SRBIJA 90-ih

Sećanje Dragoslava Bokana na olovne godine 1991-1993 u Srbiji

 

Sećam se svog bavljenja politikom (1991, 1992, 1993: generalni sekretar SNO-a; predsednik „Belih orlova“, omladine Srpske narodne obnove; predsednik Srpskog otadžbinskog saveza) i svih dogodovština iz tog burnog, zanimljivog i pomalo bizarnog doba.

Vukovar i Sećanje na Olovne godine 90-e - Dragoslav Bokan

Sećam se svih ludih anegdota; pokušaja atentata; hapšenja bez ikakvog sudskog naloga; pretnji, pritisaka i pokušaja ucene ovdašnje tajne policije; straha i prezira svud oko nas; bojkota i cenzure; odlazaka na ratište; tolikih sahrana, tuge i crnine; partijskih međusobica; prvih post-komunističkih izdajnika; „pranja mozga“ i stranih medija na našem jeziku; nenormalno velikih želja na ekstremno malom prostoru naših realnih mogućnosti; samouverenih poluintelektualaca („ljudi jedne knjige“); bahatih moćnika svih (partijskih) žanrova; neumornih vizionara bez trunke talenta i osećaja za realnost; narastajućih pritisaka iz Evrope i sveta (čitaj: Amerike); nenormalne inflacije; dugačkih redova za hleb i benzin; opasnih likova sa beogradskog asfalta (skoro po pravilu u smrtonosnoj sprezi sa DB-om); smešnih modnih trendova; istinskog nacionalnog entuzijazma; dobrovoljaca koji su pokazali spremnost da rizikuju svoje živote u paklu građanskog rata (uprkos opštem ismevanju i neshvatljivo nepravednom nerazumevanju svojih sunarodnika); ponovo (otkrivajuće) popunjenih crkava u Srbiji; dugog umiranja nepravedno oklevetanog i još uvek neshvaćenog patrijarha Germana; prvih godina duhovne vladavine patrijarha Pavla i svetovne vlasti Slobodana Miloševića; prespore i zakasnele transformacije Titove JNA u koliko-toliko srpsku vojsku; nestanka petokrake i svih partizanskih imena po uličnim tablams nakon pola veka od krvave epohe „oslobodilačkog“ crvenog terora; rađanja paklene „civilizacije novca“ na ruševinama dekadentnog poretka socijalističke Jugoslavije (nakon smrti J. B. Tita); početka razumevanja da više nikada nećemo biti braća sa drugim narodima i narodnostima SFRJ; ponovnog čitanja decenijama zabranjivanih knjiga i autora; rastapanja (pobunjeničkog) rokenrola u novokomponovanu (eskapistički orijentisanu) narodnu i pop-muziku; svog sina prvenca i njegovog nestanka (na Veliku Subotu 1993)… i još mnoštva razbacanih slika jednog zauvek nestalog vremena iz naših „olovnih godina“.

A najviše se sećam ubeđivanja (sa svih strana) da „odustanem od politike“ i „vratim se režiji (i pisanju)“.

Tu su bili jedinstveni svi prvaci naše ondašnje partijske scene i njihovi saradnici, agitatori i propagandistički polit-komesari iz devedesetih.

I svi su tu bili složni – da neko kao ja ne treba da bude u „svetom hramu srpske (i srbske) politike“, jer ga iskušava i „skrnavi“, bez trunke poštovanja i razumevanja za njihove burazerske dogovore i udbaške kombinacije.

I bi tako!

P. S.

Zato sada mogu da, sa ovolike vremenske distance (na šta me najbolje podsećaju moja odrasla kćerka i sin u najboljim tinejdžerskim godinama), kažem kako su bili u pravu.

Stvarno nismo iz iste priče.

I ne molimo se istom Bogu. U to (danas više) nema nikakve sumnje.

 

Dragoslav Bokan

Izvor: FB Profil autora