MIŠLJENJE I OSEĆANJE

Da li je mozak glavni instrument čoveka ili je srce centar duhovnog života piše doktor, naučnik i svetitelj Sveti Luka Vojno Jasenecki

 

U mozgu su nam poznati pokretački i senzorski centri, vazomotorni centri i centri za disanje i toplotu i drugi centri, ali u njemu nema centara za osećanja. Nikome nisu poznati centri radosti i bola, gneva i straha, estetskog i religioznog osećanja.

Iako sva čulna vlakna svih organa čula i svih organa uopšte idu u mozak i završavaju se u ćelijama njegovih senzorskih centara ona prenose samo vidne i čulne opažaje, i opažaje mirisa i ukusa, taktilne, termičke, lokomotorne i mnoge druge. Ali to su samo osećaji. Međutim, ako čovek ne pravi razliku između opažaja i osećanja to znači da on pada u veliku psihološku grešku.

Mozak ili srce - gde je centar duhovnog života

Ukoliko bismo mogli, što je naravno nezamislivo, da zaustavimo munjevitu i veoma složenu dinamiku psihički h procesa i da analiziramo pojedine elemente u statičkom stanju, osećaji bi nam izgledali kao impulsi za nastanak misli, osećanja, želja i voljnih pokreta. A ispostavilo bi se da su misli izvađene iz mozga samo nezavršeni sirovi materijal koji treba da se podvrgne dubokoj i konačnoj obradi u srcu – sedištu osećanja i volje.

Nije nam poznato kako se misli koje nastaju u mozgu prenose srcu, ali za misao kao čisto psihološki akt, za razliku od osećaja kao fizioloških aktova, nisu potrebni anatomski putevi prenošenja. Ovi putevi nisu potrebni ni za osećanja koja nastaju u srcu u zavisnosti od ovih ili onih misli i u znatnoj meri ih formiraju.

Međutim, pored toga što srce iz mozga dobija ove obrađene misli i senzorske opažaje, ono i samo ima zapanjujuću veoma važnu sposobnost da iz duhovnog sveta prima egzogena osećanja koja nisu nimalo adekvatna organima čula – opažaje najvišeg reda. I ovi opažaji se iz srca predaju razumu u mozak, i u ogromnoj meri određuju, usmeravaju i menjaju sve psihičke procese koji se odigravaju u umu i duhu.

Obratimo se drugim gore navedenim tekstovima.

Da se otkriju misli mnogijeh srdaca.

Mudrost počiva u srcu razumnog čoveka.

Ludost im je u srcu.

Ako se može govoriti o mislima srca, o tome da srce služi kao centar i obitavalište mudrosti onda to znači da ne samo to da misli koje se rađaju u mozgu dobijaju u njemu osećajno i voljno uobličenje i ne samo da ono prima egzogene duhovne uticaje koji se prenose u mozak, nego ovi opažaji u srcu rađaju misli, razmišljanja i kao senzorski opažaji služe kao impulsi i materijal za misaonu delatnost mozga. Dakle, srce je drugi organ opažaja, spoznaje i misli. U njemu se iz ove delatnosti rađa spoznaja i u njemu počiva mudrost. Ili, ako je srce lišeno Božije blagodati i ne prima iz transcendentnog sveta sugestije Duha istine i dobra i ako je prijemčivo za prihvatanje duha zla, laži i gordosti, bezumlje se rađa i obitava u njemu.

Intelektualisti smatraju da je nepobitna istina da mi stvarnost spoznajemo razumom čiji je, kako oni prirodno smatraju, anatomsko- fiziološki organ veliki mozak.

Međutim, već u 17. veku, na vrhuncu kartezijanskog dogmatizma kada je intelektualizam bio svemoguć, genijalni matematičar i mislilac Blez Paskal je umeo da uvidi ograničenost i nemoć razuma i da predloži da se on zameni sposobnošću spoznaje koja bi se odlikovala neposrednošću i prikladnošću za istraživanje istine.

Ono što je Bergson kasnije konačno nazvao intuicijom Paskal je nazvao osećanjem oštroumlja, oštroumnim rasuđivanjem, osećajem, nadahnućem, srcem, instinktom. Sve ove reči u njegovim “Mislima” podjednako označavaju neposrednu spoznaju žive realnosti koja je u suprotnosti s razumskim znanjem i racionalnim izlaganjima. U svojim najranijim delima Paskal je utvrdio ovu novu razliku između “geometrijskog razuma” i oštroumnosti. Geometrijski razum je upravo ono što mi nazivamo racionalisti čkim ili logičkim načinom mišljenja; oštroumnost je intuitivno mišljenje.

Razum, kaže Paskal, – deluje sporo i uzimajući u obzir onoliko principa koliko uvek mora biti prisutno da bi se on stalno zamarao i rasejavao nemajući mogućnosti da ih istovremeno zadrži. Osećaj deluje drugačije: on deluje u jednoj sekundi i uvek je spreman na dejstvo.

Njegov zaključak je sledeći : Treba se, dakle, pouzdati u “osećaj” inače će naša nada stalno posrtati.

Zatim sledi poznata izreka: Srce ima svoje razloge koji su razumu nepoznati, i dodaje Paskal: Srce, a ne razum oseća Boga.

Predstava o spoznaji i čitavoj mnogostranosti našeg duhovnog života koju nam daje Sveto Pismo potpuno je nespojiva s intelektualizmom, filosofskom doktrinom koja tvrdi da se sva stvarnost može spoznati i da je ona dostupna samo razumskim spoznajnim moćima.

Intelektualizam u slobodnoj spekulativnoj spoznaji vidi savršenu čovekovu delatnost i čak jedinu delatnost koja ga je dostojna. Ali još je mnogo važnije to što on priznaje realnost predmeta samo u onoj meri u kojoj razum može da ih prihvati.

Sa čim može da se uporedi pretencioznost ove gorde doktrine koja negira realnost svega onoga što ne može da se smesti u naš jadni i veoma ograničeni razum?

Sve ono što srce tako jasno i nepobitno prima iz transcedentnog sveta, sve ono što se spoznaje paskalovskim osećajem “oštroumnosti” intelektualisti ignorišu. A još je drevni filosof Epikur rekao da su svi objekti koje opažamo istiniti i realni, jer je jedno isto reći da je stvar istinita i da ona postoji. Zašto su onda najviši opažaji srca neistiniti?

Smatra se da je samo veliki mozak organ razuma i volje, a da je kičmena moždina samo sistem puteva za sprovođenje i organ reflektorne i trofične delatnosti. Međutim, ako se obezglavljenoj žabi nadraži koža ona obavlja razne smislene radnje koje su usmerene na otklanjanje nadražaja, a ukoliko se ovi nadražaji nastave ona počinje da beži i krije se isto kao da nije obezglavljena. U ratovima između mrava koji nemaju veliki mozak očigledno se ispoljava namera, a to znači i razumnost, koja se ni po čemu ne razlikuje od ljudske. Potpuno je jasno da kao organ volje ne služi samo veliki mozak nego i ganglije kod insekata i kičmena moždina i simpatički nervni sistem kod kičmenjaka.

U omanjem bogoslovskom traktatu nije moguće makar malo jasnije izložiti barem osnovne ideje divne i duboko životne filosofije Anri Bergsona. Reći ću samo da je on prokrčio potpuno nov put ka spoznaji života i s ogromnom dubinom misli razotkrio potpunu nesposobnost filosofije intelektualizma da to učini.

Nije samo Paskal bio veliki prethodnik Bergsona na ovom revolucionarnom putu filosofije. Bergsonovskoj metodi spoznaje bliska je metoda introspekcije Men de Birana – proučavanje stvarnosti u ljudskoj svesti. On smatra da se stvarnost ne može uhvatiti drugačije osim u živom sebi. Ni najpreciznija posmatranja, ni racionalna razmišljanja nisu u stanju ovo da postignu.

Šopenhauer je prvi dokazao da koncepcije koje je izmislio razum koji radi na prazno i u praznini ne mogu biti ništa drugo do prazne himere koje su dobre samo da zadovolje profesore filosofije, da razum poseduje samo forme i da je on prazna sposobnost. On razumu suprotstavlja intuiciju.

Bergson iznosi zapanjujuća i potpuno nova rasuđivanja o mozgu – kumiru intelektualista. On smatra da je razlika između kičmene moždine, koja refleksivno reaguje na impulse koje dobija, i velikog mozga samo u složenosti, a ne u karakteru funkcije. U velikom mozgu se samo registruje opažaj, koji je primljen spolja, i bira se odgovarajući način povratne reakcije.

Mozak, kaže Bergson, – nije ništa drugo do nešto kao automatska telefonska centrala. Njegova uloga se svodi na davanje poruke ili na njeno objašnjavanje. On ništa ne dodaje onome što dobija. Svi organi čula šalju u njega svoja vlakna, u njemu se nalazi motorni sistem i on predstavlja naročit centar u kojem peri ferni nadražaji stupaju u interakciju s nekim motornim mehanizmom.

Već samom svojom građom mozak dokazuje da je njegova funkcija pretvaranje tuđeg nadražaja u dobro izabran u reakciju. Aferentna nervna vlakna koja prenose osećajne nadražaje završavaju se u ćelijama senzorne zone kore velikog mozga, a one se preko drugih vlakana spajaju sa ćelijama motorne zone kojima se nadražaji prenose. Pri bezbrojnom mnoštvu ovakvih spojeva mozak ima mogućnost da bezbroj puta izmeni oblik reakcije koja odgovara na spoljašnje nadražaje i deluje kao neka vrsta komutatora.

Nervni sistem, a naročito mozak nije aparat za čisto stvaranje predstava i spoznaju nego samo instrument koji je predviđen za delovanje.

Mozak nije organ misli, osećanja i spoznaje nego je on ono što drži svest, osećanja, misli prikovanima za stvarni život, primorava ih da osluškuju stvarne potrebe i čini ih sposobnima za korisno delovanje. Mozak je u stvari organ za skretanje pažnje na život i prilagođavanje stvarnosti. (Duša i telo. Ti i život. 20.12.1921.)

Ma kako začuđujuće bile ove šokantne misli velikog metafizičara se gotovo u potpunosti podudaraju s novim učenjem o najvišoj nervnoj delatnosti koje je stvorio naš genijalni fiziolog Ivan Petrovič Pavlov. Čak i više od toga: imamo prava da kažemo da je nešto malo pre Pavlova Anri Bergson čistim filosofskim razmišljanjima nagovestio suštinu fiziološkog učenja Pavlova, koje je stvoreno eksperimentalnim
putem metodom proučavanja uslovnih refleksa velikog mozga.

 

Sveti Luka Vojno JaseneckiDuh, duša i telo