Oops! It appears that you have disabled your Javascript. In order for you to see this page as it is meant to appear, we ask that you please re-enable your Javascript!
Muzika

Zavještanje pjesme i svirke jednog naroda

 

O PESMI I VESELjU

Zavještanje pjesme i svirke jednog naroda

Mnogi se pitaju zašto nam sve ide ovako, naopako? Ide li nam zaista? Ide, ide, nego šta nego da ide. Mnogo toga kreće se nizbrdicom. Pa, da li možemo druge upitati, zašto nam se kola ne kreću u željenom pravcu ako:

1. Nema goriva u rezervoaru.

2. Karburator je pokvaren.

3. Svećice dotrajale.

Eto samo tri uzroka koji jasno ukazuju da ne možemo voziti nikako, dokle ne ispravimo i ne otklonimo sve ili barem većinu uzroka koji nas sprečavaju da se krećemo unapred.

Razloga za kvar u vozilu ima na pretek ali naveli smo samo tri, očigledna.

Trubači na skijama - Zavještanje pjesme i svirke jednog naroda

Ako suštinu prenesemo na naš život, uvidećemo da je potpuno isto. Nemir u nama samima, razdražljivost, nervoza, svađa u porodici, ako je još imamo na okupu, razvodi, nedostatak prave osobe za život i zajednicu, gubitak posla ili njegovo ne nalaženje, gubitak zdravlja i da ne nabrajamo više. I gotovo uvek za našu nesreću spremni smo da lako osudimo svakoga ili sve, samo da ne dirnemo nas same. A pravi i gotovo uvek jedini uzrok, nalazi se u nama. želje, puste želje. Koliko želja imamo? A koliko ih je u celokupnom našem životu? U većini ostaju puste želje. Što ih više imamo, makar bile one i male, sasvim male, ostaju neostrvarene. Pouke koje su nam ostavili Sveti oci, ukazuju da su upravo baš želje, razlog zbog kojih stradamo. Što više ženja imamo, manje ćemo ih ostvariti. Ukoliko se trudimo da ih imamo što manje, samim tim i u našem srcu ostaće više mesta za svetost i ono što nam veoma koristi, molitva. Puno želja, puno problema. Malo želja, malo problema. Jedan čovek je govorio kada ga pitaju kako je, dobro i samo dobro. A ljubopitljivi, kažu, pa kako se nosiš sa ljubavnicima, kolima, novcem, uvek je odgovarao nemam sve što me pitaš, te nemam problema.

Svi bi smo da budemo neko drugi, samo da ne budemo ono što jesmo. Imamo desetine maski koje stavljamo na lice, po potrebi; dobar i miran lik, vrlo poslovan,tužan ili bolestan itd. Budimo i ostanimo svoji i prirodni.

Evo jednog primera koji jasno ukazuje, ko smo i kakvi smo. Ovo nije usamljen primer, takvih ima na pretek ili njima slični.

Građanska porodica sa Konjarnika, ženi dvadesetšestogodišnjeg, starijeg sina, mladog i lepog Momčila. Za nevestu odabrao je isto mladu i lepu Ivanu, iz Beograda. Svatovi se okupili u jednom restoranu na Savskom Vencu. I kako to i biva na savremenim svadbama, obezbeđen je i orkestar. Trio u sastavu: klavijature (dva sintisajzera), pevač i pevačica. Nakon kratkog ćaskanja tonovi muzike iz zvučnih kutija se proširio restoranom. Nije bilo nikakve razlike između tih tonova i tonova sa cd-a. Naravno sve je to sintetizovani, nasnimani zvuk. Kad su svi gosti pristigli i smestili se, muzikanti su počeli da obavljaju svoj rad. Verujem da bi to i oštrom muzičkom kritičaru prošlo samo da je volumen-snaga sa pojačala bila za polovinu manja. Po već dobro oprobanom receptu nepoznavanje veštine muziciranja, pokriva se bukom sa razglasa.

Postavljamo jedno pitanje, ko je taj koji bi trebao da bude neka vrsta dirigenta parade? Da se brine o toku proslave?

Neka svako dotičnog izabere, ma ko on bio, samo da se potrudi da sve bude u granicama pristojnog i u duhu onih koji čine tu proslavu. Na primer kada se venčavaju kinezi sve što se događa, događa se u duhu i tradiciji drevne Kine. Da se zna, ko se ženi. Ne verujem da ni Španci ni Irci ni Italijani kao ni Turci ne prave svadbe po uzoru, tradiciji i običajima nekod potpuno drugog naroda. Svakako, ni muzika koja se svira ili sluša ne bi trebala biti iz grupacije potpuno ne srodnih naroda. Zaista bi bilo ne samo neobično ili neverovatno kada bi smo čuli da su na primer Mađari pevali i igrali na crnogorsku ili makedonsku muziku. Ili zamislimo da japanci poskakuju uz kazačok. A da li bi hladni Švajcarci igrali flemenko? Ali postoji jedan narod, star preko više od hiljadu godina, koji i posle više od deset vekova, od kojih osam vekova od kako su kolektivno primili hrišćanstvo, koji ne mari za svoju veru, običaje-tradiciju, i sve ono što ga čini baš tim narodom. A šta je to šta nas čini baš ovim narodom kome pripadamo? To su: vera, pesma, govor-jezik običaji i još drugih simbola koji čine prepoznatljivom, kojemu narodu pripada pojedinac ili grupa. Nekada sve se dobro znalo. Ko svira, ko peva i iznad svega šta? Srbi su se venčavali u selima, gradovima i na planinama, uvek uz zvuke pesme i igre onog krajeva u kome su živeli. To je bilo do nedavno. Ali poguban uticaj medija i to pre svega televizije, prouzrokovalo je da se Srbi malo po malo odvikavaju da jesu Srbi a po neki se i SRAME da pripadaju rodu srpskom.

Potenciometar se pomerio na više na pojačalu i muzika je zaista bila preglasna. A koja je to muzika što je razgaljivala veliku većinu svatova? Trebalo bi svakako očekivati, s obzirom da se ovde radi o srpskoj svadbi u sred Srbije u Beogradu, da se slušala srpska narodna i zabavna muzika. Uz zvuke turbo-islamizirane kvazi domaće narodne muzike, poskakaše mnogi sa svojih mesta uz čudne izraze lica, čitajte zdovoljstva. Halid Bešlić, Halid Muslimović… te pesme tipa Šeki, Šeki… Ali, preci naši koji su živote svoje polagali za rod svoj, veru pravoslavnu i Krst časni, suze rone i kako se kaže u narodu, prevrću se u grobovima, sa spoznajom, da im potomci potonji uz muhamedansku-alahovu pesmu i melos, mahnito skaču, ciče, igraju i vesele se. Pet stotina godina rod srpski pravoslavni, krvario je i suze ronio, trpeći i podnoseći užasne zulume aganlija, da bi smo sada sve to zaboravili, i primili tuđe a odbacili naše. Kome je to u interesu? Ko to želi? Kuda ide jedan narod, zaboravqajući svoje i primajući tuđe. Rečeno prosto, ide bes-traga. O ovom pitanju ali i drugim najvažnijim pitanjima, kazivao je veliki župan Stefan Nemanja pre 800 godina po pesničkom nadahnuću književnika Mileta Medića. Ta zaveštanja, ostavio je nama kao bescen blago da nam dobro bude. Evo samo jednog od 11. zaveštanja.

Zoran Lazarević

10. ZAVJEŠTANjE PJESME I SVIRKE

I pjesma, čedo moje, pjesma i svirka čine narod.

Svaka ptica svojim glasom pjeva. I svaki narod ima svoj glas i svoju pjesmu po kojoj se poznaje.

Kad sretneš stranca, ne pitaj nikada ko je i odakle je. Pusti ga da zapjeva ili zasvira i sve će ti se samo kazati. Odmah ćeš znati da li je Bugarin ili Grk, da li je došao iz ravne Ungarije ili iz prekomorskih zemalja. Ako mu jezik ne možeš razaznati, njegovo pjevanje i sviranje uvijek ćeš razumjeti. Gusle i diple, trube i tambure, svirale i citre govore sve jezike svijeta.

Ali kao što ptica nikad ne iznevjeri svoj pjev, tako ni nijedan narod ne može pjevati tuđim glasom i tuđu pjesmu. Šta bi, čedo moje, bilo da slavuj zagrakće, a lastavica zapućpuriče? Ne bi to bilo prirodno niti Bogu ugodno. Neka uvijek orao klikće, ćuk ćuče, a svaki narod neka pjeva svoju pjesmu svojim glasom.

Nije zlo, čedo moje, čuti i znati tuđu pjesmu. Zlo je zaboraviti i ne znati svoju. Teško onome ko svoju pjesmu ne pjeva.

Čudo je pjesma, sine moj.

U malešnoj svirali, ne većoj od djetinjega prstića, možeš ponijeti cijelu Srbiju. Naši polkovi, karavni i brodovi nosili su je od Hispanije do Persije. U sred Carigrada, kad god sam htio doznati ima li kojeg Srbina na Bazaru, slao sam svirca da iz male svirale pusti našu svirku. I, gle čuda, ona je privlačila svakoga Srbina koji se tu u tuđini zatekao. Prepoznali su svoju pjesmu u vašarskoj vrevi i prilazili joj kao omađijani.

KRILA BOG NE DADE ČELOVJEKU NO ANGELU. Umjesto krila Bog je čovjeku dao pjesmu da na njoj LETJETI MOŽET JAKO ANGEL. Ako je išta u čovjeku anđeosko i božansko, onda je to pjesma.

Pjesma je bestjelesna kao i duša čovjekova. U pjesmi duša narodna obitava.

Tijelo čovjekovo zemlji teži, a duša i pjesma nebu u visine. Pjesma se uzdiže iznad TJELESNAGO SOSTAVA ČELOVJEČESKAGO.
Sve što se običnom riječju i pričom ne može iskazati, staje u pjesmu i svirku. Zato se pjevanje i sviranje nikada ne može riječima ispričati. Pjesmu možeš samo čuti i osjetiti onim svojim duhovnim čestima iz kojih je i sama pjesma sastavljena.

Poput proljetnog vjetra pjesma leti visoko nad zemljom i lebdi nad vodama. Ona je krilati duh i duša čovjekova i narodna.

Nevidljivo treperenje pjesme prolazi kroz sve zidove i bedeme. Tvrđave za nju ne postoje. Prolazi kroz ključaonice dveri i okana zatvorenih. Slušao sam pjesmu kako nevidljiva izlazi iz tvrdih tamnica pored budnih stražara. I sam sam je često iz tamnice puštao u slobodu.

Čedo moje, Srbija je tamo dokle god dopire naša pjesma i svirka. I zapamti da je ta vazdušasta struja pjesme iz svirale najtvrđa granica naroda i države. Tvrđave i gradovi od kamena osvajaju se i ruše i lako zarastaju u trave i žbunje, kuće i dvorci se pretvaraju u pepeo. Jedina nerazrušiva granica i tvrđava narodna je pjesma i svirka. Čuješ je, a ne vidiš je. Postoji, a nevidljiva je. Neopipljiva je kao duše. Mačevima je ne možeš isjeći, strijelom je ne možeš pogoditi, kopljima je ne možeš probosti. Oganj je ne može sagoriti, voda je ne može potopiti.

Zato ljubite, čedo moje, svoju pjesmu i svirku kao dušu svoju. I pazite dobro da vam pred kućom nikad ne zasvira tuđa pjesma i zaigra tuđe kolo.

Neka nam Bog pomogne da se vratimo sebi i našim korenima, običajima, ćiriličnom pismu, pesmi a pre svega da se verom u Svetu Trojicu obožimo, umnožimo, i složimo!

Mile Medić

Ostavite komentar

Ostavite komentar

https://www.bastabalkana.com/wp-content/uploads/2019/04/Dr-Milena-Šćepanović-proktolog-hirurg-ordinacija-Proktomed.jpg
Golden Sweden Bitter GIF baner 336x280