Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

CRV

Kratka priča iz života o misli koja progoni čoveka – o crvu u glavi

Dođu trenuci življenja kada se čovjeku u glavu uvuku opore misli, muče ga i izjedaju kao crv nemoćnu jabuku, pa kad je tako iznutra izmuči i izgrize, onako mala i sićušna, prije vremena uvene i otpadne. I čovjeku zlo, što se zametne u glavi, prije ili poslije, život zagorči i skrati.

Ima i teških, zamornih snova koji cijele noći muče dušu i izluđuju, pa se tako satima prevrćeš a jutrom iz postelje dižeš bijedan, slomljen i umoran kao da si na leđima cijelo vrijeme teški kamen nosio.

Kratka priča Crv - crvena jabuka

Tako je i sa Đorđanom već poodavno. Svaka noć mu je teža od najgore more. Kad dođe vrijeme da legne, isto mu je kao da ga vode u tešku tamnicu. A kako i ne bi, kad čim malo prilegne i oči sklopi, odmah utone u teške i sumorne misli, a tek što ga prvi san uhvati pred njim se pojave neke ogromne zmijurine i gušteri, duboke mutne vode i razne druge strahote i pomame. Nekad mu se učini da leti kao ptica, pa onda kao da pada sa velike planine, da bi se na kraju vidio kako jaše na velikoj debeloj kobasici ili golemoj krvavoj mesini, pa onda sve neke kosti oko njega igraju i zveckaju. A najgore je kad mu se pričini da ga neka nečastiva sila iznenada teškim maljem posred čela opauči, da se od silnog straha i zorta usred noći sav u znoju probudi i kao lud gleda oko sebe.

Kažu, uveče dok spava, sam sa sobom nešto priča, bunca, krklja i škripi zubima. Ma šta da kažem kad je došlo dotle da ni njegova rođena žena neće s njim da zanoći u istoj sobi, i sad su odvojeni, obaška, svak za sebe.

A sve je počelo onog nesretnog dana kada je prodao onog starog zekana.

Dobro se sjeća kada je na njemu zadnji put dolje u čaršiju odjahao. Išli su zajedno on i Mitar. Bilo je proljeće. Mjesec maj. Sve ozelenilo. Na vedrom i plavičastom nebu samo poneki bijeli oblačić, a sunce milovalo blago i radosno kako to samo u proljetnim danima može biti.

Mitar na svog đogata metnuo samar, pa ga tako zajašio, a Đorđan na golo. Samo podmetnuo staro ćebe pod guzicu da ga manje žulja. Znao ja da tog dana zadnji put na njemu jaše i da ga neće više nikada vratiti u selo. Prodaće ga. Ostario Đordan, a ostario i zekan, i nije druge već da ga vodi na posljednje putovanje. Već je sa jednim nakupcem sve i ugovorio. Samo da ga preda i primi pare, i ode zekan u kamion da se provoza do Italije, pa onda pravo u klanicu.

Prije, kada bi ga hranio, izvodio iz pojate i jahao, često mu je nešto šaputao kao djetetu. Nekada je znao i da podvikne, a bilo je dana, kad bi se koji put gdje god na slavi ili svatovima nakresao, pa je sa njim znao pričati kao sa pravim čovjekom.

Đorđan bi cijelo vrijeme nešto drobio i naprđivao, a zekan ga pažljivo i ćutke strpljivo nosio kući, i samo bi ponekad kratko zarzao, pa bi se Đorđanu učinilo kao da mu potvrđuje ono što on pijan baljezga.

A danas? Danas Đordan ćuti. Ni sa Mitrom koju da prozbori. Zna on dobro šta zekana čeka. Sjekira u čelo i mesarski nož. I zbog toga je umukao i nije mu ni do kakve priče. Jutros, kad ga je poveo, dao mu je zobi da jede koliko hoće, ali zekan kao da nešto predosjeća. Zagrize koji put onako preko volje, pronjuši i ostavi. Jedino kad su naišli pored onog vrela što go zovu Zlatarica, pio je vode. Puno je pio. Rekao bih, nikada se neće napojiti, a kada je trebao da krene, nije mu se išlo. Sve je nekako zastajkivao i njušio vodu u lokvi kraj izvora, kao da je znao da se više nikada neće vratiti, i da će na dugom putu u nekoj kamiončini ili vagonu čitave sate biti na smrt gladan i žedan.

Tako Đorđan jaši i razmišlja. Onda mu u mislima iskrsnu lik babe Ikonije. Koliko se sjeća, to je bila visoka, mršava žena, uvela i do zla boga smežurana lica, žutog kao vosak. Ono što je bilo u suprotnosti sa cjelokupnim njenim izgledom to su oštre, prodorne oči, bistar um i uspravan hod. Kažu, kad joj je došao sudnji čas, samo se srušila i odmah je sve bilo gotovo.

Sada mu je baš ta baba Ikonija ponovo došla u glavu. Sjetio se dobro njenih riječi kad je jednom kazala: Ne valja tući ni mučiti ni jednu životinju, a posebno konja i psa, jer pas i konj sve znaju. Sve znaju baš kao i ljudi. Čak i više. Ne moraš ništa ni da im kažeš. Samo zamisli ono što si naumio i konj sve zna.

Kažu da je tako mogla zaustaviti i najsilnijeg konja. Svoju tajnu nikad nije bilo kome odala, pa ljudi nagađaju o njenim moćima. Neki su govorili da ona samo zamisli kako pred konjem sikće zmijurina, i on odmah stane. Stane, pa ni makac. Eto, tako je to. Ko hoće da vjeruje, neka zna, a ko neće, ne mora.

I zbog svega toga je sada Đorđanu u duši mučno pa ne smije zekana ni u oči pogledati, već samo zavrće glavu na stranu da im se pogledi ne bi ukrstili.

Tako Đorđan jaše, a misli ga poistiha jedu jer ne može da ih iz glave istjera. Kako god krene, konji mu u pameti. Koliko li je do sada hiljada tih malih bosanskih konjića zaglavilo u toj nesretnoj zemlji Italiji? Ni broja im se ne zna. I sve je otišlo u kobasice i salame. Sve su to pojele one fine talijanske gospoje. Zato nije ni čudo što su onako guzate i sisate, i što se na televiziji ritaju i frkću baš kao ždrebice, jer je u svakoj mesini snaga, a kažu da je u konjskoj ima najviše, i to onda mora nekud da izađe.

Razmišljajući tako o svemu i svačemu, Đorđan se u trenu sjeti starog prijatelja Mehe koji je, ima već dvije godine, isto tako prodao svoga konjića, pa se sada teško kaje. Prošlog petka sreo ga je u čaršiji. Kada mu je rekao da namjerava prodati Zekana, Meho mu je kratko odgovorio:

– Đorđane svoj si čovjek, radi šta hoćeš, ali ako mene pitaš, nipošto ga nemoj prodati. Veliki je sevap da ga dohraniš i pustiš da krepa kad mu bude suđeno. Puno si sa njim dobra i zla podijelio, i biće ti poslije žao kao i meni. Ja se, Dina mi, i dan-danas kajem što sam svog kulaša prodao, i svake noći kad se pred zoru probudim, sjetim se njega. Proklete su te pare, moj Đorđane. Ja od njih nikakve koristi nisam vidio. Kupio sam sinu onaj motorčić. Pade sa njega, i nogu polomi. Ono što mi je ostalo, to sam popio i propio i nikakve nafake u tim parama što sam ih za moga kulaša dobio, nije bilo.

Đorđan tako razmišlja. Čini mu se kao da sada sluša Mehinu besjedu i proklinje čas kad ga je sreo i sve što mu je rekao, jer mu sada njegove riječi stalno šetaju po glavi i ne daju mira i spokoja. Zna Đorđan da je Meho govorio iskreno, prijateljski. I zbog toga mu i jeste teško. Ne bi ni on prodao svoga zekana ni za kakve pare da nije u nevolji, ali šta može kad mu te nesretne pare trebaju. Mora platiti porez i socijalno, a i dijete mu je u bolnici, pa kad god krene da ga obiđe, ne može bez velikog troška, jer svako čeka da mu nešto turiš i kud god kreneš, moraš da podmažeš.

I tako je to sve u životu blesavo i sapleteno, pa ajde ti sada budi pametan i nešto kaži. U tom razmišljanju Đorđan dojaha do ćuprije. Tamo kod pijace pusti zekana njegovoj sudbini.

Kažu, da se Đorđan toga dana dobro nakresao. Nikada ga ljudi ranije nisu vidjeli tako pijanog. Poslije se skroz izmijenio. Ušao u njega neki vrag i tersluk, pa nije ni za razgovor kao ostali ljudi. Niko ne zna šta se u njemu kuva i ključa osim Mehe koji nikome ništa ne govori, jer i njega ista muka mori.

A davno je rekla baba Ikonija da živ čovjek od svakog vraga i zla može uteći, samo niko od svoje lude glave i crva u njoj nije pobjegao.

 

Branko Mićić

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: