VOLEO JE NIŠ I NIŠ JE VOLEO NJEGA…

Stevan Sremac u svojoj zaostavštini je ostavio originalne rukopise „Zone Zamfirove“, „Ibiš-age“…


Srbija zaštitila biblioteke i lična dokumenta značajnih ličnosti koje su obeležile njeno trajanje. U piščevoj zaostavštini originalni rukopisi „Zone Zamfirove“, „Ibiš age“…

Radna soba Stevana Sremca u niškom Narodnom muzeju

Radna soba Stevana Sremca u niškom Narodnom muzeju

Spomen-soba Stevana Sremca poslednje decenije putovala je u Sentu, pa u Beograd, Kruševac, Pirot… Uskoro će se vratiti Nišlijama. Lični predmeti, rukopisi i knjige pisca „Ivkove slave“ deliće galerijski prostor sa zaostavštinom Branka Miljkovića. Dok se to ne dogodi, njihov dom je depo niškog narodnog muzeja.

Put ovog dela Sremčeve ostavštine bio je vijugav. Posle njegove smrti 1906. u Sokobanji, prešla je u vlasništvo bliskog prijatelja i biografa Milorada Pavlovića Krpe. Sremčev kolega iz niške gimnazije preselio se u njegovu kuću kada je pisac prešao u Beograd. Početkom pedesetih godina, uprava niškog muzeja otkupila je od Pavlovića Sremčevu radnu sobu i rukopise. Kasnije je piščev brat Jovan Sremac poklonio niškoj biblioteci i piščevu ličnu biblioteku. Po podacima ondašnjeg bibliotekara Pavla Sofrića zbirka je imala 770 dragocenih dela, sa 1294 sveske. Deo knjiga, od kojih su mnoge i stare i retke, iz biblioteke je kasnije prebačen u muzej. Sremčeva književna zaostavština postala je kulturno dobro od velikog značaja.

Po svedočenju biografa Pavla Popovića i Milorada Pavlovića, Stevan Sremac je bio veoma načitan. Njegove knjige poklonjene su 1906. niškoj biblioteci, a 1954. godine prenete su u Fond Muzeja, kao sastavni deo Zbirke Stevan Sremac. Zbirka se sastoji od 458 knjiga od kojih je najveći broj na srpskom jeziku. Ima ih i na crkvenoslovenskom, nemačkom, francuskom, ruskom, češkom, mađarskom, latinskom i jedna na turskom jeziku. Dela stranih pisaca Stevan Sremac je čitao u originalu, jer je znao ruski, nemački, francuski i mađarski jezik. Engleske pisce čitao je preko nemačkog prevoda. U biblioteci je najviše istoriografiskih, zatim dela svetske i nacionalne književnosti, memoarska literatura, klasici, pedagoška štiva, lingvistika, geografija…

Originalni rukopisi velikog pisca…

Stevan Sremac portret

Stevan Sremac

– Imamo originalne rukopise „Zone Zamfirove“, „Ibiš age“, „U tramvaju“, „Politički mučenik i druge priče“, kao i kratke esejističke zapise – priča nam Jovan Mladenović, viši kustos Narodnog muzeja. – U Narodnoj biblioteci je rukopis „Ivkove slave“, a dosta onoga što je napisao nalazi se u Muzeju grada Beograda. Prepiska i službena dokumenta su u Arhivu Srbije, dok su u njegovoj rodnoj Senti tri ordena svetog Save i jedan Takovskog krsta.

Originalni rukopisi ovog velikog posmatrača života i ljudi su u većini nepotpuni i fragmentarni, ali dobro očuvani i zaštićeni. Na polici u depou smeštena je i Sremčeva beležnica iz 1895. Pisac je u ovom malom notesu zapisivao interesantne događaje, reči, anegdote. Tu su i zapisi o Zoni, Ibiš-agi, pop Ćiri i pop Spiri.

– Na osnovu tih zapisa kasnije je razvio romane i pripovetke – objašnjava Mladenović. – Kao realisti, stvarni događaji i ličnosti su mu bili veoma važni za fabulu. Stevan Sremac je svoje tekstove neprestano dorađivao. Originalni rukopisi prepuni su beležaka na marginama. Pisao je guščijim perom i mastilom. Ispravljao je i na štamparskom tabaku.

– Bio je vrlo pedantan i od izdavača je uvek tražio da se knjiga dotera do savršenstva – priča naš sagovornik. Pored mastionice, pritiskivača za hartiju, brojanice, kutije za duvan, šoljice za kafu, nalazi se račun o kupovini iz trgovine Ðorđa Aćimovića.

– Račun za trgovinu ilustruje njegovu brigu za izgled. Oblačio se aristokratski. Bio je pedantan u tome. Dendi i boem podjednako u kafani i na časovima u gimnaziji. Tako su ga i savremenici opisali.

Stevan Sremac je dobijao dosta poklona od svojih prijatelja slikara. Među umetničkim delima izdvaja se ulje na platnu Ðorđa Krstića.

U Niškom muzeju čuvaju sećanja na pisca himne „Bože pravde“…

U NIŠKOM muzeju čuva se i deo zaostavštine Jovana Ðorđevića, pisca srpske himne „Bože pravde“ i ujaka Stevana Sremca. Po rečima Jovana Mladenovića, kustosa niškog Narodnog muzeja, najveći deo zaostavštine Jovana Ðorđevića čuva se u Matici srpskoj u Novom Sadu, ali se šesnaest njegovih originalnih rukopisa nalazi i ovde.

– Posle smrti Jovana Ðorđevića, Sremac je nasledio deo njegove biblioteke i rukopisa, koja je kasnije stigla kod nas – priča Mladenović.

Pisac himne „Bože pravde“, osnovao je Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu. Bio je prvi direktor i dramaturg Narodnog pozorišta u Beogradu, sekretar Matice srpske, urednik „Letopisa“ i „Srpskog dnevnika“. Kratko je obavljao i funkciju ministra prosvete i crkvenog dela, a kralja Aleksandra Obrenovića je učio istoriju i geografiju.

Ðorđević je napisao spev „Knez Pavo“, pozorišnu alegoriju „Markova sablja“, dve biografije, klasični Srpsko-latinski rečnik, Opštu istoriju, u dva toma.

– Uticao je na svog sestrića Stevana Sremca, na njegov moralni, intelektualni, nacionalni i politički razvoj i životno opredeljenje za istoriju i književnost – kaže Mladenović.

Zasluge…

Velika zasluga za otkup Sremčeve zaostavštine pripada Aleksandru Nenadoviću i Bori Gojkoviću, osnivačima niškog muzeja. Posle otkupa Sremčeve zaostavštine krajem 1952. godine, Muzej je priredio izložbu o Stevanu Sremcu u Narodnoj biblioteci u Obrenovićevoj ulici. Izloženi su prvi put otkupljeni originalni rukopisi, radna soba, lični predmeti. Letopisac je zabeležio da je izložbu posetilo oko 25.000 Nišlija.

Autograf Stevana Sremca

Autograf Stevana Sremca

Autor: D. Matović

Izvor: novosti.rs

Priredio: Velibor Mihić, pf

oOOo