Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Ostalo

O raku, ali ne horoskopskom – slanina i beli luk

 

SLANINA I BELI LUK

O raku, ali ne horoskopskom

 

Stisla zima. Mraz se pohvatao na prozore automobila, valja nam sada strugati. Snage za to treba i dobrih antismrzin priprema. Zbog toga sam danas pojačano unio nešto jaču dozu kancerogena u svoje tijelo u kojem evo stanujem preko pedesetak godina bez nekih većih problema. Inače tokom cijele godine u manjoj ili većoj mjeri unosim redovno kancerogene, a ponajviše adidasove, one sa tri linije na sebi. One bez ikakvih ili jako bledunjavih linija na sebi, sapunjare ne volim baš previše, mada u nedostatku ovih adidas slanina ni sapunjare ne ostanu nepojedene. Samo u tom slučaju pojačam dozu luka uz njih.

Rak slanina i beli luk

Davno je još mudra srbska glava Njegoš rekao, „još niko slanine ne pojede, a da je čenom luka ne zasladi“. Sjetih se i priče mog jarana koji je sav načitan i prečitan svakakvijeh knjiga, medija, portala i drugih informatorskih čudesa, otišao krajem sedmice (ili u prevodu na novosrbski – preko vikenda) kod đeda i babe na planinu. I tako starina od jedno osamdesetak-devedesetak godina reže sebi i ništa mlađoj babi slaninu za doručak, a moj pametni jaran ih poučava da ne treba da jedu masnu hranu, jer će imati problema sa holesterolom koji skraćuje život.

Čemu sva ova povika sa naših, a u stvari stranih medija da sve što jedemo je kancerogeno, naročito meso, a poseban naglasak je na slanini.

Dva su razloga.

Prvi i najvjerovatniji je da se smisli pitko i lako prolazno i još lakše usvojivo opravdanje za pretjerano umiranje od raka među Srbima. Srbi su počev prvo od Republike Srpske pa do Srbije bombardovani i gađani radio-aktivnom municijom. Narod se medijski obrađuje tako da sam „zaključi“ da ne umire od uranijumske municije, nego od mesa kojeg jede. Srbi su poznati kao mesožderski narod, pa su uz tu priču „kancerogenosti mesa“ će ispasti da su svi Srbi skloni dobijanju raka. A ova ubleha „Svjetske zdravstvene organizacije (SZO)“ ima i jak negativan psihološki efekat na mesoždere, a indirektno i jača industriju GMO hrane.

Moj jedan poznanik se obogatio na gajgerovom brojaču. Dao je onomad preko 500€ za taj uređaj, kada su nam plate bile po stotinjak €, jer je namirisao dobar posao, mjerio je radioaktivnost zemljišta u Hadžičima kod Sarajeva koje NATO avijacija gađala uranijumskom municijom. Srbi su taj kraj morali napustiti, ali nisu mogli ponijeti sa sobom i radioaktivnost, pa su je ostavili budućim vlasnicima sa kojima su mijenjali teritoriju. Novi vlasnici su dobro plaćali da se prvo izmjeri radio-aktivnost, pa tek onda se odlučivali za kupovinu, zamjenu imovine ili gradnju kuće na najmanje ozračenom terenu. Srbi koji su poslije masovno umirali od raka su sahranjivani u Bratuncu i mjestima u okolini. Umirali su od radijacije, a ne od prejedanja mesom, na šta hoće da nas ZSO ubijedi.

Drugi razlog je sekundarni, ali ne zato manje važan. Pošto je Srbiji namjenjena uloga zbrinjavanja ogromnog broja migranata raznih profila i nakana, a svi su u najvećoj mjeri muhamedanci raznih pravaca i škola, ali svi jedinstveni u nejedenju svinjetine, najprijatnije će se ti migranti osjećati u državi koju isprepadate preko medija indirektno da je svinjetina kancerogena. Srbija će tako postati i sa aspekta ishrane povoljna za islamske migrante, gdje će se muslimani osjećati kao kod svoje kuće i bez bojazni upadati u sve menze i restorane i jesti hranu ne pitajući koje meso jedu.

Umjesto zaključka: Onomad sam radio preko studentske službe u jednoj fabrici. Svaki dan je za obrok bila piletina, i ja sam protestvovao zašto nema neko drugo meso da se jede, piletina počela više i na uši da izlazi, napr. zašto nema svinjetine na jelovniku. I onda su mi moji stariji mi mudriji saradnici objasnili da ne mogu služiti to u radničkoj menzi na pokretnoj traci, jer u fabrici radi mnogo muslimana, i zbog njih se ne nudi ni jedno meso osim piletina i ponekada goveđi gulaš. Ja sam im rekao da u fabrici radi takođe mnogo Srba koji jedu svinjetinu i da treba i nama ponekada izaći u susret i dati da jedemo što volimo. Ako već ispoštuju nekoga ko nešto ne jede, neka poštuju onda i one koji to nešto jedu. Još kao mlad sam shvatio da je veoma teško da jedna sredina opstane sa toliko razlika. Jer se na kraju sve svelo da zbog poštovanja nečije vjere i običaja, ti napuštaš svoje običaje. Zadrtiji, neprilagodljiviji i isključiviji u stvari nametnu svoja pravila igre popustljivijim i tolerantnijim. I to nije pravedno. Davno su Srbi sami dopunili svoju staru izreku „pametniji popušta“ sa dodatkom, „…zato svijetom vladaju budale“

Zgodno je ipak naglasiti da je generalno sva hrana sve sumnjivijeg efekta na čovječije tijelo i zdravlje. Genetski se modifikuje bilje koje se direktno nudi čovjeku za ishranu, a tom hranom se odavno hrane životinje koje jedemo u raznim prerađevinama. Životinje se dodatno tretiraju i antibioticima i ko zna čim sve ne, da bi bile što mesnatije i manje se razboljevale, radi većeg profita, tako da sve u svemu nije nama po gradovim lako, nikada ne znamo šta jedemo i da li je to uopšte zdravo u krajnjoj nekoj tački. Jer neki problem sa unošenjem genetski modifikovane hrane se ne mora ispoljiti u našaj generaciji, može tek na potomstvu, drugom-trećem koljenu.

Živi bili, ko preživi, pričaće i pisaće.

 

Duško Bošković

Ostavite komentar

Ostavite komentar