MEDICINA I RELIGIJA – LEKAR LEČI A BOG ISCELJUJE

Dr. Nedeljko Kangrga

 

Dr. Kangrga je, zatim, ubedljivo pokazao koliko su sve ljudske bolesti zavisne od duševno-duhovno ustrojstva nekog čoveka, a u ovome (ustrojstvu), on je podvukao veliki, često presudni značaj vere u zdravog i, naročito, u čoveka koji se razboleo, jer je vera zapravota odsutna poluga koja pomaže bolesnom čoveku da ozdravi ili da u miru i s nadom pređe u drugi svet.

Preporuke i saveti koje u ovim svojim spisima dr. Hadži Nedeljko Kangrga mogao da ostavi ljudima, kao vrstan medicinar, lekar-hirurg, dubok i osvedočen pravoslavni humanista, preporuke su čoveka iskustva i iskrene vere. (Prof. dr. Vladeta Jerotić“).

Medicina i religija, Bog i zdravlje - Dr. Nedeljko Kangrga

… Iskušenje je ispit koji treba položiti da bi se stekla viša kvalifikacija.

Bolest nije samo izazov za telesni organizam da se brani nego i za čovekovu duhovnu ličnost da stvori i zauzme takav stav koji će poslužiti u odbrani i obezbeđenju života, stav koji će on zadržati i u vreme zdravlja. Bolest prema tome treba shvatiti u dva vida: i kao priliku da se jasnije opredelimo za Boga, ali i kao zlu posledicu greha protiv kojih se treba boriti. Njegoš kaže: „Lako je dobar u dobrom biti, na muci se poznaju junaci“. Iskušenje je ispit koji treba položiti da bi se stekla viša kvalifikacija.

Zvuči kao paradoks, ali je tačno da zarobljavanje telesnim nemoćima može da dovede do duhovnog preobražaja. „Trpljenjem, kaže Gospod, spasavajte duše svoje„. (Lk 21,1). Delovi iz knjige Dr. N. Kangrge.

Kada razmišljamo o bolesti, telesnoj, duševnoj ili duhovnoj, najčešće je nerazumevajući, pripisujemo svemu samo ne onom jedinom uzročniku. Ako smo svesni činjenice i razumemo da u mnogim, nama poznatim dešavanjima, (sav život), usled akcije, neminovno sledi reakcija, uzrok i posledica. Navodimo samo tri prosta primera:

1. Bačen kamen u vodu – akcija, koncentrični krugovi talasića – reakcija.
2. Igla prislonjena na balon – akcija, pucanje balona – raeakcija.
3. Pijenje zagađene vode – akcija, trovanje creva i krvi – reakcija…

Mnoge bolesti su odraz istovetno tog odnosa. Posebno se to naglašava kod oboljenja koja se stepenasto kreću od težih pa do onih najtežih, neizlečivih, a posebno kod onih koje se ne mogu tačno i sa sigurnošću utvrditi, kao ni uzrok i naziv bolesti. Suštinu nastanka takvih bolesti kao i objašnjenje nalazimo u Starom a posebno u Novom Zavetu. Greh čovekov je uzročnik svakog lošeg stanja i dešavanja. A kako se gresi prenose sa kolena na koleno, kao i krv koja protiče u našim venama, jedino rešenje je da se suočimo sa nama samim, oči u oči. Pronaći uzrok lošeg, često tragičnog stanja, potražimo, kao kada bi išli uz tok potoka, krivudajući, sve do samog izvora. Pronašavši izvor možemo osetiti i videti kakva je voda kao i okolina samog izvora. Isto tako, ako osetimo smrad u kući, koja ima više spratova, ne znajući odakle on dolazi, mi istražujemo sve prostorije i dolazimo do podruma u kome se nalazi izvor smrada. Usredsredimoli li se na lečenje posledica, po kad-kad to donese kratkotrajan dobar rezultat. Ali ne istražujemo i ne pronalazimo uzroke, bolest se ponovo vraća, ali ovog puta u gorem obliku.

Zamislimo da gori krov neke kuće. Ako se usredsredimo samo na gašenje krova, požar će se uskoro ponovo proširiti na krov. Gde je žarište, i usled čega se zapalilo? Svakako da je to jedini pravilan put ka rešenju.

Ono čega se svi roditelji najviše plaše jeste zdravlje njihove dece. Ako se dogodi da deca obole od neke teže bolesti, razumljivo je da roditelji čine sve ne bi li im pomogli. Dešava se da se radi o nekoj veoma teškoj ili retkoj bolesti, te je potrebna velika suma novca za lečenje, često u nekoj stranoj državi. Međutim i ta velika suma novca kao ni vrsni i poznati stručnjaci, pa ni sva moguća najsavremenija elektronska oprema, nemogu biti od koristi. U narodnoj izreci stoji odgovor: „Lekar leči a Bog isceljuje„.

Za čega služe zakoni? Da bi ih poštovali i na taj način sebi i drugima olakšali život. Zamislimo da ne poštujemo samo jedan od zakona, crveno svetlo na semaforu. Šta bi moglo da nam se desi, ako kolima ili peške prođemo na crveno? Postoji tri odgovora:

1. Prođemo i nikom ništa, ovog puta.
2. Prođemo i ne dogodi se nesreća, ali policajac nam oduzme dozvolu i platimo kaznu.
3. Prođemo i neko teško strada ili pogine.

Eto još jednog primera za uzrok i posledicu. Međutim, pre svakog ljudskog zakona, postoji pre svega i iznad svega Božiji, moralni zakon. I kada taj zakon prekršimo, a kršimo ga svakodnevno, moramo biti spremni da jedanput i odgovaramo. Ali budući da čovek po svojoj nesavršenosti i pre svega ogrehovljenosti, ne poštuje ni ljudski ni Božiji zakon, to mu se dopušta da oseti opomenu ili kaznu. Po svojoj tvrdoglavosti i gordosti a po najviše odbacivanju Božije blagodati i bogoborstvu, Gospod Bog, Stvoritelj svega vidivog i ne vidivog, dopušta da posle mnogih znakova i opomena, stradanja, na ono do čega nam je najviše stalo. Deca. Po nekad je to za neke novac, kuća, auto, zemlja… Kako smo duhovno slepi, ne prepoznajemo da: „Koga Gospo ljubi toga i kara„.

Isti primer važi i kod roditelja, kada grde ili pomalo istuku svoju decu. Ne činimo mi to zato što mrzimo svoju decu, već zapravo jer ih najviše volimo.’Bez nevolje nema bogomolje„.

Vračare, magovi, beli, crni, bajanja, vidovnjaci, horoskopi, tarot karte i šta još ne, razni hemijski preparati, lekovi, nisu nikad i neće biti sredstvo da se mi operemo i očistimo od svakog smradnog delanja koje za uzrok ima bolest dece naše ili nas samih. Treba se obratiti samom Bogu u iskrenoj molitvi, ali pre svega se moramo pokajati za učinjeno i ispovedati, sve što Bogu nije milo, jedinom slugi na zemlji kome je On dao tu uzvišenu, blagodatnu i veoma tešku ulogu, da nas sasluša, te preko njega Bog nam da oproštaj. “ Neko je bio upitan: kad čovek saznaje da je dobio oproštenje svojih grehova? I ovaj je odgovorio: „Kad oseti u duši svojoj da je potpuno od srca, omrznuo na grehe, i kada jasno daje sebi pravac protivan pređašnjemu… „Čista savest je sama sebi svedok“. Sv. Isak Sirin.

Priča o grehu i bolesti

Evo jednog skorašnjeg primera o istoj temi. Jedna tročlana porodica sa jugozapada Srbije živela je u jednom manjem gradiću. Odnos među supružnicima nije bio onakav kako su se zavetovali pred građanskim, opštinskim službenikom, na vernost i pomaganje jedan drugome i u nevolji. Na njihovu nesreću a posebno za njihovo buduće dete, nisu se venčali u Crkvi Hristovoj. A brak koji nije sklopljen pred Bogom, često se loše završava. Sledi da neko, ili svi, trpe mnoštvo iskušenja. Muž je voleo popiti, te je nastavio činiti mnogo toga što nije bilo na korist njegovoj porodici, a posebno sedmogodišnjem sinu Jovanu.

Opijao se Dragan, bludničio, ne brinući za porodicu, sve dublje je tonuo u greh. Tada, inače zdravo dete, odjednom se teško razbole. Sa velikom temperaturom su ga vodili iz jedne bolnice u drugu, neimajući tačnu diagnozu bolesti. Na Jovanovnu nesreću, davali su mu čak i pogrešne, veoma teške lekove. Njegovo stanje se pogoršavalo kako je vreme odmicalo. Sva snaga majke njegove Milice, otac Nikolin ih je napustio kada je uvideo ozbiljnost stanja, bila je usredsredjenja na suvu, prostu medicinu. Očekivala je da mu ljudi i aparati mogu pomoći. Ali kao što se vidi, uzrok bolesti bio je duhovne, moralne prirode, roditelja njegovih, ponajviše Dragana. I trpeo je mali, dobri i snažni Jovan mnogo, mnogo. Trajala je ta borba između njega i majke, sa teškom bolešću, često puta i sa samom smrću, četiri godine. Samo ljubav majčinska a pre svega promisao i Ljubav Božija, držala je Nikolu u životu, kakvom takvom. Poslednje tri godine proveli su u Beogradu u jednoj bolnici za plućne bolesti. Svakako da njegova dijagnoza nije imala nikakve veze sa bolestima pluća, ali to je bila po Božijem dopuštenju, dobra odluka. Naime, u toj sobi imali su njih dvoje neophodne, dobre uslove za takav, mučenički život.

U jednom trenutku, žena jedna koja je delila sličnu sudbinu Jovanove majke, sažalivši se na njih, napisa pismo kao poziv u pomoć, svima koji mogu ili žele da im pomognu. To pismo dobio je i jedan čovek, Pavle, inače duboko u veri, koji pokušava da svojim malim trudom pomogne između ostalima i takvoj deci, preko svoje organizacije. Pročitavši tužno pismo i vapaj u kome se očitovao tragičan život majke i njenog sina, pohitao je da ih poseti i pruži ono malo što je dobio od drugih i od samog sebe. Obilazio ih je sa vremena na vreme i pritom donosio i knjige duhovnog sadržaja Milici, kako bi se ukrepila duhovno i pronašla izlaz iz te situacije. Ona je to prihvatala. Delovalo je da pročitano može i primeniti. Sve se svodilo da se ona mora ispovedati svešteniku i tako sa svoje strane doprinese Jovanovom poboljšanju zdravlja.

O ocu, koji ih je napustio u najtežim trenutcima i koji je nastavio da živi veoma grešno, nije se ni moglo očekivati da prinese pokajanje. Pripremao je Pavle Milicu za pokajanje, želeći im oboma, svako dobro. Doveo je i sveštenika, kako bi im čitao molitve za zdravlje. Nakon čitanja molitava, mislio je ili verovao, da će Jovanu, biti bolje. Ništa se bitno nije dogodilo, i on je usled svoje grehovnosti posumnjao u samu snagu molitve tog sveštenika. Pomislio je, nije neki veliki molitvenik, ili nema nekog velikog duhovnog iskustva sa takvim bolesnicima ili tome slično. Tražio je i pored toga, od istog sveštenika da ponovo dođu. No, pravi razlog njegovog, moglo bi se reći izbegavanja da se sve ponovi, nije znao, niti ga je tražio.

Posle nekoliko meseci, na predlog njegovog prijatelja i preporuku, pozvao je jednog starog iskusnog protu. Milica je bila dobro pripremljena i savetima i poukama iz knjiga koje je dobila na čitanje, o Svetoj tajni pokajanja – ispovesti. Upoznavši ih, uz kratak uopšteni uvod, prota Branko je zamolio Pavla da napusti sobu. Pavle je sa velikim nestrpljenjem isčekivao kraj ispovesti – pokajanja njezinog jer je čvrsto verovao a to i danas veruje, čak još više, da bi im to donelo mnogo blagodati. Ne prođoše 5-7 minuta, vrata se otvoriše a prota Branko pozva Pavla da uđe. Iznenađen, ušavši vide isti prizor kao i kada je napustio sobu. Kao da se ništa nije dogodilo. Upita protu, da li se ispovedila, dobio je potvrdan odgovor. Shvatio je, da to ne može biti dobro, da se za tako kratko vreme ispovedi neko ko se nije nikada ispovedao, veoma dug period vremena ili možda nikada. Ponovo je upitao protu, ne mogavši da veruje da li se ispovedila kako treba i da li ih je pričestio, prota Branko je kazao, da! Na njegovo ponovljeno čuđenje, odgovorio mu je: „Pa ne mogu ja nikog da nateram da se pokaje i ispoveda“. Obojici je bilo sve jasno. Nepomjanik nije dao da se njena duša očisto od smrada grehovnog i tako budu izbavljeni iz njegovih kandži.

Sutradan ju je pozvao telefonom i pitao kako su? Veselo mu je saopštištila da su bolje. Kod ponovnog viđenja njihovog upitao ju je o razlozima tako kratke i necelovite ispovesti. Milica je pomalo nemušto odgovarala i branila se da ona ne zna i da je ona rekla čega se setila. Dodala je da je ona rekla nešto i da je ostalo izgovarala u sebi. U sebi? Prolazilo je vreme a Pavle ju je s vremena na vreme pored svega uvek pomalo podsećao da se mora kompletno očistiti. Milica je govorila da hoće i da se priprema. Ta priprema trajala je mesecima. Izuzetno važan podatak, koji je nekoliko puta sama izgovorila, da se uvek na crveno slovo (crkveni praznik), njegovo zdravstveno stanje ozbiljno pogoršavalo. Nekoliko puta bio je u kliničkoj smrti, ali ljubav Božija nije dopustila da se njegov mladi ovozemaljski život svrši. Došlo je vreme nakon tri godine boravka u toj bolnici da se otpusti i vrate kući. Otišli su, sa istim nepromenjenim stanjem. Jednom prilikom, kada su se čuli telefonom, saopštila mu je, da je imala čudan san. Šeta, sa Jovanom u kolicima, pored reke. U susret im prilazi monah. Celiva mu desnicu i kroz plač, govori neke reči. On je miluje po kosi kao i Jovana, i poziva da dođu kod njega.

Ubrzo nakon tog sna čuli su se i ona mu je isto ispričala. Odgovorio joj je da joj je to po njegovom mišljenju jasan poziv da krene u manastir kako bi očistila dušu svoju i na taj način pomogla svom bolesnom detetu. Meseci su prolazili ali to se na njenu žalost nije desilo. I ubrzo nakon Nikolinog desetog rođendana, pogoršalo se zdravstveno stanje i smešten je ponovo u bolnicu. Dan posle njihove slave Sv. Nikole, Nikola je usnuo u Gospodu. Duša njegova napaćena posle četiri godine velikog podviga i žrtve, podneo je maksimalno i pripremio dušu svoju da se kao dijamant uglača i zasija punim sjajem, za večnost. Sada duša Jovanova iščekuje šta će njegova majka uraditi i hoće li se kada za to vreme bude, preseliti kod njega. A mati njegova i sama boluje i kako kaže, počelo je srce da ne radi kako bi trebalo.

Gospod nam poručuje: „Ne želim smrti grešniku no da se živ obrati„.

Mnogi kažu, sve je iz glave, a pogrešno je centar našeg bića postaviti bilo gde sem u srce naše. Svaki organ može samostalno, ali ni jedan bez srca ne može. U srcu je duša, koja je večna.

Ako se samo pokušamo osvrnuti unazad, videćemo kuda smo ostavili tragove, kojim putem smo išli i na kraju kuda smo došli.

Svaki problem u osnovi proističe iz nas. Ne okrivljujmo nikog drugog i ne tražimo odgovor niti pomoć od bilo koga – svakoga. Kroz pokajanje i srdačnu molitvu upućenu Gospodu, ištimo, tražimo kucajmo…

Zoran Lazarević