Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Ostalo

Banović Strahinja – narodna epska pesma

 

BANOVIĆ STRAHINjA

Narodna epska pesma

 

Netko bješe Strahiniću bane!
Bješe bane u malenoj Banjskoj,
u malenoj Banjskoj kraj Kosova,
da takoga ne ima sokola.

 

Banović Strahinja narodna epska pesma i film

 

Jedno jutro bane podranio,
zove sluge i k sebe prizivlje:
„Sluge moje, hitro pohitajte,
sedlajte mi od megdana đoga,
okitite što ljepše možete,
opašite što tvrđe možete,
jel ja, đeco, mislim putovati:
hoću Banjsku ostaviti grada,
mislim đoga konja umoriti
i u gosti, đeco, odlaziti,
u tazbinu, u bila Kruševca,
k milu tastu starcu Jug-Bogdanu,
ka šureva devet Jugovića;
tazbina me ta željkuje moja“.
Gospodara sluge poslušaše,
te sokola đoga osedlaše;
opremi se Strahiniću bane:
ud’ri na se dibu i kadifu,
ponositu čohu sajaliju,
što od vode čoha crvenija,
a od sunca čoha rumenija;
okiti se jedan srpski soko,
pa posjede đoga od megdana, —
odmah pođe, u tazbinu dođe,
u tazbinu, u bila Kruševca,
đe odskoro carstvo postanulo;
a viđe ga starac Jug Bogdane,
i viđe ga devet milih šura,
sokolova devet Jugovića:
mila zeta jedva dočekaše,
u naruče zeta zagrliše,
vjerne sluge konja prifatiše;
zeta vode na frenđiju kulu.
Kod gotove sovre zasjedoše,
te gospodsku riječ besjeđahu;
navališe sluge i sluškinje:
neko dvori, neko vino služi.
Što bijaše rišćanske gospode,
posjedaše te pijahu vino:
uvrh sovre stari Jug Bogdane,
s desne strane uza ramo svoje
sjede zeta Strahinića bana,
i tu sjede devet Jugovića,
niza sovru ostala gospoda;
ko l’ je mlaći, dvori gospodare.
No bijaše do devet šurnjaja,
no šurnjaje dvore uporedo,
dvore svekra silna Jug-Bogdana,
i dvorahu svoje gospodare,
a najviše zeta ponosita;
a sluga im jedna vino služi,
služi vino jednom kupom zlatnom,
zlatna kupa devet bere litar’;
ja da vidiš druge ćakonije,
ćakonije, mloge gospoštine —
kako, brate, će je carevina!
Pozadugo bane gostovao,
pozadugo bane začamao,
ponosi se bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu,
dosadiše jutrom i večerom
moleći se silnu Jug-Bogdanu:
„Gospodaru, silan Jug-Bogdane,
ljubimo ti svilenoga skuta
i desnicu tvoju bilu ruku,
nu potrudi čudo i gospodstvo,
i povedi mila zeta tvoga,
nu dovedi Strahinića bana
u dvorove i u kuće naše,
da mi neku poštu učinimo“.
Svakom Juže hatar navršuje.
Doke tako izredili bili,
dugo bilo i vrijeme prođe,
i zadugo bane začamao.
No da vidiš jada iznenada!
Jedno jutro, kad orgija sunce,
mezil stiže i bijela knjiga
baš od Banjske, od malena grada,
od njegove ostarjele majke, —
banu knjiga na koljeno pade.
Kad razgleda i prouči knjigu,
al’ mu knjiga dosta grdno kaže,
knjiga kaže đe ga kune majka:
„Đe si, sine, Strahiniću bane?
Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
Zlo ti vino, nesretna tazbina!
Viđi knjigu, nečuvenih jada!
Izubaha jedna pade sila:
turski, sine, od Jedrene care,
a car pade u polje Kosovo,
a car pade, dovede vezire,
a vezire, nesretne većile.
Što je zemlje te oblada care,
svu je tursku silu podigao,
u Kosovo polje iskupio.
Pritiskao sve polje Kosovo,
uvatio vode obadvije:
pokraj Laba i vode Sitnice
sve Kosovo sila pritisnula.
Kažu, sine, i pričaju ljudi:
od Mramora do suva Javora,
od Javora, sine, do Sazlije,
do Sazlije na ćemer-ćuprije,
od ćuprije, sine, do Zvečana,
od Zvečana, kažu, do Čečana,
od Čečana vrhu do planine
turska sila pritisla Kosovo.
Pod broj, sine, na teftere kažu
no u cara sto hiljada vojske
nekakvoga careva spahije,
što imaju po zemlji timare
i što jedu ljeba carevoga
i što jašu konje od megdana,
što ne nose po mlogo oruža,
do po jednu o pojasu sablju.
U Turčina, u turskoga cara,
kažu, sine, drugu vojsku silnu —
ognjevite janjičare Turke,
što Jedrene drže, kuću bilu;
janjičara, kažu, sto hiljada.
Kažu, sine, i govore ljudi
u Turčina treću vojsku silnu —
nekakoga Tuku i Mandžuku,
a što huče, a što grdno tuče.
U Turčina vojske svakojake.
U Turčina jednu kažu silu,
samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
te ne sluša cara čestitoga,
za vezire nikad i ne misli,
za carevu svu ostalu vojsku
a koliko mrave po zemljici:
taku silu u Turčina kažu.
On beza zla, sine, proći ne šće,
ne šće s carem, sine, na Kosovo;
okrenuo drumom lijevijem,
te na našu Banjsku udario,
te ti Banjsku, sine, ojadio:
i živijem ognjem popalio,
i najdonji kamen rasturio,
vjerne tvoje sluge razagnao,
staru majku tvoju ojadio,
sa konjem joj kosti izlomio.
vjernu tvoju ljubu zarobio,
odveo je u polje Kosovo, —
ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
a ja, sine, kukam na gariljtu,
a ti vino liješ u Kruševcu!
Zlo ti vino napoknje bilo!“
Ja kad bane knjigu proučio,
muka mu je i žao je bilo:
u obraz je sjetno, neveselo,
mrke brke nisko objesio,
mrki brci pali na ramena;
u obraz se ljuto namrdio,
gotove mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,
viđe zeta jutru na uranku;
planu Juže kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara:
„O moj zete, bog mi s tobom bio!
Što si, zete, jutros podranio?
A u obraz sjetno, neveselo?
Od šta si se, zete, razdertio?
Na koga si s’, zete, ražljutio?
Al’ se šure tebe nasmijaše,
u jegleni ružno govoriše?
Al’ šurnjaje tebe ne dvoriše?
Al’ mahanu toj tazbini nađe?
Kaži, zete, šta je i kako je?“
Planu bane, pa mu progovara:
„Prođ’ se, taste, stari Jug-Bogdane!
Ja sam s šuram bio u lijepo,
a šurnjaje, gospodske gospođe
divno zbore, a divno me dvore;
toj tazbini mojoj mane nema.
No da vidiš što sam neveseo:
stiže knjiga od malene Banjske,
baš od moje ostarjele majek“.
Kaže jade tastu na uranku:
kako su mi dvori poharani,
kako su mu sluge razagnate,
kako li je majka pregažena,
kako li je ljuba zarobljena:
„No moj taste, stari Jug-Bogdane,
iako je moja danas ljuba,
ljuba moja, al̓ je šćera tvoja:
sramota je i mene i tebe;
no moj taste; starac Jug-Bogdane,
misliš li me mrtva požaliti,
požali me dok sam u životu.
Molim ti se, i ljubim ti ruku,
da daš mene đece devetoro,
đecu tvoju, a šureve moje,
da ja, taste, u Kosovo pođem.
da potražim dušmanina moga,
a careva grdna hainina.
koji mi je roblje zarobio.
A nemoj se, taste, prepanuti
ni za tvoju đecu ubrinuti.
Ja ću đeci, mojim šurevima,
hoću njima ruho prom’jeniti,
a u tursko ruho oblačiti:
oko glave bijele kauke,
a na pleći zelene dolame,
a na noge meneviš-čakšire,
o pojasu sablje plamenite;
prizvat sluge i kazaću junak
neka sluge konje osedlaju,
osedlaju, tvrdo opasuju.
nek prigrću mrkim mećedinam’:
učiniću ćecu janjičare.
Ja ću ćecu šure sjetovati:
kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
a kroz vojsku cara na Kosovu, —
pred njima ću biti delibaša —
nek se stide i nek se prepanu,
nek se svoga boje starješine.
Ko gođ stane u carevoj vojski,
ko gođ stane s nama govoriti,
stane turski, okrene manovski.
ja s Turcima mogu progovorit,
mogu turski, i mogu manovski,
i arapski jezik razumijem,
i nakrpat sitno arnautski.
Provodiću đecu kroz Kosovo,
svu ću vojsku tursku uvoditi,
dok ja nađem dušmanina moga,
a Turčina silna Vlah-Aliju,
koji mi je roblje porobio.
Nek šurevi bidu u nevolji,
el sam, taste, mogu poginuti;
kod šureva neću poginuti,
jali rane lasno dopanuti“.
Kad to začu stari Jug Bogdane,
planu Juže kako oganj živi,
Strahin-banu zetu progovara:
„Strahin-bane, ti moj zete mili,
biđeh jutros da pameti nemaš.
Što mi đece išteš devetoro,
da mi đecu vodiš u Kosovo,
u Kosovo, da ih kolju Turci,
nemoj, zete, više progovarat, —
ne dam đece vodit u Kosovo,
makar šćeri nigda ne vidio!
Mio zete, deli-Strahin-bane,
rašta si se tako razdertio?
Znaš li, zete, — ne znali te ljudi! —
al’ ako je jednu noć noćila,
jednu noćcu s njime pod čadorom,
ne može ti više mila biti:
bog j’ ubio, pa je to prokleto,
voli njemu nego tebe, sine:
neka ide, vrag je odnesao!
Boljom ću te oženiti ljubom,
s tobom hoću ladno piti vino,
prijatelji biti dovijeka;
a ne dam ti đecu u Kosovo“.
Planu bane kako oganj živi,
u ijedu i toj muci ljutoj
ne šće viknut ni prizvati slugu,
za seiza ni habera nema,
no sam ode k đogu u ahare.
Ja kako ga bane osedlao,
kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
pred dvore ga vodi u avliju
k binjektašu bijelu kamenu,
pa se đogu fati na ramena.
Pogleduje devet svojih šura,
a šurevi u zemljicu crnu.
Ban poglednu pašenoga svoga,
nekakoga mlada Nemanjića,
a Nemanjić gleda u zemljicu.
Kad pijahu vino i rakiju,
svi se fale za dobre junake,
fale s’ zetu i bogom se kunu:
„Volimo te, Strahiniću bane,
no svu zemlju našu carevinu“.
Al’ da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
nije lasno u Kosovo poći.
Viđe bane će mu druga nema,
sam otide poljem kruševačkim.
Ja kad bio niz široko polje,
obzire se ka Kruševcu b’jelu,
neće li se šure prisjetiti,
neće li se njima ražaliti;
a kad viđe jutros na nevolji
đe mu nema glavna prijatelja,
pade na um, pa se dosjetio
za njegova hrta Karamana,
koga voli nego dobra đoga,
te priviknu iz bijela grla
(ostalo je hrče u aharu).
Začu glasa, hitro potrčalo
dok u polju pristiže đogina;
pokraj đoga hrče poskakuje,
a zlatan mu litar pozvekuje.
Milo bilo, razgovori s’ bane.
Ode bane na konju đoginu,
te prijeđe polja i planine.
Ja kad dođe u polje Kosovo,
kad sagleda po Kosovu silu,
al’ se bane malo prepanuo,
pa pomenu boga istinoga,
u ordiju tursku ugazio.
Ide bane po polju Kosovu,
ide bane na četiri strane,
traži bane silna Vlah-Aliju,
al’ ne može bane da ga nađe,
Spušti s’ bane ka vodi Sitnici,
na jedno je čudo nagazio:
na obali do vode Sitnice
jedan zelen tu bijaše čador;
širok čador pole pritisnuo,
na čadoru od zlata jabuka,
ona sija kako jarko sunce;
pred čadorom pobijeno koplje,
a za koplje vranac konjic svezan,
na glavi mu maha stambolija,
bije nogom desnom i lijevom.
Kad to viđe Strahiniću bane,
prohesapi i umom premisli:
baš je čador silna Vlah-Alije,
te đogina konja prigonjaše,
koplje junak skide sa ramena,
te čadoru vrata otvorio
a da vidi ko je pod čadorom.
Ne bijaše silan Vlah-Alija,
no bijaše jedan stari derviš:
bijela mu prošla pojas brada,
s njime nema nitko pod čadorom;
bekrija je taj nesrećan derviš,
pije Turčin vino kondijerom,
no sam lije, no sam čašu pije,
krvav derviš bješe do očiju.
Kad ga biđe Strahiniću bane,
te mu selam turski nazivaše,
pijan derviš okom razgledaše,
pa mu mučnu riječ progovara:
„Da si zdravo, deli-Strahin-bane
od malene Banjske kraj Kosova!“
Planu bane, prepade se ljuto,
te dervišu turski odgovara:
„Bre, dervišu, nesretna ti majka!
Rašta piješ, rašta se opijaš,
te u piću grdno progovaraš
i Turčina zoveš kaurinom?
Šta pominješ nekakoga bana?
Ovo nije Strahiniću bane,
no ja jesam carevi delija:
jedeci se carski pokidaše,
u ordiju tursku pobjegoše,
sve delije hitro potrčaše
da jedeke caru pofatamo;
ako kažem caru, ja veziru,
koju si mi riječ besjedio,
hoćeš, stari, jada dopanuti“.
Grohotom se derviš osmjenuo:
„Ti, delijo, Strahiniću bane!
Znaš li, bane, ne znali te jadi,
da sam sade na Goleč-planini,
da te vidim u carevoj vojsci,
poznao bih tebe i đogina,
i tvojega hrta Karamana,
koga voliš nego dobra đoga?
Znaš li, bane od malene Banjske?
Poznajem ti čelo kako ti je,
i pod čelom oči obadvije,
i poznajem oba mrka brka.
Znaš li, bane, ne znalo te čudo,
kad zapadoh ropstva u vijeku, —
panduri me tvoji uhitiše
u Suhari vrhu na planini,
u ruke me tvoje dodadoše —
ti me baci na dno od tamnice,
te robovah i tamnicu trpljeh
i začamah za devet godina;
devet prođe, a stiže deseta,
a tebe se, bane, ražalilo,
te ti zovnu Rada tamničara,
tvoj tamničar na tamnička vrata,
izvede me k tebe u avliju?
Znaš li, bane, znaš li, Strahiniću,
kad zapita i mene ulita:
„Ropče moje, zmijo od Turaka,
će propade u tamnici mojoj!
Mož’ li s’, robe, junak otkupiti?“
Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
„Mogao bih život otkupiti,
tek da mi se dvora dovatiti,
očevine i pak postojbine;
imao sam nešto malo blaga,
mloge lave i mloge timare,
mogao bih otkup sastaviti;
al’ mi, bane, vjerovati nećeš
da me pustiš dvoru bijelome:
tvrda ću ti jamca ostaviti,
tvrda jamca — boga istinoga,
drugog jamca — božu vjeru tvrdu,
kako ću ti otkup donijeti“.
I ti, bane, povjerova mene,
i pušti me dvoru bijelome,
očevini i toj postojbini.
A kad dođoh grdnoj postojbini,
tamo su me jadi zabušili:
u dvorove, postojbinu moju,
u dvorove kuga udarila,
pomorila i muško i žensko,
na odžaku niko ne ostao,
no ti moji dvori propanuli,
propanuli, pa su opanuli,
iz duvara zovke proniknule;
što su bili lavi i timari,
pojagmili Turci na miraze.
Kad ja viđeh dvore zatvorene:
nesta blaga, nesta prijatelja;
nešto mislih, pa na jedno smislih:
mezilskih se ja dofatih konja,
te otidoh gradu Jedrenetu,
odoh k caru i odoh k veziru.
Viđe vezir, pa dokaza caru
ja kakav sam junak za megdana;
ođede me carevi vezire,
ođede me i čador mi dade;
car mi dade od megdana vranca,
i dade mi svijetlo oruže;
potpisa me carevi vezire
da sam vojnik caru dovijeka.
A ti, bane, danas k mene dođe
da ti uzmeš tvoje dugovanje,
a ja, bane, ni dinara nemam!
Strahiniću, — jada dopanuo! —
će ti dođe da pogineš ludo
u Kosovu u vojsci carevoj?!“
Viđe bane, poznade derviša,
od đogata konja odsjedaše,
pak zagrli stariša derviša:
„Bogom brate, starišu dervišu,
na poklon ti moje dugovanje!
Ja ne tražim, brate, ni dinara,
ni ja tražim tvoje dugovanje,
no ja tražim silna Vlah-Aliju,
koji mi je dvore rasturio,
koji mi je ljubu zarobio;
kaži mene, starišu dervišu,
kaži mene moga dušmanina!
Bratimim te i jošte jedanput,
nemoj mene vojsci prokazati,
da me vojska turska ne opkoli“.
No se derviš bogom proklinjaše:
„Ti, sokole, Strahiniću bane,
tvrđa mi je vjera od kamena.
Da ćeš sade sablju povaditi,
da ćeš pola vojske pogubiti,
nevjere ti učiniti neću,
ni tvojega ljeba pogaziti:
iako sam bio u tamnici,
dosta si me vinom napojio,
bijelijem ljebom naranio,
a često se sunca ogrijao,
puštio si mene veresijom;
ne izdadoh ni dodadoh tebe;
ne svjerovah, eli nemah otkud;
od mene se nemoj pobojati.
A što pitaš i razbiraš, bane,
za Turčina silna Vlah-Aliju,
on je bijel čador razapeo
na Goleču, visokoj planini;
tek ti hoću, bane, progovorit:
jaši đoga, bježi iz Kosova,
el ćeš, bane, poginuti ludo.
U sebe se pouzdati nemoj,
ni u ruku, ni u britku sablju,
ni u tvoje koplje otrovano;
Turčinu ćeš na planinu doći,
hoćeš doći, al’ ćeš grdno proći:
kod oruža i kod konja tvoga
živa će te u ruke fatiti,
hoće tvoje salomiti ruke,
živu će ti oči izvaditi“.
Nasmija se Strahiniću bane:
„Bogom brate, starišu dervišu,
ne žali me, brate, od jednoga,
tek me vojsci turskoj ne prokaži“.
A Turčin mu riječ progovara:
„Čuješ li me, deli-Strahin-bane!
Tvrđa mi je Vjera od kamena:
da ćeš sade đoga naljutiti,
da ćeš sade sablju povaditi,
da ćeš satrt pola caru vojske,
nevjere ti učiniti neću,
ni Turcima prokazati tebe“.
Zbori bane, pa podrani otlen,
obraća se sa konja Ćogina:
„O moj brate, starišu dervišu,
pojiš konja jutrom i večerom,
pojiš konja na vodi Sitnici,
nu uvjedžbaj i pravo mi kaži
đe su brodi na toj vodi ladnoj,
da ja moga konja ne uglibim?“
A derviš mu pravo odgovara:
„Strahin-bane, ti sokole srpski,
tvome đogu i tvome junaštvu
svud su brodi đe gođ dođeš vodi“.
Ban udari, vodu prebrodio,
i primi se na konju đoginu,
primi s’ bane uz Goleč planinu;
on je ozdo, a sunašce ozgo,
te ogrija sve pole Kosovo,
i obasja svu carevu vojsku.
Al’ da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinovu ljubu
na planini Turčin pod čadorom.
U Turčina grdan adet bješe:
kail svaki zaspat na uranku,
na uranku, kad ogr’jeva sunce;
oči sklopi, te boravi sanak.
Koliko je njemu mila bila
ta robinja ljuba Strahinova,
panuo joj glavom na krioce;
ona drži silna Vlah-Aliju,
pa čadoru otvorila vrata,
ona gleda u polje Kosovo,
te ti tursku silu razgledaje,
pregledaje kaki su čadori,
pregleduje konje i junake.
Za jad joj se oči otkinuše,
te poglednu niz Goleč planinu,
viđe okom konja i junaka.
Kako viđe i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
ošinu ga po desnom obrazu,
ošinu ga, pa mu progovara:
„Gospodare, silan Vlah-Alija,
nu se digni, glavu ne digao!
Nu opasuj mukadem-pojasa,
i pripacuj svijetlo oruže,
eto k nama Strahinića bana,
sad će tvoju glavu ukinuti,
sad će mene oči izvaditi“.
Planu Turčin kako oganj živi,
planu Turčin i okom poglednu,
pa se Turčin grotom nasmijao:
„Dušo moja, Strahinova ljubo,
čudno li te Vlašče prepanulo!
Od njega si džaca zadobila:
kad t’ odvedem gradu Jedrenetu,
ban će ti se i onđe prizirat!
Ono nije Strahiniću bane,
već je ono carev delibaša;
k mene ga je care opravio,
jal’ je care, jal’ Memed vezire,
da me care zove na Predaju,
da ja vojsku caru ne rasturam:
prepali se carevi veziri
da im počem sablju ne udarim.
No da možeš okom pogledati,
ti se, dušo, nemoj prepanuti
kad potegnem moju britku sablju,
te ošinem car’va delibašu,
neka drugog već ne šilje k mene“.
Strahinova progovara ljuba:
„Gospodare, silan Vlah-Alija,
ta l’ ne vidiš? ispale ti oči!
Ono nije carevi delija, —
moj gospodar Strahiniću bane;
ja poznajem čelo kako mu je,
i pod čelom oči obadvije,
i njegova oba mrka brka,
i pod njime puljata đogata,
i žutoga hrta Karamana;
ne šali se glavom, gospodaru!“
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
kako li se Ture pridrnulo,
te poskoči na lagane noge,
opasuje mukadem-pojasa,
a pinjale ostre za pojasa,
i tu britku sablju pripasuje,
a sve vrana konja pogleduje.
U to doba bane pristasao.
Mudar bane, pak je ištetio:
na jutru mu ne zva dobro jutro,
niti turski selam nazivaše,
no mu grdnu riječ progovara:
„A tu li si, jedan kopilane,
kopilane, carev hainine!
Čije li si dvore poharao?
Čije li si roblje porobio?
Čiju l’ ljubiš pod čadorom ljubu?
Izlazi mi na megdan junački!“
Skoči Turčin kâ da se pridrnu,
jednom kroči — do konja dokroči,
drugom kroči — konja pojahao,
pritegnu mu obadva dizđena.
Al’ ne čeka Strahiniću bane,
no na njega đoga nagonjaše,
pa na njega bojno koplje pušti.
Udari se junak na junaka.
Pruži ruke silan Vlah-Alija,
u ruku mu koplje ufatio,
pa ti banu riječ progovara:
„Kopilane, Strahiniću bane,
a šta li si, Vlašče, premislilo?
Nijes’ ovo babe šumadinske,
da razgoniš i da nabrekuješ,
no je ovo silan Vlah-Alija,
što s’ ne boji cara ni vezira:
što j’ u cara vojske državine,
čini mi se sva careva vojska
kao mravi po zelenoj travi;
a ti, more; megdan da dijeliš!“
To mu reče, bojno koplje pušti,
od prve ga obraniti šćaše;
bog pomože Strahiniću banu,
ima đoga konja od megdana:
kako koplje na planini zviznu,
soko đogo pade na koljena,
iznad njega koplje preletio,
udarilo o kamen studeni,
natroje se koplje salomilo:
do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
potegoše perne buzdohane.
Kad udara silan Vlah-Alija,
kad udara Strahinića bana,
iz sedla ga konju izgonjaše,
a na uši đogu nagonjaše;
bog pomože Strahiniću banu,
ima đoga konja od megdana,
što ga danas u Srbina nema,
u Srbina, niti u Turčina,
uzmahuje i glavom i snagom,
te u sedlo baca gospodara.
Kad udara Strahinjiću bane
mučnu alu silna Vlah-Aliju,
iz sedla ga maći ne mogaše,
tonu vrancu konju do koljena
u zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
polomiše i pera prosuše,
pa su britke sablje povadili —
da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana,
kaku ima sablju o pojasu:
kovala su sablju dva kovača,
dva kovača i tri pomagača,
od neđelje opet do neđelje,
od čelika sablju pretopili,
u ostricu sablju ugodili.
Turčin manu, a dočeka bane,
na sablju mu sablju dočekao,
po poli mu sablju presjekao.
Viđe bane, pa se razradova,
ljuto savi i otud i otud,
eda bi mu glavu osjekao,
jal’ Turčinu ruke obranio.
Udari se junak na junaka.
Ne da Turčin glavu ukinuti,
ne da svoje ruke ištetiti,
no se brani s onom polovinom:
polovinu na vrat naturaše,
i svojega vrata zaklonjaše,
i banovu sablju oštrpkuje,
sve otkida po komat i komat.
Obadvije sablje isjekoše,
do balčaka sablje dogoniše;
pobaciše njine odlomčine,
od hitrijeh konja odskočiše,
za bila se grla dovatiše,
te se dvije ale poniješe
na Goleču, na ravnoj planini.
Nosiše se ljetni dan do podne,
dok Turčina pjene popanuše —
bijele se kako gorski snijeg,
Strahin–bana b’jele, pa krvave:
iskrvavi niz prsi haljine,
iskrvavi čizme obadvije.
A kad banu muka dosadila,
tada bane riječ progovara:
„Ljubo moja, — tebe bog ubio! —
koje jade gledaš na planini?
No ti podbi jedan komat sablje,
udri, ljubo, mene, ja Turčina:
misli, ljubo, koga tebe drago“.
Ali Turčin ljuto progovara:
„Dušo moja, Strahinova ljubo,
nemoj mene, no udri Strahina:
nigda njemu mila biti nećeš,
prijekorna biti dovijeka,
koriće te jutrom i večerom
đe si bila sa mnom pod čadorom;
mene biti mila dovijeka,
odvešću te Jedrenetu gradu,
narediću tridest sluškinjica
nek ti drže skute i rukave,
raniću te medom i šećerom,
okititi tebe dukatima
savrh glave do zelene trave;
udri sade Strahinića bana!“
Žensku stranu lasno prevariti:
lako skoči kâ da se pomami,
ona nađe jedan komat sablje,
zavi komat u vezeni jagluk
da joj bilu ruku ne obrani,
pa obleće i otud i otud,
čuva glavu Turčin-Vlah-Alije,
a ošinu gospodara svoga,
gospodara Strahinića bana,
povrh glave po čekrk-čelenci
i po njeg’vu bijelu kauku;
presječe mu zlatali-čelenku,
i presječe bijela kauka,
malo rani glavu na junaku:
poli krvca niz junačko lice,
šćaše zalit oči obadvije.
Prepade se Strahiniću bane
đe pogibe ludo i bezumno,
a nešto se bane domislio,
viknu bane iz bijela grla
nekakoga hrta Karamana,
što je hrče na lov naučio;
viknu bane i opet priviknu,
skoči hrče i odmah dotrča,
te banovu ljubu dovatilo.
Al’ je ženska strana strašivica,
strašivica svaka od paščadi,
baci komat u zelenu travu,
ljuto vrisnu, daleko se čuje,
žuta hrta za uši podbila,
te se s njime kolje niz planinu,
a Turčinu oči ispadoše,
koliko mu nešto žao bješe,
te on gleda što se čini s njome.
Ali banu druga snaga dođe,
druga snaga i srce junačko,
te omanu tamo i ovamo,
dok Turčina s nogu ukinuo.
Koliko se bane uostrio,
on ne traži ništa od oruža,
no mu grlom bane zapinjaše,
a pod grlom zubom dovataše:
zakla njega kako vuče jagnje.
Skoči bane pa iz grla viknu,
te nabreknu onog hrta žuta,
doke svoju kurtalisa ljubu.
Zape ljuba bježat niz planinu,
on šćaše bježat u Turaka;
ne dade joj Strahiniću bane,
za desnu je ruku uhitio,
privede je k kuljatu đogatu,
pa se đogu fati na ramena,
turi ljubu za se na đogina,
pa pobježe bane uprijeko,
uprijeko, ali poprijeko.
Otkloni se od te sile turske,
te dolazi u ravna Kruševca,
u Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane,
a srete ga devet milih šura;
ruke šire, u lica se ljube,
za lako se upitaše zdravlje;
a kad viđe stari Jug Bogdane
obranjena zeta i čelenku,
prosu suze niz gospodsko lice:
„Vesela ti naša carevina!
Međer ima u cara Turaka,
međer ima silnijeh junaka,
koji zeta obraniše moga,
koga danas u daleko nema“.
Šurevi se njemu prepadoše.
Progovara Strahiniću bane:
„Nemoj mi se, taste, raskariti,
ni vi, moje šure, prepanuti;
u cara se ne nađe junaka
da dohaka mene i obrani.
Da vi kažem ko me obranio,
od koga sam rane dopanuo:
kad dijelih megdan sa Turčinom,
o moj taste, stari Jug-Bogdane,
onda mene ljuba obranila,
ljuba moja, mila šćera tvoja, —
ne šće mene, pomože Turčinu“.
Planu Juže kako oganj živi,
viknu Juže đece devetoro:
„Povadite nože devetore,
na komate kuju iskidajte!“
Silna đeca baba poslušaše,
te na svoju sestru kidisaše,
al’ je ne da Strahiniću bane,
šurevima riječ govoraše:
„Šure moje, devet Jugovića,
što se, braćo, danas obrukaste!
Na koga ste nože potrgnuli?
Kad ste, braćo, vi taki junaci,
kamo noži, kamo vaše sablje,
te ne biste sa mnom na Kosovu,
da činite s Turcima junaštvo,
desite se mene u nevolji?
Ne dam vašu sestru poharčiti, —
bez vas bih je mogao stopiti,
al’ ću stopit svu tazbinu moju,
nemam s kime ladno piti vino;
no sam ljubi mojoj poklonio“.
Pomalo je takijeh junaka
kâ što bješe Strahiniću bane.

3 komentara

  • Au bog te mili kakav je to bio ludak, a dobar covek ! Nego zna li neko da li se ovo stvarno ovako zavrsava ili ima jos vise od ovog , o Banovic Strahinji ?

  • Ima više završetaka i u svima je BS ubio svoju ljubu. Ova varijanta Starca Milije zapisana u Kragujevcu 1822. godine je JEDINA s ovakvim krajem, gde on svojoj ljubi oprašta život i bila je toliko neverovatna i neuobičajena da je i sam Gete (jedan od najobrazovanijih ljudi svih vremena koji se posebno interesovao za našu narodnu epiku) tražio mišljenje od svojih prijatelja i drugih učenih ljudi da li je ovo stvarno ovakav kraj ili je možda neka greška u pitanju. Pozdrav.

Ostavite komentar