Podeli dobar sadržaj sa prijateljima:

 

OČEV TRS

Narodna epska pripovetka o ocu i tri sina

 

Ono bio u staro doba starac i imao tri sina. Djeca se zamjere nešto ocu, i to njemu bilo tako teško da je sagradio sebi malu kućicu odmah do velike, zajedničke, i tu živio sam za se kao kaluđer. Čim se svadio, ma̓m je to učinio, i otada nije više imao sa djecom svojom ništa; ni govorio nije s njima ništa a bome ni oni s njim.

Otac i tri sina - narodna pripovetka Očev trs

Tako to trajalo tri godine da ni riječce progovorili nisu. Kad prošlo tri godine, zapaze djeca na svome ocu da mu lijevo oko plače a desno titra. Sinovi kao sinovi: iako ne govore s ocem, ipak ga vole kao oca, te se jako zabrinuše za to što vidješe, pogađaše i pogađaše šta bi to, veliki bogo, moglo biti, ali nikako ne pogodiše i ne mogao nijedan dokonati šta bi to bilo s njihovim starcem. Kad već baš nikako ne mogoše pogoditi šta je, dogovore se da svaki poredom pita starca oca šta je to da mu lijevo oko plače a desno titra, pa makar sa sve triju pala glava dolje.
Tako i bilo. Što rekoše, to i učiniše. Najstariji sin uhvati zgodu te će upitati oca:
— Oče, dugo nismo progovorili, sad je došlo doba da moramo govoriti. Kaži mi, bih li smio, kao tvoj najstariji sin, da te za nešto upitam?
— Bi, — reče starac.
— Kaži mi, a što je juče tvoje lijevo oko plakalo a desno titralo? Nama je djeci to jako žao, te se dogovorismo da te za to upitamo, pa makar sa sve triju pala glava ma̓m dolje.
Otac se naljuti na to, skoči, prihvati pušku sa zida, a sin, kad to vidje, pobježe.
Uhvati zgodu i srednji sin. Ali i on prođe kao i najstariji mu brat. Čim starac skoči da skine pušku sa zida, a srednji sin bjež̓ u nevidiš.
Sad će pred oca najmlađi sin. Hoće i on, jadnik, da okuša sreću, pa ako što bude, dobro, a ako ne, nikome ništa. A kad starac prihvatio za pušku, on ne pobježe, nego reče ocu:
— Evo me, oče, ja sam ti sin i najmlađi i najluđi. Ja ne bježim, a ti, ako baš hoćeš da me ubiješ, a ti me ubij i sijeci, tvoj sam, pa možeš raditi sa mnome što god hoćeš i što ti je volja.
Na to se sažali starac i reče kroz plač:
— Sine moj, najmlađi si i najluđi si, vidim da si dečko, i da se ne bojiš. To mi se eto jako dopalo;, zato će ćaća da ti kaže sve. Ti znaš da je pred mojom kućom bio veliki trs, sa koga sam, bogac, dobivao svake godine po sedam akova vina, a eto, neku noć, bog ga satro, dođe neki vrag, ukrade mi ga i ja ostadoh bez njega. To ti mi je vrlo žao, imam tri sina, pa da su pravi, makar obišli sav svijet, oni bi se složili pa u svijet te našli moj trs, i onda bi mi, bokcu, bilo srce na mjestu. Ovako sam jadan prejadan, tužan pretužan. Doći će veliki sveci, a ja ni božje kapce vina u svome domu.
Kad to ču najmlađi sin, ode braći i kaza im sve po redu što je od oca čuo. Sad se dogovore da krenu u svijet, i da potraže očev trs. Odmah spreme tri bijela konja, na njih metnu opremu najljepšu, najbolju, ali, kad ih posjedoše, ne dadu se konji iz obora. Najmlađi sin se sjeti nečemu i reče:
— Braćo, ta mi ne idemo na veselje nego u žalost, jer tražimo očev izgubljen trs, stoga hajde da opremimo tri crna konja.
Tako i učine. Opreme tri crna konja ma̓m, i zbilja, konji ti odmah krenu, i braća se upute u daleki svijet.
Tako išli, išli ravnicom i brdom, preko polja i livada, preko voda i šuma, dok došli na prvo raskršće. Tu se dogovore da krenu svaki svojim putem. Na tome mjestu da zabodu tri noža, pa, kad se vrate, po noževima će poznati ko je ostao živ, a ko je mrtav: čiji nož bude svijetao, taj je ostao živ, a čiji zarđan, taj je umro. Ižljube se, zbogom, zbogom, i ode svaki na svoju stranu.
Najmlađi, bogac, išao dugo i dugo, i nigdje ti ne srete ni žive duše. Umorio se konj, a umorio se i on na njemu. Nigdje ništa ni pojesti ni popiti. Dok odjednom, iznenada, iz nekog šumarka, bane, brate, pred njega teta lija.
— Dobar dan, pobratime!
— Bog daj, sestro!
— A kuda ćeš ti, pobratime? — upita ga milostivno i slatko teta.
On joj sve poredom i po istini kaže. Na to će lija:
— Ja znam gdje je tvoj trs. Evo sad baš dolazim
odanlen, i od onoga cara što je ukrao tvoga oca trs.
To ti je barem lako. Nego, znaš ti što, pobratime?
Učini ti meni tu stvar što od tebe zatražim, a ja ću tebi pomoći te ćeš olako doći do očevog trsa.
On joj obeća sve, a na to će lija:
— Odsijeci svome konju glavu, pa mi daj da mu ispijem krv, jer sam ti jako glađana, pa ti ondar uzjaši na me, i ja ću te začas prevesti u drugu carevinu i ti ćeš, dragi moj, doći do očevog trsa.
— Je li vjera, teto? Ti znaš dobro da je konja velika šteta, ali ja bih sve, sve dao, samo da nađem očev trs.
— Istinita, tvrda, prava vjera, pobratime, — reče teta lija, i zakle mu se svim na svijetu da ga neće prevariti.
Nato skoči najmlađi sin sa konja, povodi nože, zakolje konja, a lija, onako gladna, priskoči i popi mu svu krv, pa kako je gladna bila, jedva joj je i stiglo krvi. Po tome zapovjedi mu da sjedne na nju, i oni ti junački krenu dalje.
Kad dođoše u drugu carevinu, ali kraj bijelih dvorova lijepa bašta, vrt, a nasred njega soldačka straža, i šta radi? Spava. Sad reče lija:
— Tu je tvoj trs. Straža spava, ponoć je. Eno gle dvije lopate, jedna gvozdena, druga drvena, obje zabodene u zemlju. Ti uzmi onu drvenu, pa kopaj makar upravo do zore, ne boj se, iskopaćeš trs, a dirneš li u železnu lopatu, gotov si, uhvaćen, i ja ti, pobratime, onda ne pomogoh više. Straža će se probuditi, uhvatiće te i odvesti pred cara, i tu će ti otići glava dolje. Nemoj onda žaliti na me. Ja sam tebi dobra, jer si me nahranio u nuždi i spasao život, zato me dobro poslušaj i bićeš srećan.
Lija osta, a on ode. Kad dođe na ono mjesto gdje je straža, ali straža spava, i kraj nje dvije lopate zabodene u zemlju: jedna drvena, a druga železna. On uzede onu drvenu, te kopaj i kopaj, da ga je već samrtni znoj spopao; kad vidno da će skoro i zora a on još nije došao do korijena od trsa, zapne što igda može i kopa dalje, dok jedva jednom stiže do korijena. Ali sad mu bilo najgore i najteže. Šta nije radio i radio da otkopa trs, ali ne može. „A što ću se ja toliko mučiti? Uzeću ovu lopatu železnu, zamahnuću dva-tri puta njom, i trs će biti moj. Dok se straža probudi, ja ću dotle pobjeći.“ Čim spopade za gvozdenu lopatu, straža se diže, skoči, uhvati ga i očas odvede pred cara.
On, bogac, reče caru sve kako je bilo, od početka do kraja, te, kad mu je već dosadilo kopati drvenom lopatom, on spopade železnu i u to ga uhvatila straža. „Evo me sad pred tobom, pa, ako hoćeš da me pogubiš, pogubi me, sijeci me; a ako hoćeš da mi pokloniš glavu, pusti me“.
To se dopalo caru gdje mu tako kaza, pa reče:
— Znaš li šta? Ima do mene još jedan car, u njegovoj bašti veliko je voće; nasred toga voća jabuka je drvo, i na njemu zlatna jabuka na vrhu. Idi, ukini mi tu jabuku, donesi mi je: ti meni jabuku, a ja tebi tvoga oca trs.
To čuvši, ode on od cara. Kad došao do lisice, ali zlo! Teta lija poče psovati, grditi, i šta sve nije radila s njim. Kad se malo umiri, reče mu da ju opet uzjaši, i krenuše dalje u drugu carevinu.
Išli oni, išli dugo i dugo, dok jedva jednom stigoše u tu drugu carevinu. Kad al̓ tu veliki carevi dvori i kraj dvora sakato voće, nasred voća drvo jabuka, a na njenom vrhu zlatna jabuka. Da sakate jabuke, bože! To čudo još nije svojim očima vidio. Pod njom zaboden štap, jedan drven, drugi gvozden. Onda reče lija:
— Eno, pobratime, vidi, pod onom jabukom je jedan štap drven, drugi gvozden. Idi i ne boj se ništa, ali uzmi onaj štap drveni i s njim tresi, makar tresao do zore, dok ne utreseš jabuku. Samo pazi, to ti kažem, dobro utuvi, da ne bi uhvatio za gvozdeni štap, jer čim za njega uhvatiš — propao si. Straža će te uhvatiti i odvesti pred cara, i tvoja glava ode s ramena dolje.
On jedva dočeka te riječi, ostavi teta-liju, i začas eto ga pod jabukom. Tresi, tresi, i već ga samrtni spopao znoj, ali nikako ne može jabuke otresti. Kad već vidno da će pući zora, on ti se naljuti, spopale za željezni štap da utrese jabuku, al se straža prenu i uhvati ga, pa s njim pred drugog cara. Kao onom, tako i ovom ispriča on sve poredom; i ovome se dopalo to, te će mu reći:
— Znaš li, momče, šta? Vidim da si sakat junak, idi ti trećem caru, u njegovoj štali ima zlatan konj; dovedi mi toga zlatnog konja, i ja ću ti dati zlatnu jabuku.
On jedva to dočeka i ode. Kad on došao do tetalije, ali ona zla viče, psuje, te kuni, bože, kuni, do boga se čulo, ne zna se šta sve radi, kune i kune, najzad reče:
— Još jedanput ću ti pomoći, pa ako me i tu ne poslušaš, onda jao si ga tebi, onda si propao. Uzjaši na me! — vikne, i krenuše na dalji put u treću carevinu.
Išli dugo, išli, i kroz gore i kroz dole, i preko polja i preko livada i voda, dok jedva jednom stigli u treću carevinu. Kad tu, al̓ dvori carevi veliki i gadni, i kraj dvora velika štala. Kad biše pred štalu, reći će lija:
— Evo, vidiš,, pobratime, štala je otvorena, puna lijepijeh konja; usred srijede zlatan je konj, a nad njim vise o zidu dvije orme: jedna je zlatna, a druga rđava i ne vrijedi ništa, ama baš ni filira. Ti odveži konja, ništa se ne boj, onda skini onu rđavu ormu pa metni na konja, a one zlatne nikako ne diraj, jer će se sluge probuditi, uhvatiti će te, i ti si, pobratime, propao. Pazi dobro, nemoj i opet da se prevariš, jer ti više bome neću pomoći.
On ode, uđe u štalu, odveza konja pa stao ogledati ormu; dopala mu se ona zlatna orma, sve se sja od suvoga zlata. A kako se gadio gledeći onu drugu cigansku, rđavu! Mislio i mislio šta da radi; takav konj, pa na njega da metne onakvu ormu! Šta da radi, bogac, uzmučio se, ne zna šta bi počeo.
— Ha, ovako ću! — reče. — Ja ću skočiti na konja i očas skinuti zlatnu ormu, pa bjež̓! Dok se sluge probude, ja ću s mojom lijom i s konjem već biti daleko.
Što mislio, to učinio. 3ačas uzjahao na konja, i samo što prihvati za zlatnu ormu, zvonce zvekne, sluge se probude, skoče, uhvate ga, pa s njim pred cara.
E, šta će, jadnik, i ovome caru kaza sve što je bilo, i kako su ga sluge uhvatile, i do njega dovele. Caru se dopalo njegovo pričanje, oprosti mu život, i reče:
— Idi četvrtome caru, u njega je zlatna kći; nju mi dovedi i ja ću ti dati zlatnog konja — i samo tako doći ćeš do očevog trsa.
To čuvši, ode on od cara, a kad bi napolju i dođe do teta-lije, ali ona da načini čudo od njega. Psuj, kuni, viči, grdi ga, šta ne radi, na kraju krajeva reče:
— E, znaš šta? Još i na to ću te mjesto odvesti i, tako mi svega na svijetu, ako se i tuj prevariš, radi što god znaš, a ja ću otići bestraga, da me nigdar više svojim očima vidjeti nećeš.
On uzjaši na nju, i oboje krenu dalje.
Tako opet išli, išli, žurili se da što prije stignu, dok dođu i u četvrtu carevinu. Kad tamo, ali krasni carevi dvori, a nigdje se niko ne vidi. Jedna soba otvorena, i tamo daleko na kraju vidi se zlatni krevet. Tada reče teta:
— Eno, pobratime, vidiš tamo na kraju onaj zlatni krevet, tu leži careva kći; sad otidi tamo, pa zgrabi carevu kćer zajedno s poplunom i brzo je donesi ovamo. Ali je ustima ne diraj, ne ljubi je, jer si propao zauvijek i ja ti ondar ne mogu više pomoći. Dobro upamti što ti rekoh. To je moja zadnja riječ. Ako me i sada prevariš, tebe će oni uhvatiti, a mene će nestati odavde i nigda me, bog i bome, nećeš više vidjeti. Ja ću živjeti i dalje, a tvoja će glava s ramena.
Teta ostade na istom mjestu i čekaće ga, a on ode.
Došao do kreveta, spazi djevojku gdje spava u njem, a sva se sja od suvoga zlata. U njemu zadrhta srce od radosti i već se naže da ju poljubi, ali se sjeti tetinijeh riječi. Učas zgrabi i djevojku i zlatan poplun s njom, pa bjež̓ natrag, dok dođe do svoje tete.
Ona bješe vesela kad ga vidje s djevojkom, te pusti da ju uzjaše, a uza se priljubi curu, i odoše putem natrag do cara u koga bješe zlatan konj. Bože, trči lisica, trči da se sve vija prašina za njima, dok jedva jednom stigoše do carskijeh dvora. Žao momku dati cure, al̓ šta će: ako je ne da, neće dobiti zlatnoga konja, a po tome neće doći ni do očevog trsa.
Cijelim putem mislio o tom šta da radi. To zapazila lisica, te će stati kraj carskijeh dvora; on s djevojkom sjaši, a teta lija će mu reći:
— Znaš šta, ja vidim da je tebi teško rastati se s curom, zato i tu hoću da ti pomognem. Ispukni jednu dlaku iz moga repa i zapali je: ja ću se pretvoriti u zlatnu curu još ljepšu od ove tvoje, otići ću do cara s tobom, ti uzmi zlatnog konja pa ga uzjaši i bježi s curom dalje, a neće preći dugo vremena, ja ću prevariti cara i pobjeći od njega, i trčati za vama dok vas ne stignem.
To on jedva dočeka. Kako rekli, tako načinili. On ostavi svoju curu kraj drveta kod carskijeh dvora, a iz teta-lijinog repa iščupa jednu žutu dlaku i potpali je, kad se lija pretvori u zlatnu curu još ljepšu od njegove. On je uze za ruku, i s njome pravo u carski dvor. E čudi se car što može bolje i više, pred njim zasja ljepota curina, e lijepa je i prelijepa, a sva se brate, sja kao sunce od suvoga zlata. I bi mu vrlo milo, te dok bi o dlan udario, već mu sluge opremiše zlaćanoga konja i na njemu sva oprema od suvoga zlata. Momak ga uze u ruku, zajaše ga i ode od cara. Kraj drveta podiže curu na konja, pa bjež̓ s njome svojijem putem.
Teta lija ostala kao cura u carskome dvoru. E ne zna car šta da radi s njom! Miluje ju, gladi, meće na koljeno, posadi na krilo, ljubi, grli, dok odjednom među zlaćanom joj kosom zapazi jednu običnu prostu lisičju dlaku. Sva kosa sja se kao sunce od samoga zlata, a jedna samo jedina kosa žuta i baš kao lisičja. Tome se začudi car, pa će reći djevojci:
— Kaži ti meni što je sva tvoja kosa od zlata, samo jedna dlaka žuta kao u lisice?
Kaže mu djevojka:
— Kad je samo jedna žuta, ispukni i tu jednu.
Prevari se car te ispukne žutu dlaku, kad se od djevojke stvori lisica; djevojke nestade, a lisica bjež̓ iz carskijeh dvora van. Dok se car, siromah, čudom čudio, lisica je već jurila za svojim pobratimom. Osvrnu se pobratim kad vidje lisicu, a ona mu još izdaleka viče:
— Pobratime, stani, pričekaj me, evo me za tobom, prevarila sam cara. Čekaj, pa ćemo zajedno dalje na daleki put.
E veseli, bože, i lija i on i djevojka i konj, te bjež̓ dalje. Išli, išli dugo i dugo, dok zapaze opet bijele carske dvore. Kad biše blizu carskijeh dvora, al̓ se zamisli momak opet: teško mu dati zlatnog konja za zlatnu jabuku, a mora ga dati, jer bez zlatne jabuke neće mu onaj car dati očev trs. To osjeti lija, pa će mu reći kad biše sasvim blizo kod carskijeh dvorova:
— Ja znam, pobratime, šta je tebi: tebi je teško rastati se sa zlatnim konjem, zato ću ti i tu pomoći. Izvuci jednu dlaku iz moga repa, te je potpali, i ja ću ti se stvoriti u zlatnog konja još ljepšeg nego što je ovaj tvoj.
Pobratim je posluša, sjaši s konja, na njemu ostavi svoju curu, a iz lisice ispukne jednu dlaku, zapali je, kad al̓ se njegova teta pretvori u zlatnog konja još ljepšeg nego što je njegov. On uzjaše na njega, pa bjež̓ s njime u careve dvore.
Čudi se sav carski dvor i dvorjani: da čudna junaka, da lijepog zlatnoga konja! Ogledaju ga, car ga miluje, dok jednom sluganu zapovjedi car da ode u vrt i donese zlatnu jabuku. Sluga ode, utrgnu je i donese mu je. On s jabukom u džep, pokloni se i ode, uzjaha na svog konja pa bjež̓ dalje.
Car miluje konja, pipaj ga, ljubi, pita ga nješto njemački, a on mu maše glavom i lupa kopitom; onda mu dade grudu cukora i zapovjedi njemački da ju istuče kopitom usitno i poliže. Konj to sve učini kako mu je car kazao. Čudi se car, onda ga uzjaši i ode s njime daleko u šetnju. Putem će zapaziti car: sva mu griva od zlata, samo jedna dlaka žuta, baš kao u lisice. Kad je sve od zlata, da nije ni ta jedna lisičja: uhvati je car, ispuče i baci na zemlju. Ali, čim se je hvatio, kad nestade konja, a ispred, cara proleti lisica i ode bestraga. Našao se car u čudu što to odjednom bi. E kad vidio da nije druge, ode pješice u svoje carske dvore. Sve se krio da ga niko ne vidi. Sramota je otići u šetnju na zlatnome konju, a vrnuti se pješice. Zavukao se u sobicu svoju, pa ćuti i jednako kuka.
Lija pak trči, pa trči za svojim pobratimom, dok ga jedva jednom stiže. Pobratim se začudi kad viđe liju iza sebe nablizo, i bi mu vrlo milo i drago.
Sad krenuše svi zajedno dalje. Išli oni išli, dok ugledali opet careve dvore. Ali on se opet nešto zamisli, sve vadi iz džepa zlatnu jabuku, ogleda je, meće u džep, vadi, dok stigoše i pred careve dvore. Lija se osjetila tome, pa će mu reći:
— Pobratime, jesi čuo, ti si meni učinio veliku ljubav, i ja ću ti vrnuti ljubav za ljubav. Ja znam šta je tebi teško: tebi je žao izgubiti zlatnu jabuku, ali ja ću ti i tu pomoći. Sjaši s konja, priveži ga za plot, na njenu neka ostane cura i čeka te, a ti iz moga repa izvuci jednu žutu dlaku, pa je potpali: ja ću ti se stvoriti u zlatu jabuku ljepšu nego je i tvoja. Prevariću i tu cara, i eto me začas za tobom.
On je posluša, siđe s konja, priveza ga za plot, na njemu ostavi svoju curu, a iz teta-lijinog repa ispukne jednu dlaku i zapali je. Kad iz lije posta krasna, lijepa, zlaćena jabuka. On uzede jabuku u ruke, pa s njome pred cara. Čudi se car ljepoti jabukinoj, a drago mu što je došao do nje. Kad ne bi dugo, ali sluge careve nose veliki trs i dadu mu ga. On se zahvali caru na trsu, ode do konja svog, uzjaha ga, i ode s curom dalje.
U dvoru pak car se divio zlatnoj jabuci, milovao ju, šta nije sve radio s njom, kad najednom zapazi u jabuke običan kličak. Sve u jabuke od suvoga zlata, a samo kličak kao u svake druge. To bi caru krivo: kad je sve od suvoga zlata, onda baš ne treba ni takvog klička! Bez tog klička biće jabuka još ljepša, stoga se car naljuti, otkinu kličak, kad, na njegovo veliko čudo, nesta mu iz ruke zlatne jabuke, a pred njim se stvori lisica, koja očas odskakuta za svojim pobratimom. Kad ga stiže, reći će mu:
— E moj dragi pobratime, mi smo sad gotovi. Bolje si prošao nego što si i mislio. Dobio si sad očev trs, zlatnu jabuku, zlatnog konja i zlatnu curu. Ti si mene u velikoj nuždi pomogao, zaklao si na moju riječ konja i spasao mi život od silnog glada, a i ja sam tebi valjala. Pošao si u svijet da nađeš očev trs, i dobio si ga. Da si bio pametniji, i prije bi došao do njega, ali svejedno, samo kad je glava ostala čitava. Sad zbogom ti. A na rastanku da ti kažem još i ovo: tvoja su oba brata ubita, a ti sad idi kući, ali dobro pazi, nigdje na putu nemoj jesti mesa, jer čim komadić mesa zagrizeš, umrijećeš. To dobro upamti i toga se čuvaj. Više se nećemo vidjeti. Zbogom.
Ižljubiše se, oprostiše, i svako ode na svoju stranu.
Lija ode kroza šumu, a on išao dugo i dugo, umorio se što može biti, a nigdje ništa ni pojesti ni popiti, dok stiže na ono mjesto gdje su ostavili zabodene nože. Kad izvadio bratske pože, ali oba zarđala. Sjeti se e to su oba pomrla, a njegov nož svijetao, kao da ga je sad, zabo u zemlju. E žao mu za braćom, jako, bože, žao, ali šta će: izgladnio je, ižednio, stoga se požuri da što prije stigne do kyće.
Išao dalje i išao, nigdje ništa ni pojesti ni popiti, dok ne stigne u jedno mjesto u kome bješe mesnica do mesnice. U cijelom mjestu ništa za jelo nego samo mesa. Bože, obješeno meso svake ruke, ali se on sjeti lijinih riječi da ne smije mesa jesti, a gladan. E šta će sad, io bi — ne bi, io — ne bi, io — ne bi, glad ga mori veliki, a nema ništa drugo za jelo nego samo mesa. On ti se naljuti, zapovjedi da mu se spremi ručak od, mesa, ali, čim prvi zalogaj poje, skoče dvojica ljudi (to bjehu njegova dva brata, koji isti ovaj čas oživiše) te ga ubiju, uzmu konja, zlatnu jabuku, očev trs i djevojku, pa bjež̓ kući.
Kad dođoše kući, bože, otac veseo, veseo, grli sinove, ljubi ih, e drago mu, drago što vidi sinove, a žao mu, žao do boga, što mu najmlađeg i najmilijeg sina nema kući. Čekali ga, čekali, mjesec, dva, tri pa i šest, a kad pasalo pola godine, ali će najstariji sin da vjenča zlatnu djevojku.
Uoči toga dana dođe lisica do onog mjesta gdje su njenog pobratima ubili i bacili u grabu, te uzede njegovu glavu, metnu je na vrat, kad on oživi. Trže se i reče:
— O bože, kako sam slatko bio zaspao!
— Da, zaspao, — veli lija — već je pola godine kako si na onome svijetu, nesrećniče. Jesam li ti rekla da ne iješ na putu do kuće mesa, jer će te ubiti, a ti me opet nisi poslušao? Sad se žuri kući, tvoja su te rođena braća ubila, i kad dođeš kući, najstariji brat će se ženiti s tvojom djevojkom. Evo ti prosjačko odijelo, obuci ga, i pokaži se djevojci, i ona će biti tvoja.
To reče lija i nestade je. A on obuče prosjačko odijelo, i eto ga kući. Svi mu udijeliše ponešto, a kad djevojka ugleda svoj prsten na njegovu prstu, ciknu:
— Ovo je moj đuvegija, njegova ću biti! — I bi joj vrlo milo i drago.
Sad iziđe sve djelo na vidjelo. Starom ocu bi drago kad vidje najmlađeg sina, i oženi ga sa zlatnom djevojkom, a ona dva sina pogubi.
I tako je živio on sa ženom svojom do vijeka svog srećno i zadovoljno. Ja sam u svatovi bio, io i vino pio, i sad mi je jezik mokar. Ko ne vjeruje, evo ga, nek dođe pa nek ga vidi!

Podeli dobar sadržaj sa prijateljima: