedi, a Muhamedu donijela glas da će još on jedini biti vjerovjesnik, poslednji veliki prorok od kako vrijeme po Hristu računamo.

Doletjela je posle nekoliko godina ponovo. Na prozoru sobe čekala je da fra Mate napusti ovozemaljski svijet i pređe u vječnost. Od svih prisutnih jedino ju je video fra Petar. Od nekud daleko čuo je pjesmu Catacio di FrateSole (Pjesma bratu Sunca). Možda je pjesmu čuo i fra Mate, ali njegov tihi glas to više nije mogao potvrditi. Preselio se na nebo i sjeo sa desne strane Oca. Samo je fra Petar video srebrenkastu nit života kako se odvajala od njega i kako odlazi za pticom. Fra Mate je umro blaženom smrti pravednika.

Kada je na trepavicama fra Mate zasvjetlucalo srebro, u pobožnom strahu redovnici su satima ostali u molitvenom tihovanju nad otvorenim kovčegom. Kada mu je kanula suza ostavljajući srbrni trag na licu, do jutra se nisu pomjerili.

Jedan od mlađih redovnika već je sutradan govorio prisutnima da je na grob u kom je položeno tjelo doletjela srebrena ptica. Niko mu nije povjerovao. Fra Petra nije bilo da potvrdi postojanje ptice jer je to jutro otišao iz samostana, negdje daleko na jug, put Albanije. Tamo je i umro, a da Srebrenu Bosnu više nikada nije video.

Snežana Pisarić Milić